Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA LUKIĆ, UREDNICA BEOGRADSKOG PEŠČANIKA Svi nas sluđuju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta bi, po vašem mišljenju, bio pravi odgovor država i društava ex-yu zemalja na zločine 90-tih?
LUKIĆ: Skora svaka važnija državna institucija morala bi da odgovori kakva je bila njena uloga u tim zločinima. Počev od parlamenta, vojske, policije pa sve do državnih, železničkih i autobuskih preduzeća i gradske čistoće. Koje firme iz Srbije su, na primer, slale svoje autobuse u Srebrenicu, da li su Železnice Srbije stvarno poslale dokument vlastima kojim upozoravaju da se sprema otmica u Štrpcima, koja gradska čistoća je slala svoje radnike da tovare tela kosovskih civila u hladnjače koje će na kraju završiti u jezerima po Srbiji… Počela sam namerno od ovih detalja da bih ilustrovala do kojih sve državnih institucija seže odgovornost za ratne zločine. Naravno, i u toj krvavoj piramidi postoji hijerarhija, države bi najpre same morale da sude svojim građanima iz vrha vlasti koje su donosile odluke o “asanaciji terena”, “humanom preseljenju”…i naravno vojnim i policijskim generalima koji su “samo izvršavali ta naređenja”. Državne RTV kuće su morale prvo da se oslobode svojih novinara koji su lagali i trovali ljude, a ne malom broju njih je moralo biti suđeno…

MONITOR: I ne samo oficirima, policajcima, novinarima…
LUKIĆ: Da su samo političari i njihovi generali i policajci odgovorni za ratne zločine, bilo bi lako, ali šta ćemo sa crkvenim velikodostojnicima koji su huškali na rat, blagosiljali ubice, ispraćali zlikovce u Hag kao najveće sinove svoga roda? Neki od tih božijih izaslanika su morali odgovarati pred sudom, i to ne samo božijim i crkvenim. Novonastale države i društva su imale šansu ne samo da kazne zločince i njihove pomagače, nego i da za 10-15 godina tzv. mira uspostave vrednosti i mehanizme koji bi onemogućili da se slobodno i spokojno centrom Beograda ili Zagreba šetaju zveri, da nam sa državnih medija propovedaju saučesnici u genocidu, da u udžbenicima istorije i dalje postoji naš “nebeski” i njihov “zločinački” narod… Hoću da kažem da je u tom strašnom poslu suočavanja sa zločinima posla bilo za sve, počev od parlamenta, sudova, akademije nauka, udruženja novinara, ministrastava policije i prosvete, pa sve do fudbalskih klubova. Pošto se nismo usudili da progovorimo o onome što smo se osmelili da uradimo, onda će to umesto nas, s mnogo manjim efektom, uraditi Haški sud, božiji sud, ko u njega veruje, sud Evrospke fudbalske federacije… Mišel Platini je morao da dođe u Beograd i Zagreb i da pripreti diskvalifikacijom naših reprezentacijama, jer nema nikoga u zemlji ko bi rekao da se neće šutirati lopta sve dok se na tribinama viori transparent “Nož, žica, Srebrenica”, ili “Srbe na vrbe”.

MONITOR: Za razliku od Istočne Evrope, jugoslovenske države se nisu pozabavile lustracijom.
LUKIĆ: Lustracije nije bilo i neće je ni biti iz mnogo razloga. Prvo, u najvažnjim državnim institucijama je mnogo onih koji bi prvi morali biti lustrirani, drugo, njihovi partijski drugovi ili koalicioni partneri su često lopovi i kriminalci čiji je osnovni moto: ne diraj me, ne diram te. U Srbiji je lustracija postala nemoguća zbog samog načina na koji je srušen Miloševićev režim, odnosno zbog sastava postpetooktobarske vlasti u kojoj je Koštunica imao ogromnu i pogubnu ulogu. U Hrvatskoj, pa i u Crnoj Gori, lustracija je bila nemoguća jer je na vlast došlo mnogi ljudi koji su omogućili sticanje nezavisnosti ovih država, a koji su 90-ih godina ili direktno učestvovali u ratnim zločinima ili su dugo vremena podržavali ratnu politiku Slobodana Miloševića i učestvovali u kršenju ljudskih prava svojih građana. Zajednički imenitelj za sve države je da su njihovi građani na različite načine saučestvovali u zločinima i kršenju ljudskih prava. Oni su svojim glasovima dali legitimitet tim ljudima i zato je nemoguće očekivati da će građani na bilo koji način insistirati na lustraciji. To se odnosi i na medije, intelektualce, univerzitet… suviše je tu kandidata za lustraciju. Uostalom, sada je već kasno.

MONITOR: Hapšenjem Ratka Mladića počela je nova predstava u Haškom tribunalu i oko njega. Žrtve su za medije postale drugorazredna tema, a Mladić se i kontekstualno i eksplicite prikazuje i sam žrtvom neotkrivene zavjere. Može li se očekivati da se i njegova odbrana vodi u tom pravcu?
LUKIĆ: To u velikoj meri zavisi od toga ko će Mladića zastupati pred sudom. Verovatno će izabrati advokata koji će trabunjati takve budalaštine. Uostalom, na koji inteligentan način zverstva tog čoveka i mogu da se brane? Genocid se ne može odbraniti nikakvim teorijama zavere i služenjem svom narodu. Problem je što je Ratko Mladić glupa zver koja ništa ne shvata. To je pokazao u prvim danima u sudnici odbijajući da sasluša optužnicu i ponavljajući kako je on branio svoj narod. Postoje teorije da bi on na suđenju mogao da kaže nešto što bi državu Srbiju direktno povezalo sa Srebrenicom i drugim zločinima u Bosni. Ja u to ne verujem, on će i dalje odbijati da prizna da su se ti zločini uopšte desili, a ujedno će se osećati viteški jer ne želi da dovodi u nevolju svoju maticu Srbiju.

MONITOR: U Srebrenici se na svaku godišnjicu smjenjuju lokalni i strani lideri. Oni šalju poruke o pomirenju i dobroj zajedničkoj budućnosti, s onim „da se više nikada ne ponovi”. S druge srtane, uvijek su spremni da komentarišu presude Haškog tribunala i da se u tim komentarima ulaguju sa starim populističkim umijećem. Kuda nas to vodi?
LUKIĆ: To vodi u šizofreniju društva kojoj danas prisustvujemo. Ne mogu biti zdravi ljudi koji u glavi drže dve protivrečne misli: i da svi zločinci treba da budu kažnjeni i da su naši zločini, ako ih uopšte i priznajemo, bili opravdani. U tom sluđivanju ljudi učestvuju svi, pa i najpristojniji političari u regionu.Često se to objašnjava političkim pragmatizmom, navodno, političari to moraju da govore, jer im je takvo biračko telo, takvo je javno mnjenje, nacionalističko, šovinističko… A ko je stvorio takvo javno mnjenje? Sveti Petar? Hari Poter? Pa, oni su ga stvorili, a sada se na njega pozivaju. Zlo mi je od tih izvinjenja koja ništa ne znače. Stalno se pominje onaj gest Vilija Branta. Mogu svi oni redom da kleče, od Tadića i Josipovića, pa sve do Đukanovića, to ništa neće značiti jer njihove državne institucije, sudovi, istoričari, intelektualci… nisu uradili ono što su uradile njihove nemačke kolege pre nego što je klekao Vili Brant. Pre klečanja ima mnogo toga da se uradi. Ne može se u isto vreme izvinjavati u Potočarima, a na državnoj televiziji držati Aleksandra Tijanića koji poziva u goste Miloševićeve ideologe i egzekutore. Može Hrvatska sutra da uđe u EU, ali će i dalje biti bolesno društvo dok god onoliko ljudi pomahnita zbog presude Gotovini, može Crna Gora prekosutra da uđe u EU, ali neće biti normalno društvo dokle god se njeni političari i intelektualci budu krili iza krvavih leđa Slobodana Miloševića i Srbije. Zna se ko se slikao na kom ratištu, ko je šta pljačkao i na tom novcu sagradio kuću. Svako ima svoj krst i moraće da ga ponese. Ako neće, onda ništa… Umiraćemo, ali sada ne od metka nego od infekcije po prljavim bolnicama, jer čistačice neće da čiste, lekari traže mito, deca će nam se bosti noževima po noćnim klubovima jer je neko zapevao “pogrešnu” pesmu, pametni i sposobni će bežati iz nezavisnih i ponosnih država, babe i dede će svisnuti jer su im unuci s duge strane okeana. A najgore je kada ih sačekaju na aerodromu i shvate da sa njima ne mogu da komuniciraju jer im unuci ne govore ni srpski, ni crnogorski, ni hrvatski. To je susret dva stranca, ista krv ne pomaže.

MONITOR: Očekujete li da će rezultati REKOM spriječiti političare da skrivaju istinu o prirodi ratova 90-tih?
LUKIĆ: Ne, apsolutno ne. Delimično zbog toga što, bez obzira na plemenite ciljeve, ova inicijativa ima mnogo nedostataka, ali najviše zbog prirode i sastava vlasti novonastalih država.

MONITOR: Hoće li ekonomska i vlasnička tranzicija u medijima učiniti ono što nisu ratno-nacionalistički režimi 90-ih?
LUKIĆ: Prvo, mislim da sa velikom rezervom treba govoriti o ekonomskoj i vlasničkoj transformaciji medija. U našim malim državama, sa bednom privredom, monopolima, uvozničkim lobijima, bliskim vezama partija i tzv. Biznismena… teško da se može govoriti o tome da neko kupuje neki medij da bi se obogatio. Mediji se kupuju ili da bi se uništili ili da bi se politički kontrolisali. A ko ima novca i potrebe da kupi neki medij da bi ga uništio, sveo tiraž nekih novina na 2-3 hiljade primeraka? Najčešće onaj ko se 90-ih obogatio sarađujući sa zločincima i ko nikako ne želi da se u medijima rasprvlja o prošlosti, o poreklu tzv. prvog miliona, o švercu nafte, cigareta, drvne građe…

Koga je briga za istinu

MONITOR: Za neke medijske ljude pojavila se i dilema kako tretirati u medijima ne samo one optužene za ratne zločine već i one koji su pravosnažno osuđeni. Biljana Plavšić je ovih dana na naslovnoj strani NIN, a Veselin Šljivančanin daje intervju TV B92, kao „ekskluzivan”, a da pritom nije jasno šta je važno imao da kaže. Gdje je tu potraga za istinom i važnim informacijama, a gdje bizarni senzacionalizam na štetu istine?
LUKIĆ: Novinarstvo je jedan od najsramnijih delova naših sramnih država. Tako je bilo za vreme ratova, tako je i sada. Uostalom, koga je briga šta je istina? Političare? Sudije? Popove? Zašto bi to bilo drugačije s novinarima? Većina novinara nije opremljena ni intelektualno, ni moralno, ni zanatski da traga za istinom, zbog toga im je bizarni senzacionalizam bliži srcu. Nažalost, većina novinara su ne samo nesposobne kukavice, nego i šovinisti, ksenofobi, homofobi, pa i rasisti. Zbog toga je često primitivni senzacionalizam samo pokriće za iskrenu nameru da se Gotovina, Mladić i ostali zlikovci predstave kao ljudi plemenitog cilja koji su možda malo “prekomerno upotrebili silu”.

Bolesno društvo

MONITOR: Uloga mnogih političara , ali i vojnika i policajaca i drugih državnih službenika u ratovima 90-ih nije, ne samo dovoljno poznata, već ni istražena. Neki od njih i danas vode ex-yu države. Kakvo društvo stvara ta opšta neodgovornost?
LUKIĆ: Kao što sam već rekla, bolesno. To su društva koja žele da postanu deo Evrope, a s druge strane ne veruju u osnovne principe na kojima počiva EU. To su društva kojima vladaju ljudi koji su se ogrešili o najosnovnije civilizacijske i hrišćanske norme, a koji sada treba da nas uvedu u zajednicu civilizovanih država i koji celivaju krstove i križeve gde god ih put nanese. Ta se hipokrizija sa vrha države, crkve,vojske… širi kao virus kroz čitavo društvo. Građani se izjašnjavaju za ulazak u EU, a preziru osnovne zapadne vrednosti, izuzev novca, toleranciju smatraju slabošću, različitost nužnim zlom, mrze Rome, homoseksualce, ponosni su na svoja plemena, svoju autoritarnost, mizoginiju… Dok se ne dogovorimo da iza 5. božje zapovesti – ne ubij, nema nikavog ali… mnogi ljudi će živeti kao psi u svojim suverenim, nacionalnim, ponosnim… državama

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo