Povežite se sa nama

FOKUS

SPAJANJE EPCG I RUDNIKA UGLJA: U krugu familije

Objavljeno prije

na

aco-djukanovic

Iako to formalno još nije obavljeno, objedinjavanje pljevaljskog termoenergetskog kompleksa, tako što bi Elektroprivreda CG dio trenutno raspoloživog novca iskoristila za kupovinu većinskog paketa akcija Rudnika uglja, za mnoge je – već završena priča. Koju, po običaju, prate brojne (ne)osnovane sumnje i sporenja.

Da krenemo redom. Ideja o preuzimanju Rudnika uglja od strane EPCG nanovo je aktuelizovana krajem prošle godine, nakon što su italijanska A2A i Aco Đukanović zajedno ponudili svojih 51,7 odsto akcija RUP-a (39,5 + 12,2) Elektroprivredi, po cijeni od 6,5 eura za akciju. Što znači da bi ukupna vrijednost transakcije bila veća od 17 miliona eura.

Potom je Skupština akcionara EPCG ,,dala zeleno svjetlo” menadžmentu da angažuje kvalitetnog konsultanta za određivanje ,,realne cijene akcija Rudnika”. Akcionare je, prethodno, sekretar društva Milivoje Vujačić obavijestio da EPCG ima interes da postane vlasnik Rudnika, pošto bi se tako omogućilo poboljšano snabdijevanja TE uz nižu cijenu uglja i ,,stvorili uslovi za održivost projekta drugog bloka TE”.

,,Podsjećamo da svi rudnici uglja u regionu posluju u sastavu termoelektrana ili kao dio mješovite korporacije i radi se o kapacitetima sličnog obima kao TE Pljevlja i RUP”, predočila nam je Direkcija za odnose sa javnošću EPCG. ,,Osiguravanje sigurnog, odgovarajućeg te pravovremenog i neprekidnog snabdijevanja ugljem jedan je od glavnih ciljeva predviđenog spajanja a u vidu finansijskih prednosti uštede koje bi se ostvarile sniženjem troškova i sinergijskim efektom”.

Ne bi valjalo zaboraviti ni kako se prethodno vlasničko objedinjavanje Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita, pod okriljem CEAC-a, završilo – bankrotom obje kompanije. Tako da očekivana sinegerija ne mora biti jednosmjerna.

U svakom slučaju, o vlasničkom objedinjavanju Rudnika i Termoelektrane govori se, praktično, od početka rada pljevaljske TE. ,,Ideja o objedinjavanju RUP-a i EPCG (TE Pljevlja) stara je koliko i ideja o izgradnji Bloka I i intenzivno je proučavana krajem 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka ali nažalost tada nije realizovana u uslovima društvene svojine, što je bilo znantno lakše nego u sadašnjoj situaciji kada su kompanije akcionarska društva”, dio je odgovora koji nam je, u ime Direkcije za odnose sa javnošću EPCG, dostavio njen direktor Rajko Šebek. ,,Ta ideja je prije nekoliko godina intenzivirana jer je integracija RUP-a i EPCG u skladu s trendovima u energetskoj industriji koji su usmjereni prema povećanju nivoa vertikalne integrisanosti na slobodnom tržištu proizvodnih entiteta”.

Zaista, intenzivnu priču o spajanju Rudnika i TE možemo pratiti i desetak godina unazad. Prva ideja je bila da se akcije RUP i EPCG razmijene po nominalnoj vrijednosti. Tako bi Elektroprivreda postala većinski vlasnik Rudnika (ideja je bila da država ima preko dvije trećine vlaničkog udjela u Rudniku) dok bi njegovi dotadašnji akcionari zauzvrat dobili dio akcija EPCG.

Istovremeno, javili su se i skeptici. Tako je tadašnji ministar za ekonomski razvoj Branimir Gvozdenović, u decembru 2017, ocijenio da ,,nije najbitnije” da Rudnik uglja i Termoelektrana budu formalno objedinjeni, ,,jer eventualno spajanje neće riješiti tekuće probleme samo po sebi”.

Mnogo brojniji su, ipak, bili zagovornici prisajedinjenja. Sada već bivši predsjednik borda EPCG Srđan Kovačević (čuju se glasovi da je njegova smjena povezana sa objavljivanjem detalja ponude koju su A2A i Aco Đukanović poslali Elektroprivedi) zagovarao je, prije ravno pet godina, ,,udruživanje kapaciteta” kao ,,izuzetno važan korak ka stvaranju neophodnih preduslova za izgradnju drugog bloka u Pljevljima”. Ipak, u priču o drugom bloku ušlo se po sistemu ,,grlom u jagode”, pa se ni šest mjeseci od potpisivanja ugovora sa češkom Škoda Prahomse ne nazire početak radova. Niti se zna ko će i na koji način finansirati eventualnu gradnju TE II.

Optimizma, i pored toga, ne manjka. ,,Ovo je dobro i za EPCG, Pljevlja, Rudnik uglja, naravno i za državu. Mogu reći da je ovo najbolje rješenje do sada u Crnoj Gori od procesa masovne vaučerske privatizacije”, tvrdi Filip Vuković poslanik DPS-a i član skupštinskog Odbora za ekonomiju.

Ne zna se koliko je na njegov stav uticala činjenica koju je nedavno objavio Dan da je, dvije godine unazad, rukovodstvo RUP-a poslanika Vukovića angažovala kao stručnog savjetnika uz mjesečni honorar od 1,2 hiljade eura. Kao što nikada nije postavljeno pitanje iz čije je glave, 1998. godine, genijalna zamisao da država, kroz proces vaučerske privatizacije, većinski vlasnički udio u ovdašnjim rudnicima boksita i uglja prepusti amaterima. Od kojih su, potom, berzanski mešetari , za sitan novac, kupovali akcije i uvećavali svoju moć.

Tako su rođene sumnje.

Aco Đukanović i A2A u svojoj ponudi tvrde da je u prethodnoj finansijskoj godini Rudnik imao profit od 4,9 miliona eura i da je EPS (neto dobit po akciji) iznosila skoro jedan euro (97 centi).

Predsjednik manjinskih akcionara EPCG Vasilije Miličković smatra da ti podaci nijesu tačni. ,,U izvještaju revizora kaže se da je Rudnik 2015. godinu završio sa akumuliranim gubitkom od 17,2 miiliona eura, da se zaključno sa 31. decembrom 2015. godine vodi jedanaest sudskih sporova protiv te firme, kao i da je dug po osnovu poreza i doprinosa jedanaest miliona. Proizilazi da je njihov gubitak oko 50 miliona. Predlažu nam da EPCG kupi akcije Rudnika, što će se i desiti, što nije ništa drugo do ubistvo”, rekao je Miličković na Skupštini EPCG. Postavljajući, ujedno, još jedno zapaljivo pitanje: da li je posao u kome bi A2A i Aco Đukanović prodali svoje akcije u Rudniku uglja preduzeću kojim upravljaju A2A i – preko vlade i vladajućeg DPS – Acov brat Milo Đukanović konflikt interesa.

Tim prije što postoji čitav niz poslovnih poduhvata između braće Đukanović, biznismena i političara u kojima je, po pravilu, na gubitku bila država. Od privatizacije Prve banke i njenog spašavanja državnim novcem (uz niz povlastica njenim akcionarima) do afere Limenka i višemilionske naknade isplaćene Acu Đukanoviću zbog propusta (nečinjenja) nekoga od najbližih saradnika starijeg brata.

,,Đukanoviću i A2A očigledno najviše odgovara brza prodaja akcija bez prethodne detaljne i duge procjene vrijednosti akcija i rezultata njihovog zajedničkog upravljanja Rudnikom”, kaže za Monitor Dejan Mijović potvrđujući sumnje o mogućem konfliktu interesa. ,,Žurba da to što prije završi navela je A2A da postigne autogol time što je ponudu akcija EPCG-u potpisao član Borda A2A u EPCG (Oreste Bramanti), a ne recimo predsjednik ili neki drugi ovlašćeni predstavnik kompanije koji nema tako direktan konflikt interesa”.

Na drugoj strani, opunomoćeni predstavnik Italijana na Skupštini akcionara, advokat Miloš Komnenić najavio je da se A2A neće izjašnjavati o kupovini akcija Rudnika upravo da bi izbjegla moguću konfliktnu situaciju.

O postojećim sumnjama iz EPCG za Monitor kažu: „Na ovakve spekulacije, koje se posljedjih dana iznose u crnogorskoj javnosti, želimo da istaknemo da su EPCG i strateški partner A2A sve poslove obaljaljali u skadu sa domaćim i međunarodnim zakonodavstvom a svi oni koji sumnjaju u zakonitost naših odluka slobodni su da iste provjere kod nadležnih instiucija”.

Sad, nadležne institucije se bave makar jednim dijelom zajedničkog poslovanja EPCG i A2A – višemilionski konsultantski ugovori sklapani sa „ćerka-firmama” u Italiji i dalje su predmet istrage ovdašnjeg tužilaštva. Ako u EPCG nemaju o toj istrazi neka saznanja koja mi nemamo.

Ako zanemarimo pitanje potencijalnog konflikta interesa, ostaje ekonomski aspekt cijelog posla. Jedna od najinteresantnijih nedoumica jeste: da li bi eventualna kupovina većinskog paketa akcija Rudnika uglja označila početak dugo najavljivanog investicionog ciklusa A2A u Elektroprivredi. Ili bi, sasvim suprotno, prodaja akcija koje A2A ima u Rudnicima označila početak njihovog povlačenja iz Crne Gore?

Iz Direkcije za odnose sa javnošću EPCG umjesto odgovora stiže preporuka: ,,Poštovani, ovo pitanje o namjeri budućeg djelovanja akcionara potrebno je uputiti njima (A2A). EPCG ovim postupkom sagledava sopstveni interes u postupku objedinjavanja termoenergetskog bloka u Pljevljima”.

Raznorazne spekulacije podgrijava ,,ultimativni” dio prijedloga o kupoprodaji akcija, u kome prodavci (A2A i Đukanović) potencijalnog kupca obavještavaju da njegov (pozitivan)odgovor očekuju u roku od 30 dana. ,,U suprotnom će A2A S.p.A. i g. Aco Đukanović razmotriti druge alternativne načine za ostvarivanje profita iz svojih odgovarajućih udjela u Rudniku”.

A Dejan Mijović kaže: ,,Ultimativno nametanje brze prodaje se može povezati sa sve izvesnijom nagodbom o brzom izlasku A2A iz EPCG”. Po običaju, vlast ćuti. Ili ne znaju šta će da kažu.

DEJAN MIJOVIĆ, URA
Čeka nas afera Limenka 2

,,Iz najnovijeg, iako vrlo šturog, izvještaja revizora Deloitte Touche za 2015. godinu naslućuje da bi obaveze i dugovi Rudnika uglja u Pljevljima (RUP) mogli biti mnogo veći od prikazanih i da su iz njega možda nezakonito izvlačeni milionski iznosi profita u dužem vremenskom periodu a da istovremeno nijesu plaćani porezi državi”, napominje Dejan Mijović, koordinator URA za ekonomsku politiku. ,,Pravo stanje bi se precizno moglo ustanoviti samo detaljnom tj. forenzičkom revizijom poslovanja RUP-a. Zbog toga bi, uporedo sa pokretanjem novog postupka procjene vrijednosti tog preduzeća, Vlada morala zatražiti, a većinski vlasnici RUP-a pristati na dodatnu temeljnu reviziju – da bi se došlo do realne vrijednosti RUP-a, bez obzira da li će uslijediti prodaja akcija ili pripajanje EPCG-u”.

MONITOR: Šta bi konkretno trebalo da utvrdi ta nova revizija?
MIJOVIĆ: Pored ostalog, trebalo bi da utvrditi da li je RUP redovno plaćao poreze i koncesije državi i je li ostao dužan samo za, kako tvrdi, neplaćenih 11 miliona poreza i doprinosa za 2009. godinu, što je po zakonu odavno moralo biti sankcionisano pokretanjem stečaja i oduzimanjem koncesije na ugalj.

Oprost poreza predstavlja državnu pomoć ako se odobri u proceduri predviđenoj Zakonom o kontroli državne pomoći, što je RUP tražio zahtjevom od 16. aprila prošle godine, ali ona nije odobrena. Zbog toga je Skupština akcionara RUP-a na sjednici od 13. decembra odlučila da se zaduži kod banaka da bi isplatila taj i druge dugove. Samo 15 dana nakon toga, 28. decembra većinski vlasnici RUP-a A2A i Aco Đukanović su se predomislili i zatražili od države da im preko EPCG sve to ne samo oprosti, već i da za 17 miliona eura odmah kupi njihove akcije koje su na Montenegroberzi vrijedele 7,5 miliona eura.

Ako bi prihvatila ovu ,,ponudu” preko svojih predstavnika u Bordu EPCG, Vlada bi na posredan način dodijelila nedozvoljenu državnu pomoć prodavcima akcija i omogućila im da nezakonito ostvare ogroman ekstra profit. Prema tome, priča o državnoj pomoći ne samo da nije završena kako je prije neki dan izjavio izvršni direktor RUP-a, već je možda tek pokrenuta afera Limenka 2, s obzirom da će se, kao o svim najvažnijim stvarima u ovoj državi, o zahtjevu Aca Đukanovića i A2A koji drži desetine miliona eura u svojoj Prvoj banci, pitati Acov brat i Šef-a DPS Milo Đukanović.

MONITOR: Nedavno ste ponovili sumnje u raspoloživost rezervi uglja u Pljevljima.Šta ima novo u toj priči?
MIJOVIĆ: Vrijednost akcija RUP-a određuje i obim ovjerenih rezervi uglja na koje on ima koncesiju, pa je Rudnik prošle godine, uz pomoć njemačke konsultantske firme Fichtner, napravio novu procjenu rezervi i objelodanio da su one mnogo veće od ranije utvrđenih. Međutim, rezerve ovjerava Ministarstvo ekonomije a ono, kako sam u međuvremenu saznao, neće priznati nove podatke jer Rudnik do njih nije došao zakonski predviđenim detaljnim geološkim istraživanjima,već drugim jeftinijim metodama, pa će iste imati samo status potencijalnih a ne ovjerenih rezervi. Prema tome, A2A i Aco Đukanović ne mogu se pozivati na te nove rezerve da bi opravdali zatraženu visoku cijenu za svoje akcije. Predstavnici RUP-a takođe često u svoj prilog ističu da izvan pljevaljskog basena, prije svega u 30 km udaljenim Maočama, postoje značajne dokazane rezerve uglja, ali Rudnik nad njima nema koncesiju. Takođe, isplativost takve investicije je upitna zbog visokih transportnih troškova. Nekoliko tendera za koncesiju u Maočama 2009. i 2010. godine je već propalo, a eventualni novi tender bi prema Zakonu o koncesijama morao biti otvoren za sve potencijalne investitore, a ne samo za EPCG.

Sinergija

EPCG je prethodnih godina od inostranih stručnih konsultanata zahtijevala analizu modaliteta organizacionog restrukturiranja, tj. objedinjavanja u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, stoji u odgovorima koje smo dobili od Direkcije za odnose sa javnošću EPCG:
– S obzirom na postojanje još jedne vrste modaliteta tzv. svojinsko objedinjavanje, takođe u skladu sa Zakonom, Skupština akcionara EPCG je, krajem januara ove godine, donijela odluku, po osnovu inicijalnog pisma akcionara RUP-a, da izražava zainteresovanost da analizira i tu pomenutu ideju za ulazak u vlasničku strukturu RUP-a, a sve u cilju postizanja što veće sinergije i optimizacije rada subjekata termoenergetskog sektora. Stoga su akcinonari EPCG zadužili Odbor direktora i menadžment Društva da, u okviru svojih ovlašćenja i angažujući kvalifikovanog konsultanta, u narednom periodu, sagledaju pomenutu ponudu,te pripreme materijal za konačno izjašnjenje nadležnih kompanijskih organa u EPCG. Još jednom napominjemo da inicijativu za ulazak u Rudnik treba ozbiljno razmotriti jer je to velika šansa za kompaniju EPCG kojoj je najveći proizvodni trošak upravo ugalj a jedan od glavnih uslova za dodatnu profitabilnost drugog bloka TE je objedinjavanje termoenergetskog kompleksa u Pljevljima jer se time stvaraju pretpostavke za razvoj i investiranje u nove kapacitete, bilo samostalno ili u okviru zajedničkih ulaganja sa ino partnerima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo