INTERVJU
STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji
MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?
ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.
Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.
MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?
ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300 kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.
MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?
ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta… To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.
MONITOR: Bila je jasna podrška?
ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.
Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.
A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.
Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.
MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…
ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…
MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.
ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.
MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?
ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…
Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali? Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
INTERVJU4 sedmice
SRĐAN PERIĆ, PREOKRET: Mimikrija politike
-
FOKUS4 sedmice
SLUČAJ MILATOVIĆ I SPAJIĆ: Zaokruživanje vlasti
-
Izdvojeno4 sedmice
EPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela
-
FOKUS3 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO4 sedmice
NEBOM OD KOTORA DO LOVĆENA: Žićara za bogate
-
Izdvojeno4 sedmice
DR ŽARKO TREBJEŠANIN, PSIHOLOG, TIHI ČOVJEK KOJI SE GLASNO BUNI PROTIV NEPRAVDI: Ideje koje nose nešto novo uvijek su bile u manjini
-
Izdvojeno4 sedmice
DRŽAVNICI, ESTRADA I PODZEMLJE: Diskoteka, malboro, suzuki
-
Izdvojeno2 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali