Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Funkcioneri iznad zakona

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste prezentovali Izvještaj „Ljudska prava u Crnoj Gori 2010-2011”. U kojim se oblastima najčešće i najdrastičnije krše ljudska prava u našoj državi? GORJANC-PRELEVIĆ: Napisali smo izvještaj od preko 500 strana, sa 225 preporuka, potrudivši se da popišemo sve što smo uvidjeli da treba popraviti da bi se univerzalna ljudska prava garantovala u Crnoj Gori. Izvještaj je objavljen i na engleskom jeziku. On pokazuje da još nemamo institucije sposobne da nepristrasno procesuiraju državne službenike koji su prekršili ljudska prava, da izvrše presude protiv državnih organa, na primjer MUP-a, ili državnog budžeta. Isto tako, postoji sistemski problem kršenja prava na djelotvorni pravni lijek, jer Ustavni sud nije nadležan za sve slučajeve kršenja ljudskih prava, kao što ni tužba Vrhovnom sudu nije djelotvoran pravni lijek za kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Sistematski se krši i pravo na nezavisan sud, jer organi za prekršaje još nisu uspostavljeni kao nezavisna sudska tijela, a imaju nadležnost da šalju ljude u zatvor i na prinudno ispitivanje u psihijatrijske klinike ili ograničavaju pravo na imovinu. Nije uspostavljen objektivan sistem izbora i sankcionisanja sudija. Tužilaštvo je nespremno da nepristrasno procesuira državne službenike i kad, na primjer, krše apsolutno zaštićeno pravo na zabranu mučenja, tako da zakon za nekog važi, a za nekog ne. Sudovi nisu provjereno ažurni, a u izvještajima o njihovom radu nema ni podatka koliko godišnje zastarijeva krivičnih predmeta u crnogorskim sudovima i ko je za to odgovoran.

MONITOR: Koje su grupacije najugroženije kad je riječ o kršenju ljudskih prava i zbog čega?
GORJANC-PRELEVIĆ: Najugroženiji su siromašni, bez političkih veza i uticaja, posebno zato što sistem besplatne pravne pomoći ne funkcioniše. Novi zakon o besplatnoj pravnoj pomoći opet izostavlja pomoć u upravnom postupku u kome se i ostvaruje najveći dio socijalnih prava. Opravdano su van sebe svi oni kojima odavno nije plaćeno za obavljeni rad, pogotovo oni kojima je država direktno dužna, kojima je i sud potvrdio te dugove, a koji uprkos tome nisu izmireni. Za probleme osoba s invaliditetom dovoljno je da pogledate kroz prozor i shvatite koliki je podvig uopšte se kretati u invalidskim kolicima. S druge strane, prošle godine je u budžetu ostalo gotovo tri miliona eura naplaćenih poreza od poslodavaca u korist osoba s invaliditetom, koji uopšte nisu potrošeni za unapređenje njihovog položaja. I uvijek naglašavam problem seksualnih manjina, jer ne treba zaboraviti da te ljude muči sve što i druge, a uz to su zbog netrpeljivosti okoline primorani i da se pretvaraju da su neko drugi. A onda im još ministar ljudskih prava poruči da njihovo postojanje nije dobra vijest. Baš ohrabrujuće…

MONITOR: Možete li navesti neke primjere zlostavljanja, mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg ponašanja?
GORJANC-PRELEVIĆ: Popisali smo slučajeve zlostavljanja za koje do danas niko nije odgovarao i po svemu sudeći neće ni odgovarati: slučaj zlostavljanja Milovana Jovanovića 2003. godine, koji je u međuvremenu pušten da zastari; masovno prebijanje pritvorenika u spuškom zatvoru 1. septembra 2005. godine, za koje nije sprovedena ni istraga; zlostavljanje okrivljenih za terorizam u akciji Orlov let 2006. godine, za koje takođe nije sprovedena ni istraga; mučenje pokojnog Aleksandra Pejanovića u ,,Betonjerci” 2008. za koje još niko nije kažnjen, niti se istražuju oni koji su naredili, kao i oni koji su neposredno izvršili to mučenje, itd. Ovi i drugi primjeri nedjelotvornih istraga predstavljaju ozbiljna kršenja ljudskih prava i pokazuju ozbiljnu anomaliju sistema u obezbjeđivanju vladavinu prava. Vidi se tendencija tužilaštva da ovakve i slične “neprijatne” slučajeve (kao što je ugrožavanje sigurnosti Aleksandra Zekovića) dovede do apsolutne zastare, tj. do nemogućnosti da se bilo ko zbog njih procesuira. Međutim, zbog toga bi odgovorne tužioce trebalo goniti zbog zloupotrebe službenog položaja, ali to očigledno sadašnja postavka odgovornih u tužilaštvu nije u stanju da uradi. U izvještaju smo naglasili i podatak da Tužilački savjet u ovom sastavu od jula od 2008. nije disciplinski kaznio ni razriješio dužnosti ni jednog tužioca.

MONITOR: Kako sa aspekta kršenja ljudskih prava stvari stoje kad su u pitanju ratni zločini i nerasvijetljena ubistva?
GORJANC-PRELEVIĆ: Krivično gonjenje za ratne zločine ne zastarjeva, ali kod nas gonjenje za ubistvo zastarijeva, za razliku od Amerike i Engleske, pa i to treba uzeti u obzir. Drastičan primjer je svakako ubistvo Duška Jovanovića, jer pored kršenja prava na život ono predstavlja i vjerovatan slučaj kršenja slobode izražavanja. Međutim, način na koji je vođena istraga, propusti za koje i šira javnost zna, kao što je kašnjenje sa DNK analizom, samo jedan okrivljeni saizvršilac, bez motiva i nalogodavaca, ukazuje na to da istraga nije zadovoljila standard djelotvornosti koji se u Evropi zahtijeva u takvim slučajevima. Slično je i sa ostalim nerasvijetljenim kontroverznim ubistvima sad već iz prošlog vijeka. Što se tiče ratnih zločina, očigledna je neprofesionalna primjena međunarodnog humanitarnog prava kako od strane tužilaštva, tako i suda, pogotovo u slučaju deportacija gdje je prvostepeni sud čak zaključio da to nije ni bio ratni zločin. Očigledno je da se tužilaštvo bavi ratnim zločinima samo onoliko koliko baš mora, proporcionalno pritisku međunarodne zajednice.

MONITOR: S tim u vezi u Izvještaju se navodi da u nekim slučajevima nije bilo ni istrage ili tužilaštvo krije od javnosti svoja saznanja.
GORJANC-PRELEVIĆ: Odavno smo pitali tužilaštvo šta se dešava sa istraživanjem odgovornih za kršenje ljudskih prava u 15 javnosti dobro poznatih slučajeva. Nismo dobili odgovor, pa je Upravni sud u junu naložio Ministarstvu pravde da obezbijedi odgovor, što se do danas nije desilo. Od ovih slučajeva, Evropski komitet za sprječavanje mučenja još 2008. je ustanovio da u slučajevima zlostavljanja pritvorenika u Spužu, kao i okrivljenih u slučaju Orlov let nisu sprovedene djelotvorne istrage i tražio je od države informacije o tome šta je tim povodom preduzela. Međutim, u objavljenim odgovorima Vlade na izvještaj CPT-ja na ta pitanja nema odgovora.

MONITOR: A kakvo je stanje u oblasti ekonomskih i socijalnih prava?
GORJANC PRELEVIĆ: Da je država blagovremeno činila ono što je bila dužna u oblasti ekonomskih i socijalnih prava, sva djeca Roma, Aškalija i Egipćana, kao i druga djeca u Crnoj Gori redovno bi pohađala bar osnovnu školu; inspekcija rada bi uspješnije štitila pravo na sindikalno djelovanje, na pravične uslove rada i suzbijala sivu ekonomiju, a država uspostavila ozbiljan sistem socijalne pomoći, umjesto da sa 115 eura pomaže petočlanu porodicu bez prihoda, iako apsolutna linija siromaštva iznosi 170 eura samo za jednu osobu. Onda je logično da se u sivoj ekonomiji traži način za preživljavanje.

Trpe da se ne zamjere

MONITOR: Kad je riječ o kršenju ljudskih prava u oblasti zapošljavanja često se može čuti, a to stoji i u ovom izvještaju, da je prilikom zapošljavanja odlučujuća politička pripadnost, odnosno članstvo u strankama vladajuće koalicije. Kakve su posljedice toga i kako takvoj praksi stati u kraj?

GORJANC-PRELEVIĆ: Građani misle da u državnim organima ne možeš da se zaposliš, a pogotovo da napreduješ, ako nemaš političke veze. To djelimično i dokazuju izborni koalicioni
sporazumi političkih stranaka o raspodjeli ,,svojima” i onih radnih mjesta koja bi morala biti otvorena za sve, tj. za koja bi morao biti raspisan konkurs. S druge strane, nismo uspjeli da zabilježimo ni jedan pokušaj procesuiranja diskriminacije prilikom zapošljavanja po političkoj pripadnosti. Jedino što smo pronašli je jedna krivična prijava protiv ministra i njegove pomoćnice, koji su u suštini optuženi za nepotizam, za zapošljavanje rođaka. Nadam se da će ovaj izvještaj inspirisati i podučiti ljude kako da se bore za svoja prava, da podnose krivične prijave i tužbe zbog diskriminacije, da pri tom pokušaju da obezbijede što jače dokaze za svoje tvrdnje i da ne odustaju. Za sada je očigledno da građani trpe, valjda da se ne zamjere.

Sudije bez odgovornosti

MONITOR: Kako ocjenjujete rad institucija za zaštitu ljudskih prava, posebno njihovu nezavisnost?
GORJANC-PRELEVIĆ: Za zaštitu ljudskih prava odgovorni su policija, tužioci i sud, Ustavni sud i Zaštitnik ljudskih prava. Od svih ovih ustanova, jedino je Zaštitnik primjetno napredovao u pogledu nepristrasnosti, mada do toga nije došlo zato što je unaprijeđen sistem njegovog izbora, koji je Ustavom podređen kontroli skupštinske većine. Akcija se već dugo zalaže za uspostavljanje objektivnog sistema za izbor sudija i tužilaca u kome će svakome moći da bude jasno zbog čega je izabran Janko, a ne Marko, zašto je neko napredovao, a neko ne, zašto neko mora da prestane da radi u pravosuđu, a zašto protiv nekog sudije ili tužioca mora da se povede i krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja. To se ovdje još uvijek ne zna. Primjera radi, iako su razriješene sudije zbog toga što su im brojni krivični predmeti zastarjeli, pa su tako “oslobodili” i neke koji bi inače morali biti kažnjeni, nikome nije ni palo na pamet da ispita da li su te sudije odgovorne za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja. Uspostavljanje ovog objektivnog sistema trebalo bi da pomogne i ustavna reforma, koja bi trebalo da omogući da se na najodgovornije funkcije u sudstvu i tužilaštvu biraju najbolji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo