Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA ĐURĐEVIĆ–LUKIĆ, potpredsjednica Foruma za međunarodne odnose u Beogradu: Mali smo mi

Objavljeno prije

na

Nedavno jedva izbjegnuti tehnički bankrot SAD, pokrenuo je niz pitanja i izazvao strah u Evropi ali i u Kini, i drugim uticajnim zemljama. O tome da li će se SAD nakon ovoga radikalno mijenjati, ako se o tome razmišlja u uticajnim američkim intelektualnim krugovima, razgovarali smo sa istoričarkom i politikološkinjom Svetlanom Đurđević Lukić, nekadašnjom urednicom političke rubrike NIN, a danas stručnjakom iz oblasti američkih studija. Magistrirala je u Londonu, usavršavala se na Oksfordu i na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. MONITOR: Prije nekoliko dana ste se vratili iz SAD. Koliko se temama tranzicije u našem dijelu Evrope bave istraživači u SAD?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Problem tranzicije, bilo da se radi o okončanju autoritarnih režima i procesu tranzicije ka konsolidovanoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji, ili o post-konfliktnoj tranziciji, veoma je važna tema za SAD ne samo teorijski nego još više u praktičnom smislu. Amerikanci sebe smatraju globalnim predvodnikom demokratije, a ideja da povećanje broja demokratskih država direktno vodi poboljšanoj bezbednosti jer konsolidovane demokratije ne ratuju između sebe navodi se u nekoliko strategija nacionalne bezbednosti SAD, kao i bezbednosne pretnje čije je izvorište u krhkim državama.

Od terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. i intervencije u Avganistanu, najveći broj istraživanja je orijentisan na pitanja terorizma, demokratije u islamskim zemljama, okončanje ratova u Avganistanu i Iraku. Pojednini aspekti skorašnjih procesa na Balkanu – od etničkih sukoba i modaliteta njihovog bezbednosnog, političkog i institucionalnog rešavanja, posebno dometa vojnih okupacija i međunarodnih protektorata, do uloge civilnog društva u „padu diktatora”, izučavaju se kao iskustvo koje treba imati na umu kada je reč i o zemljama od Severne Afrike do Centralne Azije. U našem delu Evrope nema značajnih energetskih rezervi niti nuklearnih ambicija, stanovništvo je relativno malobrojno, tako da je značaj ovog regiona samog po sebi, mali.

MONITOR: Koliko se u politički uticajnim elitama u SAD obraća pažnja na dalje evroatlantske integracije Zapadnog Balkana?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: S obzirom na uključenost SAD u događaje na Balkanu 90-ih, pa i kasnije, broj američkih stručnjaka za naš region, stvarnih ali i nabeđenih, u administraciji, vojsci, univerzitetskim i istraživačkim centrima, NVO organizacijama i drugim strukturama je prilično velik. Oni u nejednakoj meri prate tekuće procese na Balkanu, dobar deo njih se okrenuo novim specijalizacijama, regionima koji su za SAD kritični, ali se oglašavaju u situacijama kada ovde dođe do podizanja tenzija. Zapadnom Balkanu se u javnosti inače ne poklanja mnogo pažnje jer se smatra da je pitanje granica i broja država rešeno, da su zemlje regiona uvezane međusobno i sa međunarodnom zajednicom u sistem obavezujućih ugovora, od Dejtona preko Kumanova do Ohrida, u brojne reforme koje podstiče EU, i u saradnju sa NATO. Međutim, za globalnu silu poput SAD načelno je važno da ima uvid u sve, i u nastupima zvaničnika, na primer pred nadležnim odborima u Predstavničkom domu i Senatu, navodi se da je tekuća stabilizacija i integracija u Evropu oblasti od Jadrana do Crnog mora važan fokus spoljnopolitičke agende Obamine administracije, ili čak da je integracija Zapadnog Balkana u evro-atlantsku zajednicu „visoki prioritet”.

MONITOR: A u vezi sa tim, kakva bi se reakcija iz Vašingtona mogla očekivati kada uskoro dođe na red tema o daljem napredovanju Crne Gore i Srbije ka EU?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Vašington stalno podstiče integraciju našeg regiona u EU. Uprošćeno govoreći, od EU se očekuje ako ne daje naročito veliki doprinos nekim drugim za Obamu važnim globalnim pitanjima, bar da se značajnije posveti svom najbližem susedstvu, i okonča „nedovršeni posao” na Balkanu. Za razliku od ove strane Atlantika, Amerikanci naglašavaju svoje zasluge za evropski mirovni projekat – prisustvom SAD na tlu Zapadne Evrope, pobedom u Hladnom ratu, i podsticanjem širenja NATO i EU, pa mir, prosperitet i uključenje ovog kutka Evrope u EU i NATO doživljavaju kao poslednji nedostajući kamen u tom mozaiku.

Drugo je pitanje koliki uticaj u ovoj fazi SAD može imati na Brisel koji ima velike finansijske probleme, dugu listu zahteva od kandidata i potencijalnih kandidata, i ne želi da se ponovi situacija sa Bugarskom i Rumunijom.

MONITOR: Čuli smo nedavno još jedno reagovanje Danijela Servera u vezi sa statusom Kosova i pitanjem podjele. Koliko je Kosovo za SAD još bezbjednosna tema?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Poznato je da su SAD najvatreniji zagovornik nezavisnog Kosova u granicama pokrajine iz vremena SFRJ, što je, uz očuvanje jedinstva BIH, glavna preokupacija Vašingtona na Balkanu. Bezbednosna dimenzija jeste ključna, ali po meni prvenstveno u smislu da se veliki politički pa i finansijski kapital u vidu donacija regionu tokom gotovo 20 godina, ne dovede u pitanje novim komplikacijama. Sadašnja administracija želi da se održe i naglase dostignuća intervencija prethodne administracije demokrata (Klinton, 1993-2000), i suprotstave katastrofalnim rezultatima Džordža Buša. Bitno je i da se održanjem uspeha na Balkanu, na konceptualnom odnosno strategijskom nivou ne ospori, tj. ne zatvori mogućnost nekih novih intervencija u vidu takozvanog procesa izgradnje država (eng. state building).

MONITOR: Ambasador Kristofer Hil je prije nekoliko godina rekao da srpsko pitanje više nije problem već da je to albansko pitanje, tj. tema Velike Albanije. Kako ste ga vi razumjeli?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: To znači da Hil, i američka administracija u širem smislu, smatraju da je srpska nacija potrošila svoje prilike za trajno ujedinjenje na Balkanu, i da je kao poražena, i fizički i demografski, a uz to i diskreditovana na međunarodnom planu 90-tih, pacifikovana, te da ne treba da gaji iluzije o rekompoziciji ovog prostora u svoju korist. Albanci su mlada nacija, u demografskom usponu, i nisu prošli kroz fazu života u jednoj državi u modernom dobu, te se može očekivati da će se takve ambicije snažnije ispoljavati. Ova izjava implicira i određeni strah od njihovih teritorijalnih zahteva, ako ne i novih sukoba.

Kao istoričar, polazim od racionalnog stava da istorija ima svoju dijalektiku – narodi se javljaju na njenoj pozornici, šire, sele, razvijaju drugačiji identitet, konsoliduju ili nestaju, ništa nije večito. Ali to da li će biti neke nove Velike Albanije ili Velike Srbije zavisi od niza okolnosti koje se na duži rok ne mogu predvideti – linearne projekcije nisu uputne, i ništa nije neumitno.

MONITOR: Bili ste u Njujorku tokom ove najnovije drame oko američkog duga i tehničkog bankrota. Koliko je to uzdrmalo ovu zemlju koja ne pamti takvu situaciju?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: S malim prekidima, praktično već četiri decenije Vašington troši više novca nego što ubira. Deficit je narastao zbog Bušovih ratova vođenih bez podizanja poreza, a pod Obamom poprimio ogromne razmere zbog ekonomske krize, odnosno spašavanja banaka. Kriza je poprimila ogromne razmere prvenstveno zato što su mnogi republikanci, a naročito prošle godine u Kongres pridošli predstavnici Pokreta čajanke, želeli da pitanje podzanje limita za javni dug maksimalno ispolitizuju. Osim velike finansijske uzdrmanosti, posledice će se osetiti i na drugim poljima. Najpre, širi slojevi stanovništa doživeli su veliko razočaranje u državne institucije, Kongres, partije, nemogućnost saradnje, strančarenje, lične ambicije izabranih predstavnika vlasti i pitanje je kako će se taj otklon dalje manifestovati. Drugo, možda i važnije je što će predviđena kresanja troškova pogoditi najvećim delom upravo najsiromašnije, čime će se dodatno povećati zjapeći jaz između bogatih i siromašnih. U tom smislu Obama gubi podršku biračkog tela koje predstavljaju Afro-Amerikanci i Latinosi, koji su najveći gubitnici radnih mesta, nekretnina i mogućnosti za socijalni uspon.

MONITOR: Da li su SAD i ovom krizom likvidnosti pokazale da više nisu supersila i da sve više zavise od drugih novih moćnih država, ali i od onih koje posjeduju važne sirovine a koje se više ne mogu kontrolisati na stari način?
ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ: Globalni finansijski, bezbednosni i politički tokovi su toliko isprepletani, u njima više akteri nisu samo države nego i nedržavni akteri i svakako da se mnogi procesi ne mogu kontrolisati na stari način. Činjenica je da je globalna pozicija SAD poljuljana 11. septembra 2001. godine, a ova kriza samo pokazuje da se na period svoje ogromne moći iz decenije koja je tome prethodila više neće vratiti. Ponavljam, ekonomska kriza koja se zahuktala u SAD nije samo finansijski problem, već i pitanje koncepta američkog kapitalizma a možda i modela predstavničke demokratije na koju su SAD toliko ponosne.

Američka elita je svesna svojih slabosti u održavanju pozicije globalnog lidera i narastajuće mulitpolarnosti, ali se to još ne izgovara naročito glasno. Odnosno, nastoji se da ako je prekompozicija i neizbežna, ona ipak bude vođena od strane SAD i tako bude što sporija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo