Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, SOCIOLOG: Izmijenjeni su globalni interesi moći

Objavljeno prije

na

Zasluge za  ambicije iz paketa „srpskog sveta“ posebice, pripadaju i izmijenjenim globalnim odnosima moći – povratku na svjetsku geopolitičku scenu Rusije i njenim ambicijama u vezi s prostorom bivše SFRJ prije svega

 

MONITOR: U izjavi povodom dolaska Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH, naveli ste da se nadate da će on imati „drugačiji mandat“. Kasnije ste izjavili da mu savetujete da se ne ustručava da upotrebi Bonska ovlašćenja. Vidite li u ličnosti i biografiji Šmita ili u podršci koju je dobio iz EU i SAD  „osnov“ za to da bi on mogao iskoristiti instrument koji mu stoji na raspolaganju ali koji su njegovi prethodnici rijetko koristili?

KUKIĆ: Mislim da u ovoj priči nije presudna ličnost gospodina Schmidta – iako, ni nju ne treba ignorirati – nego „instrukcije“ koje je dobio od svjetskih centara moći, iz Berlina i Washingtona posebice. A kakve su one vidjet će se vrlo brzo, i po akcijama koje će visoki predstavnik poduzimati na jačanju pravne države, i po tome hoće li kod obična svijeta otvarati prostor nade da je u zemlji u kojoj je potekao ipak moguće ljudski živjeti. Osobno sam, recimo, umjereni optimista. Jer, ohrabrujući su signali i iz Bidenove i iz administracije gospođe Merkel. No, ipak se ne bih zalijetao.

MONITOR: Očekujete „politički rasplet“ kojeg nema bez reagovanja Visokog predstavnika i Tužilaštva BiH. Da li je Valentin Incko uradio pravu stvar kada je, pred sam kraj svog mandata, odlučio da unese izmjene i dopune Krivičnog zakona koje se odnose na kažnjivost negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca?

KUKIĆ: Narodski kazano, nikad nije kasno. Iako, poprilično sam siguran da bi stanje u BiH danas bilo puno drugačije da su ovakve intervencije u Kaznenom zakonu učinjene prije 12  godina, na početku Inzkova mandata, a i da je gospodin Inzko djelovao kao autoritet UN-a u postratnom hlađenju bosanskohercegovačkog prostora umjesto što se ponašao kao promatrač koji uredno bilježi što se ovdje događa, svemu tome se i sam iščuđava i o uočenom povremeno izvijesti i vlastite poslodavce. Ruku na srce, ne vjerujem da se takvo ponašanje Inzka može pripisati isključivo njemu kao ličnosti. Naprotiv, čovjek se vjerojatno kretao u okvirima koje su mu drugi odredili, američka administracija prije svega. A ona je ponovnim dovođenjem na vlast Milorada Dodika, koji je tada kotirao kao američki joker, smatrala da je stvorena kritična masa koja im omogućuje da se stvari prepuste domaćim političkim akterima i pažnja pomjeri prema drugim dijelovima svijeta. Ne isključujem da u ovom momentu na istom mjestu postoji procjena da je to bila greška i da se treba vratiti pristupu koji je korišten do dovođenja na vlast Milorada Dodika. Ako je, pak, po srijedi to, Inzkov zakon bi mogao biti samo posljedica te činjenice, nikako i hir samog Inzka da po nečemu ovdje ipak ostane upamćen. No, i to će se relativno skoro moći jasnije vidjeti.

MONITOR: Jedna od novijih vijesti je da je Milorad Dodik pozvan u Tužilaštvo da se izjasni u vezi sa svojim neprihvatanjem sudskih presuda o genocidu u Srebrenici. Vi ste predlagali da se Dodik zbog toga krivično goni, pa i da ga Kristijan Šmit smijeni?

KUKIĆ: Točno. Jer, i jedno i drugo je i više nego logično. Negiranje genocida i nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna zakona je kazneno djelo i kaznenog gonjenja ne smije biti pošteđen nitko, pa ni Milorad Dodik. S druge strane, sankcioniranje Dodika bi bila pouka i običnu svijetu da ima obvezu poštivanja zakona vlastite zemlje. Uostalom, iako je Tužiteljstvu BiH do danas podneseno 29 prijava za negiranje genocida, istraživanja pokazuju da je nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna zakona učestalost negiranja genocida radikalno smanjena.

Smjenama se šalje poruka da takvo ponašanje odudara od demokratskih standarda i da ga visoki predstavnik kao autoritet UN-a neće tolerirati kako bi izvršio zadatak kojeg mu je UN i postavio – da se BiH stabilizira kao državu i društvo i da ju se učine ozbiljnim kandidatom za članstvo u EU i NATO. Uostalom, takvom politikom su početkom dvijehiljaditih, što god tko o njima mislio,  značajne iskorake u stabilizaciji BiH napravili Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown.

MONITOR: Koliko je Milorad Dodik zaista neprikosnoveni lider bosanskih Srba? Da li bi njegova smjena mogla da radikalizuje situaciju u Republici Srpskoj?

KUKIĆ: Milorad Dodik je ortodoksni makijavelista i vrlo izvješten politički manipulator. Te sposobnosti je, potom, iskoristio, ne da bi učinio dobro srpskom narodu nego da bi se, zahvaljujući ogromnoj političkoj moći, enormno obogatio na način koji je zakonski vrlo upitan.  I učiniti će sve da tako stečeno bogatstvo zaštiti. Siguran sam da zbog toga ne bi prezao ni od ponovnog guranja vlastita naroda u krvoproliće. Stoga nisu rijetki ni oni koji misle da ga ne treba smjenjivati korištenjem bonskih ovlasti visokog predstavnika nego ga demistificirati treba kaznenim progonom za počinjeni kriminal njega i njegove obitelji. Jer, smjenom s političke pozicije ga se, kažu, pretvara u žrtvu i neku vrstu nacionalnog heroja, presudama za kriminal se narodu prikazuje njegovo pravo lice. Ja mislim da treba činiti i jedno i drugo i da pri tome ne treba strahovati od prevelikih potresa u običnu svijetu. Uostalom, s trona su padali i veći, Milošević, Karadžić, Mladić, i ništa se spektakularno nije događalo. Ovaj put je strah od radikalizacije još manje utemeljen.

MONITOR: Dosta uzbune, naročito u Hrvatskoj, izazvala je zamolnica bosansko-hercegovačkih institucija hrvatskim da preuzmu postupke istrage u vezi sa navodima-krivičnim prijavama protiv 14 hrvatskih oficira koji su 1995. učestvovali u vojnoj akciji Bljesak. Kako ocjenjujete ovaj slučaj koji navodno datira još iz 2007. godine?

KUKIĆ: Prvo, vojna akcija Bljesak je vođena na teritoriji Hrvatske i ne vidim logiku po kojoj su  se prijave u vezi s njom podnosile pravosudnim institucijama BiH. Osim, dakako, ako se tim prijavama htjelo pripomoći u reviziji povijesti s konca XX. stoljeća. Drugo, ako su prijave već podnesene, logično je bilo da se Tužiteljstvo BiH na bilo koji način prema njima odredi. Ono je izabralo ovaj koji je izabralo – da hrvatskim pravosudnim institucijama uputi zamolnicu da same preuzmu postupak istrage. Nisam pravnik da bih mogao suditi je li to najbolje što se moglo učiniti, ali i bez toga mislim da se isto ili nešto drugo moglo učiniti i mnogo ranije. Ako je, naime, točna informacija da prijava datira iz 2007. godine, ne vidim razloga zašto se na reakciju tužiteljstva, pa kakva god bila, trebalo čekati 14 godina. Ali, hvala ti bože, i to je dio našeg „bosanskog lonca“.

MONITOR: Mogu li se problemi u BiH, a i drugdje na Balkanu, naročito onom postjugoslovenskom, rješavati bez pomoći moćnih administracija drugih država ili EU? Očekujete da novi američki predsjednik, Džozef Bajden, intenzivira učešće u razmotavanju ili sječenju naših gordijevih čvorova?

KUKIĆ: Na razini je gotovo aksioma, ajme kući u kojoj odnose umjesto njezinih ukućana sređuju komšije. No, ako ukućani za to ne pokazuju ni minimum spremnosti, ne treba bježati ni od poziva u pomoć komšija. Ali, pri tome treba računati i s mogućnošću svakojakih posljedica. Jer, komšije vam mogu biti od koristi, ali vam zbog vlastitih računica kuću mogu i razoriti. Dogodilo se to i u slučaju bivše zajedničke države, a takvih ambicija imate i u državama, ili u vezi s državama koje su nastale njezinom disolucijom. Dokaz tome je sve ovo što se događa u vezi s Kosovom, sve ovo što se zadnjih godina događa u vezi s Crnom Gorom, o BiH da se i ne govori. A zasluge za to, uz lokalne postjugoslavenske ambicije, one iz paketa „srpskog sveta“ posebice, pripadaju i izmijenjenim globalnim odnosima moći – povratku na svjetsku geopolitičku scenu Rusije i njezinim ambicijama u vezi s prostorom bivše SFRJ prije svega. Stoga mislim da je puno intenzivnije uključivanje Bidenove administracije nešto što nije samo interes novonastalih država nego i američki geopolitički interes.

MONITOR: Neke od političkih lidera koji nam u ovom tzv. regionu kroje sudbinu, smatrate ljudima bez ideologije, pa i bez čvršćih političkih uvjerenja i doslednosti. Da li je politički populizam samo naša nevolja ili trend koji praktikuju i neki od vodećih lidera savremenog svijeta?

KUKIĆ: Istina, o političkim liderima s ovog prostora često govorim kao ljudima bez ideologije. Pri tome mislim prvenstveno na BiH i njene političke kabadahije. Kakvu ideologiju, primjerice, slijedi Milorad Dodik? Ili, koja ideologija određuje Dragana Čovića? Ili mnoge druge njima slične koji nastupaju u ime tobožnjih hrvatskih, srpski, bošnjačkih nacionalnih interesa. Nema tu ideologije. To je najogoljeliji populizam koji se koristi za održanje u sedlu političke moći, ali i kao paravan za prikrivanje vlastitoga kriminala. I stoga je sve njih strah jednog te istog – pravne države. I učiniti će sve da ona nikad ne profunkcionira. Jedino tako su sigurni. Ideologije, međutim, kao u BiH najčešće nema ni u njezinu okruženju. Koja ideologija, da ne spominjem sve ostale, danas određuje hrvatskoga predsjednika? Socijaldemokratu koji danas pokušava glumiti Franju Tuđmana. Nema ideologije. Samo goli populizam. Ono na što je, nažalost, sve manje imuna i EU. U prilog tome, među njima, dosta zorno svjedoči iskustvo Mađarske, Poljske i nekih drugih članica evropske obitelji. Na koncu, koja je to ideologija obilježila i Trumpov mandat i Trumpovu posljednju predsjedničku kampanju? I sirovi i surovi populizam. Dakle, slažem se s Vama, populizam je usud koji sve arogantnije prijeti, ne samo ovim prostorima nego i svijetu uopće.

MONITOR: Često se može čuti da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država, a i da su vjerske institucije „uskočile“ u državni institucionalni vakuum. Koliko je to i u funkciji dominantno nacionalnih političkih partija?

KUKIĆ: Istina je, današnja BiH, pod dirigentskom palicom triju etnonacionalističkih oligarhija, ne samo da nije funkcionalna država nego je sve manje država uopće. U stvarnosti, hoću reći, u njoj ne postoji sistem državnih institucija nego procese kontroliraju plemenske poglavice na prostorima pod vlastitom kontrolom. Ali, za to nisu odgovorne nacionalne nego nacionalističke, političke partije koje svoju egzistenciju temelje na mržnji i netrpeljivosti, šovinizmu, neofašizmu. A takve u BiH kontroliraju sve političke i društvene procese. I za vrlo snažne saveznike, nažalost, imaju i dominantne religijske institucije koje su u značajnoj mjeri zaslužne za njihovo vlastito održanje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo