Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (VIII): Njegoševa originalnost

Objavljeno prije

na

Drugi put se Vuk pojavljuje uspavan, kao objekat ruganja dvojice šaljivdžija, Kneza Rogana i Kneza Janka (Bopčinski i Dopčinski, vilenjaci ili patuljci koji žive za smijeh i intrigu), koji ga drže za prst od noge da bi u snu govorio. Bez maske junaka, ostavlja kandžije i borbu za pravdu, i priznaje kako se zaljubio u tuđu snahu (svoju bije, a sa tuđom bi bježao preko svijeta – vrlo sramotan poriv za jednog junaka).

I treći put ovaj “suvišni” lik dolazi da zaključi dramu, kao nekakvo čudovište: uplakan, krvav, sa slomljenim džeferdarom u rukama. On čak ni u Istrazi ne učestvuje, nije ni u toku Istrage, njegovo ratovanje izaziva podsmijeh, on je nekakav čudak – nepobjediv i neodoljiv, ali ipak čudak kakav se zaista svidja ženama – koji nema pojma o onome što se dešava. Učimo iz pjesme da je išao svojim poslom negdje ( u Štitare), opet na poziv neke snahe, dok su drugi jurišali u Istragu, pa je slučajno čuo boj (u Progonoviće) i pritekao u pomoć Radunu čiju su kulu opkolili Turci. Ko je sad taj Radun? Sve što priča Vuk Mandušić je šašavo, nelogično. On stalno priča o ženama, ali te svoje priče umotava, dosta nevješto, u herojsku oblandu. Čak ni poslije tog svog privatnog boja ne govori o velikom događaju Istrage, kao da nije čuo, ili mu niko nije rekao, ili ga se ne tiče, već je naišao kod Vladike drugim poslom: da vidi može li ovaj naći majstora da mu prekuje džeferdar! Ne samo za sebičnog Vuka Mandušića, nego i za Vladiku Danila, taj džeferdar je najvažnija stvar na svijetu dok traje pokolj po cijeloj Crnoj Gori. Na pojavu džeferdara, scena se opet ispraznila svi su likovi postali sporedni i pokolj se zaboravlja. Kako to? Sam Vuk Mandušić plače od tuge, ali svi drugi, uključujući i Danila, shvataju da je njegova pojava dokaz nekog velikog trijumfa. Nestao je čak i Iguman Stefan pošto je prethodno pustio u kuću ,,Manitoga”.

Iz kog razloga svaki čitalac bez izuzetka osjeća da je i ova završna scena, kao svaka scena sa pojavom Vuka Mandušića, najbolja, najljepša? Tome se protivi logika. Najbolji lik, koji svaki put transformiše zbivanja – ima u njegovom glasu nešto zbog čega ona skliznu u čudesno – taj najbolji lik je suvišan i lažan?!

Zar to nije divno: istorija Crne Gore je prepuna velikih junaka, ali je najprivlačniji junak izmišljen (…)

Njegoš je znao da će ostati nerazumljiv zbog svoje originalnosti, ali za pisanje mu je bilo dovoljno da sam sebi bude čitljiv, da svoju originalnost, za samoga sebe, smjesti u ljudske okvire, što mu je omogućila veza sa Grčkom.On je našao svoju tradiciju. Ta tradicija, nevidljiva za neupućene, nije ga otvorila drugim čitaocima, ali ga je otvorila njemu samom. Nije mu trebalo više društva. Ničim drugo se ne može objasniti da u njegovim najboljim sitihovima nema ni traga uticaja velikog evropskog pjesništva koje je čitao i voliko, kao Puškina i Lamartina. On je od jednog trenutka sebe otkrio kao nosioca jedinstvenog i dragocjenog senzibiliteta. To otkriće ga je udaljilo od evropskog pjesništva, ali mu, ovoga puta, nije uskratilo svijet i civiliizaciju, već ga je smijestilo u još šire istorijske okvire, zapravo u nadcivilizacijske vremenske cikluse u čijim zakonima se dobro osjeća samo biće koje je neprekidno koleba u slutnjama, vizijama i snovima.

Tako se pojavio Gorski vijenac kao jedinstveno djelo u evropskoj literaturi, i izrazio se Njegošev pjesnički senzibilitet koji, za one koji dobro čuju poeziju, nema ništa zajedničko ni sa jednom senzibilitetom u evorpskom pjesništvu. Nekad, u kretanju misli liči na Eshila, nekad, još dublje, ritam stiha podsjeti na Pindara. Ali i ta uporedjenja mogu da zavedu na stranputice o retoričnosti i nemodernosti. Ima više nego što se prizinaje evropskih pjesnika koji direktno uče kod Pindara, ali Njegoševa sličnost nema nikakve veze sa njihovom.

Sve te detalje navodim samo da bi učinio pojmljivom enigmu Njegoševe nezaobilanosti: bez kulture, bez tradicije, bez jezika, bez sličnog senzibiliteta, savršeno se izrazio jedan veliki pjesnik. Pošto su to uslovi koji isključuju pojavu velikog pjesnika, tražim skrivene puteve kojim je prošao njegov duh zaobilazeći zamke i podzemno se uključujući u ljudsku istoriju.

Toliki stepen originalnosti, na nivou osjećanja gdje jedino taj pojam i ima smisla, postoji samo u pjesničkim djelima koja začinju novu civilizaciju, ili veliku epohu u civilizaciji. Čak ni veliki pjesnici koji se nalaze na izvorima velikih jezika, kao Vijon, ili Puškin, nemaju takvu originalnost. Puškin je originalan u ruskom jeziku jer u njega unosi evropsku, skoro latinsku osjećajnost (brzinu, preciznost, i lakoću), ali je ona prenešena iiz već postojećeg evropskog pjesništva (mada na većem nivou: Puškinova poezija je “bolja” od onih koje utiču na njega. To je normalno: pjesnici žive i pišu u kontekstu društva, tuđih pjesničkih iskustava i jezika. Unoseći novu osjećajnost, Puškinova poezija je pokrenula veliki preporod u Rusiji. Puškin je podigao ruski jezik do svih nijansi evropske osjećajnosti i tako odigrao neuporedivu civilizacijsku misiju duhovnog uvodjenja Rusije u Evropu. U kulturi je Puškin uradio ono što je Petar Veliki uradio u politici. Njegoš nije upio nikakvu evropsku osjećajnost, ali je izrazio nešto čega u toj osjećajnosti nema, a što ipak nije strano Evropi. Naprotiv, direktno je vezan za najdublje korijene u kojim se začela civilizacija.

Njegoševa originalnost se najbolje vidi u stihovima o najtrivijalnijim pjesničkim temama evropske poezije, i to u u lirici, a ne u Gorskom vijencu. Jer Gorski vjenac može i da zavara, čovjek brka originlanost teme i misli – što je pjesničko nevažno – sa ritmom i pjesničkim impulsom. Teme i misli zastarijevaju, vječan je u stihu samo život koji direktno iz sopstvenog srca pjesnik uspije da ostavi u njemu. Vječno je u Njegoševim stihovoima ono nešto misteriozno koje čini da kad god misliste na te stihove čujete u sebi tudji glas, penje se iz dubine i polako utišava sve bezbrojne glasove koji u svakom čovjeku neprestano bruje, malo promukao, napet od siline osjetljivosti i patnje što se u njemu nastanila, vidite jedan uspravni lik što bez straha korača sam ka strašnom odredištu i osjećate na sebi intenzitet strmoga pogleda. Vječan je Njegošev život u stihu. Kako glibina tijela preživljava u jeziku i duhu?

Uzmimo najbolju lirsku strofu koja je napisana na srpsko-hrvatskom jeziku:

Naše žiizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdai,
ko l pučini zabraniti kipjeti?
ko l granicu želji naznačiti?

Vjerovatno nema pjesnika koji nije pjevao o prolaznosti i nedovoljnosti života. Toliko se o tome pjevalo da ga već odavno nema koji se usuđuje ovako direktno i prizemno evocirati prolaznost kroz promjene godišnjih doba.

Nijedan, iole daroviti pjesnik,nije trivijalan na ovom nivou. Ali jedna stvar nije triviljalna u Njegošu, i to baš ona, sveta, što je bar malo trivijalna i kod velikih pjesnika, mada je smisao poezije u naporu da se očisti od trivijalnosti nadje čistotu embriona: nije triviljalna osjećajnost čovjeka iza stihova koji bi bili smiješni da ih bilo ko drugi napiše. Sva strahota života je u ovih deset stihova. Ali sva strahota života nije ni najmanju sjenku unijela u čistotu duše koja govori. To je zaista originalnost besmrtne iskre koja ostaje u stihovimna. Samo na tom, ali najvažnijem nivou, Njegoš je superioran evropskom pjesništvu svog vremena. Zbog same trivijalnosti stihova uočavamo bolje nego drugdje neobičnost Njegoševog genija: tu je neko ko osjeća drukčije nego svi, ali, istovremeno,osjeća prirodnije i spontanije nego bilo ko….

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo