Povežite se sa nama

INTERVJU

TANJA MARKUŠ, UMJETNICA: Gledanje u sjenke

Objavljeno prije

na

Slikarka Tanja Markuš nedavno je predstavila radove u podgoričkoj Galeriji Centar. Ova talentovana umjetnica završila je studije slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2010. godine. Izložba Gledanje u sjenke je njena prva samostalna izložba u galerijskom prostoru, a ranije je imala izložbu slika u podgoričkom kafeu Berlin. Učestvovala je na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

MONITOR: Vašu poetiku ne možemo da vezujemo za neko aktuelno vrijeme, niti za određeni umjetnički pravac. Radovi predstavljeni u galeriji ,,Centar” su iz nekoliko faza rada. Možete li mi reći o ovom izboru koji ste predstavili i nazivu izložbe?
MARKUŠ: Izložbu čini oko 60 radova – slika i crteža različitih formata. S obzirom da je ovo moja prva samostalna izložba u galerijskom prostoru, odlučila sam da napravim presjek dosadašnjeg rada u slikarskom mediju od završetka studija pa do danas – to je period od nekoliko godina. Sam prostor galerije koji je izdijeljen u više manjih cjelina omogućava predstavljanje više faza ne tako bliskih po senzibilitetu, mada se tu ne radi o nekim velikim kontrastima ili drugačijoj tematici – rukopis je maltene isti, samo što je s godinama, što je i logično, dolazilo do promjena u ritmu, koloritu, atmosferi… Kako ne radim po nekoj unaprijed zadatoj temi, zapravo je sama vibracija boje glavna ,,tema” mojih slika, figurativno prepoznatljiv sadržaj nije igrao toliku ulogu u koncipiranju izložbe koliko odnosi između atmosfera koju imaju pojedinačni radovi. Prije se može reći da je se radi o jednoj dugoj fazi produbljavanja prostora koji nastaje činom slikanja i pažljivi posmatrač izložbe mogao je da primijeti kako su neki obrisi na ranim slikama vremenom postepeno dobijali figurativni identitet, ali ne postupkom mimeze ili apstrahovanja, već prije procesom skoro suprotnim od ovog poslednjeg. Da pojednostavim, ovdje se ne radi o podjeli na osnovu različitih postupaka, već o grupisanju radova u zavisnosti od izbora crtačke ili slikarske tehnike.

Samom naslovu ne pridajem veliki značaj, to je samo jedna iz niza asocijacija odabrana samo zbog toga da na plakatu ne bi pisalo – Tanja Markuš Slike. Gledanje u sjenke vežem za moje uživanje u molskim valerskim prelazima, za hipnagogičko gledanje koje je inspirativno koliko i posmatranje najuzbudljivijeg pejzaža a za razliku od njega je portable jer se odvija iza kapaka. Svjetlosni nadražaj koji putuje do centra u mozgu i vraća se da bi se pomiješao sa prizorom koji gledamo mijenjajući mu strukturu i kolorit – potrebno je tako malo koncentracije da nam nikad ne bude dosadno.

MONITOR: Za vas kažu da ste mlada slikarka osobenog likovnog pisma. Koliko je teško ostati dosljedan sebi i ne prilagoditi se diktatima vremena?
MARKUŠ: U svijetu je već nekoliko decenija popularan stav da je slikarstvo prevaziđeno, oni uporniji se usuđuju da kažu i mrtvo. U Crnoj Gori to još nije toliko izraženo, vjerovatno zbog toga što kod nas i dobre i loše stvari kasne minimum šezdesetak godina. Mislim da je dobar dio popularne kulture, ne samo kada je u pitanju slikarstvo već i druge umjetnosti, usmjeren na neke površne, prilično bezlične oblike mišljenja i izražavanja, što je najlakše primijetiti u muzici koja se skoro svela na zipovanje kompozicija dobrih starih bendova u nešto što se jedva malo razlikuje od zvuka digitalnog budilnika. Sorentinov Grande Belleza u jednom nivou veoma duhovito dotiče ovaj must-be-contemporary problem, a sličan stav nalazimo i u Trirovoj Melanholiji.

Stari i novi mediji jedni druge ne isključuju, potpuno legitimno postoje uporedo i prožimaju se. Ono što je bitno je da se osjeti da postoje neki korijeni.

MONITOR: Rekli ste da ne radite po nekoj unaprijed zadatoj temi, pa mi kažite o činu slikanja, o početnoj ideji i realizaciji.
MARKUŠ: Moj princip građenja slike sličan je free jazz improvizaciji. Ne zadajem sebi temu unaprijed. Mislim da se oslobađanjem slike od viška značenja produžava njeno trajanje.

MONITOR: Kao što se vidi na vas nisu uticali stariji crnogorski slikari. Interesuje me koje umjetnike posebno volite i da li je neki uticao na vašu poetiku?
MARKUŠ: Prije nekoliko mjeseci sam shvatila da je uzrok jednog konkretnog pristupa građenju slike reprodukcija koju sam vidjela u sestrinoj čitanci za srednju školu, kad sam imala pet ili šest godina. Odjednom mi je bilo jasno zbog čega nešto radim na određeni način. Sjećam se da je na slici bio čovjek koji pada u ponor, prikazan odozgo, odranih nogu sa otkinutim mesom koje je visilo sa strana – prizor koji ne možete naći na mojim slikama. Nemam pojma ko je autor, čak ne znam da li je to dobra slika, ali često ti utisci iz djetinjstva više odrede vaš rad nego autor čijem se radu svjesno divite.

MONITOR: Smatrate li da angažovani stav umjetnika utiče i mijenja nešto u svijesti ljudi ili da umjetnost mora da bude iznad svakodnevice i aktuelnih problema?
MARKUŠ: Postoji taj trend guranja socijalno – političke tematike u umjetnost, čak zahtijevanje od umjetnika da u svom radu ,,rješava” društvene probleme (kao da je to moguće), uz obavezan afirmativni stav i političku korektnost. Meni je malo muka od političke korektnosti, posebno kad dolazi od umjetnika. Uz rizik da zazvučim kao teoretičar zavjere, ovakva situacija izgleda kao da je Veliki Brat našao način da kontroliše slobodu izražavanja umjetnika tako što će mu tutnuti novac u džep ako ispjeva pjesmu o sirotom malom Romu. Nisam sigurna da ovakav vid angažovane umjetnosti kojem je unaprijed ukinuto pravo na kritiku može pomoći ikome, sem što je odličan recept za stvaranje mutanta koji niti pomaže ,,ciljnoj grupi” niti ispunjava estetske kriterijume zbog kojih se nešto i naziva umjetnošću. Imamo privid društvene odgovornosti spakovan u lošu umjetnost. Tako dobijamo umjetnike u usponu koji na svojim grafikama pored potpisa imaju odštampan tekst ,,supported by EU”. Banksy i Guerrilla Girls su jedini pozitivni primjeri angažovane umjetnosti danas kojih u ovom trenutku mogu da se sjetim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo