Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari