Povežite se sa nama

KULTURA

STOGODIŠNJICA ROĐENJA MIHAILA LALIĆA: Prećutani velikan

Objavljeno prije

na

Stogodišnjica rođenja najznačajnijeg crnogorskog romansijera Mihaila Lalića počela je ove nedjelje u dva grada koja su obilježila piščevo djetinjstvo i mladost – Andrijevici i Beranama. Najavljeno je da će Lalić i njegovo djelo biti analizirani iz različitih uglova – ne samo iz književnog i književno-istorijskog, već i istoriografskog, kulturološkog, lingvističkog i filmografskog ugla.

Ministarstvo kulture ove godine nije ponovilo grešku, kao lani sa Njegoševim jubilejom, pa je Lalićev jubilej uvršten u UNESCO-ov kalendar godišnjica istaknutih ličnosti.

Lalićeva djela su prevedena na više od deset svjetskih jezika. U zemljama bivše Jugoslavije poštuje se kao jedan od najvećih romanopisaca 20. vijeka u Južnih Slovena. Kao i mnoge druge značajne stvaraoce svojataju ga i u Srbiji. Lalićevo djelo vezano je za Crnu Goru, za njena stradanja i nade u prvoj polovini prošlog vijeka. Umjetnički to djelo nadrasta lokalne okvire i dio je evropske i svjetske književne baštine.

Lalić je rođen 7. oktobra 1914. u Trepči između Berana i Andrijevice. Potiče iz seljačke porodice, od oca Todora (Dabetića) i majke Stane, rođene Bajić. Majka je umrla u epidemiji ,,španskog gripa” 1918; otac iscrpljen u tri rata, obolio u logoru Nađmeđer (Mađarska), umro od tuberkuloze 1921; jedan brat (iz očevog drugog braka) Dušan umro 1942. kao zarobljenik u Pjaćenci, Italija. Maćeha Jaglika i stric Milutin, šumar, opterećen brojnom porodicom, pomogli su Laliću da se školuje. Osnovnu školu učio je u Trepči, gimnaziju, kao đak pješak, u Beranama. Mnogo toga što je u djetinjstvu preživio pratilo ga je i kasnije, pa je u literaturu prenio rat, logore, kao i epizode o španskom gripu, bratovoj pogibiji…

Beranska gimnazija je u to vrijeme bila rasadnik književnih talenata. Svoja djela u listovima i časopisima objavljivali su beranski gimnazisti: Risto Ratković, Đuza Radović, Blagoje Kastratović, Manojlo Laban, Radovan Zogović, Vukajlo Kukalj, Milovan Đilas. Lalić se zainteresovao za književnost, a uporedo i za revolucionarni pokret. Upoznao se sa komunistom Svetozarom Popovićem i zajedno sa svojim istomišljenicima đacima – Brankom Veljičem, Miloradom Piperom, Milivojem Đilasom, Mirkom Arsenijevićem i Mihailom Vukićevićem formirao kružok gimnazijalaca-marksista.

U jesen 1933. Lalić se upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Član SKOJ-a postao je 1935. (primio ga je Rifat Burdžović), a avgusta 1936. primljen je u članstvo KP Jugoslavije. Tamnovao je prije rata od Glavnjače i Ade Ciganlije, do Andrijevice i Berana. Po izbijanju rata vratio se u Crnu Goru gdje je učestvovao u ustanku. Tokom ljeta 1942. ostao je usamljen. Bez veze i direktiva pada u ruke četnika koji ga odvode u kolašinski zatvor. Prvo ga je osudio četnički „sud” na deset godina robije, a zatim na smrt odlukom vojvode Pavla Đurišića. U zatvoru ostaje sve do dolaska njemačke vojske, koja odvodi u zarobljeništvo i zatočene komuniste i čuvare – četnike. U zarobljeništvu, u Solunu, ostao je Lalić od juna 1943. do kraja avgusta 1944, kad je uspio da pobjegne iz logora i stupi u grčke partizane na Halkidiku. Mučne logorske dane i herojsku borbu sa grčkim partizanima Lalić opisuje u romanu Raskid (1955). U posveti je zapisao: ,,Borce grčkog pokreta otpora savladali su zapadni ‘saveznici’ i to u dva navrata – Englezi 1945. i Amerikanci 1949. Posebno je američki oklopni masakr u Sjevernoj Grčkoj po svirepoj efikasnosti prevazišao sve njemačke podvige u toj zemlji”.

Nakon rata Lalić je radio u Pobjedi. Sa Mirkom Banjevićem i Jankom Đonovićem pokrenuo je 1946. časopis Stvaranje. Krajem 1946. prelazi u Beograd, kao urednik Borbe, kasnije prelazi u Književne novine gdje ga otpuštaju zbog neposlušnosti. U izdavačkom preduzeću Nolit radi do prijevremenog penzionisanja 1965.

Oprobao se Lalić u različitim književnim vrstama, pisao je pjesme, pripovijetke, putopise, reportaže, dnevničku i autobiografsku prozu… Spisateljski se ostvario u romanu. Skrenuo je pažnju prvim romanom Svadba (1950). Tokom studijskog boravka u Parizu, 1953-1954, nastao je roman Zlo proleće. Prva verzija romana Raskid objavljena je 1955, a prva verzija iz 1957. Lelejske gore je dobila nagradu Udruženja književnika Srbije. Lalić je svoje romane često prerađivao, pa je tako Lelejska gora objavljena u tri verzije. Za drugu verziju Lelejske gore Lalić je 1963. postao prvi laureat Njegoševe nagrade. Po ocjeni kritike remek-djelo roman Hajka, Lalić je objavio 1960. i dobio Oktobarsku nagradu Beograda. Pramen tame objavljen je 1970.

Roman Ratna sreća, objavljen 1973, nagrađen je Ninovom nagradom. Slijede Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982), Gledajući dolje na drumove (1983).

,,Ova naša nevesela komedija pokazuje uglavnom jedno: kako vrijeme, to jest ljudi, od ponosnog plemenskog čovjeka, pa i lijepih primjeraka homo heroicus-a lako naprave čovječuljka ili bogalja, pijanicu, sprdnju, krpu. Za taj posao neophodni su aparati za proizvodnju kukavica: partija, služba, organizacija ili država. Plemenski čovjek se nije snašao pred tom vrstom karakondžula… veliki strah je nakupio i postao pokorni nesrećnik, kukavniji od običnog podanika i potkazivača obrađenih, prilagođenih i naviknutih na poslušnost. On ne drhti samo od žandara, no i od pisara i pandura, od špijuna, pozivara, poslovođa, nadzornika, bogataša i sudija, na kraju i od šofera što ih voze podižući prašinu cestom kad nekažnjeno zgaze kravu ili ovcu pri prolasku”. (Gledajući dolje na drumove).

Dok je u prvom ciklusu romana literarni junak mladi revolucionar Lado Tajović, u ciklusu koji počinje Ratnom srećom to je starac Pejo Grujović, koji kritički perispituje ličnu i kolektivnu prošlost.

I u poznoj fazi, romanima pisanim početkom ‘90-ih Odlučan čovjek i Tamara Lalić, po kritičarima, nastavlja sa autokritikom revolucije.

Lalić je bio autor i scenarija za film Svadba, koji je režirao Radomir Šaranović, a po njegovom romanu Lelejska gora nastao je film u režiji Zdravka Velimirovića, dok je Hajku režirao Živojin Pavlović.

Lalić je za životno djelo dobio nagradu AVNOJ-a 1947, a u tri maha dobio je Trinaestojulsku nagradu. Bio je član SANU i CANU. Posljednje godine je uglavnom proveo u Herceg Novom, a umro je u Beogradu 30. decembra 1992. godine.

Tokom ‘90-ih Lalićeva kuća i Herceg Novom je prodata. Država nije bila zainteresovana da je otkupi. Potom je i srušena. Ne samo u Novom, biste, ulice, književne večeri, muzeja nema ni u Lalićevim rodnim Vasojevićima.

Da bi se ta nepravda ispravila, u sklopu ovogodišnje proslave, javljeno je da je Klub odbornika DPS-a u Andrijevici započeo aktivnosti na stvaranju zakonskih pretpostavki za preimenovanje Centra za kulturu i sport Andrijevica u Centar za kulturu i sport Mihailo Lalić.

U knjizi Sjećanje na Mihaila Lalića Darko Jovović zapisao je: ,,Prije nekoliko godina bio sam u Andrijevici… Taman što je bila izašla Svadba. Nekim slučajem, i Blažo (Jovanović, tadašnji predsjednik Vlade CG) se našao ovdje, na kratkom odmoru. Možda je bio u prolazu. Ne sjećam se više. Upro da mu dam knjigu. Odbijao sam ga nekoliko puta. Najzad, kada mi je dosadilo, rekao sam mu da ima u knjižari, pa neka kupi. Ali on hoće knjigu sa posvetom. E, to ne može. Zašto? – upitao je iznenađen. Rekao sam mu pred čitavim društvom: – Ne dam zbog toga što si rasturio Andrijevicu!”, ispričao je Lalić prijatelju.

Andrijevica je sada crnja no što je i tada bila.

Pisac Miraš Martinović je u svojim sjećanjima na Lalića zapisao da mu je jednom u Herceg Novom, pjesnik Stevan Raičković kazao: ,,Ako bi neko izdvojio sve poetske pasaže iz Lalićevog djela, bila bi to velika poezija”. Niko do sada nije uradio tako nešto.

Posljednje dvije decenije Lilić je bio zaboravljen. Prećutan. Nije odgovarao ni jednoj strani. U svojim dijelima nije štedio nacionaliste – srpske i crnogorske, muslimansku miliciju, baliste… Opisivao je i partizanska pseća groblja i zločine počinjene u revoluciji. Preispitivao je i podvrgao kritici ličnu i kolektivnu prošlost. Stradanje naroda i pojedinca u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Svo Lalićevo djelo je o Crnoj Gori, njenim idealima, stranputicama, neslozi, gladi… O nestanku jedne herojske vizije svijeta i nevičnosti ulaska u bitisanje puno bratskih i političkih dioba, izdaja, zločina… Kao i svaka velika literatura to je prvenstveno priča o čovjekovoj tragici, ali i pregalaštvu i idealima.

Život u vremenu bez ideala stavio je Lalićevo djelo po strani. Kako se sve ponavlja opet će nam zatrebati Lalićeve priče ,,noćnih nesmiraka”, o ,,danu dvoličnom kao život” i slike ,,velikog ljudskog uzaluda”: ,,Mravi se sretaju i mimoilaze na svojim bjeličastim putevima između travki. Ne znam gdje sam pročitao da su mravi bezobzirni prema svojim ranjenicima čim su teže povrijeđeni. Ugledaju se na prirodu — ni ona nema milosti za slabe. Samo ljudi imaju milosti — ali ne svi i ne vazda. Milost je još jedno odmetanje od prirode — kao ljubav, kao pjesma ili junaštvo, kao mnogo štošta ljudsko. Pa i sama zamisao Carstva slobode – pobuna je protiv prirode; ta pobuna je beznadnija od svih drugih, a mi smo je izabrali da baš za nju izginemo….” (Raskid).

Lalić i Andrić

Dva velika pisca Ivo Andrić i Mihailo Lalić imali su kuće u Herceg Novom i često nalazili mir u njemu. Zapisano je da se nijesu družili, uzmicali su jedan od drugog. Jednog dana su se slučajno sreli, pa su nastavili šetnju. Ćutali su, svo vrijeme, da bi na kraju, rekao Andrić: „Ala se siti naćutasmo”. Znali su iz knjiga jedan drugog. Lalić u jednom članku piše da je u trećem razredu gimnazije natrapao na knjigu Ive Andrića i začudio se: ,,Piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja, a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ‘Ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti”’. Ljubo Jandrić, koji je razgovore sa Ivom Andrićem pretočio u knjigu Sa Ivom Andrićem, zapisuje da je nobelovac, poznat po škrtosti u pohvalama, istakao da za njega postoje tri vrste pisaca: Jedni čija je slava daleko iznad njihovog imena, kao što je to Ilja Erenburg, drugi čiji je izuzetan ugled u potpunom skladu sa njihovim imenom, navodeći kao primjer Miroslava Krležu, i treći čija bi slava trebalo da je daleko iznad njihovog imena. E, takav je Mihailo Lalić, zaključio je Andrić.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo