Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Smijehom strah pokriješ

Objavljeno prije

na

Iako s elementima komedije, i stranim glumcima u ulozi svjedoka saradnika, priča o državnom udaru, u stvari je autentična crnogorska drama. Kao one u režiji Živka Nikolića. Gledaš i smiješ se  sa osjećajem mučnine u stomaku. I strahom da smijeh ne prestane. A znaš da jednom mora

 

Nema šta da se slavi na Dan pobjede nad fašizmom. To je ove godine  Dan presude u farsi zvanoj državni udar.  Dan kada je crnogorsko pravosuđe zablistalo sa svojim procesom vijeka protiv dvojice čelnika opozicije, njihovog vozača, dvojice Rusa koje niko živ vidio nije, i nekoliko srpskih državljana od kojih većina ni nakon višemjesečnog javnog prenosa suđenja malo kome izgleda sposobna da organizuju svadbu, a kamoli državni udar. Sutkinja Suzana Mugoša sve njih je proglasila krivim za terorizam, osudivši ih na zatvorske kazne, od 18 mjeseci do 15 godina. Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević  osuđeni su na po pet godina zatvora.

Iako s elementima komedije, i stranim glumcima u ulozi svjedoka saradnika, priča o državnom udaru, u stvari je autentična crnogorska drama.  Kao one u režiji Živka Nikolića. Gledaš i smiješ se sa osjećajem mučnine u stomaku. I strahom da smijeh ne prestane. A znaš da jednom mora. Pravosuđe pod kontrolom vrha vlasti, neodgovorne političke vođe  izrasle na ratu, kao i njene alternative koje to nijesu, teško da mogu proizvesti neki veseliji žanr. Za sada je izvjesno, nažalost, i da presuda neće biti kraj drame. Da ne pređe u tragediju, ostaje da se pomolimo.

Ima nekih drugih izvjesnosti. Znamo recimo ko ne mora ni da stavi naočare za sunce kad sjedi u kafani ili da se zaključa u stanu, a kamoli da se zabarikadira u parlamentu  da ne bi završio u ZIKS-u.  Svetozar Marović. Iako pravosnažno osuđen kao šef organizovane kriminalne grupe, koja je budvansku kasu oštetila za desetine miliona eura, Marović je slobodan  negdje u Beogradu, dok se ovdašnje i tamošnje vlasti nadgornjavaju neduhovitim političkim opaskama, tipa, pitajte vaše kako je izašao iz zemlje, ili pitajte njihove što ga ne izručuju kad mogu. Znamo i da niko živ neće odgovarati zbog toga što je na slobodi glavnoosuđeni za slučaj kojim se ovdašnje pravosuđe diči kad se pomene borba protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala. A trebalo bi makar uvesti, kad već visoki funkcioneri ne odgovaraju ni za loše obavljanje državnog posla, niti kad honorarno rade za mafiju, da ih Šef  rebne  za neduhovito sastavljene i iritantne  političke izjave i saopštenja.  Kao, na primjer, ono koje je nedavno izašlo iz kabineta ministra pravde Zorana Pažina, u kojem ministar tvrdi da nije zastarela kazna za Svetozara Marovića, što tvrde Demokrate, i u kom to nijednom riječju ne dokazuje. Osim ako ne misli kako je dovoljno da mu vjerujemo kad kaže da „mladi Demokrata“ ne može poznavati pravo kao on.  Zbog tog saopštenja Pažinu bi trebalo propisati  da udijeli dvije naredne plate kao donaciju DPS-u. Valjaće, sad, kad Duško Knežević nije tu.

Nema se ovdje šta slaviti ni Dan Evrope. Možda da počnemo na trgu organizovati koncerte za Dan Kine. Evo je i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović zavapio  u Sarajevu u maniru –  Evropo, ne daj nas, oteše nas od tebe Kina i Rusija. Predsjednik je saopštio da Moskva politikom, a Peking zajmovima pokušavaju da spriječe širenje NATO-a i EU na Balkanu. ,,Ukoliko EU to ne shvati, bojim se da bi njena vlastita budućnost mogla biti ugrožena”, kazao je Đukanović.

Naša budućnost je, za razliku od evropske, blistava. Jer  je Đukanovića i njegovu Vladu valjda neka viša sila natjerala da potpišu ugovor o zajmu sa Kinom, i pristanu da nam Kinezi  mogu oduzeti što požele od teritorije, osim ambasada, ako ne budemo kako je dogovoreno vraćali milijardu eura. Prema relevantnim međunarodnim procjenama,  jedna smo od osam najrizičnijih zemalja kad su u pitanju kineski krediti. Mi , i sedam afričkih država.

Sa srećom nam naredni dani. Trebaće.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Opasne igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se DF sa premijerom nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda

 

Brašno i ulje su poskupili. I šećer i gorivo. Što možda kad izbušimo Jadransko i postanemo šeici i neće biti problem. Do tada, ko izdrži. Budžeta nema ni na pomolu, al’ su zato zastave lepršaju na sve strane. Više, doduše, ne služe samo za produbljivanje podjela, nego i kao oružje. Bukvalno. Protiv novinara.  Ekspertska Vlada, koja ionako nije baš bila ekspertska, razmatra sopstvenu rekonstrukciju, kako bi svi eksperti  nove vlasti ušli u nju. I srušili je. DPS strpljivo čeka. Da uleti.  I podgrijava podjele. Priča se i o prekrajanju granica. Ukratko –  sedmica u Montenegru.

Ne zvuči dobro. Doduše, ima zadovoljnih. Evo, recimo, specijalni tužilac Milivoje Katnić nema prigovor na stav Venecijanske komisije koja nije za to da se zakoni donose  ciljalo radi smjene bilo koga. Te ciljane zakone crtao je DPS. SDT je  shvatio mišljenje VT, na svoj način, kao da tamo piše kako je on  nesmjenjiv, i kao da je VK podržala i njega i njegov rad. Umna glava. „Moram da istaknem da nikada nijesam ni sumnjao u to”, prokomentarisao je stav VK na konferenciji za novinare. U pozi: i dalje mislim da treba  da dobijem Trinaestojulsku za montiranje.

Zadovoljan je i DPS. Em demontaže njegovog sistema nema bez Katnićevog odlaska, em mogu da izdaju još jedno saopštenje i pokažu prstom na novu vlast. Ono, tipa, mi smo znali bolje. ,,Odgovor VK je blamaža”, saopštili su.  Decenije packi iz svijeta i Brisela o tome da su nam institucije zarobljene i pod njihovom kontrolom, valjda nisu bile međunarodna blamaža.

Zadovoljan je i Front. Mogu i dalje da guraju  i pričaju da neće glasati nijedan zakon nove Vlade, dok se ne riješi situacija sa tužilaštvom. Doduše, možda se odobrovolje, ako se pregovori o rekonstrukciji Vlade završe u njihovu korist. Ne, naravno, kako to reče Milan Knežević, da bi personalno ušli u Vladu,  nego da pomognu premijeru Krivokapiću da se nosi sa organizovanim kriminalom i demontiranjem Đukanovićevog sistema. Za sad uglavnom pomažu Đukanoviću. Da se učvrsti. I što prije vrati. Blokiranjem parlamenta, Vlade, a bogami i prizivanjem duhova devedesetih. I premijer Krivokapić, eto,  raspoložen je da ih personalno uvede u Vladu, kako bi sačuvao svoje personalno mjesto. Glavnog apostola.

I ova sedmica dodatno je ugasila nadu da ćemo 30. avgusta makar biti manje podijeljeni. Dok se DF sa Krivokapićem nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  jer  žrtvi i spomenika valjda i dalje nedostaje, žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda. Živi spomenici tri decenije odrastanja u ratovima, mržnji, siromaštvu, nepravdi, i drugim rijalitijima. Kao na primjer ona djeca sa barjacima. Koja misle da im državu ugrožava Sead Sadiković. I slobodno novinarstvo.

Nije dovoljno izdati saopštenje ili tvitnuti nešto tipa: braćo, ne djelite se. Kao što nije dovoljno tražiti referendum za ili protiv nafte, kao što ovih dana predlaže URA, dva dana pred početak bušenja. Politički poeni ne pomažu. Bar ne tome da svi ne postanemo spomenik jedne bezumne politike koja nikako da stane. Koja uništava i prirodu  i društvo.

Za one koji ipak vole da se opuste u teškim danima, ima jedna vijest –  Miodrag – Daka Davidović otvorio tviter nalog. Preko noći postao zvijezda društvenih mreža. Amerika ima Trampa, Crna Gora Daku. Kongračjulešn.

Što bi rekao Daka : „Javljajte mi kakvo je stanje, baterija mi je pri kraju, moram da ugasim internet“. Nade u promjene u Crnoj Gori cure. Baterije su pri kraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pola godine od avgustovskih izbora, i godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela

 

Mnogi su slavili u nedjelju, nakon nikšićkih izbora. Pobjednici avgustovskih parlamentarnih izbora, zadovoljni što su i u Nikšiću razvlastili Demokratsku partiju socijalista, opet su, kao u jesen prošle godine ponavljali krupne riječi. Znate ono, stigla je sloboda, desillo se  oslobođenje, pao je DPS.  U avgustu je to bila vijest koja je budila nadu. Danas je malo razloga za slavlje.

Nikšićki izbori pokazali su da je Demokratska partija socijalista u proteklih pola godine, otkako je na parlamentarnim izborima prvi put izgubila vlast, i dalje ozbiljna politička snaga. I prijetnja. Uprkos činjenici da nakon avgustovskog poraza nijesu uradili ama baš ništa  što bi im donijelo poene. Nijesu ni unutra pokrenuli reforme, kako bi trasirali put ka sučavanju sa učincima svoje vladavine. To je isti onaj DPS, sa Đukanovićem na čelu. Koji danas u Nikšiću ima najbolji pojedinačni rezultat. I, zasad nema koalicione partnere, pa zato ne može postati lokalna vlast. Ali bi ih na državnom nivou našao.

Pitanje je u stvari: šta su onda od avgusta radili pobjednici? Podsjećali na DPS. Dok su pričali o pravdi, pravnoj državi i jednakosti, borili se za svoje po dubini, zapošljavali istomišljenike i istovjernike, pričali o identitetima, negirali tuđe, pravili se da oni drugi ne postoje, kršili propise pozivajući se na viši cilj – sve može samo da se ne vrati DPS.  I tako, ličeći na prethodni režim, ostavili prostor DPS-u da, bez obzira na decenije ratova, pustošenja, podjela, opet stupi na scenu.

Pred izbore u Nikšiću mahalo se zastavama, umjesto da se govori  o kvalitetu života građana u tom gradu. Dobro, obećavala su se radna mjesta, dok su se kupovalli glasovi radnim mjestima ili novcem. Baš ono kao što je radio Đukanović. Radi izbornog rezultata u Nikšiću, otvorena su vrata i Aleksandru Vučiću i raznim strujama srpske pravoslavne crkve. To je pojedine čak i navelo glas daju Đukanovićevom DPS-u. Ne zato što on nije, zarad opstanka na vlasti, šurovao s Vučićem, ili crkvom. Nego, zato što su očekivali nešto što na njega ne liči.

Crna Gora je dodatno zadužena. Epidemija korone, godinu dana nakon borbe sa njom, toliko je izmakla kontroli da smo po tome postali poznati u svijetu. Mala i srednja preduzeća grcaju u bankrotima. Turistička sezona je neizvjesna. Dramatično rastu brojke umrlih i oboljelih. Sve su to znaci: bolja budućnost neće uskoro.

Iz Brisela je stigao novi non paper i upozorenje, da bi mogli dobiti i kaznene poene, ukoliko ne bude suštinskih reformi na polju borbe sa korupcijom i kriminalom. Tužilaštvo, glavni alat za tu bitku, i dalje je u rukama Đukanovića. I politike. EK je u novom nacrtu takozvanog „non-pejpera” za poglavlja 23 i 24 navela i da se nijedno novo poglavlje neće moći zatvoriti prije nego što se ispune sva prelazna mjerila koja se tiču vladavine prava.

Novoj vlada nije samo prepreka dvovlašće, jer Đukanovićev režim drži još mnoge poluge moći. Njena najljuća opozicija je u vladajućim redovima. Demokratski front joj prijeti rekonstrukcijom. Izvjesno nema snage za to, ali će se sve zakonodavne izmjene koje Vlada planira i mora uraditi, pa i one bez kojih ne možemo u Evropu, naći u parlamentu između Fronta i DPS-a. Permanentna nestabilnost Vlade može služiti kao izgovor i DF-u i premijeru za loše rezultate. Ali na koncu može vratiti Đukanovića.

Pola godine od avgustovskih izbora, godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Biće jedan mart

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će valjda jedan mart u koji daleka prošlost neće izgledati kao pogled u budućnost. Kad nam narodni poslanici neće tumačiti kako su ratni zločinci ljudi, koje ne treba etiketirati kao zločince; premijer neće svoju neodgovornost uzdizati kao vrhunac vjerske posvećenosti. Dok nas prethodni ubjeđuje da je ovu zemlju uništio iz ljubavi

 

Dok se u Nikšiću vode odsutne bitke, partijske i nacionalne, Vladislav  Dajković, aktivista Koalicije Za budućnost Nikšića, noću radi na budućnosti Dajkovića. Ne bi to bila neka vijest, rade i drugi moguće, da Dajković to nije odlučio ovoga osmog marta, u čast borbe za ravnopravnost žena, da podijeli sa nama. Pa i ako se možda i nasmiješ i prokomentarišeš nešto tipa epasvašta kad odgledaš Dajkovićev osmomartovski spot, problem je, u stvari, što je on jedna ozbiljna slika današnje Crne Gore. I nema to veze samo sa ženskim pravima.

Elem, Dajković je iskoristio osmi mart da napravi propagandni spot u Nikšiću. Zarad političkih poena, normalno, i u susret tamošnjim izborima, Dajković je u Nikšiću dijelio ruže djevojkama i ženama. I nije jedini, svakako, koji voli da pomene ženu i nejač, nezaposlene i ostale ranjive i diskriminisane grupe, kako bi povećao politički rejting. Neko dijeli ruže, neko pare, neko poslove, većina ljude. Naučio je i, kaleći se od rane mladosti na domaćoj političkoj sceni, da kaže ono što treba, tipa – žene su diskriminisane, prilikom zapošljavanja, svaki dan, i ostale  prigodne statistike, znate već. Al istina se ne da sakriti tako lako, valjda. Na kraju spota, Dajković lijepo pođe kući u Podgoricu, otvori mu vrata supruga ili djevojka, on u ruci buket ruža, poljubac, i dok zatvara vrata, i ostaje sam sa izabranicom u stanu, Dajković kaže: „Danas sam cijeli dan radio za budućnost Nikšića, noćas radim za budućnost Dajkovića“. E, izem ti budućnost Nikšića. Dođe ti da zaplačeš nad svim onim radnicama u industriji odjeće i tekstila koje su javno demonstrirale 8. marta 1857. u Njujorku, zbog loših radnih uslova i niskih plata. I svim ostalim marševima koji su ženama donosili još jedan korak ka ravnopravnosti. Da bi eto, došle do toga, da im Dajković na svemu čestita iz spavaće sobe. A Dajkoviću, šta da kažeš, osim – srećno junače. U spavaćoj sobi.

I nije to jedino zbog čovjek mora da se gorko ovog osmog marta osmjehne u Montenegru. Niti jedina civilizacijska tekovina, koja ovdje izgleda daleka i nedostižna. Dajkovićev nekadašnji partijski kolega Marko Milačić, narodni poslanik, činilac nove oslobodilačke vlasti na RTCG, upitan da li su za njega osuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, zločinci ili heroji, odgovara: ljudi. Dobro, ne reče bogovi. Nije tu stao. Potom nas je Milačić iz malih ekrana ubjeđivao kako je za crnogorsko društvo zdravije što je premijer Zadravko Krivokapić poljubio kovčeg Atanasija nego da to nije uradio. Ono, zdravije po dubini.

Premijer Krivokapić je ove sedmice, skupa sa delegacijom Vlade Crne Gore, pošao u Trebinje, na sahranu episkopa zahumsko-hercegovačkog Atanasija. Pored Krivokapića, sahrani su prisustvovali ministarka kulture Vesna Bratić, ministar finansija Milojko Spajić i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. Naravno, gdje da takav skup prođe bez gradonačelnika Budve Marka Bata Carevića. Ovoga puta bio je i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Jedna je priča to što je ovdašnja delegacija pošla na masovno okupljanje preko granice u vrijeme kada je epidemiološka situacija u Crnoj Gori izuzetno loša. A druga je to što je crnogorska delegacija, na čelu sa premijerom, pošla da poljubi ruku episkopu Atanasiju, koji je u svom foto albumu ubilježio više slika sa osuđenim  ratnim zločincima. Istim onima za koje Milačić kaže da su ljudi.

Svi smo ljudi, istina. Al neki nas sve predstavljaju. I obećali su nam budućnost. Sekularnu državu, pravdu, kažnjavanje zločina, vjersku, nacionalnu, seksualnu, polnu i svaku drugu ravnopravnost.

Doći će valjda jedan mart, kad će vrijeme teći naprijed, kako i treba. A daleka prošlost neće izgledati kao pogled u budućnost. Kad nam politički poletnici neće čestitati osmi mart iz spavaće sobe; narodni poslanici neće pričati o tome kako nije učtivo, doživotno, pred međunarodnim sudom osuđene ratne zločince, nazivati ratnim zločincima; premijer neće svoju neodgovornost uzdizati kao vrhunac vjerske posvećenosti. Dok nas prethodni ubjeđuje da je ovu zemlju uništio iz ljubavi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo