Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA LUKIĆ, UREDNICA BEOGRADSKOG PEŠČANIKA Svi nas sluđuju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta bi, po vašem mišljenju, bio pravi odgovor država i društava ex-yu zemalja na zločine 90-tih?
LUKIĆ: Skora svaka važnija državna institucija morala bi da odgovori kakva je bila njena uloga u tim zločinima. Počev od parlamenta, vojske, policije pa sve do državnih, železničkih i autobuskih preduzeća i gradske čistoće. Koje firme iz Srbije su, na primer, slale svoje autobuse u Srebrenicu, da li su Železnice Srbije stvarno poslale dokument vlastima kojim upozoravaju da se sprema otmica u Štrpcima, koja gradska čistoća je slala svoje radnike da tovare tela kosovskih civila u hladnjače koje će na kraju završiti u jezerima po Srbiji… Počela sam namerno od ovih detalja da bih ilustrovala do kojih sve državnih institucija seže odgovornost za ratne zločine. Naravno, i u toj krvavoj piramidi postoji hijerarhija, države bi najpre same morale da sude svojim građanima iz vrha vlasti koje su donosile odluke o “asanaciji terena”, “humanom preseljenju”…i naravno vojnim i policijskim generalima koji su “samo izvršavali ta naređenja”. Državne RTV kuće su morale prvo da se oslobode svojih novinara koji su lagali i trovali ljude, a ne malom broju njih je moralo biti suđeno…

MONITOR: I ne samo oficirima, policajcima, novinarima…
LUKIĆ: Da su samo političari i njihovi generali i policajci odgovorni za ratne zločine, bilo bi lako, ali šta ćemo sa crkvenim velikodostojnicima koji su huškali na rat, blagosiljali ubice, ispraćali zlikovce u Hag kao najveće sinove svoga roda? Neki od tih božijih izaslanika su morali odgovarati pred sudom, i to ne samo božijim i crkvenim. Novonastale države i društva su imale šansu ne samo da kazne zločince i njihove pomagače, nego i da za 10-15 godina tzv. mira uspostave vrednosti i mehanizme koji bi onemogućili da se slobodno i spokojno centrom Beograda ili Zagreba šetaju zveri, da nam sa državnih medija propovedaju saučesnici u genocidu, da u udžbenicima istorije i dalje postoji naš “nebeski” i njihov “zločinački” narod… Hoću da kažem da je u tom strašnom poslu suočavanja sa zločinima posla bilo za sve, počev od parlamenta, sudova, akademije nauka, udruženja novinara, ministrastava policije i prosvete, pa sve do fudbalskih klubova. Pošto se nismo usudili da progovorimo o onome što smo se osmelili da uradimo, onda će to umesto nas, s mnogo manjim efektom, uraditi Haški sud, božiji sud, ko u njega veruje, sud Evrospke fudbalske federacije… Mišel Platini je morao da dođe u Beograd i Zagreb i da pripreti diskvalifikacijom naših reprezentacijama, jer nema nikoga u zemlji ko bi rekao da se neće šutirati lopta sve dok se na tribinama viori transparent “Nož, žica, Srebrenica”, ili “Srbe na vrbe”.

MONITOR: Za razliku od Istočne Evrope, jugoslovenske države se nisu pozabavile lustracijom.
LUKIĆ: Lustracije nije bilo i neće je ni biti iz mnogo razloga. Prvo, u najvažnjim državnim institucijama je mnogo onih koji bi prvi morali biti lustrirani, drugo, njihovi partijski drugovi ili koalicioni partneri su često lopovi i kriminalci čiji je osnovni moto: ne diraj me, ne diram te. U Srbiji je lustracija postala nemoguća zbog samog načina na koji je srušen Miloševićev režim, odnosno zbog sastava postpetooktobarske vlasti u kojoj je Koštunica imao ogromnu i pogubnu ulogu. U Hrvatskoj, pa i u Crnoj Gori, lustracija je bila nemoguća jer je na vlast došlo mnogi ljudi koji su omogućili sticanje nezavisnosti ovih država, a koji su 90-ih godina ili direktno učestvovali u ratnim zločinima ili su dugo vremena podržavali ratnu politiku Slobodana Miloševića i učestvovali u kršenju ljudskih prava svojih građana. Zajednički imenitelj za sve države je da su njihovi građani na različite načine saučestvovali u zločinima i kršenju ljudskih prava. Oni su svojim glasovima dali legitimitet tim ljudima i zato je nemoguće očekivati da će građani na bilo koji način insistirati na lustraciji. To se odnosi i na medije, intelektualce, univerzitet… suviše je tu kandidata za lustraciju. Uostalom, sada je već kasno.

MONITOR: Hapšenjem Ratka Mladića počela je nova predstava u Haškom tribunalu i oko njega. Žrtve su za medije postale drugorazredna tema, a Mladić se i kontekstualno i eksplicite prikazuje i sam žrtvom neotkrivene zavjere. Može li se očekivati da se i njegova odbrana vodi u tom pravcu?
LUKIĆ: To u velikoj meri zavisi od toga ko će Mladića zastupati pred sudom. Verovatno će izabrati advokata koji će trabunjati takve budalaštine. Uostalom, na koji inteligentan način zverstva tog čoveka i mogu da se brane? Genocid se ne može odbraniti nikakvim teorijama zavere i služenjem svom narodu. Problem je što je Ratko Mladić glupa zver koja ništa ne shvata. To je pokazao u prvim danima u sudnici odbijajući da sasluša optužnicu i ponavljajući kako je on branio svoj narod. Postoje teorije da bi on na suđenju mogao da kaže nešto što bi državu Srbiju direktno povezalo sa Srebrenicom i drugim zločinima u Bosni. Ja u to ne verujem, on će i dalje odbijati da prizna da su se ti zločini uopšte desili, a ujedno će se osećati viteški jer ne želi da dovodi u nevolju svoju maticu Srbiju.

MONITOR: U Srebrenici se na svaku godišnjicu smjenjuju lokalni i strani lideri. Oni šalju poruke o pomirenju i dobroj zajedničkoj budućnosti, s onim „da se više nikada ne ponovi”. S druge srtane, uvijek su spremni da komentarišu presude Haškog tribunala i da se u tim komentarima ulaguju sa starim populističkim umijećem. Kuda nas to vodi?
LUKIĆ: To vodi u šizofreniju društva kojoj danas prisustvujemo. Ne mogu biti zdravi ljudi koji u glavi drže dve protivrečne misli: i da svi zločinci treba da budu kažnjeni i da su naši zločini, ako ih uopšte i priznajemo, bili opravdani. U tom sluđivanju ljudi učestvuju svi, pa i najpristojniji političari u regionu.Često se to objašnjava političkim pragmatizmom, navodno, političari to moraju da govore, jer im je takvo biračko telo, takvo je javno mnjenje, nacionalističko, šovinističko… A ko je stvorio takvo javno mnjenje? Sveti Petar? Hari Poter? Pa, oni su ga stvorili, a sada se na njega pozivaju. Zlo mi je od tih izvinjenja koja ništa ne znače. Stalno se pominje onaj gest Vilija Branta. Mogu svi oni redom da kleče, od Tadića i Josipovića, pa sve do Đukanovića, to ništa neće značiti jer njihove državne institucije, sudovi, istoričari, intelektualci… nisu uradili ono što su uradile njihove nemačke kolege pre nego što je klekao Vili Brant. Pre klečanja ima mnogo toga da se uradi. Ne može se u isto vreme izvinjavati u Potočarima, a na državnoj televiziji držati Aleksandra Tijanića koji poziva u goste Miloševićeve ideologe i egzekutore. Može Hrvatska sutra da uđe u EU, ali će i dalje biti bolesno društvo dok god onoliko ljudi pomahnita zbog presude Gotovini, može Crna Gora prekosutra da uđe u EU, ali neće biti normalno društvo dokle god se njeni političari i intelektualci budu krili iza krvavih leđa Slobodana Miloševića i Srbije. Zna se ko se slikao na kom ratištu, ko je šta pljačkao i na tom novcu sagradio kuću. Svako ima svoj krst i moraće da ga ponese. Ako neće, onda ništa… Umiraćemo, ali sada ne od metka nego od infekcije po prljavim bolnicama, jer čistačice neće da čiste, lekari traže mito, deca će nam se bosti noževima po noćnim klubovima jer je neko zapevao “pogrešnu” pesmu, pametni i sposobni će bežati iz nezavisnih i ponosnih država, babe i dede će svisnuti jer su im unuci s duge strane okeana. A najgore je kada ih sačekaju na aerodromu i shvate da sa njima ne mogu da komuniciraju jer im unuci ne govore ni srpski, ni crnogorski, ni hrvatski. To je susret dva stranca, ista krv ne pomaže.

MONITOR: Očekujete li da će rezultati REKOM spriječiti političare da skrivaju istinu o prirodi ratova 90-tih?
LUKIĆ: Ne, apsolutno ne. Delimično zbog toga što, bez obzira na plemenite ciljeve, ova inicijativa ima mnogo nedostataka, ali najviše zbog prirode i sastava vlasti novonastalih država.

MONITOR: Hoće li ekonomska i vlasnička tranzicija u medijima učiniti ono što nisu ratno-nacionalistički režimi 90-ih?
LUKIĆ: Prvo, mislim da sa velikom rezervom treba govoriti o ekonomskoj i vlasničkoj transformaciji medija. U našim malim državama, sa bednom privredom, monopolima, uvozničkim lobijima, bliskim vezama partija i tzv. Biznismena… teško da se može govoriti o tome da neko kupuje neki medij da bi se obogatio. Mediji se kupuju ili da bi se uništili ili da bi se politički kontrolisali. A ko ima novca i potrebe da kupi neki medij da bi ga uništio, sveo tiraž nekih novina na 2-3 hiljade primeraka? Najčešće onaj ko se 90-ih obogatio sarađujući sa zločincima i ko nikako ne želi da se u medijima rasprvlja o prošlosti, o poreklu tzv. prvog miliona, o švercu nafte, cigareta, drvne građe…

Koga je briga za istinu

MONITOR: Za neke medijske ljude pojavila se i dilema kako tretirati u medijima ne samo one optužene za ratne zločine već i one koji su pravosnažno osuđeni. Biljana Plavšić je ovih dana na naslovnoj strani NIN, a Veselin Šljivančanin daje intervju TV B92, kao „ekskluzivan”, a da pritom nije jasno šta je važno imao da kaže. Gdje je tu potraga za istinom i važnim informacijama, a gdje bizarni senzacionalizam na štetu istine?
LUKIĆ: Novinarstvo je jedan od najsramnijih delova naših sramnih država. Tako je bilo za vreme ratova, tako je i sada. Uostalom, koga je briga šta je istina? Političare? Sudije? Popove? Zašto bi to bilo drugačije s novinarima? Većina novinara nije opremljena ni intelektualno, ni moralno, ni zanatski da traga za istinom, zbog toga im je bizarni senzacionalizam bliži srcu. Nažalost, većina novinara su ne samo nesposobne kukavice, nego i šovinisti, ksenofobi, homofobi, pa i rasisti. Zbog toga je često primitivni senzacionalizam samo pokriće za iskrenu nameru da se Gotovina, Mladić i ostali zlikovci predstave kao ljudi plemenitog cilja koji su možda malo “prekomerno upotrebili silu”.

Bolesno društvo

MONITOR: Uloga mnogih političara , ali i vojnika i policajaca i drugih državnih službenika u ratovima 90-ih nije, ne samo dovoljno poznata, već ni istražena. Neki od njih i danas vode ex-yu države. Kakvo društvo stvara ta opšta neodgovornost?
LUKIĆ: Kao što sam već rekla, bolesno. To su društva koja žele da postanu deo Evrope, a s druge strane ne veruju u osnovne principe na kojima počiva EU. To su društva kojima vladaju ljudi koji su se ogrešili o najosnovnije civilizacijske i hrišćanske norme, a koji sada treba da nas uvedu u zajednicu civilizovanih država i koji celivaju krstove i križeve gde god ih put nanese. Ta se hipokrizija sa vrha države, crkve,vojske… širi kao virus kroz čitavo društvo. Građani se izjašnjavaju za ulazak u EU, a preziru osnovne zapadne vrednosti, izuzev novca, toleranciju smatraju slabošću, različitost nužnim zlom, mrze Rome, homoseksualce, ponosni su na svoja plemena, svoju autoritarnost, mizoginiju… Dok se ne dogovorimo da iza 5. božje zapovesti – ne ubij, nema nikavog ali… mnogi ljudi će živeti kao psi u svojim suverenim, nacionalnim, ponosnim… državama

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo