Povežite se sa nama

OKO NAS

SLOBODA NA INTERNETU: Bez jasnih granica

Objavljeno prije

na

miss-nettiquette-comments-1

Ne tako davno nezamisliva su bila polja mogućnosti koja je ljudima donio internet. Dostupnost i brzina informacija, kao i njihov slobodan protok, neka su od najvećih njegovih dostignuća. Naravno, ima i mračniju stranu. Laži, psovke, klevete ili govor mržnje postalo je moguće uputiti anonimno i nekažnjivo. Ponešto se oko te nekažnjivosti mijenja, ali, trenutno u toj oblasti kao da postoji neuporedivo više pitanja nego pravih odgovora. Sloboda ne podrazumijeva slobodu govora mržnje, međutim taj fakat nije lako uskladiti sa činjenicom da kontrola, naročito u pasivnim krajevima, ima običaj da se izmetne u cenzuru.

Iako je uređivanje ove oblasti veliki izazov i za mnogo naprednije zemlje i kod nas se krenulo u donošenje pravila o tome šta se na portalima smije, a šta ne smije objavljivati i ko je odgovoran ako neprimjereni sadržaji ipak stignu do širokih narodnih masa.

Savjet Agencije za elektronske medije ovih dana je utvrdio Predlog pravilnika o elektronskim publikacijama. Ovaj dokument je, rekli su predlagači, napravljen u cilju unapređivanja primjene zakonskih standarda u objavljivanju sadržaja i komentara putem elektronskih publikacija.

Pravilnik je na javnoj raspravi do 21. januara 2016. godine.

Najavljujući donošenje pravilnika, član Savjeta Agencije za elektronske medije Zlatko Vujović krajem ljeta je za CdM, kao o ohrabrujućoj, u smislu utvrđivanja pravila ponašanja na internet portalima, pomenuo odluku Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava od 16. juna 2015. ,,Evropski sud za ljudska prava je presudio, u ovom slučaju iz Estonije, da je sajt odgovoran za komentare koji se kvalifikuju kao ‘govor mržnje’ i ‘očigledno nezakoniti'”, objasnio je Vujović.

Još nekoliko lokalnih urednika pozvalo se na odluku Delfi protiv Estonije, kad im je zatrebalo da nagucnu kako ,,tamo neki” portali moraju odgovarati za ono što napišu njihovi čitaoci.

Ukratko: u slučaju – Delfi protiv Estonije – Evropski sud za ljudska prava je presudio da kažnjavanje news portala koji je odmah uklonio sadržaj koji je bio klevetnički ne predstavlja kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Delfi je jedan od najvećih news portala u Estoniji i 2006. na njemu je objavljen članak o trajektnoj kompaniji SLK koja je promijenila svoju zimsku rutu, što je za posljedicu moglo imati uništenje zimskih puteva na moru. Ljudi koji su obično vozili do ostrva su od tad bili primorani da koriste skuplji trajekt. Prema mišljenju suda, članak je bio umjeren i izbalansiran; međutim, privukao je preko 150 komentara, od koji je veliki broj bio uvrjedljiv i klevetnički. Premda je Delfi uklonio uvrjedljive materijale čim su advokati poslali opomenu, vlasnik je zahtijevao da mu se isplati odšteta, što je Delfi odbio. Delfi se pozivao na propise o oslobađanju posrednika od odgovornosti, transponovane u estonsku regulativu. Nacionalni sud je međutim presudio u korist vlasnika kompanije i slučaj je završio pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Kako u članku objavljenom u saradnji sa Akcijom za ljudska prava piše Peter Noorlander, direktor Media Legal Defence Initiative, Vrhovni sud Estonije je odbacio Delfijev argument da je, u skladu sa Direktivom EU o elektronskoj trgovini, njegova uloga pružaoca usluga u internet zajednici ili hosta za skladištenje bila samo tehnička, pasivna i neutralna, i da zbog toga ne treba da bude odgovoran za komentare.

,,Što se tiče samih komentara, Veliko vijeće je smatralo da oni nijesu bili samo uvrjedljivi već i da se njima jasno iznosio govor mržnje i podsticalo na nasilje – pominjano je jevrejsko porijeklo vlasnika trajekta i podsticana je mržnja na osnovu antisemitizma. Sud je ukazao da je sajt imao ekonomski interes u postavljanju komentara: više pregleda i više „klikova” je značilo više prihoda”, objašnjava Peter Noorlander. Veliko vijeće se zato složilo da, iako Delfi nije bio stvarni autor komentara, to nije značilo da nije imao kontrolu nad njima i da je njegova umiješanost u to da komentari na njihov članak postanu javni, bila daleko od uloge pasivnog i čisto tehničkog pružaoca usluga.

Noorlander smatra da će, najvjerovatnije, biti neophodno dalje odlučivanje Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kao i Evropskog suda pravde u Luksemburgu, kako bi se što preciznije definisali parametri u ovoj oblasti prava.

,,U Evropskoj uniji, ova pravila se nalaze u Direktivi o elektronskom poslovanju, koju zemlje članice transponuju u lokalno zakonodavstvo. Jedna od stvari koju Direktiva izrazito naglašava je da zemlje članice ne mogu od posrednika tražiti da filtrira sav sadržaj koji korisnici postave – na primjer, da Njemačka ne može od Facebooka zahtijevati da provjeri svaki post ili komentar koji korisnici okače”, objašnjava za Monitor Miloš Novović, doktorand na Pravnom fakultetu Univerziteta u Oslu. Evropski sud za ljudska prava nije odlučivao o tome da li je Estonija, kažnjavajući Delfi, prekršila ova pravila – već je samo ustanovio da Estonija nije prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. „To ne znači da su pravila Evropske unije o odgovornosti posrednika, kao i o zabrani zemljama članicama da im nameću obavezu nadgledanja korisničkog sadržaja, prestala da važe”.

Novović naglašava da odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Delfi protiv Estonije nikako nije uspostavila „pravni standard” za odgovornost portala – naprotiv – veliki broj stručnjaka se slaže da ta odluka zapravo stvara ogromnu pravnu neizvjesnost.

„Sve što je Evropski sud za ljudska prava presudio je da kažnjavanje portala, čak i ako ukloni sadržaj na vrijeme, ne predstavlja kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, Sud se nije bavio pitanjem da li kažnjavanje portala za objavljeni korisnički sadržaj predstavlja kršenje drugih propisa – konkretno, Direktive o elektronskoj trgovini, koja sadrži tzv. pravila o „odgovornosti posrednika” – ona predviđaju da internet kompanije i sajtovi poput YouTube-a i Facebooka ne mogu biti odgovorni za sadržaj koji korisnici postave na Internet, ukoliko ispune odgovarajuće uslove – od kojih je najvažniji taj da hitno uklone sadržaj koji im je prijavljen kao nelegalan”, kaže Novović.

Jedna od alternativa za koju se Vujović zalaže, ujedno predložena u Pravilniku je institut „premoderacije” komentara: od portala bi se zahtijevalo da imaju dežurnog administratora, koji bi morao da odobri svaki komentar prije nego što se on objavi. Novović ocjenjuje da ovakvo rješenje sadrži opasnost od cenzure, izlaže velikim troškovima portale sa velikim brojem komentara, te suštinski ugrožava slobodu izražavanja. „Uz to, ovakvo rješenje bi bilo u direktnoj suprotnosti sa članom 15 Direktive o elektronskoj trgovini, te bi zato bilo nezakonito”, kaže Novović. Institutom obavezne registracije korisnika portala, smatra on, ništa se naročito ne bi postiglo: ,,Sa tehničke strane, identifikacija neregistrovanog korisnika, putem IP adrese, nije značajno komplikovanija od identifikacije registrovanog korisnika”.

U svakom slučaju, zasad je jasno da je situacija konfuzna, te da međunarodni standard ne postoji. Govor mržnje se mora spriječiti, ali postojeći sistem koji zahtijeva Direktiva EU – da portali nijesu odgovorni ako odmah uklone sadržaj koji je prijavljen kao nelegalan – nije dokazano loš. Činjenica da mediji dosad nijesu obratili pretjeranu pažnju na razmatranje propisa koji će se na mnoge od njih direktno odnositi govori, prije svega, o neozbiljnosti crnogorskog društva.

Neodoljivo je ukazati da, ako nećemo da se ugledamo na EU, imamo na koga drugog. Mediji ovih dana prenose vijest kako tajlandski vojni sud razmatra tužbu zbog omalovažavanja kraljevog ljubimca. Thanakorn Siripaiboon je optužen zato što je na internetu ostavio ,,sarkastičan” tekst vezan za psa, a sudiće mu se i za pobunu i uvredu kralja.

Može i tako.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo