Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVIŠA ČUROVIĆ, GLUMAC: Kao buntovnik ostaješ usamljen

Objavljeno prije

na

MONITOR: U pripremi su dva filma u kojima glumite.
ČUROVIĆ: Premijera filma Mali Budo je 24. septembra u beogradskom Sava centru, a 3. oktobra u Podgorici. Film je radio Danilo Bećković, on i Dimitrije Vojnov su pisali scenario. Priča o podgoričkom momku koji bježi u Beograd. Jedna komedija mentaliteta na tragu Živka Nikolića. Drugi film Vlažnost vazduha treba da počnemo da radimo krajem avgusta, to je debitanski film Nikole Ljuce. Dobre ekipe, zanimljive uloge.

MONITOR: Radite na filmu, televiziji, pozorištu, u regionu, jedino ne glumite u Crnoj Gori i CNP-u, koje je vaše matično pozorište. Šta je razlog?
ČUROVIĆ: Posljednju premijeru u CNP-u sam imao 2003. Smrt Vudi Alena, a u CNP sam od otvaranja ‘97, od Gorskog vijenca, a poslije sam diplomirao i od 2000. sam član ansambla. Imao sam konfrontaciju sa Branislavom Mićunovićem dok smo radili predstavu Marko Miljanov. Tada sam glumio Marka. On pravi potrčkale od glumaca, ja to nijesam dozvolio, i došli smo, što bi rekli, u nezbor. Shvatio sam kasnije da njega sistem podržava, da su mu dopustili da se ponaša prema pozorištu kao da je njegovo. Zapitao sam se šta nije u redu pošto sam igrao u desetak serija u Srbiji i Crnoj Gori, filmovima, i ruskim i italijanskim, u svim pozorištima u Beogradu, ali ja sam stavljen sa strane.

MONITOR: Je li bilo druge vrste pritiska, da li su vam prijetili otkazom?
ČUROVIĆ: Naravno, još 2002. Poslije svega stave me da statiram i kažu „Ili otkaz ili radiš”. Došao sam samo na premijeru. Na svu sreću imam taj stari ugovor za stalno, pa mi ne mogu dati otkaz, jer nijesam prekršio nijedno radno pravilo, ništa nisam uradio protiv pozorišta osim što pričam protiv njihovog sistema. Obično kažem da sam u penziji tih 10 godina, to je nadoknada za nerad. Ali neću da ustuknem. Ne pristajem na te njihove ucjene, jer to nije njihovo pozorište, već crnogorsko, pa narodno, pa pozorište. Međutim, oni su sve privatizovali.

MONITOR: Pominju se astronomske cifre za pojedine predstave. Međutim, ljudi iz pozorišta o tome neće javno da pričaju.
ČUROVIĆ: Čuo sam da je Balkanska carica koštala čak 200.000 eura. Ljudi neće da se konfrotiraju, jer se plaše. Prvo otkaza, drugo neće im dati da rade i treće ako su ova prva dva uslova ispunjena, znači ne bune se, onda mogu da uđu u njihov sistem da igraju, pa da dobijaju neke male parice od kojih će živjeti ili pristojno ili na rubu egzistencije. Svi privatno to govore, kritikuju ih, skoro svaki kolega, ali javno neće da to kažu. Mogao sam i ja tim putem, ali sam dao pravo da živim vjeran sebi, odbivši da budem ovca. Pobuna je izraz instinktivnog i karakternog poriva. Ali nije lako, kao buntovnik ostaješ usamljen, mada usamljenost čovjeku daje moć i ogromnu slobodu. A oni protiv kojih se bunim dovode svoje ljude na važna mjesta. Paola Mađelija na Kotor art da se i tamo uzimaju pare, pa se preuzme i Grad teatar da se i tamo režira. Pa se dovede Janko Ljumović…

MONITOR: Dolaskom novog direktora u CNP, Vaš status nije promijenjen
ČUROVIĆ: U januaru sam bio kod Ljumovića i izrazio sam želju da radim. Sasvim ljudski, normalno. Čak smo rekli hajde da resetujemo odnose ja sam govorio protiv njih, oni nisu dali da igram. Rekao sam da nisam govorio protiv pozorišta, nego protiv sistema i protiv njega ću da nastavim da pričam. Prolazi već osam mjeseci i ništa. Ali pored toga moram napomenuti i ovaj detalj. Prije toga, došao sam da uzmem paketić, jer djeca svih zaposlenih u pozorištu dobijaju paketiće za Novu godinu. Samo moje dijete nije dobilo paketić. Ljumović je to prekrižio, to su mi rekli ljudi iz pozorišta. Otišao sam kod njega i on kaže da nije. Izvinjavao se da nije, pa su naknadno htjeli da mi donesu paketić. Nisam pristao. Ima ljudi koji su se solidarisali sa mnom, pa su rekli ako nema za Slavišino djete nećemo ni mi za našu djecu te paketiće. On sada može da odgovara da nije znao i ovo i ono, ali se to desilo, i to je istina. To može da radi samo neko ko nema osnovni osjećaj za pristojnost. I poslije toga dođem kod njega da tražim da radim, u najboljim sam godinama, do sada sam imao četrdeset uloga, nije to malo. Ne, ne daju. Ali dobro, čekaćemo se još, a pravno ću se pozabaviti time što mi brane pravo na rad. To je mobing, u najmanju ruku.

MONITOR: Prva ste generacija koja je završila glumu na cetinjskom FDU. Ko je sve sa Vama bio u klasi i gdje sada oni rade?
ČUROVIĆ: Na početku u CNP-u niko nije bio osim mene. Poslije su se u CNP zaposlili Stevan Radusinović i Danilo Čelebić. Andrija Milošević, Dubravka Vukotić, Maja Šarenac, Pavle Ilić su otišli u Gradsko i dalje su tamo, osim Andrije koji je otišao u Beograd i sada je u Buhi. Tu je i Ivana Mrvaljević, divna osoba, koja radi predano u Gradskom pozorištu, ali to je mali budžet , onda se dovija da pozorište preživi. Uostalom, osim nas, evo vam podjela glumaca odavde koji ne mogu da glume u CNP-u ili su tu bili da igraju što se kaže ,,na kašikicu”: Stela Ćetković, Marija Vicković, Petar Božović, Marko Baćović, Slaviša Čurović, Jelena Đokić, Vanja Milačić, Andrija Milošević, Petar Strugar i cijela prva klasa koja je tu ponešto prčkla od uloga, ali ništa ozbiljno.

MONITOR: Šta onda da očekuju mladi glumci koji sada završavaju akademiju?
ČUROVIĆ: Dok sam bio umjetnički direktor u nikšićkom pozorištu, napravili smo bum, ali onda je došao DPS i zatvorili su ga. Imali smo osam radnika i dvadeset honoraraca. Onda su oni zaposlili 78 ljudi da bi bili na plati i da ih oni kontrolišu. Sada se ne radi ništa. Zetski dom preživljava, bori se. Gradsko pozorište nema ni svoju zgradu, iako ima ansambal. Ostaje praktično jedno pozorište, CNP. Tako da ne znam šta čeka te mlade ljude. Umjesto da se naprave regionalna pozorišta, kao što sam predlagao, u Kotoru, pa još jedno u Pljevljima, u Nikšiću, Bijelom Polju. Na 20.000 stanovnika dolazi jedno pozorište, da se ti ljudi uposle, ne mora svako biti glumac u Podgorici, Beogradu, Njujorku, glumom se može baviti na svakom mjestu na svijetu ukoliko je to njegov posao.

MONITOR: Kao nestranačka ličnost, odbornik ste DF-a u Podgorici. Umjesto nekadašnja četiri bioskopa, sada u Podgorici radi samo onaj u tržnom centru, nikako da počne gradnja zgrade Gradskog pozorišta, u CNP-u ima sve manje publike… Da li se i koliko o kulturi vodi računa u glavnom gradu?
ČUROVIĆ: Podgorica je postala duhovna provincija. Kako drukčije da nazoveš grad bez ozbiljnog koncerta, bez ozbiljne predstave, grad bez ozbiljne koncertne sale. Uz to mi smo jedina država u Evropi koja nema operu, jedina država koja nema balet. Eto, na primjer nemamo koncertnu salu. Napisao sam program za opoziciju, evo jedan detalj. Kada u Beograd dođe recimo Šade Adu, velika zvijezda, puni Arenu od 20.000 mjesta. Njen koncert košta 200.000 eura. Kako ima pauzu između Beograda i Budimpešte tri dana, u svaki grad u regionu će ona doći za tri puta manje pare. Ali treba imati prostora za taj koncert. A mi nemamo salu sa 4-5.000 mjesta.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo