Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA ĐURĐEVIĆ–LUKIĆ, potpredsjednica Foruma za međunarodne odnose u Beogradu: Mali smo mi

Objavljeno prije

na

Nedavno jedva izbjegnuti tehnički bankrot SAD, pokrenuo je niz pitanja i izazvao strah u Evropi ali i u Kini, i drugim uticajnim zemljama. O tome da li će se SAD nakon ovoga radikalno mijenjati, ako se o tome razmišlja u uticajnim američkim intelektualnim krugovima, razgovarali smo sa istoričarkom i politikološkinjom Svetlanom Đurđević Lukić, nekadašnjom urednicom političke rubrike NIN, a danas stručnjakom iz oblasti američkih studija. Magistrirala je u Londonu, usavršavala se na Oksfordu i na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. MONITOR: Prije nekoliko dana ste se vratili iz SAD. Koliko se temama tranzicije u našem dijelu Evrope bave istraživači u SAD?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Problem tranzicije, bilo da se radi o okončanju autoritarnih režima i procesu tranzicije ka konsolidovanoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji, ili o post-konfliktnoj tranziciji, veoma je važna tema za SAD ne samo teorijski nego još više u praktičnom smislu. Amerikanci sebe smatraju globalnim predvodnikom demokratije, a ideja da povećanje broja demokratskih država direktno vodi poboljšanoj bezbednosti jer konsolidovane demokratije ne ratuju između sebe navodi se u nekoliko strategija nacionalne bezbednosti SAD, kao i bezbednosne pretnje čije je izvorište u krhkim državama.

Od terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. i intervencije u Avganistanu, najveći broj istraživanja je orijentisan na pitanja terorizma, demokratije u islamskim zemljama, okončanje ratova u Avganistanu i Iraku. Pojednini aspekti skorašnjih procesa na Balkanu – od etničkih sukoba i modaliteta njihovog bezbednosnog, političkog i institucionalnog rešavanja, posebno dometa vojnih okupacija i međunarodnih protektorata, do uloge civilnog društva u „padu diktatora”, izučavaju se kao iskustvo koje treba imati na umu kada je reč i o zemljama od Severne Afrike do Centralne Azije. U našem delu Evrope nema značajnih energetskih rezervi niti nuklearnih ambicija, stanovništvo je relativno malobrojno, tako da je značaj ovog regiona samog po sebi, mali.

MONITOR: Koliko se u politički uticajnim elitama u SAD obraća pažnja na dalje evroatlantske integracije Zapadnog Balkana?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: S obzirom na uključenost SAD u događaje na Balkanu 90-ih, pa i kasnije, broj američkih stručnjaka za naš region, stvarnih ali i nabeđenih, u administraciji, vojsci, univerzitetskim i istraživačkim centrima, NVO organizacijama i drugim strukturama je prilično velik. Oni u nejednakoj meri prate tekuće procese na Balkanu, dobar deo njih se okrenuo novim specijalizacijama, regionima koji su za SAD kritični, ali se oglašavaju u situacijama kada ovde dođe do podizanja tenzija. Zapadnom Balkanu se u javnosti inače ne poklanja mnogo pažnje jer se smatra da je pitanje granica i broja država rešeno, da su zemlje regiona uvezane međusobno i sa međunarodnom zajednicom u sistem obavezujućih ugovora, od Dejtona preko Kumanova do Ohrida, u brojne reforme koje podstiče EU, i u saradnju sa NATO. Međutim, za globalnu silu poput SAD načelno je važno da ima uvid u sve, i u nastupima zvaničnika, na primer pred nadležnim odborima u Predstavničkom domu i Senatu, navodi se da je tekuća stabilizacija i integracija u Evropu oblasti od Jadrana do Crnog mora važan fokus spoljnopolitičke agende Obamine administracije, ili čak da je integracija Zapadnog Balkana u evro-atlantsku zajednicu „visoki prioritet”.

MONITOR: A u vezi sa tim, kakva bi se reakcija iz Vašingtona mogla očekivati kada uskoro dođe na red tema o daljem napredovanju Crne Gore i Srbije ka EU?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Vašington stalno podstiče integraciju našeg regiona u EU. Uprošćeno govoreći, od EU se očekuje ako ne daje naročito veliki doprinos nekim drugim za Obamu važnim globalnim pitanjima, bar da se značajnije posveti svom najbližem susedstvu, i okonča „nedovršeni posao” na Balkanu. Za razliku od ove strane Atlantika, Amerikanci naglašavaju svoje zasluge za evropski mirovni projekat – prisustvom SAD na tlu Zapadne Evrope, pobedom u Hladnom ratu, i podsticanjem širenja NATO i EU, pa mir, prosperitet i uključenje ovog kutka Evrope u EU i NATO doživljavaju kao poslednji nedostajući kamen u tom mozaiku.

Drugo je pitanje koliki uticaj u ovoj fazi SAD može imati na Brisel koji ima velike finansijske probleme, dugu listu zahteva od kandidata i potencijalnih kandidata, i ne želi da se ponovi situacija sa Bugarskom i Rumunijom.

MONITOR: Čuli smo nedavno još jedno reagovanje Danijela Servera u vezi sa statusom Kosova i pitanjem podjele. Koliko je Kosovo za SAD još bezbjednosna tema?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Poznato je da su SAD najvatreniji zagovornik nezavisnog Kosova u granicama pokrajine iz vremena SFRJ, što je, uz očuvanje jedinstva BIH, glavna preokupacija Vašingtona na Balkanu. Bezbednosna dimenzija jeste ključna, ali po meni prvenstveno u smislu da se veliki politički pa i finansijski kapital u vidu donacija regionu tokom gotovo 20 godina, ne dovede u pitanje novim komplikacijama. Sadašnja administracija želi da se održe i naglase dostignuća intervencija prethodne administracije demokrata (Klinton, 1993-2000), i suprotstave katastrofalnim rezultatima Džordža Buša. Bitno je i da se održanjem uspeha na Balkanu, na konceptualnom odnosno strategijskom nivou ne ospori, tj. ne zatvori mogućnost nekih novih intervencija u vidu takozvanog procesa izgradnje država (eng. state building).

MONITOR: Ambasador Kristofer Hil je prije nekoliko godina rekao da srpsko pitanje više nije problem već da je to albansko pitanje, tj. tema Velike Albanije. Kako ste ga vi razumjeli?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: To znači da Hil, i američka administracija u širem smislu, smatraju da je srpska nacija potrošila svoje prilike za trajno ujedinjenje na Balkanu, i da je kao poražena, i fizički i demografski, a uz to i diskreditovana na međunarodnom planu 90-tih, pacifikovana, te da ne treba da gaji iluzije o rekompoziciji ovog prostora u svoju korist. Albanci su mlada nacija, u demografskom usponu, i nisu prošli kroz fazu života u jednoj državi u modernom dobu, te se može očekivati da će se takve ambicije snažnije ispoljavati. Ova izjava implicira i određeni strah od njihovih teritorijalnih zahteva, ako ne i novih sukoba.

Kao istoričar, polazim od racionalnog stava da istorija ima svoju dijalektiku – narodi se javljaju na njenoj pozornici, šire, sele, razvijaju drugačiji identitet, konsoliduju ili nestaju, ništa nije večito. Ali to da li će biti neke nove Velike Albanije ili Velike Srbije zavisi od niza okolnosti koje se na duži rok ne mogu predvideti – linearne projekcije nisu uputne, i ništa nije neumitno.

MONITOR: Bili ste u Njujorku tokom ove najnovije drame oko američkog duga i tehničkog bankrota. Koliko je to uzdrmalo ovu zemlju koja ne pamti takvu situaciju?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: S malim prekidima, praktično već četiri decenije Vašington troši više novca nego što ubira. Deficit je narastao zbog Bušovih ratova vođenih bez podizanja poreza, a pod Obamom poprimio ogromne razmere zbog ekonomske krize, odnosno spašavanja banaka. Kriza je poprimila ogromne razmere prvenstveno zato što su mnogi republikanci, a naročito prošle godine u Kongres pridošli predstavnici Pokreta čajanke, želeli da pitanje podzanje limita za javni dug maksimalno ispolitizuju. Osim velike finansijske uzdrmanosti, posledice će se osetiti i na drugim poljima. Najpre, širi slojevi stanovništa doživeli su veliko razočaranje u državne institucije, Kongres, partije, nemogućnost saradnje, strančarenje, lične ambicije izabranih predstavnika vlasti i pitanje je kako će se taj otklon dalje manifestovati. Drugo, možda i važnije je što će predviđena kresanja troškova pogoditi najvećim delom upravo najsiromašnije, čime će se dodatno povećati zjapeći jaz između bogatih i siromašnih. U tom smislu Obama gubi podršku biračkog tela koje predstavljaju Afro-Amerikanci i Latinosi, koji su najveći gubitnici radnih mesta, nekretnina i mogućnosti za socijalni uspon.

MONITOR: Da li su SAD i ovom krizom likvidnosti pokazale da više nisu supersila i da sve više zavise od drugih novih moćnih država, ali i od onih koje posjeduju važne sirovine a koje se više ne mogu kontrolisati na stari način?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Globalni finansijski, bezbednosni i politički tokovi su toliko isprepletani, u njima više akteri nisu samo države nego i nedržavni akteri i svakako da se mnogi procesi ne mogu kontrolisati na stari način. Činjenica je da je globalna pozicija SAD poljuljana 11. septembra 2001. godine, a ova kriza samo pokazuje da se na period svoje ogromne moći iz decenije koja je tome prethodila više neće vratiti. Ponavljam, ekonomska kriza koja se zahuktala u SAD nije samo finansijski problem, već i pitanje koncepta američkog kapitalizma a možda i modela predstavničke demokratije na koju su SAD toliko ponosne.

Američka elita je svesna svojih slabosti u održavanju pozicije globalnog lidera i narastajuće mulitpolarnosti, ali se to još ne izgovara naročito glasno. Odnosno, nastoji se da ako je prekompozicija i neizbežna, ona ipak bude vođena od strane SAD i tako bude što sporija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo