Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA RADNIKA ,,OTRANTA”: Smrt brža od pravde

Objavljeno prije

na

„Već četiri godine vodimo tešku borbu za svoja prava. Izgubili smo vjeru u državu i njene institucije, pravdu, sudstvo i ljude. Nijedan naš problem nije riješen, nijedan cent nije uplaćen na naše račune, nijesu nam zaključene radne knjižice i niko od radnika ne može u penziju niti na evidenciju Zavoda za zapošljavanje. Može samo u grob”, kaže rezignirano predsjednik Sindikalne organizacije Otranta Muzafer Suljović.

I zaista: čekajući pravdu, dvoje od 59 radnika koji su bili zapošljeni u tom hotelu su umrli. Ostali, nakon nedavne odluke Osnovnog suda u Ulcinju, imaju sve manje nade. Sud je saopštio da radnici Otranta imaju pravo na isplatu zarada samo za četiri mjeseca – od septembra do decembra 2011. godine, a ne, kako su tražili, za 10 puta duži period, uz napomenu da je to obaveza kompanije Barkli Montenegro. Kompanije koja je 2004. godine kupila taj objekat na početku ulcinjske Velike plaže u privatizaciji koja ima sve školske elemente organizovanog kriminala, korupcije i pranja novca.

Barkli je bila registrovana pet godina ranije u Moskvi sa osnivačkim kapitalom od 200 eura!? Ta firma se nikada nije bavila turizmom, a kupila je Otrant za 2,5 miliona eura, novcem koji je stigao iz Bugarske i Latvije, iako Barkli nije imao filijale u stranim zemljama!?

Toj kompaniji koja, prema registru, nije imala ni evidencije o porezu ni podataka o bankovnom računu, tek dvije kuće i dvije građevine (!), bivši crnogorski ministar turizma Predrag Nenezić i stečajni upravnik Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera Miomir Jakšić su, kao članovi Tenderske komisije za prodaju Otranta, dali najviše bodova za finansijsku snagu?! Bio je to, kako su ocijenili u opoziciji, „klasičan primjer privrednog kriminala za koji neko treba da odgovara”. Niko, naravno, nije odgovarao niti je javnosti poznato da je neki od državnih organa ispitivao poslovanje te kompanije. Da muka bude veća, Vlada je uvjeravala puk da su Rusi, koji su 2008. godine renovirali hotel, uložili više nego što je bilo predviđeno kupoprodajnim ugovorom.

Činilo se da će se ova žalosna epizoda temeljno poharane ulcinjske turističke industrije okončati godinu kasnije, kada je upravljanje ovim hotelom preuzela renomirana španska kompanija Iberostar. Radnici tog objekta i mnogi Ulcinjani ponadali su se da konačno dolaze bolja vremena. Iberostar je ugovor o upravljanju Otrantom zaključio na deset godina. Stvari su se te sezone dobro odvijale, hotel je veoma dobro radio, radnici su bili zadovoljni. Ali, Barkli Montenegro, nije ispunio svoj dio ugovora prema Špancima, koji su se zbog toga spakovali i otišli.

Hotel je potom zatvoren, a od 2011. njegov vlasnik postaje švajcarska NLB Interfinanc, kod koje je Barkli ranije uzeo kredit. Banka najprije izdaje u zakup hotel do tada praktično nepoznatoj ulcinjskoj firmi Argos koja zaključuje ugovor o radu sa jednom petinom radnika. Ostali su jednostavno prepušteni sebi samima.

U aprilu 2013. godine Argos postaje vlasnik ovog objekta, a radnici tvrde da je to preduzeće samo fiktivni gazda, odnosno da iza svega stoje moćne osobe povezane sa vrhom crnogorske vlasti i lokalnim tajkunima. ,,Očigledno je da je nedavna presuda Osnovnog suda u Ulcinju rezultat njihovog velikog pritiska”, uvjeren je član Sindikata Ivo Lukić.

Iako je hotel, u međuvremenu, proradio, ima četiri zvjezdice i 286 smještajnih jedinica, ostvaruje dosta dobre poslovne rezultate i tokom sezone zapošljava oko 150 radnika, za 57 nekadašnjih radnika su kapije objekta zatvorene. Oni su štrajkovali, obraćali se svima u državi, pisali krivične prijave, predstavili slučaj članovima Komisije za praćenje i kontrolu procesa privatizacije u Skupštini Crne Gore… Ponadali su se da će barem sud uvažiti njihova prava, u što ih je uvjeravao i ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković.

A Vlada, koja je sve to dozvolila, mogla je odavno i efikasno da riješi ovaj problem. Jer, ona je doprinijela da se privatizacija HTP Ulcinjska rivijera obavi kroz stečaj, kao najgori oblik privatizacije. Nakon prodaje većine objekata tog giganta, Vlada je prihodovala oko 4,5 miliona eura, a sa četvrtinom tog novca, izdvojenog za socijalni program, riješili bi se svi problemi radnika te firme koja je izgradila moderni Ulcinj.

Taj je novac odavno potrošen, a za radnike Otranta niko ne haje. Oni, ipak, poručuju da će nastavati borbu. ,,Žalićemo se višim sudskim instancama, ići i do Strazbura. Ništa nam drugo nije preostalo. Ovakvi, ne valjamo nikome, ni svojim porodicama, a kamoli društvu”, kaže član Sindikata Amir Resulbegović. Nema ko da ga čuje.

Propuštene šanse

Priča o hotelu Otrant je priča o propuštenim turističkim i razvojnim šansama Ulcinja. Jer, 2003. godine veliki njemački turoperatori uputili su pismo crnogorskoj Vladi u kojem su tražili da zakupe taj objekat. Kazali su da su spremni da godišnje daju 800 hiljada eura, da će nivo hotela podići na četiri zvjezdice, izgraditi bazen… Njemci nijesu bili udostojeni čak ni odgovora na ovu ponudu. Za najveće ulcinjsko preduzeće je već bio pripremljen drugačiji scenario. oćerano je u stečaj, da bi se njegova izuzetno vrijedna imovina prigrabila ili rasprodala. Ali, jedan njegov dio je, nakon te projektovane pohare, ipak, sačuvan.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo