Povežite se sa nama

SVIJET

Slavljenik uzdrmao diplomatske odnose

Objavljeno prije

na

Na odredištu za koje preduzetnici kažu da će uskoro postati Monako priređena je prošlog juna najraskošnija zabava na Jadranu. Dok je šampanjac tekao, vatromet je obasjavao noćno nebo, tuce privatnih mlaznjaka bilo je parkirano na obližnjem aerodromu, a gigantske jahte ljuljale su se na moru. Među prebogatim gostima u hotelu odgovarajućeg naziva, Splendid (Izuzetan) u Bečićima bili su princ Albert od Monaka i magnat čelika Lakšmi Mital. U ljetovalištu su bile i kontroverzne ličnosti – ruski oligarh Oleg Deripaska i britanski finansijer Natanijel Rotšild. Milijarderi su sjutradan održali poslovni sastanak. Neobični domaćin slavlja bio je Said Gadafi, sin višedecenijskog vođe Libijske Đžamahirije Moamera el Gadafija. Proslavljao je 37. rođendan na jednoj od najmondenskijih lokacija u Crnoj Gori, pišu ovih dana britanski mediji povodom oslobađanja iz zatvora jednog drugog Libijca optuženog za udes američkog aviona prije dvije decenije. HEROJSKI DOČEK U TRIPOLIJU: Said Gadafi je ovih dana u žiži pažnje svjetske javnosti nakon što su vlasti britanske pokrajine pomilovale i pustile iz zatvora Abdelbaset Ali Mohmeda al Megrahija, pripadnika libijske tajne policije. Megrahi je 2001. u Škotskoj osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog učešća u terorističkoj akciji na avion kompanije Panameriken. Američki avion se u decembru 1988, poslije eksplozije podmetnute naprave, srušio nad mjestom Lokerbi u Škotskoj i tada je poginulo 270 njegovih putnika i ljudi na zemlji.

Al Megrahi je prošle nedjelje pomilovan iz humanitarnih razloga – boluje od neizlječivog oblika raka prostate. Takva odluka vlasti Škotske izazvala je buru negodovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u Velikoj Britaniji.

Saif Gadafi je, na užas vlasti SAD i rođaka nekih od žrtava, privatnim avionom prebacio Megrahija u domovinu i osigurao mu „herojski doček” u libijskom glavnom gradu Tripoliju. Mada je britanski premijer Gordon Braun zahtijevao od libijskog vođe Gadafija, prilikom susreta početkom jula, da oslobađanje Megrahija dobije što manji publicitet, Said je javno zahvalio vladi u Londonu – kao i u Glazgovu – za oslobađanje nekadašnjeg libijskog agenta.

Deripaska i Rotšild su bliski prijatelji lorda Mendelsona, britanskog ministra za trgovinu. Ovih dana se otkrilo da je se Mendelson, „princ” britanske, pogotovo politike vladajuće Laburističke partije, sreo sa Saidom Gadafijem bar dva puta u protekla četiri mjeseca.
Sada se opozicione partije i mediji u Velikoj Britaniji pitaju da li je lord Mendelson lobirao za oslobađanje Megrahija. Definitivno ne, poručio je njegov portparol insitirajući da su nagađanja o sukobu interesa „smiješne.”
No, Norman Bejker, poslanik opozicione Liberalnodemokratske partije je izrazio strahovanje da sekretar za trgovinu koristi „nezvaničnu diplomatiju.”

Britanski mediji podsjećaju da je prije nepunih godinu dana Lord Mendelson, koji je dva puta bio prinuđen da podnosi ostavke u ranijim vladama Laburističke partije, javno obećao da će ubuduće pažljivije birati prijatelje. Bilo je to povodom Jahtgejta, afere oko toga šta su bile teme razgovora sa Deripaskom tokom Mendelsonovog odmora na pučini kraj grčkog ostra Krfa prošle godine.

MENDELSON POMOGAO DERIPSKI: Britanski mediji tvrde da je Mendelson 2006.godine kao tadašnji evropski komesar za trgovinu veoma pomogao Deripaski smanjivši, u dva maha, carine Evropske Unije na aluminijum. Deripaskina kompanija Rusal je najveći izvoznik sirovina u EU, a smanjivanje carina joj znači zaradu od nekoliko desetina miliona eura godišnje. Jedno od Deripaskinih postrojenja za preradu je i Kombinat alumunijuma Podgorica.

Prema visokotiražnom londonskom dnevniku Dejli mejl, Deripaska, najveći privatni poslodavac u Crnoj Gori, mora da je bio oduševljen kada je komesar Mendelson zagovorao prijem te balkanske države u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO) početkom 2008. “Crna Gora je ostvarila izuzetan napredak u pripremama za ulazak u STO…. EU snažno podržava ulazak Crne Gore u STO i ponosna je što joj je prvi partner u zaključivanju bilateralnih razgovora o pristupu,” kazao je tada Mendelson.
Sada je objelodanjeno da je Mendelson posljednji put sreo Saida Gadafija „u prolazu”, samo nedjelju dana prije oslobađanja Megrahija. Bilo je to opet na Kritu u 45 miliona eura vrednoj kući porodice Rotšild.

Jedno od pitanja koje postavlja bitanska štampa jeste i da li je lord Mandelson bio pozvan na zabavu u Bečićima.

Libija je izopštena iz međunarodne zajednice. Optužena je ne samo za Lokerbi, već i da je dugo pomagala međunarodni terorizam. Pored ostalog, optužena je za još jedan zločin u Velikoj Britaniji, za ubistvo policajke kada je iz libijske abasade pucano dok su pred njom demonstrirali protivnici Muamera el Gadafija.
No, laburistički premijer Toni Bler, prethodnik Gordona Brauna, i Muamer el Gadafi su prije šest godina stavili nesuglasice po strani. Sankcije Velike Britanije i ostalih zapadnih država su ekonomski i diplomatski teško pogodile Džamahiriju, a London je želio da učestvuje u eksploataciji ogromnog libijskog naftnog bogatstva.
U tim pragmatičnim potezima Londona i Tripolija, izgleda da je ulogu imao i Saif Gadafi.

KO JE SAIF GADAFI: Zvanično, Saif je na čelu porodične zadužbine. On je arhitekta i poslovni čovjek, obrazovan na poznatoj Londonskoj ekonomskoj školi. Prošle godine saopštio je da ne namjerava bilo kakvo aktivno učešće u libijskoj politici. No, zapadni mediji su zabilježili da je kazao kako je demokratija jedini put napretka u politici, a da je politika u Severnoj Africi, sa izuzetkom Libije, „šuma diktatura.” Takve izjave su među libijskim disidentima, međutim, primljene sa skepticizmom.

Proteklih godina je Saif Gadafi iskovao čvrsto prijateljstvo sa Deripaskom i Netom Rotšildom. Deripaska i Rotšild su, pišu britanski mediji, dosta investirali u Crnu Goru. Pored ostalog i u 750 miliona vrijedan projekat Porto Montenego koji bi Crnu Goru trebalo da pretvori u „glavno marinsko odredište na Mediteranu.”
Nisu, međutim, poznate razmjere ličnog poslovnog interesovanja Saifa Gadafija za Crnu Goru. Prema Dejli telegrafu, poznatom po dobrim vezama sa obavještajnim i bezbjednosnim strukturama, Libija ima značajne poslovne veze u Crnoj Gori, a sudeći po nedavnom rođendanskom slavlju, Saif je u njoj očigledno „igrač”.
Navodno je Saif zainteresovan za ulaganja u Crnu Goru, naročito u njenu brodogradilišnu industriju. Prema pomenutom listu, on i Deripaska su imali mnoge teme za razgovor. Pored ostalog, Deripaska kontroliše naftnu kompaniju Rusneft, a Libija traga za stranim investitorima u industriji energenata.

Da li su crnogorske vlasti znale za slavlje?

Iz novinskih izvještaja se ne vidi da li je neko od crnogorskih zvaničnika ili poslovnih ljudi bio u tom veselom društvu. Da li su crnogorske vlasti uopšte bile upoznate sa događajem koji je toliko razbijesnio zvanični Vašington i zategao „specijalne odnose” između SAD i Velike Britanije? Pominjanje Crne Gore u ovom kontekstu podsjeća na aferu iz 2006. kada je za ondašnjeg kandidata na američkim predsjedničkim izborima Džona Mekejna u jahti kraj Kotora Deripaska priredio proslavu 70. rođendana. Američki mediji su tada izvještavli kako su na slavlju bili i Net Rotšild i još jedan veliki invesitor u Porto Montenegro – kanadski biznismen Piter Mank. Navodno, proslava rođendana je bila prilika za obećanje o velikom finansijskom doprinosu za Mekejnovu predsjedničku kampanju, što se po američkim zakonima smatra kršenjem zakona koji zabranjuje donacije iz inostranih izvora.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo