Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA LUKIĆ, UREDNICA BEOGRADSKOG PEŠČANIKA Svi nas sluđuju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta bi, po vašem mišljenju, bio pravi odgovor država i društava ex-yu zemalja na zločine 90-tih?
LUKIĆ: Skora svaka važnija državna institucija morala bi da odgovori kakva je bila njena uloga u tim zločinima. Počev od parlamenta, vojske, policije pa sve do državnih, železničkih i autobuskih preduzeća i gradske čistoće. Koje firme iz Srbije su, na primer, slale svoje autobuse u Srebrenicu, da li su Železnice Srbije stvarno poslale dokument vlastima kojim upozoravaju da se sprema otmica u Štrpcima, koja gradska čistoća je slala svoje radnike da tovare tela kosovskih civila u hladnjače koje će na kraju završiti u jezerima po Srbiji… Počela sam namerno od ovih detalja da bih ilustrovala do kojih sve državnih institucija seže odgovornost za ratne zločine. Naravno, i u toj krvavoj piramidi postoji hijerarhija, države bi najpre same morale da sude svojim građanima iz vrha vlasti koje su donosile odluke o “asanaciji terena”, “humanom preseljenju”…i naravno vojnim i policijskim generalima koji su “samo izvršavali ta naređenja”. Državne RTV kuće su morale prvo da se oslobode svojih novinara koji su lagali i trovali ljude, a ne malom broju njih je moralo biti suđeno…

MONITOR: I ne samo oficirima, policajcima, novinarima…
LUKIĆ: Da su samo političari i njihovi generali i policajci odgovorni za ratne zločine, bilo bi lako, ali šta ćemo sa crkvenim velikodostojnicima koji su huškali na rat, blagosiljali ubice, ispraćali zlikovce u Hag kao najveće sinove svoga roda? Neki od tih božijih izaslanika su morali odgovarati pred sudom, i to ne samo božijim i crkvenim. Novonastale države i društva su imale šansu ne samo da kazne zločince i njihove pomagače, nego i da za 10-15 godina tzv. mira uspostave vrednosti i mehanizme koji bi onemogućili da se slobodno i spokojno centrom Beograda ili Zagreba šetaju zveri, da nam sa državnih medija propovedaju saučesnici u genocidu, da u udžbenicima istorije i dalje postoji naš “nebeski” i njihov “zločinački” narod… Hoću da kažem da je u tom strašnom poslu suočavanja sa zločinima posla bilo za sve, počev od parlamenta, sudova, akademije nauka, udruženja novinara, ministrastava policije i prosvete, pa sve do fudbalskih klubova. Pošto se nismo usudili da progovorimo o onome što smo se osmelili da uradimo, onda će to umesto nas, s mnogo manjim efektom, uraditi Haški sud, božiji sud, ko u njega veruje, sud Evrospke fudbalske federacije… Mišel Platini je morao da dođe u Beograd i Zagreb i da pripreti diskvalifikacijom naših reprezentacijama, jer nema nikoga u zemlji ko bi rekao da se neće šutirati lopta sve dok se na tribinama viori transparent “Nož, žica, Srebrenica”, ili “Srbe na vrbe”.

MONITOR: Za razliku od Istočne Evrope, jugoslovenske države se nisu pozabavile lustracijom.
LUKIĆ: Lustracije nije bilo i neće je ni biti iz mnogo razloga. Prvo, u najvažnjim državnim institucijama je mnogo onih koji bi prvi morali biti lustrirani, drugo, njihovi partijski drugovi ili koalicioni partneri su često lopovi i kriminalci čiji je osnovni moto: ne diraj me, ne diram te. U Srbiji je lustracija postala nemoguća zbog samog načina na koji je srušen Miloševićev režim, odnosno zbog sastava postpetooktobarske vlasti u kojoj je Koštunica imao ogromnu i pogubnu ulogu. U Hrvatskoj, pa i u Crnoj Gori, lustracija je bila nemoguća jer je na vlast došlo mnogi ljudi koji su omogućili sticanje nezavisnosti ovih država, a koji su 90-ih godina ili direktno učestvovali u ratnim zločinima ili su dugo vremena podržavali ratnu politiku Slobodana Miloševića i učestvovali u kršenju ljudskih prava svojih građana. Zajednički imenitelj za sve države je da su njihovi građani na različite načine saučestvovali u zločinima i kršenju ljudskih prava. Oni su svojim glasovima dali legitimitet tim ljudima i zato je nemoguće očekivati da će građani na bilo koji način insistirati na lustraciji. To se odnosi i na medije, intelektualce, univerzitet… suviše je tu kandidata za lustraciju. Uostalom, sada je već kasno.

MONITOR: Hapšenjem Ratka Mladića počela je nova predstava u Haškom tribunalu i oko njega. Žrtve su za medije postale drugorazredna tema, a Mladić se i kontekstualno i eksplicite prikazuje i sam žrtvom neotkrivene zavjere. Može li se očekivati da se i njegova odbrana vodi u tom pravcu?
LUKIĆ: To u velikoj meri zavisi od toga ko će Mladića zastupati pred sudom. Verovatno će izabrati advokata koji će trabunjati takve budalaštine. Uostalom, na koji inteligentan način zverstva tog čoveka i mogu da se brane? Genocid se ne može odbraniti nikakvim teorijama zavere i služenjem svom narodu. Problem je što je Ratko Mladić glupa zver koja ništa ne shvata. To je pokazao u prvim danima u sudnici odbijajući da sasluša optužnicu i ponavljajući kako je on branio svoj narod. Postoje teorije da bi on na suđenju mogao da kaže nešto što bi državu Srbiju direktno povezalo sa Srebrenicom i drugim zločinima u Bosni. Ja u to ne verujem, on će i dalje odbijati da prizna da su se ti zločini uopšte desili, a ujedno će se osećati viteški jer ne želi da dovodi u nevolju svoju maticu Srbiju.

MONITOR: U Srebrenici se na svaku godišnjicu smjenjuju lokalni i strani lideri. Oni šalju poruke o pomirenju i dobroj zajedničkoj budućnosti, s onim „da se više nikada ne ponovi”. S druge srtane, uvijek su spremni da komentarišu presude Haškog tribunala i da se u tim komentarima ulaguju sa starim populističkim umijećem. Kuda nas to vodi?
LUKIĆ: To vodi u šizofreniju društva kojoj danas prisustvujemo. Ne mogu biti zdravi ljudi koji u glavi drže dve protivrečne misli: i da svi zločinci treba da budu kažnjeni i da su naši zločini, ako ih uopšte i priznajemo, bili opravdani. U tom sluđivanju ljudi učestvuju svi, pa i najpristojniji političari u regionu.Često se to objašnjava političkim pragmatizmom, navodno, političari to moraju da govore, jer im je takvo biračko telo, takvo je javno mnjenje, nacionalističko, šovinističko… A ko je stvorio takvo javno mnjenje? Sveti Petar? Hari Poter? Pa, oni su ga stvorili, a sada se na njega pozivaju. Zlo mi je od tih izvinjenja koja ništa ne znače. Stalno se pominje onaj gest Vilija Branta. Mogu svi oni redom da kleče, od Tadića i Josipovića, pa sve do Đukanovića, to ništa neće značiti jer njihove državne institucije, sudovi, istoričari, intelektualci… nisu uradili ono što su uradile njihove nemačke kolege pre nego što je klekao Vili Brant. Pre klečanja ima mnogo toga da se uradi. Ne može se u isto vreme izvinjavati u Potočarima, a na državnoj televiziji držati Aleksandra Tijanića koji poziva u goste Miloševićeve ideologe i egzekutore. Može Hrvatska sutra da uđe u EU, ali će i dalje biti bolesno društvo dok god onoliko ljudi pomahnita zbog presude Gotovini, može Crna Gora prekosutra da uđe u EU, ali neće biti normalno društvo dokle god se njeni političari i intelektualci budu krili iza krvavih leđa Slobodana Miloševića i Srbije. Zna se ko se slikao na kom ratištu, ko je šta pljačkao i na tom novcu sagradio kuću. Svako ima svoj krst i moraće da ga ponese. Ako neće, onda ništa… Umiraćemo, ali sada ne od metka nego od infekcije po prljavim bolnicama, jer čistačice neće da čiste, lekari traže mito, deca će nam se bosti noževima po noćnim klubovima jer je neko zapevao “pogrešnu” pesmu, pametni i sposobni će bežati iz nezavisnih i ponosnih država, babe i dede će svisnuti jer su im unuci s duge strane okeana. A najgore je kada ih sačekaju na aerodromu i shvate da sa njima ne mogu da komuniciraju jer im unuci ne govore ni srpski, ni crnogorski, ni hrvatski. To je susret dva stranca, ista krv ne pomaže.

MONITOR: Očekujete li da će rezultati REKOM spriječiti političare da skrivaju istinu o prirodi ratova 90-tih?
LUKIĆ: Ne, apsolutno ne. Delimično zbog toga što, bez obzira na plemenite ciljeve, ova inicijativa ima mnogo nedostataka, ali najviše zbog prirode i sastava vlasti novonastalih država.

MONITOR: Hoće li ekonomska i vlasnička tranzicija u medijima učiniti ono što nisu ratno-nacionalistički režimi 90-ih?
LUKIĆ: Prvo, mislim da sa velikom rezervom treba govoriti o ekonomskoj i vlasničkoj transformaciji medija. U našim malim državama, sa bednom privredom, monopolima, uvozničkim lobijima, bliskim vezama partija i tzv. Biznismena… teško da se može govoriti o tome da neko kupuje neki medij da bi se obogatio. Mediji se kupuju ili da bi se uništili ili da bi se politički kontrolisali. A ko ima novca i potrebe da kupi neki medij da bi ga uništio, sveo tiraž nekih novina na 2-3 hiljade primeraka? Najčešće onaj ko se 90-ih obogatio sarađujući sa zločincima i ko nikako ne želi da se u medijima rasprvlja o prošlosti, o poreklu tzv. prvog miliona, o švercu nafte, cigareta, drvne građe…

Koga je briga za istinu

MONITOR: Za neke medijske ljude pojavila se i dilema kako tretirati u medijima ne samo one optužene za ratne zločine već i one koji su pravosnažno osuđeni. Biljana Plavšić je ovih dana na naslovnoj strani NIN, a Veselin Šljivančanin daje intervju TV B92, kao „ekskluzivan”, a da pritom nije jasno šta je važno imao da kaže. Gdje je tu potraga za istinom i važnim informacijama, a gdje bizarni senzacionalizam na štetu istine?
LUKIĆ: Novinarstvo je jedan od najsramnijih delova naših sramnih država. Tako je bilo za vreme ratova, tako je i sada. Uostalom, koga je briga šta je istina? Političare? Sudije? Popove? Zašto bi to bilo drugačije s novinarima? Većina novinara nije opremljena ni intelektualno, ni moralno, ni zanatski da traga za istinom, zbog toga im je bizarni senzacionalizam bliži srcu. Nažalost, većina novinara su ne samo nesposobne kukavice, nego i šovinisti, ksenofobi, homofobi, pa i rasisti. Zbog toga je često primitivni senzacionalizam samo pokriće za iskrenu nameru da se Gotovina, Mladić i ostali zlikovci predstave kao ljudi plemenitog cilja koji su možda malo “prekomerno upotrebili silu”.

Bolesno društvo

MONITOR: Uloga mnogih političara , ali i vojnika i policajaca i drugih državnih službenika u ratovima 90-ih nije, ne samo dovoljno poznata, već ni istražena. Neki od njih i danas vode ex-yu države. Kakvo društvo stvara ta opšta neodgovornost?
LUKIĆ: Kao što sam već rekla, bolesno. To su društva koja žele da postanu deo Evrope, a s druge strane ne veruju u osnovne principe na kojima počiva EU. To su društva kojima vladaju ljudi koji su se ogrešili o najosnovnije civilizacijske i hrišćanske norme, a koji sada treba da nas uvedu u zajednicu civilizovanih država i koji celivaju krstove i križeve gde god ih put nanese. Ta se hipokrizija sa vrha države, crkve,vojske… širi kao virus kroz čitavo društvo. Građani se izjašnjavaju za ulazak u EU, a preziru osnovne zapadne vrednosti, izuzev novca, toleranciju smatraju slabošću, različitost nužnim zlom, mrze Rome, homoseksualce, ponosni su na svoja plemena, svoju autoritarnost, mizoginiju… Dok se ne dogovorimo da iza 5. božje zapovesti – ne ubij, nema nikavog ali… mnogi ljudi će živeti kao psi u svojim suverenim, nacionalnim, ponosnim… državama

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo