Presuda u slučaju državni udar  svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću,  snažnije nego bilo koja ranija, rasvijetlila je sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva

Prvostepena presuda u slučaju državni udar od 9. maja 2019. samo je potvrdila da je Crna Gora i dalje besudna zemlja, kako je to svojevremeno, proročki tačno, duboko i snažno, formulisao Milovan Đilas. Ali je ova presuda, svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću, još i dodatno, snažno, snažnije nego bilo koja ranija, rasvetlila sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva. Pri tome, naglasak je na tesnoj međusobnoj institucionalnoj i funkcionalnoj povezanosti ovih mehanizama. I to uprkos tome što su samo prva dva od njih pravna, dok je treći unutrašnje-politički, a četvrti međunarodno-politički. Zbog izuzetne složenosti stvari, sledi samo kratka, veoma kratka skica.

Prvi integrisani mehanizam besudne zemlje je onaj na koji najdirektnije ukazuje rečena presuda. Kriminalizacija političkih protivnika bez dokaza. Prava mala hegelijanska bravura. Presuda svedoči o dva državna udara, jednom lažnom, onom koji je dvojici lidera DF-a montiran od strane vrha vlasti, te kojeg je sastavni deo postala i sama presuda, i drugom, onom stvarnom, koji je, upravo ovom montažom, izvršio, i dalje vrši, sam vrh vlasti.

Drugi mehanizam je u odnosu na prvi prividno inverzan a zapravo tesno povezan i integrisan. To je dekriminalizacija odnosno nekažnjivost vrha vlasti uprkos mnoštvu dokaza. Slučaj koverat je najaktuelniji ali se ne smeju zaboraviti ni ratni zločini, deportacije, genocid i ostali iz mračnih 1990-ih, kao ni poratni zločini organizovanog kriminala i visoke, zapravo najviše korupcije, telekom, limenka i ostali iz 2000-ih. Vremenska bliskost slučajeva državni udar i koverat najbolje rasvetljava izuzetnu bliskost i integrisanost prva dva mehanizma. Kriminalizacijom opozicije bez dokaza u slučaju državni udar, vrh vlasti samog sebe najdirektnije dekriminalizuje uprkos mnoštvu dokaza u slučaju koverat.

Treći mehanizam je manipulativni i agresivni nacionalizam vrha vlasti. Koji je bio i ostao krajnje instrumentalan. Juče protiv lidera Muslimana odnosno Bošnjaka, Albanaca i drugih nepravoslavnih manjina, danas protiv lidera Srba, ali je svrha bila i ostala ista i sasvim ne-nacionalna, pljačkaška i oligarhijska. Pa bi i odgovor opozicije i alternative morao biti takav, zajednički, anti-oligarhijski, građanski i solidaran. Kao što je bio odgovor Odupri se. Za prenaglašavanje odvojenih nacionalnih i ličnih sudbina, ugroženog srpstva i krvništva, od strane dva prvostepeno osuđena lidera DF-a, može se imati ljudsko razumevanje, ali se istovremeno mora i upozoriti da upravo takvo odvajanje i prenaglašavanje, objektivno, najviše odgovara samom vrhu vlasti.

Četvrti mehanizam naše male besudnice, najudaljeniji je, ali i najsnažniji. To je međunarodna realpolitika Moskve i Vašingtona. Njihov takozvani novi hladni rat. Čiji je prljavi rukopis toliko vidljiv i u našem slučaju državni udar. Posebno u onim mentorstvima i pohvalama iz Stejt departmenta. I to samo nekoliko dana nakon simboličkog spaljivanja lutke Stejt departmentovog odličnika od strane pobunjenih građana. Umesto podrobnije analize, i ovde samo kratka, veoma kratka skica. Krivično pravno, podrška SAD i Zapada mafijaškoj vlasti Mila Đukanovića samo je oblik njihovog najtežeg saučesništva. Politički, ova podrška deo je istorijskog opadanja Zapada. Tamna tvar realkapitalizma-fašizma u njegovoj poznoj fazi. Trampovsko-putinovska i ostala Crna internacionala.

Ni mesec i po od nastanka, tridesetmartovski Sporazum o budućnosti, naišao je na dva velika izazova, jedan unutrašnji, drugi međunarodni. Onaj prvi, unutrašnji, kotorski, još jednom je upozorio na sve deficite, istrošenosti i uskogrudosti same opozicije. Ovaj drugi, međunarodni, takozvani novohladnoratovski, stejtdepartmenski i ostali, još je veći. Ali je i ulog isto toliko velik, čak najveći. Ne nađu li tridesetmartovci odgovor na ova dva velika izazova, Crna Gora ostaće crna rupa, mala, mafijaška latifundija Mila Đukanovića.

Milan POPOVIĆ

Komentari

Ovog proljeća vidjeli smo istu vlast ali i  drugačiju Crnu Goru. Onu  koja umije da se dozove i  odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi.   Vlast nije imala  odgovor na taj stav.  Ali,  uslijedile su  prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo

Još su tu. Dan više ili noć manje, prošlo je nekih 111 dana i noći od kako smo svojim očima vidjeli ono  što smo odavno znali.  Varaju. Lažu. Kradu. Kovertiraju. Bez srama.

Ovaj put smo nakon objavljenog snimka primoredaje koverte  vidjeli i  njihov strah.  Strah koiji traje.  Evo i za praznik rada ljudima brane da prolaze „njihovom ulicom“, pored zgrade vlade.

Strah  goni vazale korumpirane vlasti  da se, poslije svakog novog dokaza, iskeze i kriknu:  ovo je napad na državu!  A nakon svakog protesta izdiktiraju unaprijed sročenu utjehu:  manje ih je!

Bez objašnjenja koga je to i od čega manje. Manje ljutih nego opljačkanih. Manje slobodnih nego siromašnih. Manje onih u koloni nezadovoljstva nego onih u pečalbi.  Više  mladosti u zatvorima i čituljama nego na protestima protiv tih koji su od sjecikesa napravili biznismene, a od narko bosova uzore.  Više je, računaju, onih što guše čemer nego što kliču: Mi smo država.

Opet, još su tu.

Njihov odlazak ne može  biti brz da bi bio trajan. Uspostavljeni sistem vladavine ološa valja srušiti kontrolisanim, upornim i  raznovrsnim udarima, kako bi neoštećene ostale suštinske vrijednosti ovog društva i države.  Rušenjem vlasti  iznova graditi sve ono što nemamo a što nam je neophodno da bi živjeli slobodno.

Oči su se navikle na mrak, reče pjesnik.  Al, i pristajući na sljepilo, predajući u ruke onima koji nam uzimaju budućnost najbližih, postajemo saučesnici. Gori od onih koji nas kradu i lažu.  Pristnemo li  na udobnost sljepila  strpaće nas  žive, u svoje koverte. I trgovaće našim sudbinama kao robom na buvljaku.

Ovog proljeća silnici su vidjeli  i drugačiju Crnu Goru. Onu  koja umije da se dozove i da odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi.  Vlast nije imala  odgovor na pobunu.   Ali uslijedile su  prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo.

Najaktuelnija je  kotorska priča. Šta je to što je posvađalo Bečićeve demokrate i  Krivokapićeve socijaldemokrate do mjere da se krše osnovni principi političke  i građanske razboritosti? O tome  ni jedni ni drugi ne žele da pričaju jasno i glasno. Kao da ih je stid.

Umjesto izvinjenja, ili makar objašnjenja, zbog štete koja se čini antirežimskom pokretu, iz SDP je stigao tzv. spin. Nekad bi rekli, balvan koji treba da od  pogleda sakrije  šumu.  Od Demokrata ni toliko.

Ranko Krivokapić se neće kandidovati za predsjednika  partije na predstojećem kongresu.  Na dnevnom redu je pitanje: može li SDP, nakon dvije decenije u vlasti, ugroziti svoj status  parlamentarne partije?  Knjiga potencijalnih nasljednika predsjednika SDP-a broji dva slova. Ni jedan od kandidata/ kandidatkinja  ne obećava da bi partiji i društvu mogla/mogao  ponuditi više od prethodnika.

Ne likuju samo DPS i trabanti zbog kotorskih nevolja koje su zadesile dvije opozicione partije tzv. građanskog bloka. Tu je poznata politička matematika koja kaže da je lakše,  ponekad i unosnije,  prisvojiti opoziconi glas nego se boriti za glasove  vladajućih partija. Za to bi  valjalo  osmisliti nove modele ponašanja.  Nekima to baš ne ide.

Malo ko je zatečen najavom Andrije Mandića da će „letjeti glave“, bude li ko pokušao da uhapsi njega ili nekog od njegovih političkih saboraca nakon izricanja presude u procesu državni udar. A to će se desiti narednog četvrtka.     

Radi preciznosti, vrijedi citirati: „Prije smo spremni glave da položimo i nekome glavu skinemo nego što će nas neko nevine povesti u zatvor“. Može biti da ovi izlivi junačenja još nekoga  ispune ushićenjem i nacionalnim ponosom.  Ali je sigurno da se ovakvim  porukama najviše raduju  oni čije ostavke  građani  tri mjeseca traže  na protestima.

„Ako smo u 21. vijeku došli da u političkom dijalogu prijetimo kidanjem glave, onaj ko će da kida glave mora da se sprema za to i onaj koji će da brani svoju glavu mora da se sprema za to“, spremno je Mandiću uzvratio premijer Duško Marković.  A junački ćuti povodom afera koje je obznanio Duško Knežević.

Pošto već pominjemo Kneževića, valja reći da i njegove najave osnivanja političke partije na aktulena dešavanja imaju isti učinak kao kotorske svađe SDP i Demokrata ili skupštinsko junačenja  lidera DF.

Iz Londona se možda ne vide mane ideje da  boj za budućnost Crne Gore vode  glavni junaci  kovertiranja ove zemlje. Toga bi morali biti svjesni oni koji ovdje  podgrijavaju i promovišu Kneževićeve ambicije. Ako ne žele da  silom na sramotu sačuvaju  ovu i ovakvu vlast.

Oni su još tu. Ne zaboravimo –  od nas zavisi do kada će ostati tamo gdje im nije mjesto.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Kada su ih i ovog u Podgorici i onog u Beogradu, pritisle subotnje šetnje i građanski bunt, javni dugovi i krediti za megalomanske projekte koje treba vraćati, familije koje treba hraniti, a samo za sat na ruci potreban je milion, morale su se pojačati tenzije. A kad nema Dubrovnika i Sarajeva, ima sportskih terena

Đukanović opet tuži Vijesti. Niko ga nije pitao u vezi sa objavljenim intervjuom Duška Kneževića u toj dnevnoj novini, kaže.  Navikao  da uređuje medije, šta li. Ili možda misli da je novinarski standard ono kad  iz državne televizije koju krste javni servis pitaju predsjednika države koji intervju da ide, a koji ne.  Uobičajeno, Vođa  na sudu traži paprenu sumu. Navikao na visoke iznose.  Teško da je previdio da tih tričavih 100 hiljada eura koliko traži od Vijesti, što je tek jedna Kneževićeva koverta, ili deseti dio cijene jednog njegovog sata – mogu biti nesnosan kamen o vratu većine ovdašnjih medija.

A možda bi baš to Predsjednik želio. Da prežive  samo oni mediji koji ga zovu da pitaju šta da emituju.  –  Gospodine predsjedniče, može li intervju sa predstavnicima pokreta URA u vezi sa dokumentom koji su otkrili, u kom se kaže da nam je ugrožena bezbijednost u avio saobraćaju ?  – Ne stvarno.   A sa članovima pokreta Odupri se koji traže vašu ostavku, jer ste i sami priznali da su vam izbornu kampanju finansirali pojedini biznismeni, a to nikome nijeste prijavili? Da ne pominjemo to što su vam isti kupovali gaće,  pa šverc, ratovi, korupcija, privatizacije i ostalo?  – Ada najbolje bi bilo. Okej, a možda da  priupitamo nekog pravnika kojim je to zakonom propisano da je sankcija za sina ministra policije koji na terenu pljuje košarkaše susjedne zemlje –  tatino izvinjenje? Ao, ne brate, lijepo kažem.

Valjda onda može Avio Orav kad je na konferenciji CGO? – Ne, ali može intervju sa mnom, sa funkcionerima moje partije i naših satelita, al da ih ne pitate o kokainu i ostalim poslovima.  Može i Katnić, Medenica isto, eto  nek predsjednica Vrhovnog suda  opet objasni kako nam je Evropska komisija kriva što nemamo Palatu pravde, jer ovima u Briselu to i dalje nije jasno.  Može i neki od ovih analitičara, ako sad znam kako se zovu, onaj Đonović na primjer, da objasne kako nam državu  napadaju Rusi, Srbi, tajne službe i unutrašnji neprijatelji, i kako samo ja mogu da je spasim.

U Đukanoviću ugodnim medijima svakako bi se nastavilo „ratovanje“ i „nasilje“ sa sportskih terena u Podgorici i Beogradu. Jer, šta bi ovdašnji vladari, autokrata iz Podgorice i njegov frend iz Beograda, da nema neprijatelja? Kada su ih i jednog i drugog pritisle subotnje šetnje i građanski bunt, javni dugovi, krediti za megalomanske projekte koje treba vraćati, familije koje treba hraniti , a samo za sat na ruci potreban je milion, moraju se pojačati tenzije. Kad nema Dubrovnika i Sarajeva, ima sportskih arena.  Gdje ratovi i dalje traju. Gdje se i dalje mrzi, od čega, kao i nekad, s početka devedesetih, profitiraju političke elite. Vučić i Đukanović, kad treba sjednu zajedno, kad treba, razdvoje se.  I vladaju.

Naruku im ide još ponešto. Kad se zahuktaju protesti protiv Đukanovića, lideri Demokratskog fronta i Duško Knežević, organizuju druge proteste, kao da se valja usitnjavati.  Nakon potpisivanja Sporazuma za budućnost   i obavezivanja na zajedništvo  opozicije, glasovima Đukanovićevih stranaka i Socijaldemokratske partije u Kotoru je smijenjen Vladimir Jokić, gradonačelnik tog grada iz redova opozicione Demokratske Crne Gore. Iz  SDP su istovremeno izdali saopštenje da kotorski odbornici nijesu imali za to amin vrha partije. Ah ta politika, vještina da nešto i jeste i nije.

I na kraju, šta ćeš više nego da Andrija Mandić  u parlamentu tradicionalno pomene  građanski rat.  Doduše, ovoga je puta bio slikovitiji,  kazao je da će biti kidanje glava, ako on i njegovi saborci budu optuženi za terorizam.   I šta onda  da rade Predsjednik i Premijer nego da nas spašavaju. Nemaju kud.

P.S. Ove je sedmice jedino falio mitropolit Amfilohije.  Istina, ima još koji dan do nedjelje, možda se i javi da baci neku anatemu. Valja se.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari