Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA JEDINE ASFALTNE BAZE NA SJEVERU: Uspon i pad imperije Integral

Objavljeno prije

na

Može li doći do ponovnog aktiviranja jedine asfaltne baze na sjeveru Crne Gore, u selu Donja Ržanica kod Berana? Kako je ova strateški važna baza otvorena prije šest-sedam godina i zašto je uopšte zatvorena? Da li je to bilo zbog toga što je velika kompanija Integral inženjering izgubila tržište u Crnoj Gori, poslije perioda velike ljubavi sa crnogorskim vlastima i znatnog broja infrastrukturnih projekata?

Za aktiviranje i ponovno pokretanje ove asfaltne baze, kako je nedavno saopšteno, postoji interesovanje dvije firme, od kojih je jedna italijanska, a druga iz Crne Gore. Menadžer Opštine Berane Darko Stojanović rekao je Monitoru da je s Italijanima nedavno imao dug razgovor, ali da je kupovini ovog preduzeća, koje se nalazi u stečaju, mnogo bliža firma iz Podgorice.

„To je ono što mi za sada znamo. U svakom slučaju, pokretanje ovog preduzeća od značaja je ne samo za Berane, već za čitav sjever” – kaže Stojanović.

On objašnjava da je vlasnik italijanske kompanije Opere Pugliesi Anto-nio Sportela nedavno dolazio na razgovor sa predstavnicima lokalne uprave i da je izrazio zainteresovanost za kupovinu firme Integral inže-njering u okviru koje je postojala asfaltna baza u selu Donja Ržanica.

,,Italijani su potom pošli na razgovor sa predstavnicima Hipo Alpe Adria banke, koja je glavni povjerilac, i nadležnima iz Ministarstva finansija. Mislim da su te razgovore obavili, i vidjećemo šta će biti dalje”, priča Stojanović.

On dodaje da su u tom razgovoru Italijani izrazili spremnost da na po-stojećoj bazi prošire djelatnost, što podrazumijeva pokretanje novog po-strojenja za proizvodnju betonske galanterije vrijednog oko tri miliona eura, budući da je ta firma specijalizovana i za proizvodnju kompletnih djelova za kanalizacione i vodovodne mreže.

Velika korporacija Integral inženjering iz Laktaša rodnog mjesta predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u Berane je stigla prije deset godina. Integral je tada od sarajevskog preduća GP Put kupio asfaltnu bazu u selu Donja Ržanica na desnoj obali Lima, za svega nekoliko desetina hiljada eura. GP Put Sarajevo je, naime, bio vlasnik ove baze prije ratova na prostoru bivše SFRJ.

Kupovina je za Integral bila pun pogodak, jer je asfalt bio vrlo tražena roba na sjeveru, a dnevni kapacitet ove baze oko stotinu tona. Važan dio priče u svemu tome je da su nešto ranije ugašene asfaltne baze u Štitaricama i Podima, što je svakako imalo veze s forsiranjem Integrala i još nekih novih kompanija koje su se pojavile u Crnoj Gori, a koje su vrlo blisko poslovale sa vlastima.

Gašenjem asfaltnih baza na sjeveru, najbliža i jedina u Crnoj Gori ostala je ona u Podgorici, pa se asfalt za potrebe sjevera države nerijetko uvozio iz Srbije, odnosno Užica, Prijepolja i Novog Pazara.

U otvaranju asfaltne baze tadašnja beranska lokalna uprava odigrala je značajnu ulogu time što je umirila mještane Donje Ržanice koji su protestvovali zbog otvaranja baze u njihovom selu. Već se umiješala ekološka inspekcija i zabranila rad zbog neispunjavanja elementarnih uslova zaštite okoline, kada su došli predstavnici DPS-a na zbor mjesne zajednice i obećali nove kilometre asfalta i radna mjesta za jedan broj Ržaničana.

Znao je Integral to da cijeni. Davao je asfalt Opštini Berane i izvodio radove sa rokom plaćanja „na brk”. U zaletu su asfaltirane gradske ulice, lokalni i nekategorisani putevi, prilazi kućama članova i glasača DPS-a. Samo što je sada sve išlo preko lokalnog budžeta. Rijetki su upozoravali da takve investicione ambicije nemaju realno pokriće. Asfaltiranja nijesu prekidana ni u kriznoj 2009. godini. U te poslove je partijskom spregom bio uključen i veliki broj kooperanata, odnosno podizvođača koji su izvlačili debelu korist. Integral je u čitavom regionu u stopu pratio DPS u svim predizbornim kampanjama nekoliko godina.

Sve je bilo kao u priči o složnoj braći, do trenutka dok nije stiglo na red svođenje računa. Integral inženjering Opštini Berane fakturisao je početkom 2010. godine oko milion i po eura. Kako do novca nije došao regularnim putem, uslijedila je tužba koju je. firma iz Laktaša bez problema dobila. Da li je moguće da tadašnja DPS lokalna uprava u Beranama nije znala sa kim ima posla?

Integral se ubraja u petnaest firmi za koje bosanski mediji tvrde da su pod kontrolom Milorada Dodika i da su sa njim povezane. Tome u prilog ide podatak da je obim ugovorenih poslova Integrala prije dolaska Dodika na mjesto tadašnjeg premijera RS, u 2007. godini, bio samo 3,5 miliona. Po dolasku Dodika 1998. poslovi su, iz godine u godinu, počeli naglo da rastu, tako da je ta brojka deset godina kasnije iznosila nevjerovatnih 110 miliona na godišnjem nivou.

Integral inženjering je, pod istim imenom, kćerku kompaniju osnovao u Podgorici 2001. godine, kao dio stranog društva, predstavništvo Podgorica. U tu novoosnovanu firmu prešao je znatan broj kadrova Crnagoraputa. Integral je odmah počeo da dobija velike poslove u našoj državi: rekonstrukcija puta Rožaje – Kula, rehabilitacija puta M2 Mioska – Kolašin, sanacija tunela br. 13 na putu Podgorica – Kolašin, Union most (bridge) u Podgorici, pasarela Zlatička duga, granični prelazi Debeli brijeg i Šćepan polje, izgradnja sanitarne deponije Lovanja, Osnovna škola Zlatica Podgorica. Sve u svemu, Vlada Crne Gore bila je upisana kao jedan od značajnijih poslodavaca Integrala.

Među velike poslove koje je Integral inženjering dobio i realizovao u Crnoj Gori svakako je i zaobilaznica u Beranama, ili kako je pisalo na sajtu Integrala, Obalska ulica sa mostom preko rijeke Bistrice. Ovaj projekat, koji je finansirala Vladina Direkcija za saobraćaj i koji je realizovan tokom 2008. godine, koštao je prema zvaničnim Integralovim podacima 3,8 miliona eura. S dodatnim poslovima, upućeniji tvrde, ta brojka se popela na šest miliona.

Ostaće zapisano da je kao prvorangiranog za put Murino – Čakor, na čudne načine Integrala iz igre izbacio trećerangirani konzorcijum Bemaks – Crnagoraput. Slučajno ili ne, to se dogodilo upravo onda kada je Integral blokirao Opštinu Berane dok je na njenom čelu bio DPS. Od tada je Integral inženjering počeo polako da posustaje s poslovima u Crnoj Gori. Sva je prilika da je pukla ljubav između ove kompanije i DPS-a.

Prije dvije godine asfaltna baza u Donjoj Ržanici otišla je pod stečaj. Blizu sto radnika ostalo je bez posla. U međuvremenu otpušteni radnici su protestovali u više navrata tražeći da se njihovo preduzeće stavi u ponovnu funkciju, ali to se nije desilo do današnjih dana. Da li je to sada moguće, i da li će nešto biti od interesovanja Italijana i jedne firme iz Podgorice, ostaje da se vidi. Nedostatak asfalta u međuvremenu nadoknađuje se i uvozom, u čemu neko debelo profitira.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo