Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA LUKIĆ, UREDNICA BEOGRADSKOG PEŠČANIKA Svi nas sluđuju

Objavljeno prije

na

svetlana-lukic

MONITOR: Šta bi, po vašem mišljenju, bio pravi odgovor država i društava ex-yu zemalja na zločine 90-tih?
LUKIĆ: Skora svaka važnija državna institucija morala bi da odgovori kakva je bila njena uloga u tim zločinima. Počev od parlamenta, vojske, policije pa sve do državnih, železničkih i autobuskih preduzeća i gradske čistoće. Koje firme iz Srbije su, na primer, slale svoje autobuse u Srebrenicu, da li su Železnice Srbije stvarno poslale dokument vlastima kojim upozoravaju da se sprema otmica u Štrpcima, koja gradska čistoća je slala svoje radnike da tovare tela kosovskih civila u hladnjače koje će na kraju završiti u jezerima po Srbiji… Počela sam namerno od ovih detalja da bih ilustrovala do kojih sve državnih institucija seže odgovornost za ratne zločine. Naravno, i u toj krvavoj piramidi postoji hijerarhija, države bi najpre same morale da sude svojim građanima iz vrha vlasti koje su donosile odluke o “asanaciji terena”, “humanom preseljenju”…i naravno vojnim i policijskim generalima koji su “samo izvršavali ta naređenja”. Državne RTV kuće su morale prvo da se oslobode svojih novinara koji su lagali i trovali ljude, a ne malom broju njih je moralo biti suđeno…

MONITOR: I ne samo oficirima, policajcima, novinarima…
LUKIĆ: Da su samo političari i njihovi generali i policajci odgovorni za ratne zločine, bilo bi lako, ali šta ćemo sa crkvenim velikodostojnicima koji su huškali na rat, blagosiljali ubice, ispraćali zlikovce u Hag kao najveće sinove svoga roda? Neki od tih božijih izaslanika su morali odgovarati pred sudom, i to ne samo božijim i crkvenim. Novonastale države i društva su imale šansu ne samo da kazne zločince i njihove pomagače, nego i da za 10-15 godina tzv. mira uspostave vrednosti i mehanizme koji bi onemogućili da se slobodno i spokojno centrom Beograda ili Zagreba šetaju zveri, da nam sa državnih medija propovedaju saučesnici u genocidu, da u udžbenicima istorije i dalje postoji naš “nebeski” i njihov “zločinački” narod… Hoću da kažem da je u tom strašnom poslu suočavanja sa zločinima posla bilo za sve, počev od parlamenta, sudova, akademije nauka, udruženja novinara, ministrastava policije i prosvete, pa sve do fudbalskih klubova. Pošto se nismo usudili da progovorimo o onome što smo se osmelili da uradimo, onda će to umesto nas, s mnogo manjim efektom, uraditi Haški sud, božiji sud, ko u njega veruje, sud Evrospke fudbalske federacije… Mišel Platini je morao da dođe u Beograd i Zagreb i da pripreti diskvalifikacijom naših reprezentacijama, jer nema nikoga u zemlji ko bi rekao da se neće šutirati lopta sve dok se na tribinama viori transparent “Nož, žica, Srebrenica”, ili “Srbe na vrbe”.

MONITOR: Za razliku od Istočne Evrope, jugoslovenske države se nisu pozabavile lustracijom.
LUKIĆ: Lustracije nije bilo i neće je ni biti iz mnogo razloga. Prvo, u najvažnjim državnim institucijama je mnogo onih koji bi prvi morali biti lustrirani, drugo, njihovi partijski drugovi ili koalicioni partneri su često lopovi i kriminalci čiji je osnovni moto: ne diraj me, ne diram te. U Srbiji je lustracija postala nemoguća zbog samog načina na koji je srušen Miloševićev režim, odnosno zbog sastava postpetooktobarske vlasti u kojoj je Koštunica imao ogromnu i pogubnu ulogu. U Hrvatskoj, pa i u Crnoj Gori, lustracija je bila nemoguća jer je na vlast došlo mnogi ljudi koji su omogućili sticanje nezavisnosti ovih država, a koji su 90-ih godina ili direktno učestvovali u ratnim zločinima ili su dugo vremena podržavali ratnu politiku Slobodana Miloševića i učestvovali u kršenju ljudskih prava svojih građana. Zajednički imenitelj za sve države je da su njihovi građani na različite načine saučestvovali u zločinima i kršenju ljudskih prava. Oni su svojim glasovima dali legitimitet tim ljudima i zato je nemoguće očekivati da će građani na bilo koji način insistirati na lustraciji. To se odnosi i na medije, intelektualce, univerzitet… suviše je tu kandidata za lustraciju. Uostalom, sada je već kasno.

MONITOR: Hapšenjem Ratka Mladića počela je nova predstava u Haškom tribunalu i oko njega. Žrtve su za medije postale drugorazredna tema, a Mladić se i kontekstualno i eksplicite prikazuje i sam žrtvom neotkrivene zavjere. Može li se očekivati da se i njegova odbrana vodi u tom pravcu?
LUKIĆ: To u velikoj meri zavisi od toga ko će Mladića zastupati pred sudom. Verovatno će izabrati advokata koji će trabunjati takve budalaštine. Uostalom, na koji inteligentan način zverstva tog čoveka i mogu da se brane? Genocid se ne može odbraniti nikakvim teorijama zavere i služenjem svom narodu. Problem je što je Ratko Mladić glupa zver koja ništa ne shvata. To je pokazao u prvim danima u sudnici odbijajući da sasluša optužnicu i ponavljajući kako je on branio svoj narod. Postoje teorije da bi on na suđenju mogao da kaže nešto što bi državu Srbiju direktno povezalo sa Srebrenicom i drugim zločinima u Bosni. Ja u to ne verujem, on će i dalje odbijati da prizna da su se ti zločini uopšte desili, a ujedno će se osećati viteški jer ne želi da dovodi u nevolju svoju maticu Srbiju.

MONITOR: U Srebrenici se na svaku godišnjicu smjenjuju lokalni i strani lideri. Oni šalju poruke o pomirenju i dobroj zajedničkoj budućnosti, s onim „da se više nikada ne ponovi”. S druge srtane, uvijek su spremni da komentarišu presude Haškog tribunala i da se u tim komentarima ulaguju sa starim populističkim umijećem. Kuda nas to vodi?
LUKIĆ: To vodi u šizofreniju društva kojoj danas prisustvujemo. Ne mogu biti zdravi ljudi koji u glavi drže dve protivrečne misli: i da svi zločinci treba da budu kažnjeni i da su naši zločini, ako ih uopšte i priznajemo, bili opravdani. U tom sluđivanju ljudi učestvuju svi, pa i najpristojniji političari u regionu.Često se to objašnjava političkim pragmatizmom, navodno, političari to moraju da govore, jer im je takvo biračko telo, takvo je javno mnjenje, nacionalističko, šovinističko… A ko je stvorio takvo javno mnjenje? Sveti Petar? Hari Poter? Pa, oni su ga stvorili, a sada se na njega pozivaju. Zlo mi je od tih izvinjenja koja ništa ne znače. Stalno se pominje onaj gest Vilija Branta. Mogu svi oni redom da kleče, od Tadića i Josipovića, pa sve do Đukanovića, to ništa neće značiti jer njihove državne institucije, sudovi, istoričari, intelektualci… nisu uradili ono što su uradile njihove nemačke kolege pre nego što je klekao Vili Brant. Pre klečanja ima mnogo toga da se uradi. Ne može se u isto vreme izvinjavati u Potočarima, a na državnoj televiziji držati Aleksandra Tijanića koji poziva u goste Miloševićeve ideologe i egzekutore. Može Hrvatska sutra da uđe u EU, ali će i dalje biti bolesno društvo dok god onoliko ljudi pomahnita zbog presude Gotovini, može Crna Gora prekosutra da uđe u EU, ali neće biti normalno društvo dokle god se njeni političari i intelektualci budu krili iza krvavih leđa Slobodana Miloševića i Srbije. Zna se ko se slikao na kom ratištu, ko je šta pljačkao i na tom novcu sagradio kuću. Svako ima svoj krst i moraće da ga ponese. Ako neće, onda ništa… Umiraćemo, ali sada ne od metka nego od infekcije po prljavim bolnicama, jer čistačice neće da čiste, lekari traže mito, deca će nam se bosti noževima po noćnim klubovima jer je neko zapevao “pogrešnu” pesmu, pametni i sposobni će bežati iz nezavisnih i ponosnih država, babe i dede će svisnuti jer su im unuci s duge strane okeana. A najgore je kada ih sačekaju na aerodromu i shvate da sa njima ne mogu da komuniciraju jer im unuci ne govore ni srpski, ni crnogorski, ni hrvatski. To je susret dva stranca, ista krv ne pomaže.

MONITOR: Očekujete li da će rezultati REKOM spriječiti političare da skrivaju istinu o prirodi ratova 90-tih?
LUKIĆ: Ne, apsolutno ne. Delimično zbog toga što, bez obzira na plemenite ciljeve, ova inicijativa ima mnogo nedostataka, ali najviše zbog prirode i sastava vlasti novonastalih država.

MONITOR: Hoće li ekonomska i vlasnička tranzicija u medijima učiniti ono što nisu ratno-nacionalistički režimi 90-ih?
LUKIĆ: Prvo, mislim da sa velikom rezervom treba govoriti o ekonomskoj i vlasničkoj transformaciji medija. U našim malim državama, sa bednom privredom, monopolima, uvozničkim lobijima, bliskim vezama partija i tzv. Biznismena… teško da se može govoriti o tome da neko kupuje neki medij da bi se obogatio. Mediji se kupuju ili da bi se uništili ili da bi se politički kontrolisali. A ko ima novca i potrebe da kupi neki medij da bi ga uništio, sveo tiraž nekih novina na 2-3 hiljade primeraka? Najčešće onaj ko se 90-ih obogatio sarađujući sa zločincima i ko nikako ne želi da se u medijima rasprvlja o prošlosti, o poreklu tzv. prvog miliona, o švercu nafte, cigareta, drvne građe…

Koga je briga za istinu

MONITOR: Za neke medijske ljude pojavila se i dilema kako tretirati u medijima ne samo one optužene za ratne zločine već i one koji su pravosnažno osuđeni. Biljana Plavšić je ovih dana na naslovnoj strani NIN, a Veselin Šljivančanin daje intervju TV B92, kao „ekskluzivan”, a da pritom nije jasno šta je važno imao da kaže. Gdje je tu potraga za istinom i važnim informacijama, a gdje bizarni senzacionalizam na štetu istine?
LUKIĆ: Novinarstvo je jedan od najsramnijih delova naših sramnih država. Tako je bilo za vreme ratova, tako je i sada. Uostalom, koga je briga šta je istina? Političare? Sudije? Popove? Zašto bi to bilo drugačije s novinarima? Većina novinara nije opremljena ni intelektualno, ni moralno, ni zanatski da traga za istinom, zbog toga im je bizarni senzacionalizam bliži srcu. Nažalost, većina novinara su ne samo nesposobne kukavice, nego i šovinisti, ksenofobi, homofobi, pa i rasisti. Zbog toga je često primitivni senzacionalizam samo pokriće za iskrenu nameru da se Gotovina, Mladić i ostali zlikovci predstave kao ljudi plemenitog cilja koji su možda malo “prekomerno upotrebili silu”.

Bolesno društvo

MONITOR: Uloga mnogih političara , ali i vojnika i policajaca i drugih državnih službenika u ratovima 90-ih nije, ne samo dovoljno poznata, već ni istražena. Neki od njih i danas vode ex-yu države. Kakvo društvo stvara ta opšta neodgovornost?
LUKIĆ: Kao što sam već rekla, bolesno. To su društva koja žele da postanu deo Evrope, a s druge strane ne veruju u osnovne principe na kojima počiva EU. To su društva kojima vladaju ljudi koji su se ogrešili o najosnovnije civilizacijske i hrišćanske norme, a koji sada treba da nas uvedu u zajednicu civilizovanih država i koji celivaju krstove i križeve gde god ih put nanese. Ta se hipokrizija sa vrha države, crkve,vojske… širi kao virus kroz čitavo društvo. Građani se izjašnjavaju za ulazak u EU, a preziru osnovne zapadne vrednosti, izuzev novca, toleranciju smatraju slabošću, različitost nužnim zlom, mrze Rome, homoseksualce, ponosni su na svoja plemena, svoju autoritarnost, mizoginiju… Dok se ne dogovorimo da iza 5. božje zapovesti – ne ubij, nema nikavog ali… mnogi ljudi će živeti kao psi u svojim suverenim, nacionalnim, ponosnim… državama

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo