Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, SOCIOLOG: Izmijenjeni su globalni interesi moći

Objavljeno prije

na

Zasluge za  ambicije iz paketa „srpskog sveta“ posebice, pripadaju i izmijenjenim globalnim odnosima moći – povratku na svjetsku geopolitičku scenu Rusije i njenim ambicijama u vezi s prostorom bivše SFRJ prije svega

 

MONITOR: U izjavi povodom dolaska Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH, naveli ste da se nadate da će on imati „drugačiji mandat“. Kasnije ste izjavili da mu savetujete da se ne ustručava da upotrebi Bonska ovlašćenja. Vidite li u ličnosti i biografiji Šmita ili u podršci koju je dobio iz EU i SAD  „osnov“ za to da bi on mogao iskoristiti instrument koji mu stoji na raspolaganju ali koji su njegovi prethodnici rijetko koristili?

KUKIĆ: Mislim da u ovoj priči nije presudna ličnost gospodina Schmidta – iako, ni nju ne treba ignorirati – nego „instrukcije“ koje je dobio od svjetskih centara moći, iz Berlina i Washingtona posebice. A kakve su one vidjet će se vrlo brzo, i po akcijama koje će visoki predstavnik poduzimati na jačanju pravne države, i po tome hoće li kod obična svijeta otvarati prostor nade da je u zemlji u kojoj je potekao ipak moguće ljudski živjeti. Osobno sam, recimo, umjereni optimista. Jer, ohrabrujući su signali i iz Bidenove i iz administracije gospođe Merkel. No, ipak se ne bih zalijetao.

MONITOR: Očekujete „politički rasplet“ kojeg nema bez reagovanja Visokog predstavnika i Tužilaštva BiH. Da li je Valentin Incko uradio pravu stvar kada je, pred sam kraj svog mandata, odlučio da unese izmjene i dopune Krivičnog zakona koje se odnose na kažnjivost negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca?

KUKIĆ: Narodski kazano, nikad nije kasno. Iako, poprilično sam siguran da bi stanje u BiH danas bilo puno drugačije da su ovakve intervencije u Kaznenom zakonu učinjene prije 12  godina, na početku Inzkova mandata, a i da je gospodin Inzko djelovao kao autoritet UN-a u postratnom hlađenju bosanskohercegovačkog prostora umjesto što se ponašao kao promatrač koji uredno bilježi što se ovdje događa, svemu tome se i sam iščuđava i o uočenom povremeno izvijesti i vlastite poslodavce. Ruku na srce, ne vjerujem da se takvo ponašanje Inzka može pripisati isključivo njemu kao ličnosti. Naprotiv, čovjek se vjerojatno kretao u okvirima koje su mu drugi odredili, američka administracija prije svega. A ona je ponovnim dovođenjem na vlast Milorada Dodika, koji je tada kotirao kao američki joker, smatrala da je stvorena kritična masa koja im omogućuje da se stvari prepuste domaćim političkim akterima i pažnja pomjeri prema drugim dijelovima svijeta. Ne isključujem da u ovom momentu na istom mjestu postoji procjena da je to bila greška i da se treba vratiti pristupu koji je korišten do dovođenja na vlast Milorada Dodika. Ako je, pak, po srijedi to, Inzkov zakon bi mogao biti samo posljedica te činjenice, nikako i hir samog Inzka da po nečemu ovdje ipak ostane upamćen. No, i to će se relativno skoro moći jasnije vidjeti.

MONITOR: Jedna od novijih vijesti je da je Milorad Dodik pozvan u Tužilaštvo da se izjasni u vezi sa svojim neprihvatanjem sudskih presuda o genocidu u Srebrenici. Vi ste predlagali da se Dodik zbog toga krivično goni, pa i da ga Kristijan Šmit smijeni?

KUKIĆ: Točno. Jer, i jedno i drugo je i više nego logično. Negiranje genocida i nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna zakona je kazneno djelo i kaznenog gonjenja ne smije biti pošteđen nitko, pa ni Milorad Dodik. S druge strane, sankcioniranje Dodika bi bila pouka i običnu svijetu da ima obvezu poštivanja zakona vlastite zemlje. Uostalom, iako je Tužiteljstvu BiH do danas podneseno 29 prijava za negiranje genocida, istraživanja pokazuju da je nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna zakona učestalost negiranja genocida radikalno smanjena.

Smjenama se šalje poruka da takvo ponašanje odudara od demokratskih standarda i da ga visoki predstavnik kao autoritet UN-a neće tolerirati kako bi izvršio zadatak kojeg mu je UN i postavio – da se BiH stabilizira kao državu i društvo i da ju se učine ozbiljnim kandidatom za članstvo u EU i NATO. Uostalom, takvom politikom su početkom dvijehiljaditih, što god tko o njima mislio,  značajne iskorake u stabilizaciji BiH napravili Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown.

MONITOR: Koliko je Milorad Dodik zaista neprikosnoveni lider bosanskih Srba? Da li bi njegova smjena mogla da radikalizuje situaciju u Republici Srpskoj?

KUKIĆ: Milorad Dodik je ortodoksni makijavelista i vrlo izvješten politički manipulator. Te sposobnosti je, potom, iskoristio, ne da bi učinio dobro srpskom narodu nego da bi se, zahvaljujući ogromnoj političkoj moći, enormno obogatio na način koji je zakonski vrlo upitan.  I učiniti će sve da tako stečeno bogatstvo zaštiti. Siguran sam da zbog toga ne bi prezao ni od ponovnog guranja vlastita naroda u krvoproliće. Stoga nisu rijetki ni oni koji misle da ga ne treba smjenjivati korištenjem bonskih ovlasti visokog predstavnika nego ga demistificirati treba kaznenim progonom za počinjeni kriminal njega i njegove obitelji. Jer, smjenom s političke pozicije ga se, kažu, pretvara u žrtvu i neku vrstu nacionalnog heroja, presudama za kriminal se narodu prikazuje njegovo pravo lice. Ja mislim da treba činiti i jedno i drugo i da pri tome ne treba strahovati od prevelikih potresa u običnu svijetu. Uostalom, s trona su padali i veći, Milošević, Karadžić, Mladić, i ništa se spektakularno nije događalo. Ovaj put je strah od radikalizacije još manje utemeljen.

MONITOR: Dosta uzbune, naročito u Hrvatskoj, izazvala je zamolnica bosansko-hercegovačkih institucija hrvatskim da preuzmu postupke istrage u vezi sa navodima-krivičnim prijavama protiv 14 hrvatskih oficira koji su 1995. učestvovali u vojnoj akciji Bljesak. Kako ocjenjujete ovaj slučaj koji navodno datira još iz 2007. godine?

KUKIĆ: Prvo, vojna akcija Bljesak je vođena na teritoriji Hrvatske i ne vidim logiku po kojoj su  se prijave u vezi s njom podnosile pravosudnim institucijama BiH. Osim, dakako, ako se tim prijavama htjelo pripomoći u reviziji povijesti s konca XX. stoljeća. Drugo, ako su prijave već podnesene, logično je bilo da se Tužiteljstvo BiH na bilo koji način prema njima odredi. Ono je izabralo ovaj koji je izabralo – da hrvatskim pravosudnim institucijama uputi zamolnicu da same preuzmu postupak istrage. Nisam pravnik da bih mogao suditi je li to najbolje što se moglo učiniti, ali i bez toga mislim da se isto ili nešto drugo moglo učiniti i mnogo ranije. Ako je, naime, točna informacija da prijava datira iz 2007. godine, ne vidim razloga zašto se na reakciju tužiteljstva, pa kakva god bila, trebalo čekati 14 godina. Ali, hvala ti bože, i to je dio našeg „bosanskog lonca“.

MONITOR: Mogu li se problemi u BiH, a i drugdje na Balkanu, naročito onom postjugoslovenskom, rješavati bez pomoći moćnih administracija drugih država ili EU? Očekujete da novi američki predsjednik, Džozef Bajden, intenzivira učešće u razmotavanju ili sječenju naših gordijevih čvorova?

KUKIĆ: Na razini je gotovo aksioma, ajme kući u kojoj odnose umjesto njezinih ukućana sređuju komšije. No, ako ukućani za to ne pokazuju ni minimum spremnosti, ne treba bježati ni od poziva u pomoć komšija. Ali, pri tome treba računati i s mogućnošću svakojakih posljedica. Jer, komšije vam mogu biti od koristi, ali vam zbog vlastitih računica kuću mogu i razoriti. Dogodilo se to i u slučaju bivše zajedničke države, a takvih ambicija imate i u državama, ili u vezi s državama koje su nastale njezinom disolucijom. Dokaz tome je sve ovo što se događa u vezi s Kosovom, sve ovo što se zadnjih godina događa u vezi s Crnom Gorom, o BiH da se i ne govori. A zasluge za to, uz lokalne postjugoslavenske ambicije, one iz paketa „srpskog sveta“ posebice, pripadaju i izmijenjenim globalnim odnosima moći – povratku na svjetsku geopolitičku scenu Rusije i njezinim ambicijama u vezi s prostorom bivše SFRJ prije svega. Stoga mislim da je puno intenzivnije uključivanje Bidenove administracije nešto što nije samo interes novonastalih država nego i američki geopolitički interes.

MONITOR: Neke od političkih lidera koji nam u ovom tzv. regionu kroje sudbinu, smatrate ljudima bez ideologije, pa i bez čvršćih političkih uvjerenja i doslednosti. Da li je politički populizam samo naša nevolja ili trend koji praktikuju i neki od vodećih lidera savremenog svijeta?

KUKIĆ: Istina, o političkim liderima s ovog prostora često govorim kao ljudima bez ideologije. Pri tome mislim prvenstveno na BiH i njene političke kabadahije. Kakvu ideologiju, primjerice, slijedi Milorad Dodik? Ili, koja ideologija određuje Dragana Čovića? Ili mnoge druge njima slične koji nastupaju u ime tobožnjih hrvatskih, srpski, bošnjačkih nacionalnih interesa. Nema tu ideologije. To je najogoljeliji populizam koji se koristi za održanje u sedlu političke moći, ali i kao paravan za prikrivanje vlastitoga kriminala. I stoga je sve njih strah jednog te istog – pravne države. I učiniti će sve da ona nikad ne profunkcionira. Jedino tako su sigurni. Ideologije, međutim, kao u BiH najčešće nema ni u njezinu okruženju. Koja ideologija, da ne spominjem sve ostale, danas određuje hrvatskoga predsjednika? Socijaldemokratu koji danas pokušava glumiti Franju Tuđmana. Nema ideologije. Samo goli populizam. Ono na što je, nažalost, sve manje imuna i EU. U prilog tome, među njima, dosta zorno svjedoči iskustvo Mađarske, Poljske i nekih drugih članica evropske obitelji. Na koncu, koja je to ideologija obilježila i Trumpov mandat i Trumpovu posljednju predsjedničku kampanju? I sirovi i surovi populizam. Dakle, slažem se s Vama, populizam je usud koji sve arogantnije prijeti, ne samo ovim prostorima nego i svijetu uopće.

MONITOR: Često se može čuti da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država, a i da su vjerske institucije „uskočile“ u državni institucionalni vakuum. Koliko je to i u funkciji dominantno nacionalnih političkih partija?

KUKIĆ: Istina je, današnja BiH, pod dirigentskom palicom triju etnonacionalističkih oligarhija, ne samo da nije funkcionalna država nego je sve manje država uopće. U stvarnosti, hoću reći, u njoj ne postoji sistem državnih institucija nego procese kontroliraju plemenske poglavice na prostorima pod vlastitom kontrolom. Ali, za to nisu odgovorne nacionalne nego nacionalističke, političke partije koje svoju egzistenciju temelje na mržnji i netrpeljivosti, šovinizmu, neofašizmu. A takve u BiH kontroliraju sve političke i društvene procese. I za vrlo snažne saveznike, nažalost, imaju i dominantne religijske institucije koje su u značajnoj mjeri zaslužne za njihovo vlastito održanje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci

 

Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.

Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.

MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?

ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.

MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.

ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji

 

MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?

STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.

MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?

STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?

OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.

MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?

OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.

MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?

OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.

MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?  

OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.

MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?

OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…

MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci  moraju spremno dočekati eventualni sukob?

OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo