Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sudije protiv bivšeg zarobljenika

Objavljeno prije

na

Hronika o pohodu bivše JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik još je, i nakon dvije decenije, prepuna nepoznanica o tadašnjim događajima i akterima. Javnost je tek prije nekoliko dana saznala da je u toj avanturi učestvovao i sadašnji sudija Apelacionog suda Crne Gore Milivoje Katnić, kao tadašnji poručnik KOS-a. O tome je svjedočio Metodije Prkačin, bivši zatvorenik logora Morinj, na okruglom stolu održanom u Podgorici početkom decembra Rat za mir – dvadeset godina kasnije. Prkačin tvrdi da je Katnić između ostalog, naređivao da se pale i uništavaju napuštene kuće. Spreman je da o tome svjedoči.

Na to je žustro reagovao sudija visokog crnogorskog suda. Uglavnom rječnikom primjerenijim ulici nego javnom komuniciranju.

Evo kako to radi sudija Katnić: ,,Radite nemoralno i lažete. Lažete da smo se sreli na ratištu, Svi koji me poznaju, znaju da ja poštujem sveto crnogorsko pravilo – ‘Puška ti – Puška mi’, a ko nema pušku, od mene mu ne prijeti opasnost”.

Katnić u svom reagovanju, između ostalog, kaže da Prkačin ,,laže”, da mu ,,moral nije jača strana” i da je bivši logoraš svojevremeno reketirao bogate Hrvate, čuvajući im kuće u ratu.

Pošto je Prkačinu održao predavanje o moralu Katnić kaže: ,,Na kraju, znam zašto me pominjete. To nije zato što sam sudija Apelacionog suda, pa se plašite da nećete ishodovati pozitivnu odluku koja donosi šolde. Znate i Vi da nije to, jer Vam je poznato da ja ne učestvujem u odlučivanju po tom predmetu jer sam izuzet po sopstvenom zahtjevu. I Vi i ja znamo da me pominjete zato što sam svjedok Vašeg beščašća i što se bojite da ne budem svjedok pred hrvatskim sudovima, to je zbog aktivnosti koje ste imali Vi i Vaš Pero Arkulin i neki naši oko ucjenjivanja kako se još kaže reketiranja bogatih Hrvata, kada ste im spašavali imovinu, (a kako Vi kažete – kuće) za podebelu svotu maraka i kada ste, da biste bili ubjedljiviji, i Vi i ovi naši potpalili još po koju kuću”.

Povodom tvrdnji Prkačina na pomenutom okruglom stolu, oglasio se i sudija za istrage Višeg suda u Podgorici Radomir Ivanović, koji je svojevremeno uzimao izjavu od Prkačina u Dubrovniku.

,,Sjećam se svjedočenja Metodija Prkačina koje nikada neću zaboraviti, jer sam u nekoliko navrata htio da napustim sudnicu zbog uvreda koje je iznio. Između ostalog, on je tada kazao i kako ne vjeruje ni Hrvatskoj ni Crnoj Gori i da je na ulazu kuće stavio natpis: ‘Zabranjen ulaz Srbima, Crnogorcima i psima’. Nakon ovakve njegove izjave htio sam da napustim sudnicu jer nijesam želio da slušam dalje. Sve je ovo izjavio tokom saslušanja kojem su još prisustvovali zamjenik specijalnog tužioca Lidija Vukčević i sudija dubrovačkog županijskog suda”, kazao je Ivanović Danu.

U izjavi za Monitor Prkačin kaže da se i Ivanović i Katnić služe neistinama i da stoji iza svega što je kazao prije nekoliko dana u Podgorici, jer za to ima neoborive argumente.

,,Ništa od onog što je u svojim sjećanjima o saslušanju u dubrovačkoj sudnici iznio sudija Radomir Ivanović ne odgovara istini. Sve je slagao, osim rečenice da sam ja od sutkinje tražio da se unese u zapisnik da sam stavio na kuću ploču sa natpisom da je ulaz Srbima i Crnogorcima zabranjen, jer je to istina, a pse nisam ni pominjao. Nije takođe tačno da se on povodom toga obraćao sutkinji”, kaže Prkačin.

Što se tiče tadašnjeg poručnika KOS-a Milivoja Katnića, Prkačin takođe tvrdi da se i on u svom reagovanju služi lažima.

,,Na okruglom stolu u Podgorici opisao sam sve što sam vidio i preživio i stojim iza svake riječi i svaku mogu argumentirati. Povodom Katnićeve tvrdnje da niko nije silovan prilikom napada na Dubrovnik, to nije tačno, samo niko nije optužen jer bi došlo do rastave brakova…”

Porodica Metodija Prkačina doživjela je tokom “oslobađanja” Dubrovnika veliku tragediju.

,,Granata mi je ubila majku, sin mi je ostao bez noge, drugi sin mi je ostao bez vilice, mene su mučili u logoru u Morinju”, kazao je Prkačin na skupu u Podgorici.

Direktorice Akcije za ljudska prava i Centra za građansko obrazovanje Tea Gorjanc-Prelević i Daliborka Uljarević i voditeljica zagrebačkog Documenta Vesna Teršelič, saopštile su da su iznenađene na koji je način sudija Apelacionog suda Milivoje Katnić odgovorio na teške optužbe bivšeg logoraša iz Morinja Metodija Prkačina. One smatraju da bi tužilaštvo hitno trebalo da istraži je li Katnić odgovoran za ratne zločine počinjene u ratu devedesetih, jer je iz njegovog obraćanja ,,evidentno da se radi o čovjeku koji bi mogao značajno doprinijeti utvrđivanju činjenica iz perioda ratnih dešavanja na području dubrovačke regije”.

One očekuju da se Sudski savjet pozabavi time da li je sudija Katnić ,,svojim reagovanjem postupio na način dostojan sudijske funkcije”.

Javna svjedočenja, prema riječima Gorjanc-Prelević, Uljarević i Teršelič, jedan su od načina da se stalno i nanovo otvaraju pitanja odgovornosti strana u sukobu i aktera ratnih dešavanja oko Dubrovnika u konkretnom slučaju, sve dok se u potrebnoj mjeri ne „isprovociraju nadležni organi da u cjelosti utvrde činjenice o ratu, žrtvama i počiniocima ratnih zločina, jer ratni zločini ne zastarijevaju”.

To je bila i jedna od poruka skupa posvećenog dvadesetogodišnjici ,,oslobađanja” Dubrovnika.

,,Ćutanje je opasno i predstavlja najveću prijetnju da se kroz zaborav ponovo napravi osnova za nove zločine”, kažu na kraju reagovanja predstavnice tri nevladine organizacije.

Iz tužilaštva i Sudskog savjeta još se niko nije oglašavao. Dvadeseta godišnjica neslavne avanture na Dubrovnik, u kojoj su istaknutu ulogu imali i oni koji i danas odlučuju o sudbini Crne Gore, u javnosti je uglavnom propraćena ćutanjem. Da se ne uznemiravaju oni koji su 1991. gurnuli Crnu Goru u katastrofu zvanu ,,rat za mir”.

Blokada 240 dana

Građani Dubrovnika su skoro 240 dana živjeli u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, dok su više od četiri mjeseca proveli u skloništima.

Snage JNA su na području Dubrovnika uništavale, pljačkale i palile civilne objekte, kako je utvrdio i Haški tribunal.

U ratu na dubrovačkom području, prema optužnici Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, ubijeno je 116 civila, a više stotina ranjeno; poginulo je 430 hrvatskih branitelja, 443 osobe zatvorene su u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33.000 osoba i uništena 2.071 stambena objekta.

,,Ne, ja to nijesam znao kao što to nije mogao znati niko iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva”, pravdaće se kasnije Milo Đukanović.

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i danas tvrdi da je pohod na Dubrovnik bio jedini način da se zaustavi prelivanje sukoba u Crnu Goru.

Računajući na zaborav crnogorska vlast kontinuirano pokušava da laž pretvori u istinu, od dželata stvori mirotvorce, a od žrtava zločince.

Na djelu je I dalje proces kontralustracije. Od devedesetih do danas imamo neku vrstu produženog zločina, rečeno je na skupu,Rat za mir – 20 godina kasnije.

Zbog neuporedive nadmoćnosti, i u broju i naoružanju, pripadnika JNA i rezervista (bilo je ih je oko 35.000) nad hrvatskim snagama, na skupu je rečeno da je taj napad sam po sebi bio zločin, a ne samo pojedinačno ubijanje, pljačkanje i rušenje.

Po dostupnim podacima na dubrovačkom području, tokom ratnih operacija poginulo je i 166 rezervista iz Crne Gore.

Haški tribunal osudio je za ratne zločine 6. decembra 1992. prilikom najžešćeg granatiranja starog jezgra Dubrovnika Pavla Strugara i Miodraga Jokića. Deset oficira JNA optuženo je za ratne zločine pred Županijskim sudom u Dubrovniku.

Knjiga za tužiteljicu

Direktorica Monitora Milka Tadić-Mijović kazala je na okruglom stolu da crnogorska vlast odgovorna za napad na Dubrovnik, iako je pokušavala da svu krivicu svali na JNA i Slobodana Miloševića.

,,Vlada, a ne JNA, je mobilisala rezerviste 1991. i 1992. godine”, rekla je Tadić-Mijović.

Ona smatra da suočavanje s prošlošću nije moguće dok organizatori zločina ne budu procesuirani

Ona je potom Lidiji Vukčević poklonila knjigu Srce tame, u kojoj novinar Monitora Vladimir Jovanović, pozivajući se na zvanične depeše, piše o tome kako se Crna Gora pripremala za rat za mir.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo