Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA JEDINE ASFALTNE BAZE NA SJEVERU: Uspon i pad imperije Integral

Objavljeno prije

na

Može li doći do ponovnog aktiviranja jedine asfaltne baze na sjeveru Crne Gore, u selu Donja Ržanica kod Berana? Kako je ova strateški važna baza otvorena prije šest-sedam godina i zašto je uopšte zatvorena? Da li je to bilo zbog toga što je velika kompanija Integral inženjering izgubila tržište u Crnoj Gori, poslije perioda velike ljubavi sa crnogorskim vlastima i znatnog broja infrastrukturnih projekata?

Za aktiviranje i ponovno pokretanje ove asfaltne baze, kako je nedavno saopšteno, postoji interesovanje dvije firme, od kojih je jedna italijanska, a druga iz Crne Gore. Menadžer Opštine Berane Darko Stojanović rekao je Monitoru da je s Italijanima nedavno imao dug razgovor, ali da je kupovini ovog preduzeća, koje se nalazi u stečaju, mnogo bliža firma iz Podgorice.

„To je ono što mi za sada znamo. U svakom slučaju, pokretanje ovog preduzeća od značaja je ne samo za Berane, već za čitav sjever” – kaže Stojanović.

On objašnjava da je vlasnik italijanske kompanije Opere Pugliesi Anto-nio Sportela nedavno dolazio na razgovor sa predstavnicima lokalne uprave i da je izrazio zainteresovanost za kupovinu firme Integral inže-njering u okviru koje je postojala asfaltna baza u selu Donja Ržanica.

,,Italijani su potom pošli na razgovor sa predstavnicima Hipo Alpe Adria banke, koja je glavni povjerilac, i nadležnima iz Ministarstva finansija. Mislim da su te razgovore obavili, i vidjećemo šta će biti dalje”, priča Stojanović.

On dodaje da su u tom razgovoru Italijani izrazili spremnost da na po-stojećoj bazi prošire djelatnost, što podrazumijeva pokretanje novog po-strojenja za proizvodnju betonske galanterije vrijednog oko tri miliona eura, budući da je ta firma specijalizovana i za proizvodnju kompletnih djelova za kanalizacione i vodovodne mreže.

Velika korporacija Integral inženjering iz Laktaša rodnog mjesta predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u Berane je stigla prije deset godina. Integral je tada od sarajevskog preduća GP Put kupio asfaltnu bazu u selu Donja Ržanica na desnoj obali Lima, za svega nekoliko desetina hiljada eura. GP Put Sarajevo je, naime, bio vlasnik ove baze prije ratova na prostoru bivše SFRJ.

Kupovina je za Integral bila pun pogodak, jer je asfalt bio vrlo tražena roba na sjeveru, a dnevni kapacitet ove baze oko stotinu tona. Važan dio priče u svemu tome je da su nešto ranije ugašene asfaltne baze u Štitaricama i Podima, što je svakako imalo veze s forsiranjem Integrala i još nekih novih kompanija koje su se pojavile u Crnoj Gori, a koje su vrlo blisko poslovale sa vlastima.

Gašenjem asfaltnih baza na sjeveru, najbliža i jedina u Crnoj Gori ostala je ona u Podgorici, pa se asfalt za potrebe sjevera države nerijetko uvozio iz Srbije, odnosno Užica, Prijepolja i Novog Pazara.

U otvaranju asfaltne baze tadašnja beranska lokalna uprava odigrala je značajnu ulogu time što je umirila mještane Donje Ržanice koji su protestvovali zbog otvaranja baze u njihovom selu. Već se umiješala ekološka inspekcija i zabranila rad zbog neispunjavanja elementarnih uslova zaštite okoline, kada su došli predstavnici DPS-a na zbor mjesne zajednice i obećali nove kilometre asfalta i radna mjesta za jedan broj Ržaničana.

Znao je Integral to da cijeni. Davao je asfalt Opštini Berane i izvodio radove sa rokom plaćanja „na brk”. U zaletu su asfaltirane gradske ulice, lokalni i nekategorisani putevi, prilazi kućama članova i glasača DPS-a. Samo što je sada sve išlo preko lokalnog budžeta. Rijetki su upozoravali da takve investicione ambicije nemaju realno pokriće. Asfaltiranja nijesu prekidana ni u kriznoj 2009. godini. U te poslove je partijskom spregom bio uključen i veliki broj kooperanata, odnosno podizvođača koji su izvlačili debelu korist. Integral je u čitavom regionu u stopu pratio DPS u svim predizbornim kampanjama nekoliko godina.

Sve je bilo kao u priči o složnoj braći, do trenutka dok nije stiglo na red svođenje računa. Integral inženjering Opštini Berane fakturisao je početkom 2010. godine oko milion i po eura. Kako do novca nije došao regularnim putem, uslijedila je tužba koju je. firma iz Laktaša bez problema dobila. Da li je moguće da tadašnja DPS lokalna uprava u Beranama nije znala sa kim ima posla?

Integral se ubraja u petnaest firmi za koje bosanski mediji tvrde da su pod kontrolom Milorada Dodika i da su sa njim povezane. Tome u prilog ide podatak da je obim ugovorenih poslova Integrala prije dolaska Dodika na mjesto tadašnjeg premijera RS, u 2007. godini, bio samo 3,5 miliona. Po dolasku Dodika 1998. poslovi su, iz godine u godinu, počeli naglo da rastu, tako da je ta brojka deset godina kasnije iznosila nevjerovatnih 110 miliona na godišnjem nivou.

Integral inženjering je, pod istim imenom, kćerku kompaniju osnovao u Podgorici 2001. godine, kao dio stranog društva, predstavništvo Podgorica. U tu novoosnovanu firmu prešao je znatan broj kadrova Crnagoraputa. Integral je odmah počeo da dobija velike poslove u našoj državi: rekonstrukcija puta Rožaje – Kula, rehabilitacija puta M2 Mioska – Kolašin, sanacija tunela br. 13 na putu Podgorica – Kolašin, Union most (bridge) u Podgorici, pasarela Zlatička duga, granični prelazi Debeli brijeg i Šćepan polje, izgradnja sanitarne deponije Lovanja, Osnovna škola Zlatica Podgorica. Sve u svemu, Vlada Crne Gore bila je upisana kao jedan od značajnijih poslodavaca Integrala.

Među velike poslove koje je Integral inženjering dobio i realizovao u Crnoj Gori svakako je i zaobilaznica u Beranama, ili kako je pisalo na sajtu Integrala, Obalska ulica sa mostom preko rijeke Bistrice. Ovaj projekat, koji je finansirala Vladina Direkcija za saobraćaj i koji je realizovan tokom 2008. godine, koštao je prema zvaničnim Integralovim podacima 3,8 miliona eura. S dodatnim poslovima, upućeniji tvrde, ta brojka se popela na šest miliona.

Ostaće zapisano da je kao prvorangiranog za put Murino – Čakor, na čudne načine Integrala iz igre izbacio trećerangirani konzorcijum Bemaks – Crnagoraput. Slučajno ili ne, to se dogodilo upravo onda kada je Integral blokirao Opštinu Berane dok je na njenom čelu bio DPS. Od tada je Integral inženjering počeo polako da posustaje s poslovima u Crnoj Gori. Sva je prilika da je pukla ljubav između ove kompanije i DPS-a.

Prije dvije godine asfaltna baza u Donjoj Ržanici otišla je pod stečaj. Blizu sto radnika ostalo je bez posla. U međuvremenu otpušteni radnici su protestovali u više navrata tražeći da se njihovo preduzeće stavi u ponovnu funkciju, ali to se nije desilo do današnjih dana. Da li je to sada moguće, i da li će nešto biti od interesovanja Italijana i jedne firme iz Podgorice, ostaje da se vidi. Nedostatak asfalta u međuvremenu nadoknađuje se i uvozom, u čemu neko debelo profitira.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZLOUPOTREBA SISTEMA JAVNIH NABAVKI U ZDRAVSTVU: Preko beba do ekstraprofita

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvoznici hranu za odojčad praktično poklanjaju porodilištima. Uz jasnu ekonomsku računicu. Onu hranu koju novoronđeče konzumira u porodilištu, mora koristiti do kraja perioda dohranjivanja. Zato  apotekama kutija „poklonjene“ hrane za bebe košta do 20 eura

 

 

Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki je u junu prošle godine odlučivala u sporu između tri firme koje se bave uvozom hrane za odojčad. Spor je nastao oko ponuđene cijene hiljadu kutija hrane za bebe – Farmegra je dala ponudu od 0,01 euro, Gruppp tessile cijena 0,00001 euro, a Glosarij cijenu po kutiji od 0.00.

Pomenute tri firme uvoze hranu za porodilišta u Crnoj Gori, a kako se tenderi za nabavku hiljadu ili 2.000 paketa hrane za odojčad kreću u rasponu od nula od 0,01 euro, tenderi se završavaju tako što se najbolji ponuđač određuje žrijebanjem.

U apotekama i prodavnicama cijena ove hrane: Humana, Hipp, Aptamil,  za jednu kutiju kreće se od 15 do preko 20 eura, u zavisnosti od gramaže i proizvođača.

,,Dobavljači se pozivaju na svoje proizvođače koji im dozvoljavaju da praktično doniraju tu hranu, ali nigdje ne kažu da ćete tu hranu kad počnete da je upotrebljavate stalno morati da koristitie. Vi sa 2.000 kutija možete da dovedete u zavistan položaj 4-5.000 beba, dosta je jedanput da se tom hranom nahrane. I onda roditelji dolaze u situaciju da to plaćaju 100 i 200 puta skuplje nego što je tobož država obezbijedila kroz tenderske procedure. Zato tvrdim da su i u ovom slučaju ti tenderi potpuno beskorisni i nemaju nikakve svrhe u javnom zdravstvu”, kaže za Monitor Goran Marinović, bivši direktor Montefarma.

Iz kompanije Farmerga objašnjavaju da se procijenjena vrijednost nabavke utvrđuje na osnovu metodologije koju propisuje Ministarstvo zdravlja, a da je naručilac Zdravstvena ustanova apoteke Montefarm tenderskom dokumentacijom utvrdio tehničku specifikaciju predmeta nabavke kojom je predvidio da procijenjena vrijednost nabavke za partiju  – dječija hrana i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci iznosi 0,01 eura.

,,Naša kompanija uz saglasnost proizvodjača u predmetnim postupcima javnih nabavki nudi dječiju hranu i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci po raspisanoj cijeni”, kazali su iz Farmerge.

I iz Kompanije Glosarij su kazali da ,,Imajući u vidu  da  procijenjena vrijednost nabavke, određena od strane naručioca na tenderima, iznosi  0,01 EUR po pakovanju hrane za bebe (ukoliko bi ponuđač dao veću cijenu, ponuda bi bila neispravna), Glosarij d.o.o. Podgorica, kao društveno odgovorna kompanija obezbijedila je saglasnost proizvođača da se proizvodi: dijetetska dječija hrana i hrana za bebe od 0 do 6 mjeseci u postupcima javne nabavke kod Montefarma ponude po zahtijevanoj  minimalnoj cijeni, sa ciljem da se obezbijede formule za bebe u porodilištima, čije majke iz određenih razloga ne mogu da doje”.  Iz kompanije Gruppp tessile, sa sjedištem u Tuzima, odgovore nijesmo dobili.

Ekonomista Mirza Krnić, iz Preokreta, za Monitor komentariše ovakve tendere: ,,Firme treba da učestvuju na tenderima radi ekonomske logike i ostvarivanja svoje osnovne funkcije, a ne radi iskazivanja društvene odgovornosti. U najmanju ruku je čudno da se prije svega raspiše ovakav tender, a onda da se uopšte neko javi na isti. Ukoliko postoji prethodni dogovor, tim gore jer se stvara sumnja da  postoji neki aranžman mimo ovog tendera. Čak i ako je najbolja namjera posrijedi, stvara se sumnja u validnost ovakvog tendera. Stoga za donacije treba osmisliti zakonsko rješenje koje ga omogućava, a da je pritom jasno da se radi o dobroj namjeri i filantropiji, a ne o korupciji”.

Krnić dodaje: ,,Ukoliko neka firma želi da donira hranu za bebe, zašto im se to ne omogući, pa i promoviše u javnosti to humano djelo? Umjesto toga, raspisuje se tender i firme se tjeraju da prolaze kroz komplikovan proces i troše svoje resurse. Što ako se pojavi više firmi koje će ispoštovati specifikaciju? Kako će se vrednovati ponude i koja firma će biti ocijenjena kao najbolja ako svaka omogući istu cijenu od npr. 0,01 euro i isti kvalitet?”

Iz Montefarma su nam kazali da se upravo to i dešava, te da rješenje nalaze u izboru najboljeg ponuđača putem žrijeba.

Iz Montefarma su nam kazali da je do prije 10 godina hrana za odojčad za KCCG i bolnice koje imaju porodilišta dobijana kao donacija. Da bi se izbjegle neregularnosti i mogućnost stvaranja monopola, već deceniju ona se nabavlja putem tendera. Monterfam je propisao da cijena ne smije da bude veća od 0,01 euro, pa u skladu sa tim i stižu ponude. Kako su ponude uglavnom iste, najbolji ponuđač se bira putem žrijebanja. Što se tiče Montefarma sva zakonske obaveze su ispunjene.

I dok se porodilištima ova hrana poklanja, kada bebe izađu roditelji nastavljaju da kupuju ovu nimalo jeftinu hranu čije se cijene kreću, u zavisnosti od gramaže od 15 do 24 eura.

Iz Farmerge su nam kazali da ,,što se tiče snabdijevanja apoteka i drugih prodajnih mjesta, naša kompanija prodaje proizvode po komercijalnim cijenama koje su u skladu sa tržišnim uslovima”. I u Glosariju isti odgovor: ,,Glosarij d.o.o. Podgorica snabdijeva apoteke hranom za bebe pod komercijalnim uslovima, gdje su cijene formula definisane od strane proizvođača”.

Marinović kaže da sve jeste legalno, ali ne i humano. Objašnjava da je u Pravilniku o metodologiju za procjenu vrijednosti predmeta javne nabavke iz 2020. godine, procijenjeno je da se procijenjena vrijednost javne nabavke zasniva na vrijednosti nabavke istovjetnog predmeta iz prethodnih godina.

,,Znači ako ste prethodnih godina dali nerealnu, odnosno cijenu koja uopšte ne odgovara tržišnim, a ne odgovara jer je obično cijena bila 1 cent ili 2 centa, a u maloprodaju ista ta kutija dječje hrane košta 10, 15, 20 eura, automatski se vidi problem i postavlja se pitanje humanog karaktera cijele ove priče. On se zasniva na sljedećem: Djeca, odnosno bebe, koje počnu u porodilištu da koriste jednu vrstu dječje hrane, vezane su za tu vrstu hrane dok ne prestanu da je koriste. Što će reći- dijete će tu hranu koristiti 6, 8 mjeseci ili godinu dana i neće ni jednu drugu ni moći  podnositi. Tako na neki način vi stvarate zavisnika od određenog proizvoda. Da li je taj humani karakter ispoljen na ovaj način, da li je na ovaj način pokazano da smo u službi zdravlja, u ovom slučaju najosjetljivije kategorije, a to su bebe? Država bi trebala da se prema tome odredi”, ističe Marinović.

On daje računicu koja govori da ako je tenderska cijena 1 cent, veleprodajna marža je šest odsto, a maloprodajna 18 odsto, to znači da ta kutija dječje hrane u maloprodaju, apoteci ne može da pređe preko jedan i po cent. Pita se kako je onda moguće da to isto košta i po dvadeset i više eura.

,,To govori o potpunoj besmislenosti vršenja javnih nabavki na ovakav način.  Ne možete tenderom da procijenite 1.000 kutija na 2 eura, a onda istih 1.000 kutija da prodajete 20.000 eura. Ne možete da dovodite u zavistan položaj ni jednu bebu u Crnoj Gori, a zavistan položaj je kad je navučete na određenu vrstu hrane”, zaključuje Marinović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO JE KOŠARKAŠKA IGRA POSTALA POSAO: Crnci i Crnogorci

Objavljeno prije

na

Objavio:

ABA liga pretvorila se u surogat onoga što je trebala biti. Krivci su svi: rukovodstva klubova, menadžeri, finansijeri, Euroliga. Žrtve su mladi košarkaši

 

 

Odmah da pojasnimo: u tekstu koji slijedi biće rasizma taman koliko i u poznatoj pjesmi Janka Đonovića.

Godina 2001. Pametni i preduzimljivi košarkaški poslenici sa prostora bivše SFRJ, napravili su sjajan projekat i osnovali regionalnu košarkašku Jadransku ligu. Utemeljivači su bili predstavnici sarajevske Bosne, podgoričke Budućnosti, zagrebačke Cibone i ljubljanske Olimpije. Formirana je firma Sidro koja je imala procenat u učešću. Obezbijeđen je glavni sponzor lige, po kojem se zvala Good Year liga (američki koncern koji je kupio slovenačku gumarsku industriju Sava), a sponzorski je pul pokrio troškove takmičenja učesnicima iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore (tada dio državne tvorevine Srbije i Crna Gora).

Ubrzo su u ligu ušli timovi iz Srbije, pa Makedonije, priključivali se povremeno mađarski, bugarski klubovi, Makabi iz Tel Aviva. Proklamovani cilj je bio da se podigne kvalitet košarke – kraljice igara u nekad zajedničkoj državi, da se timovima obezbijedi jako takmičenje u kojem bi sazrijevali i dokazivali se mladi igrači. Da se nastavi tradicija.

Sad malo košarkaške istorije. SFRJ je važila za košarkašku velesilu. Imala je sjajnu ligu, sjajne igrače koje su pravili treneri – stvaraoci. Reprezentacija se od 1970. godine, s manje više svakog takmičenja vraćala s medaljama. Dominacija je naročito bila izražena od 1989. kad su klubovi redom bili prvaci Evrope, a jedna vanserijska reprezentacija (stvorena i odgojena u jugoslovenskoj školi košarke) kao od šale pobjeđivala na svim takmičenjima na kojima se pojavljivala.

Četiri jugoslovenska tima osvajala su titule klupskih prvaka Evrope, kako se tada zvao pobjednik Kupa šampiona. Od Bosne, u Grenoblu 1979., pa preko dvije uzastopne Cibonine, 1985. i 1986. i tri splitske Jugoplastike/ Pop ’84 od 1989. do 1991., zaključno sa Partizanovom 1992. dokazali su kvalitet rada trenera u klubovima. Mlađi čitaoci treba da imaju na umu da je to period u kojem je svaki klub mogao da ima maksimalno dva strana igrača. Dakle, čisti kvalitet, kao plod talenta nadograđenog marljivim radom.

Treneri su bili genijalci da prepoznaju talenat, ubijede ga da dođe kod njih, da ga razviju kao igrača, kreativno i košarkaški. Nije bilo potrebe da crtaju akcije na tablama košarkašima koji su u svakoj situaciji imali više rješenja. Zato sad u NBA dominiraju izdanci tog načina shvatanja košarke Luka Dončić i Nikola Jokić.

A kod nas suprotno!

Kad je ULEB dobio rat sa FIBA i postao gazda evropske košarke, zaboravili su se korjeni kraljice igara. Euroliga vodi računa samo o njihovom takmičenju. Reprezentacije, nacionalna i kontinentalna prvenstva ih ne interesuju. Napravili su zatvoreni sistem, gdje svake godine odškrinu vrata za ponekog ko im se, finansijski ili projektno, dopadne. Uspjeh tima iznad je stvaranja igrača. Zato trpe mladi igrači, klubovi i treneri stvaraoci, reprezentacije… Profitiraju bogati vlasnici velikih klubova, košarkaški menadžeri i strani košarkaši – uglavnom iz SAD, oni  koji nijesu kvalitet za najjaču ligu na svijetu.

Onda su sistemom spojenih posuda na udar te pošasti došli i klubovi iz Jadranske ABA lige. Prvo su angažovali jednog – dvojicu stranaca, da bi prošle sezone gledali takmičenje u kojem su oni najbolji imali više stranih nego domaćh igrača!? A za to vrijeme samo par menadžera zadovoljno trlja ruke, uživajući u ulozi apsolutnih gospodara takmičenja. Dodatno, makijavelistički pristup nekolicine predsjednika klubova ozbiljno dovodi u pitanje ne samo sportski aspekt takmičenja. I to od preimenovanja i preregistrovanja lige u ABA. Dok je Sidro vodilo ligu, red se znao.

Ljudi koji su na prelasku dva vijeka vodili KK Budućnost donijelu su nekoliko vizionarskih odluka. Prva, da se priključe tada formiranoj Euroligi (koja nije bila sadašnji monstrum) rezultirala je situacijom da su imali tri igrača na NBA draftu na kraju treće euroligaške sezone. Druga da igraju Jadransku ligu, značila je spas za košarku u Crnoj Gori. Pored tri sezone u najjačem takmičenju na Starom kontinentu Podgoričani su bili manje-više redovan učesnik drugog po rangu ULEB takmičenja, nekad ULEB Kupa, sad Eurokupa. Treća je bila da se okrenu vraćanju domaćih igrača i da koliko je god moguće tim sačinjavaju Crnogorci (državljani da ne bude zabune).

Najveći uspjeh u XXI vijeku KK Budućnost Voli ostvarila je u sezoni 2017./2018. kad je osvojila titulu prvaka ABA lige! U timu je bilo deset domaćih igrača, jedan Bosanac, a kao domaći jer se razvio u Podgorici, te dva Amerikanca i jedan Kanađanin. Euforija povodom uspjeha kratko je trajala.

Iduće sezone, u Euroligi, glavnu riječ vodilo je šest Amerikanaca, dok su domaći igrači bili u epizodnim ulogama. Od tada se samo povećavao broj tamnoputih košarkaša u plavom dresu. Prošle godine ih je bilo duplo više. Kako je broj stranaca rastao, opadao je broj gledalaca na tribinama. Logično – itekako!

U američke rudnike Crnogorci su odlazili da zarade novac. Koliko će uspješno poslovati njihov rudnik nijesu marili. Niko ih nije motivisao da razmišljaju dalje od njihovog učinka. Slično razmišljaju i Amerikanci u Podgorici. Odrađuju ugovor, primaju platu, nemaju osjećaj da je to njihova sredina (kao i što nije). Prošle godine ih je bilo osam, a domaćih igrača duplo manje. I prošle godine je bila rekordno niska posjeta na utakmicama u Morači. Nema naše djece, nema žara u igri, nema društva, rodbine i prijatelja na tribinama, nema treme i pritiska. Stranci jednako završavaju utakmicu bez obzira na ishod. Tako su naučeni. Naši počeli da ih kopiraju. I to publika prepoznaje.

KK Budućnost Voli prije skoro deset godina kupio je halu u Kokotima i obećao fabriku košarke. Džaba hala u vlasništvu, džaba škola košarke sa desetak trenera, džaba stvaranje razvojnog tima KK Studentskog centra, džaba dovođenje trenera za rad s mladima. Iz sve te priče samo je Igor Drobnjak dobio priliku u prvom timu. O igračima koji su kao talenti iz drugih gradova dolazili u Podgoricu nećemo pisati jer to nije plod KK Budućnost. Teško je napraviti dobrog igrača, a još teže ga sačuvati od bogatih i moćnih. Kupovina je uvijek bila lakša. I to nije sporno. Sporno je što za takav koncept ljudi koji vode klub traže i naš – opštinski i državni novac. I dobijaju ga.

Prošle godine u ovo doba iz KK Budućnost Voli žalili su se da od dolaska nove vlasti nijesu dobili ni centa od države, uz tek simboličnu pomoć od opštine, da se tako ne može dalje, nudili da klub preuzme neko drugi… Epilog je bio – milion eura od Glavnog grada, skoro duplo više nego za socijalu!! Veći budžet plavo-bijeli su imali samo u godini kad su igrali Euroligu. Da je za taj novac Glavni grad organizovao da makar podgorički osnovci popune praznu halu u većini utakmica. Ali nije. Znamo svi da je Morača puna samo kad gostuju Partizan i Crvena zvezda i to kad njihovi navijači kupe papreno skupe karte. I koja je korist za Glavni grad, za Crnu Goru od tog miliona uloženog u profitni klub, da bi opet bio samo treći u ligi? I da nije bilo tog miliona bili bi na istoj poziciji, ili možda četvrti sa istim ishodom: praznom Moračom i sa još jednom sezonom u kojoj nije afirmisan nijedan igrač iz Podgorice (Andrija Slavković je sa 15 godina kao najveći talenat u svojoj generaciji došao u klub).

Da je takav koncept rezultatski neodrživ pokazuje i primjer Hrvatske. Njihovi najbolji klubovi, prvaci Evrope, Cibona i Jugoplastika životare jer niko ne ulaže milione u njih. Bogata Cedevita nije se “primila u Zagrebu, pa se prebacila u Ljubljanu, dodajući ime Olimpiji i spasivši i nju opstanka u regionalnoj ligi (zbog nedovoljnog budžeta da se kupuju stranci, a domaće niko ne stvara). Uz Cedevita Olimpiju i Budućnost, samo beogradski timovi još plaćaju toliko stranaca. A oni koji promovišu domaću djecu s njima nemaju šansi.

U toj situaciji i treneri su potrošna roba. Nema kontinuiteta u radu, svake godine pravi se novi tim, a imperativ rezultata visi nad glavom. Kreacije i šarma odavno ne viđesmo u Jadranskoj ligi. Crtanje na tablama je pod moranje. Minuti odmora su – na engleskom.

Elem, dok se minuti odmora ne budu držali na našem jeziku, a onda neki asistent prevodio jednom ili dvojici stranaca, dok se menadžeri budu pitali više od onih koji vode klub, nema spasa košarci na ovim prostorima, pa sve da osvoje nebrojeno Euroliga. A pitanje je i do kad će timovi iz ABA lige igrati u tom takmičenju.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

FESTIVALI  NA SJEVERU: Kolašin i tango sve skladnije plešu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tango kamp se, lani, vratio u Kolašin na velika vrata. Ovogodišnjem izdanju prisustvovaće čak 800 plesača iz 160 gradova svijeta, što će tu opštinu pozicionirati na mapi destinacija za koje se zna u višemilionskoj tango zajednici

 

 

”Legenda je ponovo tu”, tako je lani, nakon petogodišnje pauze, najavljen povratak internacionalnog Tango kampa u Kolašin. Ove godine, 10–to izdanje manifestacije, koje će, prema najavama organizatora,  oboriti rekorde i u dužini trajanja i u posjećenosti,  ima moto Tango kamp se vratio da ostane.

Manifestacija je prestala da postoji  2018. godine, kada su se, nakon osam godina rada punog entuzijazma,  organizatori umorili od finansijskih, logističkih, pa i bezbjednosnih prepreka, koje su ih pratile od početke plesnog  festivala.  Sada, kako za Monitor kaže  Darko Dožić, jedan od osnivača, u tom gradu je i više  razumijevanja i više podrške za manifestaciju, po kojoj se Kolašin pročuo  u višemilonskoj tango zajednici.

Kolašinski tango festival je dobitnik Wild beauty nagrade crnogorske Nacionalne turističke organizacije (NTO)  i jedna od devet manifestacija koja je na spisaku onih koje “ne smijete propustiti ako dolazite u Crnu Goru“. Ovog ljeta,  na sjever Crne Gore dovodi čak 800 plesačica i plesače iz 41 zemlje i preko 160 gradova svijeta.

Način na koji je organizovan, kao spoj plesa, edukacije i aktivnog odmora, objašnjava Dožić, Kampu  je obezbijedio mjesto u istoriji tango zajednice, ali i ulogu trend setter-a među sličnim događajima u svijetu.  Po uzoru na kolašinski organizovani su brojni događaji širim svijeta. Fenomen atraktivnosti tanga i brojnost zajednice okupljene oko tog argentinskog plesa, sagovornik Monitora objašnjava kao „odgovor na savremenu otuđenost“. Ta zajednicu nema kontinuitet postojanja, iako je ples  star oko 120 godina.  Vojna diktatura u Aregentini i pop kultura, podsjeća Dožić, učinili su da  ples skoro nestane u toj zemlji, ali i u Evropi. Obnavljanje je, na zalasku minulog vijeka, krenulo prvo od velikih gradova.

„Zajednica se  aktivno razvija poslednjih 30-ak godina , tako da, u tom smislu,  nije  star fenomen, iako mi plešemo na muziku staru 70-80 godina. Međutim,  sve nas je više i zajednica će ubrzano rasti narednih godina, kao odgovor na otuđenost, ali i zbog činjenice da  okuplja  ljude koji među sobom mogu lako komunicirati, bilo od kuda da dolaze, jer „govore“ istim jezikom, koji se zove tango…”, kaže osnivač jednog od događaja po kojima su turistička ljeta u Kolašinu pamte.

Taj grad i tango, objašnjava Dožić, sada sve skladnije zajedno „plešu“ , iako nije oduvijek bilo tako.  Organizatore i tangerose u toj sjevernoj opštini u početku su dočekivale i predrasude i nerazumijevanje, kao strah od nepoznatog i palanačke navike.  Proces upoznavanja i navikavanja još traje, ali ide dobrim putem. Energija koju tangerosi ostavljaju po ulicama varoši, neposrednost i spontanost otopili su krutost male sredine.

U tom građenju odnosa između lokalaca i plesača važnu ulogu imala je i korist koju je imala turistička privreda. Kolašin, danima  tokom kojih se održavala manifestacija, mogao pohvaliti činjenicomda  u privatanom smještaju nije bilo slobodnog mjesta.

„Kamp je Kolašinu donio mnogo toga, veliki doprinos duhu i prepoznatljivosti grada na jedan specifičan način, nezabilježen ni u jednom malom mjestu na svijetu, a kamoli u Crnoj Gori.  U onom najpragmatičnijem  smislu donio je i stotine hiljada eura zarade.  Pored toga, osim što su turisti, tangerosi su i turistička ponuda. Kad oni izađu da plešu po trgu ili ulicama, Kolašin  dobija atraktivan turistički događaj. Oni su turisti koji uživaju u Kolašinu, ali gradu i daju ponudu, koja je jedinstvena  i neočekivana nekome  ko se slučajno zadesi u gradu“, kaže Dožić.

Kako se pokazalo, tokom devet godina,  manifestacija je mnogo više od plesnog događaja. Pored  plesnih i muzičkih sadržaja vezanih za argentinski tango, svakodnevno uključuje različite izlete, planinarenja, časove joge, relaks i antistres programe, biciklizam, penjanje, jahanje, streličarstvo, kreativne radionice za djecu, muzičke radionice, predavanja, projekcije, argentinske folklorne plesove… Za vrijeme događaja, svakog dana radi i škola tanga za početnike. I to sve je  besplatno za Kolašince i sve turiste, neplesače koji posjete grad.

Na muzičkom dijelu festivala  nastupala su značajna imena argentinskog tanga. Ovog ljeta gosti su Leonel Kapitano, Leonel Gaso, Huan Pablo Galjardo, Federiko Aranda, Lusio Klaros, kao i orkestar Tanguango, dok će muziku na plesnim događajima puštati neki od najpoznatijih evropskih DJ-eva.

“Nastavljamo gdje smo stali prošle godine. Ove ćemo otići i korak dalje. Tango kamp i njegovi brojni prateći sadržaji će Kolašin ponovo istaći kao mjesto kreativnog odmora, specifično i različito u odnosu na ostala turistička mjesta u Crnoj Gori. Fotografije prirodnih ljepota grada i okoline obićiće će svjetsku tango zajednicu. To je vrlo važna besplatna promocija kolašinske turistike ponude”, najavili su organizaori.

Prema Dožićevim  riječima, gosti kampa su turisti kakvi Kolašinu mnogo znače, s obzirom  da je njihov prosječni ostanak i ove godine oko osam dana, dok ima i dosta onih koji su odlučili da ostanu na događaju svih 19 dana, pa i duže. Gosti kampa, uz to,  većinu vremena provode u gradu, za razliku od uobičajenih tranzitnih turista.

“Činjenica je i da raznovrsni sadržaji koje kamp nudi u Kolašin privlače veliki broj neplesača koji nisu formalni gosti događaja, što ima mnogo dalekosežniji efekat nego da je u pitanju obični plesni događaj. Ovo je razlog zbog kojeg mnogi ljudi koji imaju kuće ili vikendice u Kolašinu produžavaju svoj boravak u gradu“, kaže on.

Tango zajednica, istovremeno, objašnjava Dožić,  sve više dobija od Kolašina na više načina. Opština minule dvije godine finansijski podržava tu manifestaciju, a ove godine iz lokanog budžeta za organizaciju je obezbijeđeno 20.000 eura.  To grantuje organizaorima da nijesu u „minusu“, kako je bilo na početku.

„Dobili smo i jednu lijepu poziciju za razvoj, podržavaju nas privrednici, ustanove. Naročito je podrška osnovne i srednje škole značajna. Imamo odličnu saradnju sa Skijalištima Crne Gore.  Dobili smo i atraktivan prostor za naše aktivnosti i za ovakav vid događaja, jer, u tom smislu, tango i Kolašin kao da su „šiveni“ jedno za drugo. To što je riječ o malom gradu, omogućava učesnicima da se svakodnevno sreću, komuniciraju, da se upoznaju sa Kolašincima i Kolašinkama, grade prijateljstva, razmjenjuju iskustva…“, kaže  Dožić.

Ipak, ostaje još mnogo prostora, da se ta saradnja unaprijedi, pa da događaj donese mnogo veću korist i Kolašinu i Crnoj Gori.   Organizatori se nadaju da će oni koji brinu o crnogorskom  turističkom proizvodu to i prepoznati, pa da Tango kamp u budućnosti bude i obimniji i sadržajniji događaj.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo