Povežite se sa nama

HORIZONTI

SUD U HAGU – STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU PO 12 GODINA: Šefovi tajne policije Srbije osuđeni za podržavanje i pomaganje zločina u Bosanskom Šamcu

Objavljeno prije

na

Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića nakon 18 godina završen je dvanaestogodišnjim zatvorskim kaznama za obojicu. Ovom presudom, pišu brojni mediji, se na sudu ukazuje na odgovornost rukovodstva Srbije za zločine u ratovima devedesetih

 

Završen je ponovljeni proces protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića  Frenkija tuženih zbog progona, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja nesrpskog stanovništva tokom ratova od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i Bosni. Mehanizam za krivične sudove u Hagu izrekao im je presude od po 12 godina zatvora.

Prva, oslobađajuća presude je donijeta 2013. Četiri godine kasnije poslije žalbe tužilaštva, suđenje je ponovljeno i zatražene doživotne kazne zatvora. U procesu je saslušano 145 svjedoka i predstavljeno oko 6.300 dokaznih materijala.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Barton Hol je objavio da je dvojac iz SDB-a proglašen krivim za podržavanje i pomaganje u krivičnim djelima ubistava, deportacije i progona u opštini Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Istovremeno optuženi nijesu osuđeni za „planiranje i naređivanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”.

Dok se čeka objavljivanje kompletne presude, mediji su prenijeli da je pretresno vijeće utvrdilo da su, i Stanišić i Simatović znali za kampanju progona, ubistava i deportacije nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu navedenom optužnicom (od 1991. do 1995. godine), ali da nijesu bili dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Optužnica se odnosila na tzv. SAO Krajinu, Baranju, Zapadni Srem, Slavoniju, i nekoliko opština u BiH – Bijeljinu, Zvornik, Sanski Most.

Kako prenosi N1, Pretresno vijeće smatra da sistemski obrazac krivičnih djela koje su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuvjerljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničke zločinačke svrhe.

Iz razloga navedenih u presudi, pretresno vijeće je uvjereno da je bar od avgusta 1991. postojao UZP, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa određenih područja. „Presudom je potvrđeno da su u UZP-u, čiji je cilj bio uspostavljanje teritorije sa srpskom dominacijom kroz nasilne progone i masovne zločine, učestvovali politički, vojni i policijski vrh Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”, ovo je izjava sudije izvjestioca koju su prenijeli mediji. A Njujork Tajms konstatuje: „Iako sud nije imenovao nijednu osobu, advokati koji su prisustvovali suđenju smatraju da se ova izjava, između ostalog, odnosila i na predsjednika Slobodana Miloševića”.

Aljo Hasančević, predstavnik Udruženja logoraša u Doboju kaže za detektor.ba da je krivica osuđenih za zločin u Bosanskom Šamcu mnogo veća od onog što se moglo čuti tokom izricanja presude. Prema njegovim riječima, na ovaj način čini se da rukovodioci DB-a nijesu planirali zločine u ovim mjestima, nego njihovi potčinjeni, te im je tako značajno smanjena uloga u zločinačkom poduhvatu u BiH kojim je rukovodila Srbija.

Kako stižu rekacije iz regiona, vidi se da su sve strane nezadovoljne ili djelimično zadovoljne rješenjem. Po nekima, u pitanju je kompromis.

„Vijeće je izgleda reklo – mi moramo naći način da opravdamo to što smo im sudili dva puta”, izjavio je Vejn Džordaš, Stanišićev branilac.

„Kako je rečeno na sudu – Stanišić i Simatović su bili svjesni zločinačkog poduhvata, ali sami u njemu nisu sudjelovali, iako su ga pomagali i pripremali. Oni (sud) govore o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji su proveli srpski funkcioneri – ne navodeći imena”, rekao je hrvatski analitičar Žarko Puhovski za RSE izražavajući skepsu oko eventualnog učinka presude na stanje odnosa u regiji.

Iz regiona uobičajene slike.

Iz Srbije se, na očekivan način, oglasio ministar policije Aleksandar Vulin: „Haški tribunal je napravljen da bi sudio Srbima, odnosno da bi sudio Srbiji”, rekao je on za TV Pink i napomenuo da je to zajednički stav i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić i njega lično.

Sociolog iz Sarajeva Miro Lazović za Slobodnu Bosnu ocjenjuje drugačije: „Presuda Stanišiću i Simatoviću je šamar današnjoj Srbiji i srbijanskoj politici koja bježi od odgovornosti za ono što se dešavalo u BiH”.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković iako je pozdravio presudu, njome nije zadovoljan. „Ovakva odluka izaziva nezadovoljstvo i zato jer je u presudama protiv Milana Babića i Milana Martića za zločine počinjene na državnom području  Hrvatske, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, u kojem su uz najviše dužnosnike Srbije, predvođene Slobodanom Miloševićem, sudjelovali i Jovica Stanišić i Franko Simatović”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde Hrvatske.

Urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm je rekao za Al Jazeeru  da je za njega  najvažnije da su Simatović i Stanišić znali šta rade paravojne formacije u Krajini u Hrvatskoj i u BiH. „ Ako su znali za zločine, trebali su učiniti sve da ih spriječe. Oni to, iz razloga koji su poznati samo njima, nijesu uradili”, zaključuje Švarm.

Hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina kazao je za N1 da je nesumnjivo rečeno da nisu odgovorni za veliki plan. „Kao nekome ko to ne gleda kao pravnik ovo zvuči nejasno, jer su u nekoliko situacija uspjeli dokazati da čak jedinice koje su nazvane po jednom od njih dvojice bile tamo, izabrali su ih, brinuli se oko svega…“. Jakovina  misli da presudom nijesmo dobili odgovore na najbitnija pitanja. Ko je finansirao, otkud su ti ljudi dolazili. Ljudi na čelu obavijesnih struktura nisu dolazili kao privatni pojedinci. (…) Dobili smo nekakvu tačku koja je sigurno bolja od oslobađajuće presude, spašen je i nekakav obraz Mehanizma“.

Istraživačica Međunarodnog humanitarnog prava Iva Vukušić s Univerziteta u Utrehtu za detektor.ba kaže da se ovdje neposredno govori i o ulozi države. „Nešto što smo čuli u više navrata tokom ovog suđenja i prvog suđenja jeste uloga Srbije u finansijskom podupiranju i koordinaciji operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže Vukušić.

Za Natašu Kandić, prenosi RSE,  sada nema izgovora da se Slobodan Milošević ne nalazi na listi među učesnicima UZP i da su Stanišić i Simatović doprinijeli ostvarenju ciljeva UZP – stvaranju homogenih srpskih teritorija bez stanovništva koje pripada drugim nacionalnim grupama.

Slično presudu komentariše direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić. On ukazuje da je resor Državne bezbjednosti funkcionisao unutar MUP-a Srbije, što znači da postoji direktna veza Vlade Srbije sa zločinima u BiH kao što postoji i direktna odgovornost institucije predsjednika Srbije za zločine DB u BiH, naročito tokom 1992. godine. „Za neke od najstrašnijih zločina su odgovorne jedinice koje je formirao, obučio, opremio i u BiH uputio i podržavao resor DB-a“, poručio je Suljagić.

Gardijan piše da je ova presuda istorijska najviše zbog onoga što će reći o tajnoj ulozi Beograda u bosanskom sukobu 1992. i 1995. i o pravnoj odgovornosti tajnih državnih sponzora paravojnih grupacija. „Ovaj slučaj protiv dvojice visokih srpskih dužnosnika je lakmus test kojim se dokazuje beogradska orkestracija etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj tokom ranih 1990-ih”, rekao je Dejvid Šefer, bivši američki izaslanik za pitanja ratnih zločina i potpredsjednik Američkog društva za međunarodno pravo.

Dodatno uznemiruje suđenje iza zatvorenih vrata. „Bilo je to najzatvorenije i najnetransparentnije suđenje koje sam ikad vidjela pred Tribunalom i Mehanizmom“, kaže Iva Vukšić.

Po Filipu Švarmu  posebno je važan međunarodni element, jer su optuženi po prirodi svojih funkcija morali biti u kontaktu sa stranim službama. Švarm pretpostavlja da je tu bilo kompromisa, te da je to možda jedan od razloga za zatvorena ročišta.

Postupak protiv Stanišića i Simatovića trajao je 18 godina i najduži je u istoriji suda. Pravna priča još nije gotova, jer i odbrana i tužilaštvo imaju pravo na žalbu.

 

Miloševićevi ljudi na terenu

Jovica Stanišić, rođen 1950, počeo je da radi u SDB 1975. godine. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika DB, a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998. godine.

Franko Simatović – Frenki, takođe rođen 1950. počeo je da radi u DB-u 1978., gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, on je djelovao po ovlašćenju Stanišića. Frenki je po mnogima bio Stanišićeve oči, uši i desna ruka. Osim što su ih smatrali „Miloševićevim ljudima na terenu“, na suđenju je moglo da se čuje i da su kod njih komandanti različitih jedinica – poput Arkana i Legije – „redovno dolazili na konsultacije”.

Milošević je 1995. na mirovne pregovore u Dejton vodio i Stanišića što je potvrdilo da se radi o čovjeku od povjerenja. Tri godine kasnije smijenjen je sa pozicije načelnika DB-a, a negdje u to vrijeme dolazi do mimoilaženja sa Miloševićem. Osim sumnji da se sastajao sa opozicijom u Srbiji, Milošević je smatrao da je Stanišić održavao veze i sa stranim obavještajnim službama, uključujući CIA.

Stanišić se penzionisao u julu 2000. godine, a u decembru 2001. i njegova desna ruka, Simatović. Optužnica Haškog tribunala stigla im je 2003. godine.

Adam Veber, jedan od haških tužilaca u njihovom predmetu, istakao je da su Stanišić i Simatović „iskre koje su zapalile kuću”.

Dragan LUČIĆ

Komentari

HORIZONTI

CENTRALNA AZIJA SVE DALJA OD RUSIJE: Strateški preokret Kazahstana – veliko njet Moskvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjetar u leđa Kasimu-Jomart Tokajevu dao je krah ruskog blitzkriga na Ukrajinu. Izjave Dmitrija Medvedeva, zamjenika predsjednika Savjeta za bezbjednost Rusije na društvenim mrežama (koje su kasnije tiho povučene) da Kazahstan nikad nije bio država i nacija i da će Rusija povratiti svoj raniji uticaj i teritorije, snažno su odjeknule u glavnom gradu Astani. Kazahstan je kao nacija u sovjetskom periodu doživio jednu od najgorih rusifikacija

 

Kasim-Jomart Tokajev je 26. novembra položio zakletvu nakon što je ponovo izabran na prijevremenim predsjedničkim izborima u Kazahstanu 20. novembra. Tokajev je dobio više od 81 odsto glasova što je tipično za autoritarne režime.

Tokajev je na inauguraciji obećao „fundamentalne reforme“, okretanje Zapadu i saradnju sa Kinom u kojoj je inače studirao a kasnije je radio u tamošnjoj sovjetskoj ambasadi. Poslije je bio premijer Kazahstana, predsjedavajući Senata i generalni direktor Kancelarije UN-a u Ženevi. Osim kazahstanskog i ruskog, Tokajev govori kineski, engleski i francuski.

U zemlji već dugo postoji jasna želja za promjenama. U januaru ove godine protesti koji su počeli zbog naglog rasta cijena goriva u udaljenoj zapadnoj provinciji su prerasli u masovne demonstracije i zahvatili čitavu zemlju u roku od dva dana. Desetine hiljada ljudi su izašli na ulice u svim većim gradovima i tražile poboljšanje društveno-ekonomskih uslova, veći uticaj u upravljanju zemljom i kraj sistema kleptokratske vlasti bliske Moskvi koji se razvio pod prvim predsjednikom Kazahstana nakon nezavisnosti, Nursultanom Nazarbajevim. Onda je uslijedio haos i krvoprolićem koje je koštalo 238 ljudskih života, što je najgore nasilje od kada se zemlja osamostalila 1992. godine.

Postoji sve više indicija i ozbiljnih navoda da su pristalice Nazarbajeva pokušale iskoristiti proteste da svrgnu Tokajeva slanjem provokatora u velike, ali do tada mirne demonstracije, kako bi podstakli nasilje.

Predsjednik je naredio lojalnim pripadnicima snaga bezbjednosti da upotrijebe smrtonosnu silu da bi se uspostavio red. Aktivirao je i član 4 Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) predvođenog Rusijom (čije članice su još Kirgistan, Tadžikistan, Jermenija i Bjelorusija) kojim je tražena vojna pomoć od drugih članica (slično kao i član 5 NATO saveza). Rusija i druge članice su odgovorile slanjem 2.000 pripadnika elitnih jedinica, čime je pred invaziju na Ukrajinu 24. februara dodatno skočio prestiž Kremlja u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Prije toga je Moskva pred kraj 2020. godine svojom medijacijom okončala drugi rat između Jermenije i Azerbejdžana i rasporedila 2.000 mirovnih trupa u spornoj oblasti Nagorno-Karabah. Ruski mirovnjaci su se povukli iz Kazahstana nakon svega dvije sedmice dok su mnogi zapadni komentatori izražavali uvjerenje da će uticaj Moksve dodatno porasti u zemlji i da se Tokajev nakon „krvavog januara“ neće usuditi na reforme i demontiranje autokratskog i Kremlju naklonjenog sistema ranijeg predsjednika Nursultana Nazarbajeva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

TURSKA KAO STRATEŠKI IGRAČ U SJENI RATA U UKRAJINI: Erdoganova „igra prijestola“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska agresija na Ukrajinu je pomogla Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize u kojoj se nalazila prije početka rata. Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom potonućem nacionalne valute, nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama, Redžep Tajip Erdogan  se uspijeva  nametnuti kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici

 

Od kada je Rusija u februaru napala Ukrajinu,  politička i ekonomska slika Evrope i velikog dijela svijeta se drastično promijenila – nagore. Ono što je trebalo biti „specijalna vojna operacija“ od nekoliko dana do najviše par sedmica,  zaglavilo se   u blatu ukrajinskih stepa sa malim izgledom za brzi kraj. Ruska agresija je pomogla njenom južnom susjedu Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize  u kojoj se nalazila.  Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom (86 odsto u oktobru u odnosu na godinu ranije), potonućem nacionalne valute (u odnosu na dolar i euro), nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan kao da uspijeva izbalansirati sve izazove i nametnuti se  kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici.

Turska je osudila agresiju i još prije početka rata naoružala i nastavila naoružavati Ukrajinu sa svojim fantastičnim dronovima Bayraktar TB-2 koji su napravili lom među nadirućim ruskim oklopnim kolonama. Erdogan je pozvao predsjednika Vladimira Putina da vrati Krim „njegovom zakonitom vlasniku“ i da će tek tada rat biti gotov. No, iako druga po vojnoj snazi – odmah iza Sjedinjenih Država, kao članica NATO pakta, Turska je odbila da se pridruži ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Naprotiv, obim trgovine između Turske i Rusije je porastao gotovo dvostruko. Turski uvoz iz Rusije je skočio za 213 odsto, uključujući i pristanak na Putinov zahtjev da se plin plaća u ruskim rubljama, dok je izvoz ka Rusiji porastao za 113 odsto po čemu je vodeća zemlja u svijetu.

Turske vlasti su se pokazale i kao uspješni medijatori i garanti da se postigne dogovor o sigurnosnom koridoru za izvoz ukrajinskog i ruskog žita u Afriku i na Blisku istok čija bi nestašica mogla u mnogim zemljama dovesti do nestabilnosti i potresa. Turci su se pokazali  i kao uspješni medijatori u pregovorima između Kijeva i Moskve o razmjeni zarobljenika. Pogotovo je značajno posredovanje administracije predsjednika Erdogana oko predaje ukrajinske pukovnije Azov koja je herojski branila lučki grad Mariupolj skoro tri mjeseca u potpunom okruženju vezavši za sebe brojne ruske jedinice. Azov zvanična Moskva smatra neonacistima i nakon predaje grada je najavljivano  suđenje njegovim komandantima i pogubljenje. Međutim, rukovodstvo Azova se prije dva mjeseca našlo u Turskoj nakon dogovorene razmjene i na opšte zgražavanje ruske nacionalističke javnosti. Napravljen je ustupak ruskoj strani tako što se Turska obavezala da će razmijenjeni oficiri uživati njeno gostoprimstvo sve dok rat traje.

Turski geostrateški uticaj jača i u centralnoj Aziji među turkofonskim zemljama (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan) koje su do sada smatrane ruskom interesnom sferom. Zemlje članice Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja predviđa zajedničku odbranu u slučaju napada (slično kao i NATO pakt), čiji je predvodnik do skoro bila Rusija, sve više se okreću Turskoj. Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart Tokajev se nakon početka invazije na Ukrajinu okrenuo Turskoj i Zapadu i odbio podržati Putina u lice mu rekavši da su „narodne republike“ u Donbasu „kvazitvorevine“.

Kirgistan je od Turske ranije nabavio Bayraktar borbene dronove i izrazio razočarenje što Rusija i CSTO nisu reagovali na vojne napade Tadžikistana (koji je isto član CSTO) na sporna granična područja. Nisu samo turkofonski narodi razočarani ruskim ponašanjem. Jermenija je nakon jesenjeg napada turkofonskog Azerbejdžana na njena pogranična područja aktivirala klauzulu CSTO o zajedničkoj odbrani, ali umjesto vojnog odgovora CSTO i Moskva su jedino ponudili „posmatračku misiju za utvrđivanje činjenica“. Nakon toga na samitu Evropske političke zajednice u Pragu došlo je do prvog direktnog sastanka Erdogana sa jermenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Turska i Jermenija nemaju diplomatske odnose iako je Ankara po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. godine priznala Jermeniju u njenim međunarodnim granicama. Sukob između Jermena i Azerbejdžanaca oko sporne enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu je odnio na hiljade života u dva velika rata. U drugom ratu u jesen 2020. Jermenija je doživjela teški poraz, dijelom zahvaljujući turskim Bayraktar dronovima i drugom naoružanju koje je Turska isporučila kulturološki srodnim Azerbejdžancima. Totalni kolaps jermenske vojske je spriječen samo zahvaljujući tadašnjoj ruskoj medijaciji i raspoređivanju dvije hiljade ruskih vojnika u spornoj oblasti. Rusija takođe ima veliku vojnu bazu u  Jermeniji i formalno slovi kao garant njenog suvereniteta. Međutim, sve su jači glasovi u jermenskoj prijestonici da se počne ozbiljno razgovarati o normalizaciji odnosa sa Ankarom. Osim rata oko Nagorno-Karabaha pitanje tursko-jermenskih odnosa teško opterećuje nasljeđe prošlosti i pogromi jermenskog stanovništva u otomanskoj Turskoj 1915. godine koje su mnoge zemlje okarakterisale kao genocid u kome je stradalo oko milion i po ljudi. Turska negira da se desio genocid i priznaje brojku od trista hiljada ubijenih Jermena tokom premještanja stanovništva i antigerilskih akcija sultanove vojske.

Turska armija je aktivno uključena u složeni sukob u Siriji. Turska armija je formirala sigurnosnu zonu u sjevernoj Siriji uz svoju granicu kako bi spriječila upade kurdskih militanata na svoju teritoriju i nedavno preduzela novu ofanzivu u Siriji radi uništenja baza zabranjene marksističko-lenjinističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koja decenijama vodi gerilski rat protiv Turske sa ciljem stvaranja nezavisne kurdske države u jugoistočnoj Turskoj, sjevernoj Siriji, djelovima Iraka i Irana. Kurdi čine oko 18 odsto turskog stanovništva i mnogi od njihovih političkih lidera se nalaze u zatvoru. PKK se nalazi i na listi terorističkih organizacija na Zapadu. Međutim, sirijski Kurdi imaju svoju vojsku pod imenom Narodni zaštitni odredi (YPG) koja je bila saveznik Sjedinjenih Država u borbi protiv terorističke organizacije Islamska Država (ISIS). Tursko izjednačavanje sirijskih Kurda sa PKK i vojni udari na YPG baze na sjeveru Sirije su stvorili probleme u odnosima sa Amerikom i drugim zapadnim zemljama. Erdogan je  u lošim odnosima sa režimom predsjednika Bašara Al-Asada u Damasku koji uživa vojnu podršku Rusije i želi da turska vojska napusti njegovu teritoriju ali i da se unište kurdske milicije protiv kojih Turska ratuje.  Situacija u Siriji je ranije bila ozbiljna tačka sporenja sa Rusijom koja za sada izgleda izbalansirana.

Osim Sirije, Turska vojska je vršila ne mali broj upada u sjeverni Irak koji je pod kontrolom tamošnjih Kurda pod izgovorom uništavanja PKK baza u Iraku. I odnosi sa zapadnim susjedom Grčkom, koja je takođe članica NATO pakta, su prilično nategnuti, kako zbog Kipra (čiji sjeverni dio ostrva Turska drži pod kontrolom od invazije 1974. godine) tako i zbog nekih spornih ostrva/hridi u Egejskom moru koji su nekoliko puta prijetili da prerastu u otvoreni oružani sukob. Ankara je vojno prisustna i u Libiji gdje je od pada režima Moamera Gadafija dva puta vođen građanski rat. Turska je vojno pomogla Vladu nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju sa vojnim savjetnicima, Bayraktar dronovima i pripadnicima Sirijske nacionalne armije (jedne od frakcija u sirijskom građanskom ratu koju podržava Ankara) koji su prebačeni u Libiju. Turska intervencija u januaru 2020. godine je spasila Tripoli od ofanzive pobunjenika sa istoka zemlje (koji su imali američku i rusku podršku) i dugoročno osigurala prisustvo Ankare na afričkom kontinentu, kako kroz programe vojne pomoći i kroz unosne projekte eksploatacije gasa i nafte. Turska je od 2002. do ove godine povećala broj ambasada u Africi sa 12 na 44 a  Erdogan je Tursku na jednom afričkom samitu u Angoli opisao kao afričko-evroazijsku državu. Sa 45 države su potpisani ugovori o zajedničkim privrednim komorama a do sada turske firme učestvuju širom kontinenta u projektima vrijednim preko 70 milijardi dolara.

Uticaj Ankare, makar kulturološki, ide još dalje. U  zapadnoj kineskoj provinciji Sinkjang živi 8 miliona turkofonskih Ujgura koji se žale na diskriminaciju kineskih vlasti i koji imaju veliku dijasporu u Turskoj. U samoj Rusiji 6 republika ima turkofonsku većinu uključujući i Daleki istok (gasom bogata ogromna Republika Saka) ali i značajnu manjinsku populaciju na politički trusnom ruskom dijelu Kavkazu. Krimski Tatari, autohtono stanovništvo Krima, koji su protjerani sa poluostrva 1944. godine od strane Staljinove vlade su takođe turkofonski narod.

Da li će turska politička, ekonomska i kulturološka ekspanzija pomoći Erdoganu da ga ponovo izaberu za predjednika Turske u junu 2023. ostaje da se vidi. Veliko je  nezadovoljstvo u  zemlji zbog ekonomske situacije i autokratskog načina vladanja gdje kritičari vrlo lako zarade zatvor. Njegova Partija pravde i prosperiteta (AKP) je na opštinskim izborima prije dvije godine izgubila  velike gradove, prije svega Istanbul. Opozicija nastoji da se ujedini i udahne novi duh njenim naporima da vrate zemlju na sekularne i liberalnije principe osnivača republike Kemala Mustafe Ataturka. U julu iduće godine, odmah nakon izbora, Turska će proslaviti 100 godina od osnivanja republike a ujedinjena turska opozicija se nada da će taj važan jubilej dočekati sa svojim predsjednikom.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EKSPLOZIJA RAKETA U POLJSKOJ: Zalutali projektil digao svijet na noge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni mediji na Zapadu su odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža

 

U utorak veče mnoge svjetske agencije su objavile kao hitnu vijest da su oko 16 sati istog dana eksplodirale dvije rakete u selu Prževodov u Poljskoj, članici NATO pakta, i da ima nastradalih. Ubrzo je javljeno da je pogođena sušara za žito i da su dvije osobe poginule. Brzo je uslijedila reakcija ruskog Ministarstva odbrane koje je negiralo da Rusija ima ikakve veze sa napadom/incidentom i saopšteno je da „rakete koje su pale u Poljsku mora da su došle iz Njemačke“ . Kremlj je saopštio da je napad „čista provokacija“ dok su kremaljski propagandisti ekspresnom brzinom krenuli sa lansiranjem velikog broja teorija zavjere, uključujući i tvrdnje da su rakete lansirane iz Velike Britanije i da Zapad sa ovim želi eskalaciju i Treći svjetski rat.  Društvenim mrežama su brzo proširile spekulacije hoće li Poljska aktivirati član 4 i član 5 Sjevernoatlantskog pakta kojim se obavezuju članice na hitne konsultacije usljed direktne vojne ugroženosti i koji zahtijeva zajednički vojni odgovor i odbranu.

Poljski i zapadni lideri su bili daleko oprezniji sa izjavama dok su glavni mediji na Zapadu odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža.

Valja se podsjetiti da je početkom rata, 10. marta, u Hrvatsku isto tako doletjela bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa konvencionalnom bojevom glavom koja je eskplodirala blizu Zagreba, srećom bez posljedica po ljudske živote. Najvjerovatnije se tada radilo o pogrešno programiranom letu. Takođe ranije tokom rata su brojni pojedinci sa obje strane prikazivali snimke i ofanzivnih i defanzivnih raketa koje su usljed tehničkih, softverskih ili obavještajnih greški skretale sa putanja i pogađale vlastitu teritoriju, trupe i/ili civile.

Najgora greška se dogodila 17. jula 2014. godine prilikom prve agresije Rusije na Ukrajinu. Tada je 53. protivvazdušna raketna brigada ruske armije stacionirana u okupiranom Donbasu ispalila raketu Buk 9M83 na malezijski putnički avion koji je letio na relaciji Amsterdam – Kuala Lumpur nakon što je pogrešno identifikovan kao ukrajinski vojni transportni avion. Poginuli su svih 283 putnika i 15 članova posade. Kada je shvaćena greška, odmah je uklonjena objava lokalnog ruskog komandanta Igora Girkina Strelkova sa ruskih društvenih mreža gdje se pohvalio da je oboren ukrajinski Antonov 26. Rusija je odbila da prihvati odgovornost i umjesto toga medijski lansirala nekoliko teorija zavjera.

Rakete koje su pale na Poljsku su skrenule pažnju sa do sada najvećeg ruskog terorističkog napada na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Ispaljeno je 100 raketa koje su ciljale 11 ukrajinskih regiona u poslijepodnevnim satima 15. novembra, kada se i desio incident u Poljskoj zbog dejstva ukrajinske protivvazdušne odbrane. Po riječima ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka, ovo je do sada najveći udar na ukrajinski elektroenergetski sistem od početka rata. Ukroenergo, državni energetski operater, je bio primoran na hitna isključenja struje u cijeloj zemlji kako bi se stabilizovao rad elektrosistema.

Projektili su uništili 15 energetskih objekata, a eksplozije su zabilježene u skoro polovini Ukrajine, uključujući regije Lavov (u blizini poljske granice), Kijev, Rivne, Harkov, Žitomir, Černigiv, Poltava… Trenutno je bez struje 7 miliona stanovnika, a noćne temperature padaju ispod nule. Analitičari smatraju da su pokušaji Moskve da ostavi Ukrajinu bez grijanja, svjetla i interneta dostigli kritičnu tačku. Prethodni ruski napadi u oktobru su već oštetili preko 40 odsto ukrajinske energetske infrastrukture, time izloživši novim problemima civilno stanovništvo pred nastupajućom zimom. Napadima na infrastukturu je prethodilo propagandističko divljanje na ruskim državnim televizijama čiji voditelji i njihovi gosti su pozivali na uništenje Ukrajinaca tako što će se „smrznuti i usmrditi kad im uništimo centrale i vodovode“.

Iako su udari prvenstveno bili usmjereni na infrastrukturu, rakete su pogodile i stambene zgrade. U Kijevu su pogođena tri stambena bloka. Pola glavnog grada je bez struje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je još prošle sedmice upozorio građane da Rusija planira „ponavljanje masovnih napada“ na ukrajinsku infrastrukturu ciljajući ključne sisteme kao što su trafostanice, osigurači i dalekovodi. Time je zemlja prisiljena da zaustavi izvoz električne energije u EU. Vlada je poručila ljudima da smanje potrošnju električne energije kako bi „smanjili opterećenje mreže”.

Ukrajinski sistemi protivvazdušne odbrane su oborili 70 projektila, po riječima vladinih funkcionera. Brojni snimci presrijetanja ruskih raketa, koji su objavljeni na društvenim mrežama, potvrđuju da protivvazdušna odbrana ima nekog uspjeha. Uskoro se očekuje i dolazak američkih i NATO sistema protivraketne odbrane pa i to može biti jedan od razloga zašto je Rusija požurila sa napadima.

Napadi su bili toliko veliki da su čak izazvali nestanak struje u susjednoj Moldaviji. Zamjenik premijera Moldavije Andrei Spinu napomenuo je da je dalekovod Isaccea-Vulcanesti automatski isključen kao sigurnosni mehanizam. To je izazvalo nestanke struje širom zemlje, uključujući i glavni grad Kišinjev u kome su i trolejbusi prestali da rade. Moldavija se do sada najviše oslanjala na uvoz jeftine struje iz Ukrajine kao i iz pobunjene pokrajine Transnjistrije koja je pod ruskom kontrolom. Moldavija sama proizvodi svega 30 odsto potrebne električne energije. Kao alternativa ostaje uvoz iz Rumunije koji je osjetno skuplji.

Posljednji napadi dogodili su se samo nekoliko dana nakon što su se ruske trupe povukle iz Hersona, glavnog grada istoimene oblasti koja je nedavno na fingiranom referendumu priključena Rusiji. Ranije je ruski diktator Vladimir Putin objavio da Herson „zauvijek ostaje u Rusiji“. Ruska armija je nakon povlačenja, po do sada ustaljenom obrascu, ostavila pustoš, leševe civila i masovne grobnice. Povlačenje iz Hersona na lijevu obalu Dnjepra predstavlja veliki vojni poraz Moskve i značajan podsticaj Ukrajini čiji predsjednik je ubrzo došao u posjetu oslobođenom gradu. Rusija je do sada na svaki poraz svojih trupa na bojnom polju odgovorila odmazdom nad civilima i civilnom infrastukturom.

Na samitu G20 zemalja u Indoneziji, svjetski lideri su čestitali Ukrajini na nedavnim vojnim uspjesima. Međutim, većina zapadnih političara i vojnih stručnjaka ne vidi kraj rata. Uprkos gubitku desne obale Dnjepra, Harkovske oblasti i dijelova Donbasa na sjeveru, Rusija i dalje drži veliku teritoriju pod okupacijom. Trenutno se ruska armija ukopava na liniji kontakta u očekivanju zime. Američki načelnik generalštaba general Mark Majli je skoro izjavio da su male šanse Ukrajine da postigne odlučujuću pobjedu u kratkom roku. Majli je upozorio da Rusija još ima značajnu borbenu moć uprkos neuspjesima na bojnom polju i haosa sa mobilizacijom koja je navodno „uspješno završena“.

Ukrajinski vanjski ministar Dmitro Kuleba je na Twitteru za sada isključio mirovne pregovore navodeći da ruski projektili uništavaju ljude i infrastrukturu širom zemlje. Kuleba je pozvao da se prekine sa sugestijama da treba prihvatiti ruske ultimatume radi postizanja mira rekavši da se sadašnji „teror može zaustaviti samo snagom našeg oružja i principa”. Američki predsjednik je ponovio da neće stupiti u bilo kakve pregovore s Rusijom bez učešća Ukrajine i da dolazi u obzir samo ono rješenje koje je prihvatljivo i Ukrajincima.

Zelenski se obratio samitu G20 (dvadeset najvećih ekonomija svijeta) putem video poziva svega nekoliko sati prije napada rekavši da je Ukrajina spremna za mir, „ali mir za sve svoje teritorije“ te da će nastaviti oslobađanje svoje okupirane zemlje.

Ukrajina i njeni saveznici ističu da ciljanje civilne infrastrukture predstavlja ratne zločine, posebno kako se približava zima. Zelenski je ranije istakao da je ruski cilj „sijanje panike i haosa“ u što većim razmjerama. Rat se nastavlja.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo