Povežite se sa nama

OKO NAS

SLOBODA NA INTERNETU: Bez jasnih granica

Objavljeno prije

na

Ne tako davno nezamisliva su bila polja mogućnosti koja je ljudima donio internet. Dostupnost i brzina informacija, kao i njihov slobodan protok, neka su od najvećih njegovih dostignuća. Naravno, ima i mračniju stranu. Laži, psovke, klevete ili govor mržnje postalo je moguće uputiti anonimno i nekažnjivo. Ponešto se oko te nekažnjivosti mijenja, ali, trenutno u toj oblasti kao da postoji neuporedivo više pitanja nego pravih odgovora. Sloboda ne podrazumijeva slobodu govora mržnje, međutim taj fakat nije lako uskladiti sa činjenicom da kontrola, naročito u pasivnim krajevima, ima običaj da se izmetne u cenzuru.

Iako je uređivanje ove oblasti veliki izazov i za mnogo naprednije zemlje i kod nas se krenulo u donošenje pravila o tome šta se na portalima smije, a šta ne smije objavljivati i ko je odgovoran ako neprimjereni sadržaji ipak stignu do širokih narodnih masa.

Savjet Agencije za elektronske medije ovih dana je utvrdio Predlog pravilnika o elektronskim publikacijama. Ovaj dokument je, rekli su predlagači, napravljen u cilju unapređivanja primjene zakonskih standarda u objavljivanju sadržaja i komentara putem elektronskih publikacija.

Pravilnik je na javnoj raspravi do 21. januara 2016. godine.

Najavljujući donošenje pravilnika, član Savjeta Agencije za elektronske medije Zlatko Vujović krajem ljeta je za CdM, kao o ohrabrujućoj, u smislu utvrđivanja pravila ponašanja na internet portalima, pomenuo odluku Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava od 16. juna 2015. ,,Evropski sud za ljudska prava je presudio, u ovom slučaju iz Estonije, da je sajt odgovoran za komentare koji se kvalifikuju kao ‘govor mržnje’ i ‘očigledno nezakoniti'”, objasnio je Vujović.

Još nekoliko lokalnih urednika pozvalo se na odluku Delfi protiv Estonije, kad im je zatrebalo da nagucnu kako ,,tamo neki” portali moraju odgovarati za ono što napišu njihovi čitaoci.

Ukratko: u slučaju – Delfi protiv Estonije – Evropski sud za ljudska prava je presudio da kažnjavanje news portala koji je odmah uklonio sadržaj koji je bio klevetnički ne predstavlja kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Delfi je jedan od najvećih news portala u Estoniji i 2006. na njemu je objavljen članak o trajektnoj kompaniji SLK koja je promijenila svoju zimsku rutu, što je za posljedicu moglo imati uništenje zimskih puteva na moru. Ljudi koji su obično vozili do ostrva su od tad bili primorani da koriste skuplji trajekt. Prema mišljenju suda, članak je bio umjeren i izbalansiran; međutim, privukao je preko 150 komentara, od koji je veliki broj bio uvrjedljiv i klevetnički. Premda je Delfi uklonio uvrjedljive materijale čim su advokati poslali opomenu, vlasnik je zahtijevao da mu se isplati odšteta, što je Delfi odbio. Delfi se pozivao na propise o oslobađanju posrednika od odgovornosti, transponovane u estonsku regulativu. Nacionalni sud je međutim presudio u korist vlasnika kompanije i slučaj je završio pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Kako u članku objavljenom u saradnji sa Akcijom za ljudska prava piše Peter Noorlander, direktor Media Legal Defence Initiative, Vrhovni sud Estonije je odbacio Delfijev argument da je, u skladu sa Direktivom EU o elektronskoj trgovini, njegova uloga pružaoca usluga u internet zajednici ili hosta za skladištenje bila samo tehnička, pasivna i neutralna, i da zbog toga ne treba da bude odgovoran za komentare.

,,Što se tiče samih komentara, Veliko vijeće je smatralo da oni nijesu bili samo uvrjedljivi već i da se njima jasno iznosio govor mržnje i podsticalo na nasilje – pominjano je jevrejsko porijeklo vlasnika trajekta i podsticana je mržnja na osnovu antisemitizma. Sud je ukazao da je sajt imao ekonomski interes u postavljanju komentara: više pregleda i više „klikova” je značilo više prihoda”, objašnjava Peter Noorlander. Veliko vijeće se zato složilo da, iako Delfi nije bio stvarni autor komentara, to nije značilo da nije imao kontrolu nad njima i da je njegova umiješanost u to da komentari na njihov članak postanu javni, bila daleko od uloge pasivnog i čisto tehničkog pružaoca usluga.

Noorlander smatra da će, najvjerovatnije, biti neophodno dalje odlučivanje Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kao i Evropskog suda pravde u Luksemburgu, kako bi se što preciznije definisali parametri u ovoj oblasti prava.

,,U Evropskoj uniji, ova pravila se nalaze u Direktivi o elektronskom poslovanju, koju zemlje članice transponuju u lokalno zakonodavstvo. Jedna od stvari koju Direktiva izrazito naglašava je da zemlje članice ne mogu od posrednika tražiti da filtrira sav sadržaj koji korisnici postave – na primjer, da Njemačka ne može od Facebooka zahtijevati da provjeri svaki post ili komentar koji korisnici okače”, objašnjava za Monitor Miloš Novović, doktorand na Pravnom fakultetu Univerziteta u Oslu. Evropski sud za ljudska prava nije odlučivao o tome da li je Estonija, kažnjavajući Delfi, prekršila ova pravila – već je samo ustanovio da Estonija nije prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. „To ne znači da su pravila Evropske unije o odgovornosti posrednika, kao i o zabrani zemljama članicama da im nameću obavezu nadgledanja korisničkog sadržaja, prestala da važe”.

Novović naglašava da odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Delfi protiv Estonije nikako nije uspostavila „pravni standard” za odgovornost portala – naprotiv – veliki broj stručnjaka se slaže da ta odluka zapravo stvara ogromnu pravnu neizvjesnost.

„Sve što je Evropski sud za ljudska prava presudio je da kažnjavanje portala, čak i ako ukloni sadržaj na vrijeme, ne predstavlja kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, Sud se nije bavio pitanjem da li kažnjavanje portala za objavljeni korisnički sadržaj predstavlja kršenje drugih propisa – konkretno, Direktive o elektronskoj trgovini, koja sadrži tzv. pravila o „odgovornosti posrednika” – ona predviđaju da internet kompanije i sajtovi poput YouTube-a i Facebooka ne mogu biti odgovorni za sadržaj koji korisnici postave na Internet, ukoliko ispune odgovarajuće uslove – od kojih je najvažniji taj da hitno uklone sadržaj koji im je prijavljen kao nelegalan”, kaže Novović.

Jedna od alternativa za koju se Vujović zalaže, ujedno predložena u Pravilniku je institut „premoderacije” komentara: od portala bi se zahtijevalo da imaju dežurnog administratora, koji bi morao da odobri svaki komentar prije nego što se on objavi. Novović ocjenjuje da ovakvo rješenje sadrži opasnost od cenzure, izlaže velikim troškovima portale sa velikim brojem komentara, te suštinski ugrožava slobodu izražavanja. „Uz to, ovakvo rješenje bi bilo u direktnoj suprotnosti sa članom 15 Direktive o elektronskoj trgovini, te bi zato bilo nezakonito”, kaže Novović. Institutom obavezne registracije korisnika portala, smatra on, ništa se naročito ne bi postiglo: ,,Sa tehničke strane, identifikacija neregistrovanog korisnika, putem IP adrese, nije značajno komplikovanija od identifikacije registrovanog korisnika”.

U svakom slučaju, zasad je jasno da je situacija konfuzna, te da međunarodni standard ne postoji. Govor mržnje se mora spriječiti, ali postojeći sistem koji zahtijeva Direktiva EU – da portali nijesu odgovorni ako odmah uklone sadržaj koji je prijavljen kao nelegalan – nije dokazano loš. Činjenica da mediji dosad nijesu obratili pretjeranu pažnju na razmatranje propisa koji će se na mnoge od njih direktno odnositi govori, prije svega, o neozbiljnosti crnogorskog društva.

Neodoljivo je ukazati da, ako nećemo da se ugledamo na EU, imamo na koga drugog. Mediji ovih dana prenose vijest kako tajlandski vojni sud razmatra tužbu zbog omalovažavanja kraljevog ljubimca. Thanakorn Siripaiboon je optužen zato što je na internetu ostavio ,,sarkastičan” tekst vezan za psa, a sudiće mu se i za pobunu i uvredu kralja.

Može i tako.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo