Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA RADNIKA ,,OTRANTA”: Smrt brža od pravde

Objavljeno prije

na

otrant

„Već četiri godine vodimo tešku borbu za svoja prava. Izgubili smo vjeru u državu i njene institucije, pravdu, sudstvo i ljude. Nijedan naš problem nije riješen, nijedan cent nije uplaćen na naše račune, nijesu nam zaključene radne knjižice i niko od radnika ne može u penziju niti na evidenciju Zavoda za zapošljavanje. Može samo u grob”, kaže rezignirano predsjednik Sindikalne organizacije Otranta Muzafer Suljović.

I zaista: čekajući pravdu, dvoje od 59 radnika koji su bili zapošljeni u tom hotelu su umrli. Ostali, nakon nedavne odluke Osnovnog suda u Ulcinju, imaju sve manje nade. Sud je saopštio da radnici Otranta imaju pravo na isplatu zarada samo za četiri mjeseca – od septembra do decembra 2011. godine, a ne, kako su tražili, za 10 puta duži period, uz napomenu da je to obaveza kompanije Barkli Montenegro. Kompanije koja je 2004. godine kupila taj objekat na početku ulcinjske Velike plaže u privatizaciji koja ima sve školske elemente organizovanog kriminala, korupcije i pranja novca.

Barkli je bila registrovana pet godina ranije u Moskvi sa osnivačkim kapitalom od 200 eura!? Ta firma se nikada nije bavila turizmom, a kupila je Otrant za 2,5 miliona eura, novcem koji je stigao iz Bugarske i Latvije, iako Barkli nije imao filijale u stranim zemljama!?

Toj kompaniji koja, prema registru, nije imala ni evidencije o porezu ni podataka o bankovnom računu, tek dvije kuće i dvije građevine (!), bivši crnogorski ministar turizma Predrag Nenezić i stečajni upravnik Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera Miomir Jakšić su, kao članovi Tenderske komisije za prodaju Otranta, dali najviše bodova za finansijsku snagu?! Bio je to, kako su ocijenili u opoziciji, „klasičan primjer privrednog kriminala za koji neko treba da odgovara”. Niko, naravno, nije odgovarao niti je javnosti poznato da je neki od državnih organa ispitivao poslovanje te kompanije. Da muka bude veća, Vlada je uvjeravala puk da su Rusi, koji su 2008. godine renovirali hotel, uložili više nego što je bilo predviđeno kupoprodajnim ugovorom.

Činilo se da će se ova žalosna epizoda temeljno poharane ulcinjske turističke industrije okončati godinu kasnije, kada je upravljanje ovim hotelom preuzela renomirana španska kompanija Iberostar. Radnici tog objekta i mnogi Ulcinjani ponadali su se da konačno dolaze bolja vremena. Iberostar je ugovor o upravljanju Otrantom zaključio na deset godina. Stvari su se te sezone dobro odvijale, hotel je veoma dobro radio, radnici su bili zadovoljni. Ali, Barkli Montenegro, nije ispunio svoj dio ugovora prema Špancima, koji su se zbog toga spakovali i otišli.

Hotel je potom zatvoren, a od 2011. njegov vlasnik postaje švajcarska NLB Interfinanc, kod koje je Barkli ranije uzeo kredit. Banka najprije izdaje u zakup hotel do tada praktično nepoznatoj ulcinjskoj firmi Argos koja zaključuje ugovor o radu sa jednom petinom radnika. Ostali su jednostavno prepušteni sebi samima.

U aprilu 2013. godine Argos postaje vlasnik ovog objekta, a radnici tvrde da je to preduzeće samo fiktivni gazda, odnosno da iza svega stoje moćne osobe povezane sa vrhom crnogorske vlasti i lokalnim tajkunima. ,,Očigledno je da je nedavna presuda Osnovnog suda u Ulcinju rezultat njihovog velikog pritiska”, uvjeren je član Sindikata Ivo Lukić.

Iako je hotel, u međuvremenu, proradio, ima četiri zvjezdice i 286 smještajnih jedinica, ostvaruje dosta dobre poslovne rezultate i tokom sezone zapošljava oko 150 radnika, za 57 nekadašnjih radnika su kapije objekta zatvorene. Oni su štrajkovali, obraćali se svima u državi, pisali krivične prijave, predstavili slučaj članovima Komisije za praćenje i kontrolu procesa privatizacije u Skupštini Crne Gore… Ponadali su se da će barem sud uvažiti njihova prava, u što ih je uvjeravao i ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković.

A Vlada, koja je sve to dozvolila, mogla je odavno i efikasno da riješi ovaj problem. Jer, ona je doprinijela da se privatizacija HTP Ulcinjska rivijera obavi kroz stečaj, kao najgori oblik privatizacije. Nakon prodaje većine objekata tog giganta, Vlada je prihodovala oko 4,5 miliona eura, a sa četvrtinom tog novca, izdvojenog za socijalni program, riješili bi se svi problemi radnika te firme koja je izgradila moderni Ulcinj.

Taj je novac odavno potrošen, a za radnike Otranta niko ne haje. Oni, ipak, poručuju da će nastavati borbu. ,,Žalićemo se višim sudskim instancama, ići i do Strazbura. Ništa nam drugo nije preostalo. Ovakvi, ne valjamo nikome, ni svojim porodicama, a kamoli društvu”, kaže član Sindikata Amir Resulbegović. Nema ko da ga čuje.

Propuštene šanse

Priča o hotelu Otrant je priča o propuštenim turističkim i razvojnim šansama Ulcinja. Jer, 2003. godine veliki njemački turoperatori uputili su pismo crnogorskoj Vladi u kojem su tražili da zakupe taj objekat. Kazali su da su spremni da godišnje daju 800 hiljada eura, da će nivo hotela podići na četiri zvjezdice, izgraditi bazen… Njemci nijesu bili udostojeni čak ni odgovora na ovu ponudu. Za najveće ulcinjsko preduzeće je već bio pripremljen drugačiji scenario. oćerano je u stečaj, da bi se njegova izuzetno vrijedna imovina prigrabila ili rasprodala. Ali, jedan njegov dio je, nakon te projektovane pohare, ipak, sačuvan.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo