Povežite se sa nama

MONITORING

SLOBODA INFORMISANJA: Zakon je samo riječ

Objavljeno prije

na

Ponovo smo se ovih dana naslušali o slobodi izražavanja, pravu javnosti da zna, uvredi i kleveti, pravu na privatnost. Gdje ima slobode, to su ozbiljne teme, ovdje gotovo da prestaju biti riječi i postaju tek skupovi slova čiju sadržinu, prema svojoj mjeri i u skladu sa trenutnim potrebama određuje vlast.

Kao vrstu odgovora na kampanju Informera protiv direktorice MANS-a Vanje Ćalović, poslanice Snežana Jonica iz SNP-a, Azra Jasavić iz Pozitivne i Draginja Vuksanović iz SDP-a predložile su da se u Krivični zakonik vrate uvreda i kleveta. ,,Očigledno je da crnogorsko društvo nije bilo spremno za dekriminalizaciju klevete, pa je potrebno raditi na izgrađivanju etičkih i profesionalnih standarda u medijima”, napisale su u obrazloženju.

Vjerovatno ne znajući i u dobroj namjeri, crnogorske su poslanice zapravo kročile putem ruskog predsjednika Vadimira Putina koji je prije dvije godine potpisao zakone kojima se odredba o kleveti vratila u Krivični zakonik. Odsustvovala je samo godinu. U Hrvatskoj je odnedavno kažnjivo ,,sramoćenje” – krivično djelo prema kojem je kažnjivo i ako novinar napiše istinu.

Na branik dostignutih demokratskih standarda u Crnoj Gori automatski je stao ministar pravde Duško Marković. Dok je njega u ministarstvu, kleveta se vraćati neće. „Zbog toga što imamo probleme u primjeni, ne treba mijenjati dobra rješenja. Ja sam ranije rekao da moramo napraviti taj iskorak, ali to što je bilo opredjeljenje Vlade nijesu pratili drugi segmenti društva i druge institucije, a posebno medijska scena” ocijenio je Marković u izjavi Vijestima. Važno je znati dežurne krivce.

U raspravu su se uključili i zvani i nezvani. Kroz silna, i prepuna laži, razmatranja „ko je prvi počeo”, moglo se saznati samo ko je plaćen da zamagljuje granicu između zaštite privatnosti i prava javnosti da zna ili granicu između iznošenja porodičnih prilika i ukazivanja na nepotizam. Premda, to i nije neka vijest.

Inicijativa za vraćanje klevete ne može biti korisna prije svega zbog toga što relativizuje važnost demokratskih standarda. To što nijesu ni pipnuti, a kamoli dostignuti, sasvim je druga priča.

U Akciji za ljudska prava, organizaciji koja se najozbiljnije zalagala za ukidanje klevete, smatraju neracionalnim predlog da se kleveta i uvreda ponovo uvedu kao krivična djela zato što važeće građansko pravo sadrži dovoljno instrumenata da se obezbijedi zaštita prava ličnosti. ,,Iako, nažalost, posebno Informer objavljuje nedopuštene – nezakonite sadržaje, retrogradno vraćanje ovih krivičnih djela nije odgovarajuća i neophodna reakcija na to. Isto kao što neko novo strašno ubistvo ne može samo po sebi da opravda zahtjev za vraćanje smrtne kazne”, kažu u HRA.

Crna Gora je klevetu dekriminalizovala u junu 2011. I tada je primijećeno da većina postupaka protiv medija ionako nije bila vođena po krivičnim prijavama, već su novinari pred sudom najčešće morali da dokazuju da svojim tekstovima nijesu nekome narušili ugled ili zadali duševne bolove. Najčešće političarima i njima bližnjim.

Sredinom 2009. Vijesti, Monitor i Dan imali su da plate ukupno oko 13 miliona eura nadoknade „za klevete i duševne bolove”.

Monitor je po tom osnovu bio „dužan” oko 300.000 eura, dnevnik Vijesti oko 12 miliona, a Dan oko 300.000 eura. Sam premijer Milo Đukanović Vijesti je tužio tražeći odštetu od milon eura.

Bogata sudska praksa Evropskog suda i Evropske komisije za ljudska prava mogla bi, onome ko hoće, da posluži da relativno lako nauči kuda, uz razmatranje najtananijih detalja, idu važne granice između poštovanja prava na informisanje i kršenja nekih drugih prava. Kad se sa tim uporede, presude naših sudova savršeno pokazuju svoje sumorno lice. Tamo gdje je potreban najprecizniji laser, oni sjeku sjekirom.

Tako su, na primjer, po presudi Osnovnog suda u Podgorici, djelovi tekstova povodom napada na direktora Vijesti Željka Ivanovića i naročito njegove tvrdnje da iza napada stoji Đukanović i njegova biološka ili kriminalna familija imali za cilj da ,,na neargumentovan, brutalan i tendenciozan način” naruše Đukanovićev ugled i čast. To je, kazao je sud, kod tužioca prouzrokovalo trpljenje duševnih bolova najjačeg intenziteta ,,jer je tužilac izrazito uspješan čovjek koji odgovornu funkciju u nimalo popularnom periodu tranzicije kroz koji prolazi Crna Gora obavlja na pošten i savjestan način, vodeći računa o ugledu i dostojanstvu”. Nedostajalo je samo još da pečat suda bude u obliku srca sa likom Đukanovića u sredini.

Na drugoj strani, prema presudi Evropskog suda za ljudska prava, direktor jednog lista je nepravedno osuđen za klevetu zbog izraza koje je upotrijebio u uvodnom članku na račun kandidata na opštinskim izborima. Sud je kazao da su mišljenja koja je iznio podnosilac predstavke očigledno predstavljala sastavni dio političke debate koja se odnosila na pitanja od opšteg interesa. Po mišljenju Suda, sporni napisi su se mogli smatrati polemičkim, ali nisu predstavljali bezrazložan lični napad, pošto je autor dao objektivno objašnjenje za njih. Sud je, s tim u vezi, dodao da politički napad često prelazi na lični plan; to su rizici političke igre i otvorene rasprave o idejama, koji su svojstveni demokratskom društvu. “Izgleda da je na reakciju podnosioca predstavke uticao zajedljiv i provokativan stil njegovog protivnika. Ali, prenijevši pored spornog uvodnog članka i izvode iz članka svog protivnika, direktor lista je postupio u skladu sa pravilima novinarske profesije. On je time omogućio čitaocima da formiraju lično mišljenje, poredeći sporni uvodni članak sa izjavama osobe protiv koje je isti bio uperen”. Previše je tu detalja da bi ih naše sudije izučile.

Slučajeva naravno, ima raznih. Tako je Evropski sud kazao da su u pravu bili engleski sudovi kada su usvojili tužbu supermodela Naomi Kempbel zbog objavljivanja članka i fotografija o njenom odvikavanju od narkotika. „Mora biti uspostavljena ravnoteža između javnog interesa vezanog za objavljivanje fotografija gospođe Kempel i potrebe da se zaštiti njen privatni život. Sud je bio saglasan sa ocjenom engleskih sudova da, iako je postojao javni interes za objavljivanjem članka, jer je i sama gospođa Kempbel u javnosti zastupala aktivnosti protiv upotrebe narkotika, nije bilo javnog interesa za objavljivanjem fotografija koje su snimljene tajno kao posljedica praćenja”.

Onda kad su bili za zadržavanje klevete u Krivičnom zakoniku, predstavnici vlasti redovno su se pozivali na činjenicu da neke demokratske zemlje i dalje imaju zatvorske kazne za klevetu. Bili su u pravu. Evropski sud za ljudska prava je odbio da donese odluku da su zakoni o kleveti po definiciji kršenje prava na slobodu izražavanja. Iako skandinavske zemlje po mnogo čemu služe za primjer demokratičnosti, u Norveškoj bi, na primjer, ukoliko kleveće kraljevsku porodicu novinar mogao biti osuđen na pet godina zatvora. I pored toga niko i nikad nije rekao da Norveška ima problem sa slobodom štampe. Riječ je, jednostavno, o drugačijem društvu.

U ovom, našem, demokratski standardi redovno se koriste kako bi demokratija ostala na što nižem nivou. Kao kad Komisija za sprječavanje sukoba interesa zaključi da ne može da objavi imena funkcionera koji su prekršajno kažnjeni jer nijesu prijavili imovinu – zbog Zakona o zaštiti podataka o ličnosti. Pravo javnog funkcionera da laže u svom izvještaju o imovini kod nas je osnovno i neotuđivo ljudsko pravo. Baš nikakvo čudo ovdje ne bi bila tužba protiv novinara koji objavi da je neki funkcioner zaposlio tri četvrtine familije, po osnovu iznošenja ličnih i porodičnih prilika. Nema propisa koji se ne može prilagoditi.

Jednostavno je i poznato: da li je jedno društvo demokratsko ili totalitarno nije nešto što se mjeri brojem i vrstom zakona, već načinom na koji se oni primjenjuju. Crna Gora je fini primjer nedemokratskog društva koje koristi metode slobode da ukine slobodu, što je savršeno jasan znak potpunog neuspjeha vladavine prava.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo