Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (VIII): Njegoševa originalnost

Objavljeno prije

12 godina

na

Drugi put se Vuk pojavljuje uspavan, kao objekat ruganja dvojice šaljivdžija, Kneza Rogana i Kneza Janka (Bopčinski i Dopčinski, vilenjaci ili patuljci koji žive za smijeh i intrigu), koji ga drže za prst od noge da bi u snu govorio. Bez maske junaka, ostavlja kandžije i borbu za pravdu, i priznaje kako se zaljubio u tuđu snahu (svoju bije, a sa tuđom bi bježao preko svijeta – vrlo sramotan poriv za jednog junaka).

I treći put ovaj “suvišni” lik dolazi da zaključi dramu, kao nekakvo čudovište: uplakan, krvav, sa slomljenim džeferdarom u rukama. On čak ni u Istrazi ne učestvuje, nije ni u toku Istrage, njegovo ratovanje izaziva podsmijeh, on je nekakav čudak – nepobjediv i neodoljiv, ali ipak čudak kakav se zaista svidja ženama – koji nema pojma o onome što se dešava. Učimo iz pjesme da je išao svojim poslom negdje ( u Štitare), opet na poziv neke snahe, dok su drugi jurišali u Istragu, pa je slučajno čuo boj (u Progonoviće) i pritekao u pomoć Radunu čiju su kulu opkolili Turci. Ko je sad taj Radun? Sve što priča Vuk Mandušić je šašavo, nelogično. On stalno priča o ženama, ali te svoje priče umotava, dosta nevješto, u herojsku oblandu. Čak ni poslije tog svog privatnog boja ne govori o velikom događaju Istrage, kao da nije čuo, ili mu niko nije rekao, ili ga se ne tiče, već je naišao kod Vladike drugim poslom: da vidi može li ovaj naći majstora da mu prekuje džeferdar! Ne samo za sebičnog Vuka Mandušića, nego i za Vladiku Danila, taj džeferdar je najvažnija stvar na svijetu dok traje pokolj po cijeloj Crnoj Gori. Na pojavu džeferdara, scena se opet ispraznila svi su likovi postali sporedni i pokolj se zaboravlja. Kako to? Sam Vuk Mandušić plače od tuge, ali svi drugi, uključujući i Danila, shvataju da je njegova pojava dokaz nekog velikog trijumfa. Nestao je čak i Iguman Stefan pošto je prethodno pustio u kuću ,,Manitoga”.

Iz kog razloga svaki čitalac bez izuzetka osjeća da je i ova završna scena, kao svaka scena sa pojavom Vuka Mandušića, najbolja, najljepša? Tome se protivi logika. Najbolji lik, koji svaki put transformiše zbivanja – ima u njegovom glasu nešto zbog čega ona skliznu u čudesno – taj najbolji lik je suvišan i lažan?!

Zar to nije divno: istorija Crne Gore je prepuna velikih junaka, ali je najprivlačniji junak izmišljen (…)

Njegoš je znao da će ostati nerazumljiv zbog svoje originalnosti, ali za pisanje mu je bilo dovoljno da sam sebi bude čitljiv, da svoju originalnost, za samoga sebe, smjesti u ljudske okvire, što mu je omogućila veza sa Grčkom.On je našao svoju tradiciju. Ta tradicija, nevidljiva za neupućene, nije ga otvorila drugim čitaocima, ali ga je otvorila njemu samom. Nije mu trebalo više društva. Ničim drugo se ne može objasniti da u njegovim najboljim sitihovima nema ni traga uticaja velikog evropskog pjesništva koje je čitao i voliko, kao Puškina i Lamartina. On je od jednog trenutka sebe otkrio kao nosioca jedinstvenog i dragocjenog senzibiliteta. To otkriće ga je udaljilo od evropskog pjesništva, ali mu, ovoga puta, nije uskratilo svijet i civiliizaciju, već ga je smijestilo u još šire istorijske okvire, zapravo u nadcivilizacijske vremenske cikluse u čijim zakonima se dobro osjeća samo biće koje je neprekidno koleba u slutnjama, vizijama i snovima.

Tako se pojavio Gorski vijenac kao jedinstveno djelo u evropskoj literaturi, i izrazio se Njegošev pjesnički senzibilitet koji, za one koji dobro čuju poeziju, nema ništa zajedničko ni sa jednom senzibilitetom u evorpskom pjesništvu. Nekad, u kretanju misli liči na Eshila, nekad, još dublje, ritam stiha podsjeti na Pindara. Ali i ta uporedjenja mogu da zavedu na stranputice o retoričnosti i nemodernosti. Ima više nego što se prizinaje evropskih pjesnika koji direktno uče kod Pindara, ali Njegoševa sličnost nema nikakve veze sa njihovom.

Sve te detalje navodim samo da bi učinio pojmljivom enigmu Njegoševe nezaobilanosti: bez kulture, bez tradicije, bez jezika, bez sličnog senzibiliteta, savršeno se izrazio jedan veliki pjesnik. Pošto su to uslovi koji isključuju pojavu velikog pjesnika, tražim skrivene puteve kojim je prošao njegov duh zaobilazeći zamke i podzemno se uključujući u ljudsku istoriju.

Toliki stepen originalnosti, na nivou osjećanja gdje jedino taj pojam i ima smisla, postoji samo u pjesničkim djelima koja začinju novu civilizaciju, ili veliku epohu u civilizaciji. Čak ni veliki pjesnici koji se nalaze na izvorima velikih jezika, kao Vijon, ili Puškin, nemaju takvu originalnost. Puškin je originalan u ruskom jeziku jer u njega unosi evropsku, skoro latinsku osjećajnost (brzinu, preciznost, i lakoću), ali je ona prenešena iiz već postojećeg evropskog pjesništva (mada na većem nivou: Puškinova poezija je “bolja” od onih koje utiču na njega. To je normalno: pjesnici žive i pišu u kontekstu društva, tuđih pjesničkih iskustava i jezika. Unoseći novu osjećajnost, Puškinova poezija je pokrenula veliki preporod u Rusiji. Puškin je podigao ruski jezik do svih nijansi evropske osjećajnosti i tako odigrao neuporedivu civilizacijsku misiju duhovnog uvodjenja Rusije u Evropu. U kulturi je Puškin uradio ono što je Petar Veliki uradio u politici. Njegoš nije upio nikakvu evropsku osjećajnost, ali je izrazio nešto čega u toj osjećajnosti nema, a što ipak nije strano Evropi. Naprotiv, direktno je vezan za najdublje korijene u kojim se začela civilizacija.

Njegoševa originalnost se najbolje vidi u stihovima o najtrivijalnijim pjesničkim temama evropske poezije, i to u u lirici, a ne u Gorskom vijencu. Jer Gorski vjenac može i da zavara, čovjek brka originlanost teme i misli – što je pjesničko nevažno – sa ritmom i pjesničkim impulsom. Teme i misli zastarijevaju, vječan je u stihu samo život koji direktno iz sopstvenog srca pjesnik uspije da ostavi u njemu. Vječno je u Njegoševim stihovoima ono nešto misteriozno koje čini da kad god misliste na te stihove čujete u sebi tudji glas, penje se iz dubine i polako utišava sve bezbrojne glasove koji u svakom čovjeku neprestano bruje, malo promukao, napet od siline osjetljivosti i patnje što se u njemu nastanila, vidite jedan uspravni lik što bez straha korača sam ka strašnom odredištu i osjećate na sebi intenzitet strmoga pogleda. Vječan je Njegošev život u stihu. Kako glibina tijela preživljava u jeziku i duhu?

Uzmimo najbolju lirsku strofu koja je napisana na srpsko-hrvatskom jeziku:

Naše žiizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdai,
ko l pučini zabraniti kipjeti?
ko l granicu želji naznačiti?

Vjerovatno nema pjesnika koji nije pjevao o prolaznosti i nedovoljnosti života. Toliko se o tome pjevalo da ga već odavno nema koji se usuđuje ovako direktno i prizemno evocirati prolaznost kroz promjene godišnjih doba.

Nijedan, iole daroviti pjesnik,nije trivijalan na ovom nivou. Ali jedna stvar nije triviljalna u Njegošu, i to baš ona, sveta, što je bar malo trivijalna i kod velikih pjesnika, mada je smisao poezije u naporu da se očisti od trivijalnosti nadje čistotu embriona: nije triviljalna osjećajnost čovjeka iza stihova koji bi bili smiješni da ih bilo ko drugi napiše. Sva strahota života je u ovih deset stihova. Ali sva strahota života nije ni najmanju sjenku unijela u čistotu duše koja govori. To je zaista originalnost besmrtne iskre koja ostaje u stihovimna. Samo na tom, ali najvažnijem nivou, Njegoš je superioran evropskom pjesništvu svog vremena. Zbog same trivijalnosti stihova uočavamo bolje nego drugdje neobičnost Njegoševog genija: tu je neko ko osjeća drukčije nego svi, ali, istovremeno,osjeća prirodnije i spontanije nego bilo ko….

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

1 dan

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo