Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA LUKIĆ, UREDNICA BEOGRADSKOG PEŠČANIKA Svi nas sluđuju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta bi, po vašem mišljenju, bio pravi odgovor država i društava ex-yu zemalja na zločine 90-tih?
LUKIĆ: Skora svaka važnija državna institucija morala bi da odgovori kakva je bila njena uloga u tim zločinima. Počev od parlamenta, vojske, policije pa sve do državnih, železničkih i autobuskih preduzeća i gradske čistoće. Koje firme iz Srbije su, na primer, slale svoje autobuse u Srebrenicu, da li su Železnice Srbije stvarno poslale dokument vlastima kojim upozoravaju da se sprema otmica u Štrpcima, koja gradska čistoća je slala svoje radnike da tovare tela kosovskih civila u hladnjače koje će na kraju završiti u jezerima po Srbiji… Počela sam namerno od ovih detalja da bih ilustrovala do kojih sve državnih institucija seže odgovornost za ratne zločine. Naravno, i u toj krvavoj piramidi postoji hijerarhija, države bi najpre same morale da sude svojim građanima iz vrha vlasti koje su donosile odluke o “asanaciji terena”, “humanom preseljenju”…i naravno vojnim i policijskim generalima koji su “samo izvršavali ta naređenja”. Državne RTV kuće su morale prvo da se oslobode svojih novinara koji su lagali i trovali ljude, a ne malom broju njih je moralo biti suđeno…

MONITOR: I ne samo oficirima, policajcima, novinarima…
LUKIĆ: Da su samo političari i njihovi generali i policajci odgovorni za ratne zločine, bilo bi lako, ali šta ćemo sa crkvenim velikodostojnicima koji su huškali na rat, blagosiljali ubice, ispraćali zlikovce u Hag kao najveće sinove svoga roda? Neki od tih božijih izaslanika su morali odgovarati pred sudom, i to ne samo božijim i crkvenim. Novonastale države i društva su imale šansu ne samo da kazne zločince i njihove pomagače, nego i da za 10-15 godina tzv. mira uspostave vrednosti i mehanizme koji bi onemogućili da se slobodno i spokojno centrom Beograda ili Zagreba šetaju zveri, da nam sa državnih medija propovedaju saučesnici u genocidu, da u udžbenicima istorije i dalje postoji naš “nebeski” i njihov “zločinački” narod… Hoću da kažem da je u tom strašnom poslu suočavanja sa zločinima posla bilo za sve, počev od parlamenta, sudova, akademije nauka, udruženja novinara, ministrastava policije i prosvete, pa sve do fudbalskih klubova. Pošto se nismo usudili da progovorimo o onome što smo se osmelili da uradimo, onda će to umesto nas, s mnogo manjim efektom, uraditi Haški sud, božiji sud, ko u njega veruje, sud Evrospke fudbalske federacije… Mišel Platini je morao da dođe u Beograd i Zagreb i da pripreti diskvalifikacijom naših reprezentacijama, jer nema nikoga u zemlji ko bi rekao da se neće šutirati lopta sve dok se na tribinama viori transparent “Nož, žica, Srebrenica”, ili “Srbe na vrbe”.

MONITOR: Za razliku od Istočne Evrope, jugoslovenske države se nisu pozabavile lustracijom.
LUKIĆ: Lustracije nije bilo i neće je ni biti iz mnogo razloga. Prvo, u najvažnjim državnim institucijama je mnogo onih koji bi prvi morali biti lustrirani, drugo, njihovi partijski drugovi ili koalicioni partneri su često lopovi i kriminalci čiji je osnovni moto: ne diraj me, ne diram te. U Srbiji je lustracija postala nemoguća zbog samog načina na koji je srušen Miloševićev režim, odnosno zbog sastava postpetooktobarske vlasti u kojoj je Koštunica imao ogromnu i pogubnu ulogu. U Hrvatskoj, pa i u Crnoj Gori, lustracija je bila nemoguća jer je na vlast došlo mnogi ljudi koji su omogućili sticanje nezavisnosti ovih država, a koji su 90-ih godina ili direktno učestvovali u ratnim zločinima ili su dugo vremena podržavali ratnu politiku Slobodana Miloševića i učestvovali u kršenju ljudskih prava svojih građana. Zajednički imenitelj za sve države je da su njihovi građani na različite načine saučestvovali u zločinima i kršenju ljudskih prava. Oni su svojim glasovima dali legitimitet tim ljudima i zato je nemoguće očekivati da će građani na bilo koji način insistirati na lustraciji. To se odnosi i na medije, intelektualce, univerzitet… suviše je tu kandidata za lustraciju. Uostalom, sada je već kasno.

MONITOR: Hapšenjem Ratka Mladića počela je nova predstava u Haškom tribunalu i oko njega. Žrtve su za medije postale drugorazredna tema, a Mladić se i kontekstualno i eksplicite prikazuje i sam žrtvom neotkrivene zavjere. Može li se očekivati da se i njegova odbrana vodi u tom pravcu?
LUKIĆ: To u velikoj meri zavisi od toga ko će Mladića zastupati pred sudom. Verovatno će izabrati advokata koji će trabunjati takve budalaštine. Uostalom, na koji inteligentan način zverstva tog čoveka i mogu da se brane? Genocid se ne može odbraniti nikakvim teorijama zavere i služenjem svom narodu. Problem je što je Ratko Mladić glupa zver koja ništa ne shvata. To je pokazao u prvim danima u sudnici odbijajući da sasluša optužnicu i ponavljajući kako je on branio svoj narod. Postoje teorije da bi on na suđenju mogao da kaže nešto što bi državu Srbiju direktno povezalo sa Srebrenicom i drugim zločinima u Bosni. Ja u to ne verujem, on će i dalje odbijati da prizna da su se ti zločini uopšte desili, a ujedno će se osećati viteški jer ne želi da dovodi u nevolju svoju maticu Srbiju.

MONITOR: U Srebrenici se na svaku godišnjicu smjenjuju lokalni i strani lideri. Oni šalju poruke o pomirenju i dobroj zajedničkoj budućnosti, s onim „da se više nikada ne ponovi”. S druge srtane, uvijek su spremni da komentarišu presude Haškog tribunala i da se u tim komentarima ulaguju sa starim populističkim umijećem. Kuda nas to vodi?
LUKIĆ: To vodi u šizofreniju društva kojoj danas prisustvujemo. Ne mogu biti zdravi ljudi koji u glavi drže dve protivrečne misli: i da svi zločinci treba da budu kažnjeni i da su naši zločini, ako ih uopšte i priznajemo, bili opravdani. U tom sluđivanju ljudi učestvuju svi, pa i najpristojniji političari u regionu.Često se to objašnjava političkim pragmatizmom, navodno, političari to moraju da govore, jer im je takvo biračko telo, takvo je javno mnjenje, nacionalističko, šovinističko… A ko je stvorio takvo javno mnjenje? Sveti Petar? Hari Poter? Pa, oni su ga stvorili, a sada se na njega pozivaju. Zlo mi je od tih izvinjenja koja ništa ne znače. Stalno se pominje onaj gest Vilija Branta. Mogu svi oni redom da kleče, od Tadića i Josipovića, pa sve do Đukanovića, to ništa neće značiti jer njihove državne institucije, sudovi, istoričari, intelektualci… nisu uradili ono što su uradile njihove nemačke kolege pre nego što je klekao Vili Brant. Pre klečanja ima mnogo toga da se uradi. Ne može se u isto vreme izvinjavati u Potočarima, a na državnoj televiziji držati Aleksandra Tijanića koji poziva u goste Miloševićeve ideologe i egzekutore. Može Hrvatska sutra da uđe u EU, ali će i dalje biti bolesno društvo dok god onoliko ljudi pomahnita zbog presude Gotovini, može Crna Gora prekosutra da uđe u EU, ali neće biti normalno društvo dokle god se njeni političari i intelektualci budu krili iza krvavih leđa Slobodana Miloševića i Srbije. Zna se ko se slikao na kom ratištu, ko je šta pljačkao i na tom novcu sagradio kuću. Svako ima svoj krst i moraće da ga ponese. Ako neće, onda ništa… Umiraćemo, ali sada ne od metka nego od infekcije po prljavim bolnicama, jer čistačice neće da čiste, lekari traže mito, deca će nam se bosti noževima po noćnim klubovima jer je neko zapevao “pogrešnu” pesmu, pametni i sposobni će bežati iz nezavisnih i ponosnih država, babe i dede će svisnuti jer su im unuci s duge strane okeana. A najgore je kada ih sačekaju na aerodromu i shvate da sa njima ne mogu da komuniciraju jer im unuci ne govore ni srpski, ni crnogorski, ni hrvatski. To je susret dva stranca, ista krv ne pomaže.

MONITOR: Očekujete li da će rezultati REKOM spriječiti političare da skrivaju istinu o prirodi ratova 90-tih?
LUKIĆ: Ne, apsolutno ne. Delimično zbog toga što, bez obzira na plemenite ciljeve, ova inicijativa ima mnogo nedostataka, ali najviše zbog prirode i sastava vlasti novonastalih država.

MONITOR: Hoće li ekonomska i vlasnička tranzicija u medijima učiniti ono što nisu ratno-nacionalistički režimi 90-ih?
LUKIĆ: Prvo, mislim da sa velikom rezervom treba govoriti o ekonomskoj i vlasničkoj transformaciji medija. U našim malim državama, sa bednom privredom, monopolima, uvozničkim lobijima, bliskim vezama partija i tzv. Biznismena… teško da se može govoriti o tome da neko kupuje neki medij da bi se obogatio. Mediji se kupuju ili da bi se uništili ili da bi se politički kontrolisali. A ko ima novca i potrebe da kupi neki medij da bi ga uništio, sveo tiraž nekih novina na 2-3 hiljade primeraka? Najčešće onaj ko se 90-ih obogatio sarađujući sa zločincima i ko nikako ne želi da se u medijima rasprvlja o prošlosti, o poreklu tzv. prvog miliona, o švercu nafte, cigareta, drvne građe…

Koga je briga za istinu

MONITOR: Za neke medijske ljude pojavila se i dilema kako tretirati u medijima ne samo one optužene za ratne zločine već i one koji su pravosnažno osuđeni. Biljana Plavšić je ovih dana na naslovnoj strani NIN, a Veselin Šljivančanin daje intervju TV B92, kao „ekskluzivan”, a da pritom nije jasno šta je važno imao da kaže. Gdje je tu potraga za istinom i važnim informacijama, a gdje bizarni senzacionalizam na štetu istine?
LUKIĆ: Novinarstvo je jedan od najsramnijih delova naših sramnih država. Tako je bilo za vreme ratova, tako je i sada. Uostalom, koga je briga šta je istina? Političare? Sudije? Popove? Zašto bi to bilo drugačije s novinarima? Većina novinara nije opremljena ni intelektualno, ni moralno, ni zanatski da traga za istinom, zbog toga im je bizarni senzacionalizam bliži srcu. Nažalost, većina novinara su ne samo nesposobne kukavice, nego i šovinisti, ksenofobi, homofobi, pa i rasisti. Zbog toga je često primitivni senzacionalizam samo pokriće za iskrenu nameru da se Gotovina, Mladić i ostali zlikovci predstave kao ljudi plemenitog cilja koji su možda malo “prekomerno upotrebili silu”.

Bolesno društvo

MONITOR: Uloga mnogih političara , ali i vojnika i policajaca i drugih državnih službenika u ratovima 90-ih nije, ne samo dovoljno poznata, već ni istražena. Neki od njih i danas vode ex-yu države. Kakvo društvo stvara ta opšta neodgovornost?
LUKIĆ: Kao što sam već rekla, bolesno. To su društva koja žele da postanu deo Evrope, a s druge strane ne veruju u osnovne principe na kojima počiva EU. To su društva kojima vladaju ljudi koji su se ogrešili o najosnovnije civilizacijske i hrišćanske norme, a koji sada treba da nas uvedu u zajednicu civilizovanih država i koji celivaju krstove i križeve gde god ih put nanese. Ta se hipokrizija sa vrha države, crkve,vojske… širi kao virus kroz čitavo društvo. Građani se izjašnjavaju za ulazak u EU, a preziru osnovne zapadne vrednosti, izuzev novca, toleranciju smatraju slabošću, različitost nužnim zlom, mrze Rome, homoseksualce, ponosni su na svoja plemena, svoju autoritarnost, mizoginiju… Dok se ne dogovorimo da iza 5. božje zapovesti – ne ubij, nema nikavog ali… mnogi ljudi će živeti kao psi u svojim suverenim, nacionalnim, ponosnim… državama

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo