Povežite se sa nama

INTERVJU

Srbija još luta

Objavljeno prije

na

 

Vesna Pešić je jedna od rijetkih ,,prvoborkinja i prvoboraca” čije se zasluge nisu ,,prelile” u najviše državne funkcije nakon oktobra 2000. Razgovor smo i počeli podsjećanjem na 5. oktobar 2000, važan i „kontroverzan” datum. ,,Moj je utisak da smo sve zbunjeniji kada dođe Peti oktobar. Sve manje umemo da objasnimo zašto Srbija tako sporo ide prema obećanjima kojima je rušen Slobodan Milošević. Dve su okolnosti sprečile ‘dobar scenario’ za Srbiju. Jedna je ta što ni onda, pre devet godina kritika Miloševićeve vlasti nije bila jasna i usmerena pravo u srce tog režima. Nije se govorilo o pogrešnoj tj. katastrofalnoj nacionalnoj politici, ratovima koje smo izazivali zbog navodnog ujedinjenja svih Srba i srpskoj megalomaniji zbog koje smo ušli u totalni sukob sa Zapadom. Taj deo, po meni glavni, je prećutan, pa je ispalo da je Milošević sklonjen jer više nije odgovarao mnogima iz veoma različitih razloga. Kada se svi ti razlozi saberu, vidi se da su oni vodili ka promenama manjeg obima – pre svega povratku Srbije u međunarodnu zajednicu i spasavanju od ekonomske propasti – a ne toliko da bi se ostvarili dubinski ciljevi. Nema više čeonog sukoba sa Zapadom, to je naučeno, a ostalo je sve ostalo fasadno sa ogromnim gomilanjem pozadinskih moći koje danas ruše i poslednju nadu da ćemo od Srbije napraviti pristojnu zemlju za život”. MONITOR: Da li simbolici „Šestog oktobra” ima mjesta u budućnosti Srbije? Šta je trebalo uraditi dan kasnije?
PEŠIĆ: Tog sledećeg dana, famoznog 6. oktobra koji se nije dogodio, snage kočenja stvarnih promena su se već organizovale, stale na noge i rekle da od toga neće biti ništa. To se videlo u rascepu između Đinđića i Koštunice, jedan reformista a drugi kleronacionalista, a da ne pominjem šta je radila pozadinska mafija, od državne i vojne bezbednosti, do tajkuna i pobedničkih stranaka koje su se otimale o položaje i gledale sopstvene interese. Ne postoji „dan posle” u kome se može nešto krupno uraditi ako nema jakih društvenih snaga koje hoće dugoročno da guraju promene, sređuju niz sitnih stvari koje život znače i drže magistralni pravac kretanja. I jednom danu se ne može uraditi ništa. Od smrti Titove, u Srbiji se nikakav poredak nije uhvatio. To ne znači da je Titov bio dobar, ali jeste bio neki poredak. Hoću da kažem da od nacionalne revolucije u Srbiji započinje haos koji i danas traje.

 

MONITOR: Vidite li među današnjim političkim i društvenim akterima nosioce nekih budućih promjena,”Šestog oktobra”
PEŠIĆ: Nažalost, ne vidim. I to najveći problem. Horizont promena i napredovanja Srbije je zatvoren. Postoji polovična retorika o ulasku Srbije u EU, ali se to odmah izbalansira sa „nikada nećemo priznati Kosovo”. A to se odražava na spoljnu politiku koja je za male narode veoma važna, ako ne i ključna. Ona luta baš u spoljnoj politici, od Kine do nesvrstanih i EU i SAD. Unutrašnja situacija je katastrofalna. Ekonomija je gotovo nepovratno propala. Vladavina bezakonja tj. partijske države se učvrstila do cinizma, a demokratske institucije se toliko istanjile da se kroz njih providi ogoljena moć raspojasanih ljudi raznih vrsta, od onih u fudbalskim klubovima, u crkvi, službama bezbednosti, tajkuna, kriminalaca i političara koji su propali u tom anti-političkom blatu, pa sada fingiraju da nešto rade jer i oni moraju da žive od nečega.

MONITOR: Kritičarka ste dominacije predsjednika Srbije Borisa Tadića. Ne vjerujete u naš model „prosvijećenog apsolutizma” i strategiju „nacionalnog pomirenja”?
PEŠIĆ: Ne znam šta da vam kažem o Borisu Tadiću. Sve te epitete koje ste mu pripisali, pa i taj da dominira, da ima neki model i strategiju, ja vidim kao nekakvu igru senki i štimovanja izjava prema rezultatima anketa javnog mnjenja. Tačno je, on dominira ali da se ništa ne bi dogodilo, da bi neki dominantni ljudi ostali tamo gde jesu, da bi blokirao mogućnost da Srbija povuče neki pravi potez, da bi iscrpio i poslednji atom snage građana koje više politika ne interesuje jer nema zbog čega da ih zanima. Ispraznila se. Ako je to „model”, ja ne znam kome služi, Srbiji sigurno ne. Nacionalno pomirenje je retoričko jer njegov ministar spoljnih poslova ide okolo i svađa se po našem regionu, tamo gde treba da se miri. Mladić je na slobodi, Republika Srpska je prioritet u smislu nacionalnog interesa jer se veruje da će onima na Zapadu dosaditi da brane BiH kao propalu državu. U tom modelu praznine i lutanja naš predsednik se setio ideja Titove Jugoslavije, pa misli da i danas Srbija može i treba da bude „nešto između”, Zapada i Rusa, a ono upali smo u mrežu Rusa do zla boga, kao da 1948. nikada nije bilo, i kao da nikada niko u obližnjim zemljama nije imao najbolnija iskustva sa tom velikom silom koju niko normalan ne voli suviše blizu. Sve je to ogrnuto njegovom pristojnom pojavom i autentično pristojnim ponašanjem.

MONITOR: Kako vam se onda čini stanje u Crnoj Gori?
PEŠIĆ: Ja sam nekada dobro znala situaciju u Crnoj Gori, sada više ne. I interesovanje se smanjilo. Vidim da se i ona zaglavila u sličnim pričama kao i Srbija, u fasadnim institucijama, iza kojih stoje moćni feudalci koji drže „svo blago” u svojim rukama, a narodu podele siću. Generalno, mislim da je problem Crne Gore i Srbije u tome što su obe države pale na lestvici interesovanja Evrope i SAD. Mi više nismo u njihovom fokusu, a čim nismo njima na oku, sve se urušava, uključujući i to da nestaje opozicija, ili je i ona ista ili još gora od vlasti. Jednostavno rečeno, ne može da se održi dinamika političkih i svih drugih ključnih promena.

MONITOR: U BIH se više ništa ne može uraditi bez Milorada Dodika. Ima li ičega „prosvijećenog” u malim balkanskim autokratama i diktatorima ili je njihova često vaninstitucionalna moć najbolji pokazatelj slabog društva i neformiranih država?
PEŠIĆ: Šta da vam kažem o Dodiku? Vredi li to mrčenja papira? Bosna i Hercegovina najviše strada zbog onoga što sam već rekla – više „nismo interesantni”. Njima je pomoć sa Zapada ključna da bi opstali, da bi se uspostavilo nešto što bar liči na državu, makar i na autokratsku. Oni nemaju ni toliko, sem što svako u svom „entitetu” može da radi šta hoće, pa je među njima Dodik jedan od ,,najnaprednijih”, on baš radi šta mu se hoće i šta braća iz Beograda vole da čuju.

MONITOR: Postali ste poznati po afirmisanju ljudskih prava i antiratnom angažmanu. Gdje su danas te vrijednosti u srpskom i drugim društvima zemalja ex-yu prostora?
PEŠIĆ
: Kontradiktorno je možda, ali tu se napravio ipak neki pomak. Kada se značajnije ugroze prava, naročito nacionalnih manjina, odmah navučeš gnev Saveta Evrope, dakle onih koji nadgledaju, i onda se krene u povlačenje i smirivanje. Naravno, nisu sve manjinske grupe napredovale u tome da se na njih gleda sa tolerancijom. Videli ste da homoseksualci predstavljaju sasvim neprihvatljivu manjinu od velike većine građana, i da će još dosta vode proteći da i ti ljudi postanu građani s jednakim pravima i ugledom.

MONITOR: U vremenu koje je prethodilo proglašenju kosovske nezavisnosti i procesu priznavanja, zalagali ste se za rješenje u podjeli Kosova između zainteresovanih strana koje nisu mogle da se dogovore. Da li je i danas to za vas rješenje krize koja na Kosovu još traje?
PEŠIĆ:
Mislim da su sva rešenja koja su išla na to da se kriza brže reši – propala. Ja sam to predlagala, ne zato što mislim da je to nešto posebno dobro, nego sam pomišljala da tako možemo brže da se izvučemo iz kosovske priče i krenemo napred. Sada su se kola zaglavila, a to rešenje da se oko 10 odsto teritorije Kosova koju Albanci ne kontrolišu otvori prema Srbiji, nije bilo po volji velikih sila jer su se bojale da krenu u prekrajanje granica. I taj strah je opravdan, pa sam i ja to govorila više onako, u pola glasa, nego što sam bila uverena da to može da prođe. Sada je Kosovo čisto reakcionarna stvar i prodavanje magle, iza koje čuče političari koji od „svete zemlje” vuku političke benefite.

MONITOR: Pitanje antifašizma, onog istorijskog ali i aktuelnog, jedna je od top tema u Srbiji, ali i u Crnoj Gori, Hrvatskoj. Šta je u reakcijama pokušaj „istorijskog revizionizma” a šta namjera da se zamaskira današnje bujanje novih formi fašizma?
PEŠIĆ: To je velika tema. Ja mislim da je u Srbiji zamrla antifašistička priča jer se ona pripisivala komunistima a komunisti su bili internacionalisti a ne nacionalisti velike Srbije. Ratovi i zaokret koji je izveo Milošević totalno su promenili karakter naroda, on više nije onaj isti. Mi koji smo bili protiv nacionalizma, ja sada to shvatam, mi smo jugoslovenski Srbi, Srbi one nekada napredne države u kontekstu okruženja koje je bilo pod sovjetskom čizmom. Kada se narod preobratio pod Miloševićem, oni su postali srpski Srbi, na koje smo zaboravili, oni iz prošlosti koji su govorili o „ujedinjenju ili smrti”. Mislim da je to suština, Milošević se vratio Stevanu Moljeviću i četničkim idejama o velikoj Jugoslaviji i velikoj Srbiji, i ko zna čemu sve od tog starog gvožđa.

MONITOR: Aleksandar Vučić gostuje u Vašingtonu, drži predavanje u „Vudro Vilson” centru i apostrofira SAD kao najvažnijeg bilateralnog partnera Srbije. Kuda ide Srbija?
PEŠIĆ: Kada se Boris Tadić dosetio da se od Koštunice odmakne pet centimetara ulevo i dobije izbore na priči o Evropi, i deo radikala, sada naprednjaka, dosetio se da se odmakne pet centimetara od centra udesno, i da ostavi Koštunicu na krajnjoj desnici sa svojim bivšim drugarima radikalima. I oni su sada za EU, baš ih briga, što bi bili večiti autsajderi, kad i oni mogu da kažu isto ,,da su za EU i za Kosovo, da su za SAD i za Rusiju”. To je pražnjenje politike, svođenje na praznu retoriku i finansijske interese retoričara. Sada su svi prihvatljivi, svi su na pet centimetara razdaljine, a građani nemaju pravi izbor i zbunjeni su što su svi postali isto.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo