Povežite se sa nama

peticija

Sve je lako kad si član

Objavljeno prije

na

vlada

MONITORING
KAKO SE DRŽAVNIM NOVCEM POMAŽE PRIVATNI BIZNIS

Sve je lako kad si član

(Zoran RADULOVIĆ)

Počelo je licitiranjem u medijima o iznosima državnog novca kojim se održava likvidnost Prve banke. Nastavljeno je pričom o produžetku saradnje Vlade Crne Gore i zvaničnih i nezvaničnih vlasnika KAP-a, Rudnika bokista i Željezare u Nikšiću (pri čemu je potpuno ignorisana informacija Nebojše Medojevića da su banke u vlasništvu ruske države preuzele akcije Rusala Olega Deripaske). Potom je stigla i vijest da je Vlada, po treći put u posljednjih pet godina, prebijanjem poreskog duga i garancijom za nove kredite povećala vlasništvo u dnevnom listu Pobjeda iako on, kada bi se u ovoj zemlji poštovali zakoni, u ovoj formi ne bi smio da postoji još od 2004. godine.

Konačno, potpredsjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić pokušao je da svemu ovome da formu legalnosti i zaštite interesa građana i privrede Crne Gore.

“Mene ne interesuje bilo kakva lična relacija, već institucionalno rješavanje problema”, rekao je Lukšić Vijestima. “U tom smislu, mislim da je uloga ministra finansija u ovim okolnostima da ne bude „emotivan”, već da donosi dugoročna rješenja za dobrobit građana i ekonomije”.

ZAČARANI KRUG: U centru pažnje bila je, podrazumijeva se, Prva banka CG. Na pitanje da li je banka, u većinskom vlasništvu braće Aca i Mila Đukanovića, novac pozajmljen iz državnog budžeta (44 miliona) vratila parama deponovanim na računima njenih klijenata – vladinih institucija, državnih i javnih preduzeća, Lukšić je ponovio “mantru” da njega kao ministra finansija interesuje samo to što je Vlada državni novac vratila u roku, “a posljednju ratu i prije roka”.

Zanemarimo malu nepreciznost: Ugovor o pozajmici između Vlade i Prve banke predviđao je da se kredit daje na tri mjeseca, uz pomenutu mogućnost produženja kreditnog roka na 12 mjeseci. Dakle, to što je posljednja rata od 11 miliona vraćena nakon 10, a ne poslije 12 mjeseci ne mijenja suštinu.

Ni forma nije problematična. Prva banka se razdužila svega nekoliko dana nakon što je na njene račune prispjelo gotovo 200 miliona eura koje je italijanska A2A uplatila na ime kupovine dijela državnih akcija EPCG i dokapitalizacije tog preduzeća. Kroz istu banku je prošao i novac koji su za svoje akcije dobili manjinski akcionari EPCG – privatizacioni fondovi, građani i preduzeća. I tu je riječ o iznosu od približno 200 miliona eura, od kojih je makar dio ostao u Prvoj banci – kroz naplatu bankarskih usluga i prispjelih kredita sa računa, do tog momenta, platežno nesposobnih dužnika.

Da ne bi bilo dileme, priču o tome kako će novac A2A uplaćen za akcije privatizacionih fondova “vratiti u normalan kolosijek Prvu banku”, nijesu izmislili mediji, već je to ocjena Predraga Drecuna, tadašnjeg člana Borda direktora Prve, a danas glavnog izvršnog direktora te banke. “Više ne može biti govora o kriznoj situaciji, a efekti će biti multiplikovani i prošireni na privredu”, najavljivao je Drecun.

To što se njegovo obećanje nije obistinilo (kriza traje) ne znači da Prva banka nije opstala zahvaljujući novcu koji je, daljinskim navođenjem državnog vrha, završio na njenim računima.

“Na koji način je Prva banka obezbijedila likvidnost, to je stvar njene poslovne politike”, cijeni ministar Lukšić. A da li je novac trpan u bisage Prvoj, KAP-u, Željezari, Pobjedi… ugrozio likvidnost na nekoj drugoj adresi, ne govori. Umjesto toga kaže: “Činjenica je da je državni dug porastao sa 26,8 odsto sa kraja 2008. godine na 36,3 odsto BDP na kraju marta 2010. godine. Ali treba uzeti u obzir da je to posljedica ekonomske krize i da je i u drugim zemljama državni dug rastao, upravo iz razloga jer su države morale da upućuju pakete pomoći privredi i bankarskom sektoru”.

PRVA POMOĆ: Paketi pomoći su nas, dakle, koštali 250 – 350 miliona eura koje će, kao javni dug, vraćati ova i naredne generacije Crnogoraca. Šta smo dobili zauzvrat? Otvorene šaltere Prve banke koja platne naloge klijenata izvršava istog dana, a ne sa zakašnjenjem od jedne do tri nedjelje, kao što je bio slučaj u drugoj polovini 2008. godine. Rudnik bokista koji ne radi skoro dvije godine. Kombinat aluminijuma sa stotinama miliona novih dugova za koje niko ne umije da objasni gdje su završili, a bez većeg dijela radnika, Kovačnice, Prerade i, može biti, Glinice. Ili državnu Pobjedu koja na naslovnoj strani donosi priču, pozivajući se na očevice šumokradice, o lokalnom političaru koji je novcem i nekretninama naplatio sporazum sa opozicijom. Štiteći identitet svojih sagovornika – lopova, novina finansirana novcem poreskih obveznika (vlasnika šume koji su pljačkali njeni nezvanični izvori) ispunila je, valjda, sve kriterijume za dobijanje državne pomoći. Uz činjenicu na koju ukazuje ministar da su prethodni direktori, svi iz reda uticajni članovi vladajuće partije, nakon što je ona po slovu zakona trebalo prestati da postoji, u toj firmi zaposlili previše ljudi koji su sada višak (pravo govoreći – i tada su bili). Za razliku od Vijesti, Dana i Monitora koji su od ministra Lukšića krajem prošle godine tražili poreski kredit, na račun nenaplaćenih potraživanja od najvećeg distributera štampe u Crnoj Gori koji je u otišao u stečaj.

Lukšić je u odgovoru citirao zakon, “nedozvoljena državna pomoć je pomoć kojom se narušava ili može narušiti slobodna konkurencija na tržištu…” i podnosioce zahtjeva podučio kako je “neophodno da se kao potencijalni korisnik državne pomoći obratite resornom ministarstvu”. A danas objašnjava “kada sam ih uputio na zakonsku proceduru, razumio sam da su ti mediji odustali”. I čudi se: “Bez obzira na sve, očekivao sam više medijske solidarnosti”.

ČIJE SU NAŠE PARE: Da se, ipak, vratimo državnim parama u privatnoj, Prvoj banci. Lukšić insistira da to nije problem. A ako jeste – onda je za to kriv neko drugi. Pogodićete ko, ali da za svaki slučaj podsjetimo. “Zašto Centralna banka nije spriječila gomilanje državnih ili paradržavnih depozita prije krize u pojedinim bankama ako je smatrala da je to loše”, pita se ministar finansija, pa otkriva tajnu “To sam im svojevremeno predlagao da učine, i nakon okončanja krize smatram da bi to mogli uraditi”. Koga pamćenje bolje služi, sjetiće se da je ministar finansija na veoma neobičan način predlagao da se spriječi “gomilanje” državnih depozita u bankama. Zapravo, Vlada je u oktobru 2007. godine predlagala izmjene Zakona o budžetu na taj način način što se državni depoziti više ne bi čuvali na računu Centralne, već neke “komercijalne banke u domaćem vlasništvu”. Prva banka je i tada bila jedina banka koja je zadovoljavala taj kriterijum. A prijedlog je uslijedio nakon je objelodanjeno da je Prva “prenapregnuta” pošto je ukupni iznos depozita na njenim računima bio manji od iznosa izdatih kredita.

JEDNOTARIFNO BROJILO: Ono što je država radila tajno, EPCG je činila sasvim javno. Prvo su dužnici Elektroprivrede “preusmjereni” da svoje obaveze izmiruju isključivo preko računa Prve banke. Potom je, u jesen 2008. godine, EPCG uz Aca Đukanovića bila jedini akcionar spreman da baci novac u bunar banke kojoj je dokapitalizacija trebala da bi makar formalno dala zalogu za državnu pomoć. EPCG je u tom momentu sa 10 miliona eura uvećala svoj akcijski kapital u Prvoj sa manje od deset na 18 odsto.

“Imajući u vidu iznos trenutne vrijednosti akcija na berzi, smatramo da je napravljen dobar poslovni potez, jer se akcije mogu prodati na berzi po višestrukoj cijeni, tako da, u svakom slučaju, možemo imati samo pozitivne efekte”, poručili su tada iz kompanije.

Vrijednost akcija Prve pala je od tada desetak puta, ali su čelnici EPCG investicioni poduhvat ponovili i u februaru ove godine, kada su banci dali subordinirani kredit od 10 miliona (neće se naplaćivati makar pet godina, nakon čega će biti pretvoren u akcijski kapital). Faktički, oni su akcije banke kojima se na berzi trgovalo po cijeni nešto većoj od 50 eura, plaćali 2,5 puta više. Tako su sa 20 miliona “branili” investiciju vrijednu 2,5 miliona eura. Istovremeno, AD Prenos je u inostranstvu ugovarao kredit kako bi došao do novca kojim će rekonstruisati mrežu i smanjiti gubitke koje, i zvanično, plaćaju potrošači u Crnoj Gori.

Predsjednik A2A Đulijano Zukoli je na Skupštini akcionara te kompanije objašnjavao zašto je njegova firma, kojoj je povjereno upravljanje crnogorskom Elektroprivredom odlučila da poslove vodi preko najproblematičnije banke u Crnoj Gori. Zapravo jedine kojoj je rad odlukom monetarnih vlasti sveden na platni promet, primanje depozita i naplatu ranije odobrenih kredita.

“Novac je najvećim dijelom stavljen na Prvu banku koja je najstarija banka, osnovana prije 100 godina od strane crnogorskog kralja, a čiji je danas prvi akcionar brat crnogorskog premijera”, objasnio je Zukoli. “Elektroprivreda je vlasnik 18 odsto akcija iste banke. Takođe, i kamate koje nudi ta banka su najpovoljnije”.

Dakle, Italijani su pare svojih akcionara uložili u banku koja je dijelom u njihovom vlasništvu, zato štu su dobili najveću kamatu. Pošto ne mogu davati kredite, nju će plaćati sami sebi. Iz našeg džepa.

No, za razliku od Zukolija, Radoje Žugić nije našao za shodno da bilo što objašnjava o Prvoj banci i svom angažmanu vezanom za nju. A direktor Fonda PIO i poslanik DPS sa Đukanovićevom bankom ima tek toliko veze da je njegov potpis na ugovoru o kreditu koji je država dala ovoj banci.

Žugić je u septembru 2008. podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Akcionari Prve su ga izabrali za predsjednika Odbora direktora, CBCG mu dala dozvolu, ali je on nakon potpisanog aranžmana sa Igorom Lukšićem odlučio da se vrati penzionerima. Da li je povukao ostavku ili je ponovo izabran, nije važno. Važno je da on svakog mjeseca raspolaže sa državnim fondom od 26-27 miliona koliko iznose primanja i naknade crnogorskih penzionera. Veći dio ovog novca, tvrde upućeni, proteče i preko računa u Prvoj banci. Ne suviše brzo, kažu.

Iz Regionalnog vodovoda su, zato, odlučili da javno demanatuju tvrdnje kako je njihovim novcem održavana likvidnost Prve banke. Za pravo im daje i ministar Lukšić. “Regionalni vodovod nema zadržanog novca u Prvoj banci, već je sve iskoristio za investiciju”, rekao je ministar a u prilog mu ide najava da će naredne nedjelje voda konačno poteći makar dijelom planirane trase. Sa pola godine kašnjenja.

Sumnju, međutim, budi jedan detalj. Vlada je nedavno Regionalnom vodovodu odbrila kredit od sedam miliona eura kako bi završio započeti posao. Direktor preduzeća Zoran Bošnjak kaže da se “morao napraviti bajpas” zbog ugovorenog, ali ne i realizovanog kredita sa fondom za razvoj iz Abu Dabija. “Kreditni aranžman sa Abu Dabijem sklopljen je 1. aprila ove godine, ali operativnost ni danas nije obezbijeđena zbog nerazumijevanja ugovora. Oni nijesu dobro razumjeli naš projekat…”.

Preostaje nam da razmišljamo o ljudima koji su dali sedam miliona eura a da nijesu dobro razumjeli đe im idu pare. Ili da zamišljamo scenu u kojoj se veselo društvo investitora, direktora, političara, menadžera i urednika opušta uz pjesmu to je nama naša kriza dala. A na stolu uz bogatu trpezu i kamara para koje su, nekad, bile – naše. Davno je Veselin Vukotić najavio da ćemo kupovati strateške investitore. To što nijesmo vjerovali, naš je problem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

peticija

Predvečerje sloma

Objavljeno prije

na

Objavio:

miranovic
DRU[TVO
PRAVNI FAKULTET, OPET

Predvečerje sloma

(Milena PEROVIĆ KORAĆ)
U predvečerje, bez prisustva javnosti i predmetnog profesora, Azra Redžić, urednica televizije MBC i portparolka Privredne komore, položila je obligaciono pravo, čime je završila studije na Pravnom fakultetu u Podgorici.

„Od studenata sam saznala da je Azra Redžić polagala, i položila ispit”, objašnjava za Monitor Snežana Miladinović, profesorica obligacionog prava, koje je Azra Redžić položila u tajnosti, pred tročlanom komisijom, u sastavu – Blagota Mitrić, Snežana Jokić i Milorad Ivović.

Isto se navodi i u Zahtjevu za poništenje ocjene iz predmeta obligaciono pravo kandidata Azre Redžić koji je profesorica Miladinović uputila dekanu Ranku Mujoviću i Vijeću Pravnog fakulteta.

POVLAŠĆENI I UVRIJEĐENI: Prema Pravilniku o osnovnim studijama Univerziteta Crne Gore ispiti i svi oblici provjere znanja su javni. Prirodno, jer javnost je najsnažniji mehanizam za sprečavanje zloupotreba. Da li je zaslužila osmicu koju je dobila, sada znaju samo Azra Redžić i članovi komsiije.

Prekršena je i odredba koja kaže da komisijskom ispitu mora prisustvovati predmetni nastavnik, osim u slučaju njegove „spriječenosti”. Snežana Miladinović nije bila spriječena da prisustvuje ispitu. Ona je tog jutra, kada je ispit bio zakazan, tražila da ispitivanju prisustvuju svi zainteresovani studenti, njih tridesetak, što je Blagota Mitrić, predsjednik komisije, odbio.

U dopisu koji je profesorica Miladinović uputila rektoru Predragu Miranoviću navodi se da joj je Mitrić prijetio suspenzijom i policijom, što je profesorica i snimila, a nakon odobrenja rektora koji je potvrdio da je rad komisije javan. U istom dopisu navodi se da je komisijski ispit odobren uprkos neistinitim navodima Azre Redžić da je ispit polagala 12 puta, i da članovi komisije nijesu iz istih i srodnih predmeta kako pravila nalažu. Odluku o komisijskom ispitu profesorica je dobila od rektora, i to dvadeset minuta prije isteka roka za žalbu.

Mitrić je insistirao da se ispit održi u dekanatu, uz obrazloženje da ne može da radi u neklimatizovanoj prostoriji. Konačno je ponudio kompromis: da u dekanat može ući samo deset studenata. Profesorica Miladinović je predlog odbila objasnivši da svi imaju pravo da prisustvuju ispitu.

Ispit je, dakle, odložen iste večeri, iako je, s obzirom na odredbu da se takvi ispiti organizuju u roku od tri dana od donošenja dekanove odluke, bilo vremena da se profesorica konsultuje.

Branka Bošnjak, profesorica UCG i šefica stručnog tima za obrazovanje Pokreta za promjene, kaže za Monitor da je „u slučaju koleginice Miladinović očigledno da su prekršena propisana pravila”. „Tako da nas to navodi na osnovanu sumnju da postoje elementi korupcije. Predmetni nastavnik je morao biti obaviješten, isto kao i student, o terminu ponovljenog ispita. Takođe, predmetni nastavnik mora obavezno biti član te komisije”, kaže ona.

PROFESOR, USLUŽNA DJELATNOST: Snežana Miladinović za Monitor kaže da se komisijski ispiti na Pravnom fakultetu sve češće zloupotrebljavaju u korist privilegovanih studenata. Na predmetu obligaciono pravo ona je angažovana 2002. godine, a do ove školske godine nije, kaže, stigao nijedan prigovor na njeno ispitivanje i ocjenjivanje.

“Za posljednih pet mjeseci komisijsko ispitivanje po prigovoru, Uprava fakulteta organizovala je za pet kandidata. Iz iskustva tvrdim da Uprava fakulteta pogrešno tumači i primjenjuje taj institut, svjesno ga i namjerno zloupotrebljava u korist privilegovanih studenata”, kaže ona.

Za jednu od studentkinja koje su tako položile ispit, dekan Mujović je prethodno na Vijeću fakulteta tražio da joj se ispit “pokloni”. Ostale studentkinje krase važni i moćni roditelji.

“Umjesto da štite integritet Fakulteta, nastavnika i status studenta, članovi Komisije su me onemogućavali da učestvujem u radu komisija, spriječili da postavim pitanje i prokomentarišem netačne odgovore kandidata. Konačno, iako je konstatovano da nemaju dovoljan nivo znanja, studentkinje su položile”, objašnjava profesorica.

“Kada je po istom scenariju odobreno komisijsko polaganje kandidatkinji Azri Redžić” – kaže ona – “odlučila sam da zaštitim svoj ugled i integritet i da pokažem svojim studentima da nisam dio scenarija koga su oni takođe svjesni, a protiv koga nemaju mehanizme da se bore”.

Azra Redžić nije željela za Monitor da govori o tom slučaju.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović podsjeća da je zakonom jasno propisano načelo specijalnsti, koje se direktno krši kada se ispituje bez prisustva predmetnog nastavnika.

Slučaj profesora Popovića je možda najdrastičniji primjer takvog ispitivanja. Njegov predmet je ove godine komsijski položilo preko stotinu studenata. Ispite je organizovala uprava fakulteta pošto su pravila ispitivanja, koja su važila prethodnih nekoliko godina, pred kraje ove školske godine proglašena neusaglašenim sa bolonjom. Odluka je aminovana od Univerzitata. Intersantno, dok je na istom predmetu bio dekan FPN Srđan Darmanović, sa pravilima je bilo sve u redu.

Prelazne ocjene od komisije tako dobijaju studenti koji kod Popovića nijesu pokazali osnovni nivo znanja. Od komisijskog ispitivanja zarađuju se dodatni honorari. A u komisijama su uglavnom angažovani profesori bliski dekanu Mujoviću. Vijeće Pravnog fakulteta ne može učiniti mnogo, jer ne funkcioniše od aprila ove godine, jer Mujović nema podršku većine.

BEZ KRITIČARA JE LAKŠE: Uprava Univerziteta nije, izuzev sugestije dekanu da se povuče, učinila ništa da situaciju na tom fakultetu riješi. Na samom fakultetu su nemoćni da išta učine, s obzirom na to da Vijeće ne funkcioniše, i da je novim zakonom fakultet izgubio status pravnog lica. Taj status sada ima Univerzitet. Takođe, rektor, i pored, kako kaže profesorica Miladinović, prema njoj korektnog odnosa, nije se o tom slučaju zvanično izjašnjavao.

Komsijski ispiti organizuju se i na predmetima profesorica Nevenke Bogojević Gluščević i Vjere Begović Radović, savjesnih profesora. Istina, komsijska ispitivanja se hronično izvode na predmetima profesora koji već duži niz godina nijesu u mogućnosti da izvode punu radnu normu, ali to je posebna priča.

Uprava Univerziteta nije se izjasnila ni povodom zahtjeva profesora Popovića da se pravila ispitivanja preciziraju. Ukoliko se to ne desi, Popović je najavio da će napustiti Univerzitet.

Državni Univerzitet se intenzivno urušava. Posljednje izmjene zakona o obrazovanju samo su još jedan dokaz tog procesa. Pojedinci u upravama fakulteta, u čijim je rukama skoncentrisana moć na uštrb autonomije profesora, ali i ćutanje uprave Unievrziteta, idu u prilog tome.

Pritisak na one koji drže do svoje profesije i koji ukazuju na taj proces samo će olakšati da se Univerzitet Crne Gore oslabi u korist premijerovog privatnog UDG.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

peticija

Svjetlost na planini

Objavljeno prije

na

Objavio:

rade

Elektroenergetičar i inovator iz Berana Ranko Delević priveo je kraju izgradnju prve mikrohidroelektrane na sjeveru Crne Gore. Osim što je prva, ova je mikroelektrana i na najvećoj nadmorskoj visini u državi, na 1600 metara. Stočari na planini Konjsko iznad sela Buče, gdje je locirana, iz nje će ovih dana dobiti struju za svoje kolibe gdje ljeti izdižu i neće morati da se nakoliko mjeseci odriču komfora koji pruža električna energija.
Ovaj Beranac nemirnog, istraživačkog duha sav posao oko izgradnje hidroelektrane, odradio je potpuno samostalno i ručno, u svojoj kućnoj radionici.
DRUŽENJE SA STRUJOM: „To je takozvana ostrvska hidrocentrala, jer se neće vezati s elektrosistemom. Struje će biti dovoljno za desetak planinskih stanova moje najbliže rodbine i mještana, za sijalice, televizore i frižidere, tamo gdje ih nikada nije bilo” – kaže Delević za Monitor.

On se sa strujom druži od dječačkih dana. Ideja da osvijetli planinu u njemu se rodila vrlo davno. Još 1968. godine, od dinama za biciklo, napravio je minicentralu snage svega pet vati, što je bilo dovoljno za sijalicu u babinoj kolibi. Nešto kasnije izradio je vjetrenjaču koja je proizvodila 300 vati, da bi danas stigao do mikro elektrane.
„Turbinu sam projektovao da može da proizvede do petnaest kilovati struje, ali za sada će raditi sa desetak kilovati. Projektovana je tako da vremenom može da joj se pojačava snaga” – kaže Ranko.
On ne želi da priča o vrijednosti centrale koju je napravio, jer ističe da je sve radio iz entuzijazma i ljubavi prema poslu. Takođe, nema namjeru da projekat komercijalizuje.
„Znate, kada nešto radite iz ljubavi, onda ne brojite šarafe. Ali, mogu vam reći da su turbina i generator teški oko trista kilograma. Smješteni su u jednom objektu koji sam sam sazidao. Tu su dvije prostorije – mašinska sala i komandna soba. Reći ću vam i to da je bilo potrebno da se razvede i postavi 330 metara čeličnog cjevovoda” – priča Delević.
Ovaj pronalazač, u pravom smislu riječi, otišao je još dalje, predvidjevši čak i daljinsko upravljanje centralom.
„Hidrocentrala će radio vezom imati signal do moje kuće, dolje u selu Buče, i moći ću u svakom trenutku da pratim kako radi i da po potrebi intervenišem” – kaže Delević.
On dodaje da ništa nije ostavio slučaju. Turbina će u zimskom periodu „mirovati”. Cijevi će biti ispražnjene i tako će čekati proljeće, kada će ponovo biti stavljana u sezonsku upotrebu. Delević vjeruje da nešto slično još niko u Crnoj Gori nije ručno izradio.
„Dok drugi pričaju o velikim planovima, ja sam uradio mikro- elektranu, koja bi čak mogla i da se izmješta i postavlja negdje gdje bi proizvodila više struje nego što je to moguće na planini. Deset kilovati je dovoljno za kompletnu potrošnju dva velika gradska domaćinstva” – objašnjava Ranko.
On kaže da je u početku, dok je još sve bilo u fazi ideje i razmjene informacija, bilo skepse i podozrenja. Sada samo stižu čestitke sa svih strana. Kada ovaj broj Monitora bude u štampi, Rankova mikroelektrana na planinskoj rječici Rujanac, kako će se i elektrana zvati, biće već isprobana, da bi mještanima sela Buče bila predata na upotrebu najvjerovatnije za Dan opštine, 21. jula. Biće to njegov poklon gradu.
PIONIRI ELEKTRIFIKACIJE: Delevićev poduhvat podsjetio je na pionire elektrifikacije i činjenicu da je na području Gornjeg Polimlja, odnosno tri opštine – Berane, Plav i Andrijevica, do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, postojalo čak 35 malih, sada bi se reklo, mikroelektrana, od kojih nijedna nije sačuvana. Za njima je prestala potreba izgradnjom dalekovoda i hidroeletrane na Mušovića Rijeci. Bile su to primitivne ali tada značajne centrale, snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je snabdijevalo strujom po jednu kuću, pet po nekoliko kuća i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja. Građene su obično na mjestima gdje su postojale vodenice.
Prva je sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine. Njenu izgradnju finansirao je tadašnji kapitalista Gavrilo Đorđijević, da bi s nje strujom napajao svoj hotel u toj varošici, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Kostruisao je Slovenac Mihailo Kladnik, koji je 1938. godine napravio i plavsku hidroelektranu snage osam kilovat sati na Đuričkoj rijeci. Ekspanzija izgradnje počela je poslije Drugog svjetskog rata. O ovim hidroelektranama danas samo možemo čitati iz literature, a pitanje bez odgovora je zašto neke od njih nijesu sačuvane, makar kao spomenici jednog vremena.
Dok su u svijetu mikroelektrane hit, mi smo tako prekinuli tradiciju i sada s Rankovom elektranom i onom, takođe nedavno izgrađenom, za potrebe manastira Morača, krećemo od nule. Stručnjaci su još ranije primijetili da je to zbog toga što naše prostorne planove potpisuju geografi i generali umjesto hidrologa. Zaludnja je priča o resursima na kojim bi okruženje moglo da nam pozavidi. Tako je jedna studija, koju je radio tim profesora s Univerziteta u Kragujevcu, pokazala da je samo na beranskoj Bistrici, lijevoj pritoci Lima koja izvire na padinama Bjelasice, moguće napraviti čak pet malih hidroelektrana. Rukovodilac tog tima profesor Milun Babić tada je kazao da je to projekat za koji su interesovanje pokazali čak i predstavnici Svjetske banke.
„Mi smo im preporučili da ovaj prostor Berana, koji ja zovem vodni pupak Balkana, postane predmet njihove pažnje i finansija. Na Bistrici postoji i mogućnost suksesivne, odnosno pojedinačne gradnje. Hidrocentrale bi bilo moguće graditi jednu po jednu. Kada bi prvu napravili ona bi sebe isplatila i pravila drugu, i tako do završetka” – objašnjavao je profesor Babić projekat koji je, na žalost, ostao mrtvo slovo na papiru.
NEISKORIŠĆENI RESURS: Da je hidropotencijal veliki neiskorišćeni resurs sjevera Crne Gore ukazuju i iz Montenegro Biznis Alijanse (MBA), ocjenjujući da bi na tom području vrlo brzo mogao biti izgrađen veliki broj mikroelektrana. Koncesije za gradnju trebalo bi, smatraju u MBA, da daju opštine po principu „jedan papir za dan”. Na nedavno održanom okruglom stolu u Beranama u organizaciji MBA, opštine su konačno preuzele obavezu da izrade katastar mikroelektrana i elektrana veće snage na svojoj teritoriji, kako bi definisale energetski potencijal i tako dale zainteresovanim investitorima informacije o svim potencijalnim lokacijama.
„U situaciji deficita električne energije sopstveni izvor napajanja strujom daje veliku sigurnost biznisu i utiče na njegov kvalitet. Osim toga, gradnja mikroelektrana pomogla bi uravnoteženju ekonomskog razvoja Crne Gore i predstavljala podsticaj poljoprivredi u ruralnom dijelu” – kaže za Monitor ekonomski savjetnik MBA Zoran Vulević.
Alijansa je, dodaje on, upravo prošle sedmice potpisala sporazum o saradnji u realizaciji projekata razvoja lokalne energetike sa Zajednicom opština Crne Gore i Udruženjem koncesionih preduzeća za obnovljive izvore energije.
„Mi ćemo se zaista truditi da podstaknemo masovniju izgradnju mikroelektrana, kao inicijalnu kapislu za razvoj biznisa na sjeveru” – ističe Vulević.
Da li je mikroelektrana Beranca Ranka Delevića vjesnik boljih vremena?
„Mi smo megalomani. Razmjišljamo o velikim projektima, a u svakom trenutku pored nas, manjim i većim rijekama na sjeveru u nepovrat protiču ogromne količine neiskorišćene energije” – kaže Delević.
Ohrabrujuća je činjenica da su ovih dana odobreni projekti nekim domaćim preduzećima, među kojima je i jedno iz Berana, za izgradnju pet malih hidrocentrala. Simbolično ili ne, i na Murinskoj rijeci. Onoj gdje je hidrocentrala postojala prije Drugog svjetskog rata. Ostaje da se vidi koliko će još proći vremena dok budu i izgrađene. A kojim tempom razvijeni svijet ide u tom pravcu govori podatak da su se zvaničnici zemalja EU dogovorili da postave kao obavezujući cilj da do 2020. godine povećaju udio obnovljivih izvora energije, što uglavnom znači mHE, s dosadašnjih sedam na dvadeset odsto od ukupne potrošnje energije. Slovenija je još prije dvije decenije imala više od 400 malih hidroelektrana.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

peticija

Milo, Restis i društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

rankomilo
FOKUS
PRIVATNA PROSLAVA DANA DRŽAVNOSTI CRNE GORE NA SVETOM STEFANU

Milo, Restis i društvo

(Branka Plamenac)

Slavni italijanski tenor Andrea Boćeli održao je 13. jula, na Dan državnosti Crne Gore, kratak koncert na platou ispred hotela Sveti Stefan.
Prvi nastup popularnog pjevača u Crnoj Gori bio je posve neuobičajen. Boćeli je na Svecu pjevao crnogorskoj političkoj i poslovnoj eliti. Njegov „božanski” glas kojim je stekao svjetsku slavu mogli su 13. jula, nažalost, čuti samo odabrani.

Muzički hepening u parku Svetog Stefana, ispred zatvorenog grada-hotela bio je strogo zatvorenog tipa. Oko četiri stotine odštampanih pozivnica glasilo je na imena visokih zvanica, crnogorskih državnika i njihove mnogobrojne svite, ministara, tajkuna, gradonačelnika, diplomata.
Dolazak Boćelija na Sveti Stefan organizovao je zakupac hotelskog kompleksa Sveti Stefan – Miločer, grčki brodovlasnik Viktor Restis. Povod je bio obilježavanje jubileja – pola vijeka od kada je grad-tvrđava Sveti Stefan, nekadašnji administrativni, trgovački i kulturni centar Paštrovića oduzet od mještana i pretvoren u elitni grad-hotel.

Nema poznatog primjera u svijetu da je jedan grad nasilno iseljen i pretvoren u hotel, kako je to 1955. godine ondašnja komunistička vlast napravila na Svecu.
Zato je obilježavanje tog datuma za neke bilo podsjećanje na nesreću prisilnog napuštanja svojih domova, a za druge, prilika za slavlje.

ZAŠTIĆENA PUBLIKA: Glamurozna zabava organizovana je uz nesvakidašnje mjere obezbjeđenja. Broj policajaca raspoređenih po svim punktovima od Budve, Cetinja i Petrovca ka Svetom Stefanu premašio je sve do sada viđeno. Na svakoj krivini putnike su sačekivale grupe bezbjednjaka u crnim ili plavim uniformama. Prolaz vozilima bio je dozvoljen samo zvanicama. Sva dešavanja u turističkoj prijestonici za policiju su 13. jula bila u drugom planu.

Bilo je nečega dekadentnog te večeri ispred zidina drevnog grada koje su poslužile kao najbolja scenografija do sada viđena na rivijeri. Predstavnike vlasti slobodne i nezavisne Crne Gore, udobno smještene u prvom redu, obezbjeđivala je armija perjanika raspoređena na sve strane: među gostima, na obližnjim plažama, maslinjacima i stazama.

Koncert upriličen za Dan državnosti upakovan sa navodnim novim početkom rada hotela Sveti Stefan bio je izvanredna demonstracija oholosti i moći političke elite i dubokog jaza koji je izgradila u odnosu na druge. Kao da je Dan državnosti Crne Gore isključivo njihov praznik i da pravo na provod o trošku državnih firmi pripada samo zvaničnicima i njihovim satelitima.

Bio je to privatni koncert za privatno, ekstremno povlašćeno društvo koji je dobrim dijelom platila Hotelska grupa Budvanska rivijera!

Mediji su prenijeli kako gostovanje proslavljenog Boćelija predstavlja poklon za jubilej Svetog Stefana od Viktora Restisa! Ispostavilo se da nije baš tako. Dan uoči slavlja, na sugestiju Nacionalne turističke organizacije, kolegijum Budvanske rivijere donio je odluku da za potrebe proslave izdvoji 50.000 eura. Koliko su donirali ostali pokrovitelji, Turistička organizacija Budve i opština Budva nije poznato.

Pored premijera Mila Đukanovića, predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića i vicepremijera Svetozara Marovića sa suprugama, te nekoliko ministara i stranih ambasadora, među VIP gostima našao se veliki broj pripadnika državne administracije. Vrlo važnim osobama osjetili su se te večeri razni portparoli, savjetnici, službenici ministarstava, banaka, agencija, turističkih organizacija…. Na Svecu je uživala Podgorica.

U kompaniji Adriatik Propertis koja je bila odgovorna za organizaciju, vladala je prava pometnja. Dospjeti na takozvanu „gest-listu” bilo je pitanje prestiža u političkom miljeu Podgorice.

Potpisnica ovih redova uzalud je zvala zaposlenike Adriatika da dobije informaciju na koji je način omogućeno prisutvo novinara i gdje da uputi zahtjev za akreditaciju. Odgovor je, namjerno, izostao. Monitor, za razliku od ostalih, nije dobio takav poziv, što novinarku nije spriječilo da događaj valjano isprati.

FEŠTA NAD FEŠTAMA: Organizacija koncerta nije bila na zavidnom nivou. Izostala je uobičajena najava pjevača i događaja kome je hepening posvećen. Niko nije kazao ni riječ o istorijatu hotela i značaju koji je Sveti Stefan imao na svjetskoj turističkoj mapi u prethodnom periodu. Nije uputno podsjećati da je poznati hotel već imao slavu i imidž koji je teško prevazići.
Ni ostali muzičari nisu najavljeni, pa je publika ostala bez saznanja o tome kako se zove grupa pratećih vokala koja je samostalno izvela nekoliko poznatih arija. Ostalo je nepoznato ime violiniste i pijaniste za klavirom na sceni, što je u ovakvim prilikama priličan propust.

Boćeli je imao kratak, gotovo simboličan polu plej-bek nastup, bez simfonijskog orkestra, ni nalik onom koncertu održanom u Areni sportova u Beogradu, kome je autorka teksta takođe prisustvovala.

Pred sam kraj, dok je još bio na sceni, grunuo je vatromet sa hotelskih zidina takvom snagom da se Boćeli vidno uplašio zbog iznenadne pucnjave.

Zbog neusklađenog vatrometa publika nije bila u prilici da poznatog pjevača pozove na bis, na kome se očekivalo izvođenje legendarnog hita Ave Marija, koji obično ostavlja za kraj.

U narednih desetak minuta plotuni bučnog vatrometa parali su nebo nad morem u Paštrovićima, kome se pravi razlog nije znao.

„Da su bar hotel otvorili, pa da ovu pucnjavu razumijemo”, bio je jedan od komentara prisutnih.

Ubrzo nakon nastupa Andrea Boćeli je helikopterom napustio Sveti Stefan. On ni jednu noć nije proveo na Svecu. U jednom danu je doletio, pjevao i odletio, pa stoga nemaju osnova priče po kojima je odsjeo u vili broj 1 i na taj način postao prvi gost renoviranih vila grada-hotela.

Nakon koncerta uslijedila je večera u restoranu Pod maslinom. Na bogatom švedskom stolu poslužene su takve delicije koje su svojom raznovrsnošću i količinom prevazišle sva očekivanja i maštu zvanica. Meni se sastojao od jastoga, gambora, raznih vrsta ribe i mesa do rižota sa tartufima serviranog u izdubljenom kolutu sira!? Bilo je tu oko 20-25 vrsta sira i vina donijetih sa raznih strana svijeta uz veliki izbor kolača i voća.

Zvanice je tokom večere zabavljao Sergej Ćetković, a u ranim jutarnjim satima za uži krug gostiju pjevao je poznati grčki pjevač Adonis Remos.

VEĆ VIĐENO: Najnovije razmetanje po Svetom Stefanu neodoljivo podsjeća na slične događaje iz bliže prošlosti – na zabavno-gurmanske bahanalije koje je na Svecu organizovao čuveni Jezdimir Vasiljević, zvani gazda Jezda, vlasnik Jugoskandika i prvi tajkun-zakupac Svetog Stefana i Miločera.

Aktuelnoj vlasti nekako uvijek pođe za rukom da iznova nađe parajlije i bogataše kojima će izdati luksuzne hotele.

U jeku ratnih dešavanja i sankcija UN prema SR Jugoslaviji, gazda Jezda na Svetom Stefanu organizuje onaj čuveni šahovski meč Bobi Fišer- Boris Spaski, sa nagradnim fondom od pet miliona dolara. To je bila fešta za pamćenje, prave holističke orgije pod vedrim nebom. Na stotine gostiju dočekivali su momci i djevojke u narodnim nošnjama sa upaljenim bakljama poređanim poput grčkih karijatida na obje strane mosta na Svetom Stefanu. A unutra, u gradu-hotelu, uživala je ista, današnja elita, uz vrhunsku hranu i piće koje je teklo potocima između svetostefanskih vila, i pravila sa Jezdom kombinacije o milionima, kamionima i ulaganjima koja samo što nisu počela!
Jezdimir Vasiljević, višegodišnji bjegunac od ruke pravde, završio je nakon svega u zatvoru.
Slična je sudbina aktera organizacije spektakularnog koncerta Madone u Budvi.
Za dolazak poznate pop zvijezde Miraks je iskeširao tri miliona eura. Ostatak su „dali” razni investitori čije se građevine šepure uz obalu. Ispražnjena je i kasa Opštine čiji službenici mjesecima ne primaju platu. Predstavnik Miraksa u Crnoj Gori Vjačeslav Lejbman trošio je nemilice novac kupaca stanova u zgradama na Zavali na luksuz i zabavu. Spašavao propale opštinske investicije poput Akva parka gdje je otvorio diskoteku. Plaćao trke glisera po budvanskom zalivu.

Organizovao je istinske bahanalije. Doveo je nekoliko boinga sa VIP gostima, ruskim milionerima iz Moskve, Kijeva i Petrograda na koncert Madone, koji se danima nisu trijeznili. Avionima iz Kijeva i Beograda dovodio djevojke za provod. Kupovao avione, helikoptere, jahtu, džipove i plaćao republičke i lokalne funkcionere koliko je trebalo.

Dvije godine kasnije Polonski je bankrotirao. Grad-hotel Astra Montenegro danas je napušteno graditeljsko ruglo rivijere a Vjačeslav Lejbman je nestao, krije se od razjarenih kupaca stanova na Zavali!

Svaka bajka imala je svoj logičan kraj. Svetom Stefanu želimo da ovoga puta ima više sreće i uspjeha!

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo