Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Funkcioneri iznad zakona

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste prezentovali Izvještaj „Ljudska prava u Crnoj Gori 2010-2011”. U kojim se oblastima najčešće i najdrastičnije krše ljudska prava u našoj državi? GORJANC-PRELEVIĆ: Napisali smo izvještaj od preko 500 strana, sa 225 preporuka, potrudivši se da popišemo sve što smo uvidjeli da treba popraviti da bi se univerzalna ljudska prava garantovala u Crnoj Gori. Izvještaj je objavljen i na engleskom jeziku. On pokazuje da još nemamo institucije sposobne da nepristrasno procesuiraju državne službenike koji su prekršili ljudska prava, da izvrše presude protiv državnih organa, na primjer MUP-a, ili državnog budžeta. Isto tako, postoji sistemski problem kršenja prava na djelotvorni pravni lijek, jer Ustavni sud nije nadležan za sve slučajeve kršenja ljudskih prava, kao što ni tužba Vrhovnom sudu nije djelotvoran pravni lijek za kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Sistematski se krši i pravo na nezavisan sud, jer organi za prekršaje još nisu uspostavljeni kao nezavisna sudska tijela, a imaju nadležnost da šalju ljude u zatvor i na prinudno ispitivanje u psihijatrijske klinike ili ograničavaju pravo na imovinu. Nije uspostavljen objektivan sistem izbora i sankcionisanja sudija. Tužilaštvo je nespremno da nepristrasno procesuira državne službenike i kad, na primjer, krše apsolutno zaštićeno pravo na zabranu mučenja, tako da zakon za nekog važi, a za nekog ne. Sudovi nisu provjereno ažurni, a u izvještajima o njihovom radu nema ni podatka koliko godišnje zastarijeva krivičnih predmeta u crnogorskim sudovima i ko je za to odgovoran.

MONITOR: Koje su grupacije najugroženije kad je riječ o kršenju ljudskih prava i zbog čega?
GORJANC-PRELEVIĆ: Najugroženiji su siromašni, bez političkih veza i uticaja, posebno zato što sistem besplatne pravne pomoći ne funkcioniše. Novi zakon o besplatnoj pravnoj pomoći opet izostavlja pomoć u upravnom postupku u kome se i ostvaruje najveći dio socijalnih prava. Opravdano su van sebe svi oni kojima odavno nije plaćeno za obavljeni rad, pogotovo oni kojima je država direktno dužna, kojima je i sud potvrdio te dugove, a koji uprkos tome nisu izmireni. Za probleme osoba s invaliditetom dovoljno je da pogledate kroz prozor i shvatite koliki je podvig uopšte se kretati u invalidskim kolicima. S druge strane, prošle godine je u budžetu ostalo gotovo tri miliona eura naplaćenih poreza od poslodavaca u korist osoba s invaliditetom, koji uopšte nisu potrošeni za unapređenje njihovog položaja. I uvijek naglašavam problem seksualnih manjina, jer ne treba zaboraviti da te ljude muči sve što i druge, a uz to su zbog netrpeljivosti okoline primorani i da se pretvaraju da su neko drugi. A onda im još ministar ljudskih prava poruči da njihovo postojanje nije dobra vijest. Baš ohrabrujuće…

MONITOR: Možete li navesti neke primjere zlostavljanja, mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg ponašanja?
GORJANC-PRELEVIĆ: Popisali smo slučajeve zlostavljanja za koje do danas niko nije odgovarao i po svemu sudeći neće ni odgovarati: slučaj zlostavljanja Milovana Jovanovića 2003. godine, koji je u međuvremenu pušten da zastari; masovno prebijanje pritvorenika u spuškom zatvoru 1. septembra 2005. godine, za koje nije sprovedena ni istraga; zlostavljanje okrivljenih za terorizam u akciji Orlov let 2006. godine, za koje takođe nije sprovedena ni istraga; mučenje pokojnog Aleksandra Pejanovića u ,,Betonjerci” 2008. za koje još niko nije kažnjen, niti se istražuju oni koji su naredili, kao i oni koji su neposredno izvršili to mučenje, itd. Ovi i drugi primjeri nedjelotvornih istraga predstavljaju ozbiljna kršenja ljudskih prava i pokazuju ozbiljnu anomaliju sistema u obezbjeđivanju vladavinu prava. Vidi se tendencija tužilaštva da ovakve i slične “neprijatne” slučajeve (kao što je ugrožavanje sigurnosti Aleksandra Zekovića) dovede do apsolutne zastare, tj. do nemogućnosti da se bilo ko zbog njih procesuira. Međutim, zbog toga bi odgovorne tužioce trebalo goniti zbog zloupotrebe službenog položaja, ali to očigledno sadašnja postavka odgovornih u tužilaštvu nije u stanju da uradi. U izvještaju smo naglasili i podatak da Tužilački savjet u ovom sastavu od jula od 2008. nije disciplinski kaznio ni razriješio dužnosti ni jednog tužioca.

MONITOR: Kako sa aspekta kršenja ljudskih prava stvari stoje kad su u pitanju ratni zločini i nerasvijetljena ubistva?
GORJANC-PRELEVIĆ: Krivično gonjenje za ratne zločine ne zastarjeva, ali kod nas gonjenje za ubistvo zastarijeva, za razliku od Amerike i Engleske, pa i to treba uzeti u obzir. Drastičan primjer je svakako ubistvo Duška Jovanovića, jer pored kršenja prava na život ono predstavlja i vjerovatan slučaj kršenja slobode izražavanja. Međutim, način na koji je vođena istraga, propusti za koje i šira javnost zna, kao što je kašnjenje sa DNK analizom, samo jedan okrivljeni saizvršilac, bez motiva i nalogodavaca, ukazuje na to da istraga nije zadovoljila standard djelotvornosti koji se u Evropi zahtijeva u takvim slučajevima. Slično je i sa ostalim nerasvijetljenim kontroverznim ubistvima sad već iz prošlog vijeka. Što se tiče ratnih zločina, očigledna je neprofesionalna primjena međunarodnog humanitarnog prava kako od strane tužilaštva, tako i suda, pogotovo u slučaju deportacija gdje je prvostepeni sud čak zaključio da to nije ni bio ratni zločin. Očigledno je da se tužilaštvo bavi ratnim zločinima samo onoliko koliko baš mora, proporcionalno pritisku međunarodne zajednice.

MONITOR: S tim u vezi u Izvještaju se navodi da u nekim slučajevima nije bilo ni istrage ili tužilaštvo krije od javnosti svoja saznanja.
GORJANC-PRELEVIĆ: Odavno smo pitali tužilaštvo šta se dešava sa istraživanjem odgovornih za kršenje ljudskih prava u 15 javnosti dobro poznatih slučajeva. Nismo dobili odgovor, pa je Upravni sud u junu naložio Ministarstvu pravde da obezbijedi odgovor, što se do danas nije desilo. Od ovih slučajeva, Evropski komitet za sprječavanje mučenja još 2008. je ustanovio da u slučajevima zlostavljanja pritvorenika u Spužu, kao i okrivljenih u slučaju Orlov let nisu sprovedene djelotvorne istrage i tražio je od države informacije o tome šta je tim povodom preduzela. Međutim, u objavljenim odgovorima Vlade na izvještaj CPT-ja na ta pitanja nema odgovora.

MONITOR: A kakvo je stanje u oblasti ekonomskih i socijalnih prava?
GORJANC PRELEVIĆ: Da je država blagovremeno činila ono što je bila dužna u oblasti ekonomskih i socijalnih prava, sva djeca Roma, Aškalija i Egipćana, kao i druga djeca u Crnoj Gori redovno bi pohađala bar osnovnu školu; inspekcija rada bi uspješnije štitila pravo na sindikalno djelovanje, na pravične uslove rada i suzbijala sivu ekonomiju, a država uspostavila ozbiljan sistem socijalne pomoći, umjesto da sa 115 eura pomaže petočlanu porodicu bez prihoda, iako apsolutna linija siromaštva iznosi 170 eura samo za jednu osobu. Onda je logično da se u sivoj ekonomiji traži način za preživljavanje.

Trpe da se ne zamjere

MONITOR: Kad je riječ o kršenju ljudskih prava u oblasti zapošljavanja često se može čuti, a to stoji i u ovom izvještaju, da je prilikom zapošljavanja odlučujuća politička pripadnost, odnosno članstvo u strankama vladajuće koalicije. Kakve su posljedice toga i kako takvoj praksi stati u kraj?

GORJANC-PRELEVIĆ: Građani misle da u državnim organima ne možeš da se zaposliš, a pogotovo da napreduješ, ako nemaš političke veze. To djelimično i dokazuju izborni koalicioni
sporazumi političkih stranaka o raspodjeli ,,svojima” i onih radnih mjesta koja bi morala biti otvorena za sve, tj. za koja bi morao biti raspisan konkurs. S druge strane, nismo uspjeli da zabilježimo ni jedan pokušaj procesuiranja diskriminacije prilikom zapošljavanja po političkoj pripadnosti. Jedino što smo pronašli je jedna krivična prijava protiv ministra i njegove pomoćnice, koji su u suštini optuženi za nepotizam, za zapošljavanje rođaka. Nadam se da će ovaj izvještaj inspirisati i podučiti ljude kako da se bore za svoja prava, da podnose krivične prijave i tužbe zbog diskriminacije, da pri tom pokušaju da obezbijede što jače dokaze za svoje tvrdnje i da ne odustaju. Za sada je očigledno da građani trpe, valjda da se ne zamjere.

Sudije bez odgovornosti

MONITOR: Kako ocjenjujete rad institucija za zaštitu ljudskih prava, posebno njihovu nezavisnost?
GORJANC-PRELEVIĆ: Za zaštitu ljudskih prava odgovorni su policija, tužioci i sud, Ustavni sud i Zaštitnik ljudskih prava. Od svih ovih ustanova, jedino je Zaštitnik primjetno napredovao u pogledu nepristrasnosti, mada do toga nije došlo zato što je unaprijeđen sistem njegovog izbora, koji je Ustavom podređen kontroli skupštinske većine. Akcija se već dugo zalaže za uspostavljanje objektivnog sistema za izbor sudija i tužilaca u kome će svakome moći da bude jasno zbog čega je izabran Janko, a ne Marko, zašto je neko napredovao, a neko ne, zašto neko mora da prestane da radi u pravosuđu, a zašto protiv nekog sudije ili tužioca mora da se povede i krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja. To se ovdje još uvijek ne zna. Primjera radi, iako su razriješene sudije zbog toga što su im brojni krivični predmeti zastarjeli, pa su tako “oslobodili” i neke koji bi inače morali biti kažnjeni, nikome nije ni palo na pamet da ispita da li su te sudije odgovorne za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja. Uspostavljanje ovog objektivnog sistema trebalo bi da pomogne i ustavna reforma, koja bi trebalo da omogući da se na najodgovornije funkcije u sudstvu i tužilaštvu biraju najbolji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN FORTO, MINISTAR KOMUNIKACIJA I PROMETA U VIJEĆU MINISTARA BiH: Otvaranje pregovora sa EU jedna od najpozitivnijih stvari za BiH od sticanja nezavisnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvaranjem pregovora  otvoriće se brojni fondovi, što će uticati i na poboljšanje standarda građana, imaćemo bolju saradnju s Briselom, dobijaćemo  tehničku, političku i materijalnu podršku prilikom ispunjavanja uslova za priključenje, ali ključna je integrisana državna politika

 

 

 MONITOR: Dok ovaj broj Monitora ide u štampu,  Evropsko vijeće odlučuje   o otvaranju pristupnih pregovora BiH za članstvo u  EU. Jeste li optimista i šta otvaranje znači za BiH?

FORTO: Kad vaši čitaoci budu čitali ovaj intervju, odluka o otvaranju pristupnih pregovora bi trebala biti donesena. Uvjeren sam da će biti pozitivna. Bit će to najveći iskorak BiH ka EU, ali i generalno jedna od najpozitivnijih stvari koja nam se dogodila od sticanja nezavisnosti. Otvoriće  se brojni fondovi, što će uticati i na poboljšanje standarda građana, imaćemo  bolju saradnju s Briselom, dobijaćemo tehničku, političku i materijalnu podršku prilikom ispunjavanja uslova za priključenje, ali ključna je integrisana državna politika. Vjerujem da će postojati, jer u BiH postoji konsenzus po pitanju zajedničke budućnosti svih naših građana u EU. Ne vidim niti jedan razlog da političari ne udovolje tom zahtjevu naših ljudi da kod kuće žive kao u Evropi, da ne moraju odlaziti. Odnosno, građani će, vjerujem, neminovno birati političare koji će BiH brzim koracima voditi u EU. To će se desiti pogotovo nakon otvaranja pregovora, jer je eurointegracijskim politikama dat vjetar u leđa. Imali smo dugačak zastoj na EU putu i pomalo je u očima građana priča o integracijama bila spala s vrha političkih prioriteta, ali sada se opet vraća u sami vrh njihovih očekivanja.

MONITOR: Još se ne zna šta će biti sa sa zahtjevom visokog predstavnika Kristijana Šmita da se izglasaju  promjene  Izbornog zakona BiH koje bi doprinijele integritetu izbornog procesa.  Za dublje promjene Izbornog zakona potrebne su promjene ustava. Može li se tu naći rješenje, jer Šmit nema ovlašćenje da mijenja ustav?

FORTO: Za integritet izbornog procesa nisu nužne nikakve promjene Ustava. Vjerujem da će u vezi s tim doći do dogovora između stranaka koje su vlast na državnom nivou. Ako ne dođe, nema sumnje da će neophodne izmjene biti nametnute.

S druge strane, kad se govori o obuhvatnijim rješenjima koja bi zadirala u Ustav, ključno je to koliko je ko spreman na kompromis. Naša stranka ima prijedlog da imamo jednog predsjednika, umjesto tročlanog Predsjedništva, čije bi ovlasti bile ceremonijalne. Birala bi ga Parlamentarna skupština BiH, bio bi ograničen na jedan mandat i imao bi potpredsjednika koji ne bi mogao biti iz istog naroda. Skupa s predsjedavajućim i zamjenikom Parlamentarne skupštine BiH, te četiri osobe bi bile iz reda tri konstitutivna naroda i Ostalih. Vanjska politika, odbrana i imenovanja ambasadora, čime se sad bavi tročlano Predsjedništvo, bili bi prebačeni na Vijeće ministara.

MONITOR: Na pomolu je još jedan prijedlog rezolucije koja se odnosi na genocid u Srebrenici a koju priprema ambasador u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH,  Željka Cvijanović, je već negativno reagovala na tu ideju. Ima li nade za  dogovor oko pristupa ovoj važnoj temi na nivou Vlade BiH, ako već ne u Predsjedništvu?

FORTO: Lako bi se dogovorio pristup toj temi, kad bi se uvažavale činjenice. Mi imamo problem s tim da jedna strana negira sudski dokazanu činjenicu, a to je da je genocid počinjen i da su počinioci jasno označeni. U vezi s činjenicama ne može biti kompromisa, na njih se pristaje, pogotovo kad je riječ o sudskim presudama. Naravno da podržavam svaki vid širenja istine o genocidu u Srebrenici, tim više što se radi o svjetski relevantnoj političkoj platformi kakva je Generalna skupština UN-a.

MONITOR: Nedavno je Skupština Crne Gore usvojila sporazum za izgradnju mosta preko rijeke Tare, koji je veoma važan za poboljšavanje saobraćajnih veza između BiH i Crne Gore. Da li se sa otpočinjenjem radova kasnilo u očekivanju potvrde crnogorskog parlamenta – s obzirom da je dogovor o unapređenju inače veoma loših saobraćajnih veza, napravljen još 2021.?

FORTO: Ova tema je prioritet u radu Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine. Jedna velika mrlja iz prošlosti kad je u pitanju saradnja dvije države, te jedna velika prilika u sadašnjosti da se unaprijedi kvalitet života ovog kraja. Dugo vremena je ova tema na dnevnom redu sa puno, rekao bih i previše, propuštenih prilika. Ne bih se vraćao u prošlost i bavio propuštenim prilikama. Danas imamo jasnu viziju – moderna saobraćajnica Brod na Drini – Šćepan Polje, koja povezuje glavne gradove dvije države Sarajevo i Podgoricu, sa novim međudržavnim mostom na rijeci Tari, te savremenim integrisanim graničnim prelazom na teritoriji Crne Gore.

MONITOR: U Sarajevu ste nedavno dogovorili „ prvi postdejtonski zajednički projekat sa Srbijom“, o modernizaciji pruge koja ide od Doboja do Rume. Tom prilikom ste u prisustvu ministra u Vladi Srbije Gorana Vesića, govorili o značaju povezivanja u regionu koje će, kako ste rekli, za Vas biti prioritet. Koliki je značaj ovog povezivanja?

FORTO: Željeznice su generator ekonomskog razvoja, ekološke održivosti, te osnova razvoja saobraćajnog sistema.

Sve one probleme koje imamo u cestovnom saobraćaju a tiču se zagađenja vazduha i sigurnosti prometa, možemo riješiti aktivnim razvojem željezničke infrastrukture.

Potrebno je uložiti ogromne napore i sredstva u rekonstrukciju i modernizaciju željezničke infrastrukture, posebno sa aspekta dva željeznička pravca, Koridora Vc koji od juga na sjever Luku Ploče preko Šamca povezuje sa Budimpeštom, te pravca koji preko Novog Grada, Banjaluke, Doboja, Tuzle i Zvornika predstavlja glavnu vezu na osi istok – zapad.

Jedan od prioriteta je uspostavljanje putničkih linija koje bi Mostar, Sarajevo i Banjaluku željeznički uvezali za Zagrebom i Beogradom i dalje sa ostatkom Evrope. Sporazum o željezničkim graničnim procedurama na koridoru Vc pregovaramo sa Vladom Republike Hrvatske.

Također, rekonstrukcija pruge Doboj – Tuzla – Zvornik – Šabac – Ruma je zajednički projekat na kome radimo sa Vladom Republike Srbije. Uspjeli smo da skrenemo pažnju sa cestovnog povezivanja na željezničko povezivanje, i to je već veliki korak. Potreban nam je jak unutrašnji dijalog u Bosni i Hercegovini, na čemu trenutno radimo. Na kraju, potreban nam je zajednički nastup prema finansijskim institucijama sa pripremljenim projektima.

Željeznički saobraćaj ima ogroman potencijal za dalji privredni razvoj Bosne i Hercegovine u okviru regiona, te u okviru Evropske unije, što, prije svega, zavisi od našeg dogovora i aktivne realizacije postavljenih prioriteta.

 

Odlična saradnja sa crnogorskom vladom oko izgradnje  puteva

 

MONITOR: Sarajevo i Podgorica  su dva najlošije povezana glavna grada u državama bivše Jugoslavije.  Da li je  problem novac,  unutrašnji odnosi u BiH ili je potrebno uspostavljanje bolje komunikacije izvršnih vlasti u BiH i Crnoj Gori?

FORTO: Saradnja sa crnogorskom stranom je u ovom trenutku odlična, u toku je projektovanje crnogorskog dijela pristupnog puta do novog mosta. Glavni projekat za pristupni put i novi most imamo urađen, provodimo određena ažuriranja dokumentacije.

Poslije svih ovih godina, moja očekivanja su da u ljetnom periodu raspišemo tender za gradnju mosta i priključnih dionica u skladu sa međudržavnim sporazumom koji je sad u punoj primjeni.

Također, imamo i više puta ponovljenu spremnost Evropske unije da sufinansira gradnju ovog puta kroz Plan rasta i Investicioni okvir za Zapadni Balkan.

Čini mi se da smo danas, prvi put, svi na istom zadatku i svi sa istim ciljem. Svjetska banka i EBRD sarađuju na projektu, tako da očekujem da istovremeno krene gradnja dionice od Broda na Drini do Šćepan Polja. U narednih par godina, nakon izgradnje, put od Podgorice do Sarajeva bi trajao znatno kraće, što bi otvorilo dodatni ekonomski potencijal saradnje dvije zemlje. Moramo sve resurse staviti na raspolaganje da se ovo pitanje završi u korist svih naših građana sa obje strane granice.

MONITOR:  Crnogorska vlada, u srednjeročnim planovima, najavljuje i uspostavljanje brze ceste Sarajevo-Pljevlja-Bijelo Polje, pa preko Kosova-do Turske. Da li ste u toku sa ovim najavama i šta mislite o ovom projektu?

FORTO: U Ministarstvu komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine pozdravljamo svaku inicijativu čija bi realizacija doprinijela boljem regionalnom povezivanju. Zapravo, ovdje razgovaramo o izgradnji putnog pravca koje Sarajevo, preko Višegrada, uvezuje sa mrežom autoputeva u Republici Srbiji, te putu koji sa ove konekcije preko Goražda i Čajniča ide ka Pljevljima u Crnoj Gori.

U BiH trenutno ispitujemo šta je do sada rađeno od dokumentacije kad je u pitanju unapređenje postojeće saobraćajnice Goražde – Pljevlja, te smo, u razgovorima sa crnogorskom stranom, dogovorili da uradimo idejno rješenje kako bismo i tehnički utvrdili opravdanost ulaganja na ovom putnom pravcu.

Svakako, ideja koju trebamo iskoristiti i izvući maksimum, prije svega za stanovništvo na tom području u Bosni i Hercegovini, koje danas, realno govoreći, nema odgovarajuće uslove za održiv život. O ovoj temi nas očekuju ozbiljniji pregovori uskoro.

 

Grđansko ne podrazumijeva negiranje etničkog

 

MONITOR: Predsjednik ste Naše stranke, građanske partije.  Školovali ste se  i dugo živjeli u SAD. Ministar ste u Vladi zemlje koja je Dejtonskim sporazumom u velikoj mjeri politički-institucionalno usporena  etno-nacionalnim principom organizovanja vlasti. Može li se BiH učiniti funkcionalnijom  i građanskom državom?

FORTO: Može, naravno. Pritom treba znati da se pod građanskim ne podrazumijeva negiranje etničkog. Potrebno je napraviti balans između građanskog i etničkog principa. Bezuslovno implementirati sve presude koje će omogućiti svakom građaninu BiH da se kandidira na sve političke pozicije, a pitanja vitalnog nacionalnog interesa svesti na ono na šta se zaista mogu odnositi. Danas u BiH sve može biti dovedeno u pitanje pod krinkom vitalnog nacionalnog interesa koji bi se inače trebao odnositi na zaštitu kulturnog i vjerskog identiteta.

Ako ćemo građansku državu gledati tako, kao balans etničkog i građanskog principa u izgradnji društva, onda ju je moguće izgraditi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Još smo na početku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamislite da ulicom koja nosi naziv po Pavlu Bulatoviću, mora da prođe  neko od potomaka onih koje je crnogorska policija poslala u smrt

 

MONITOR: Kako komentarišete način na koji je izabran novi v.d direktora Uprave policije?

PEPIĆ: U tradicionalnom društvu za većinu političkih aktera od ” životne ” je važnosti kontrola bezbjednosnog sektora. Mnogo ih više interesuje čiji je bezbjednosni sektor, nego kakav je. To je slučaj sa svim vladama kako do  tridesetog avgusta 2020. godine, tako i kasnije. Osim što se dok je DPS vladao sve odvijalo iza kulisa, jer je Đukanović mogao da ” presječe “.

Sukobi o tome čiji je bezbjednosni sektor najviše štete donose baš bezbjednosnom sektoru.  To važi i za sagu o imenovanju, razrešenju, vraćanju , pa opet razrješenju Zorana Brđanina  kao i za  borbu između Demokrata i PES- a oko toga čiji će kandidat biti v.d.direktora policije.  Neophodno je da se  taj resor profesionalizuje. „Takmičenje” čiji će biti i ko će ga kontrolisati , dovelo nas je praktično u situaciju  da on ne bude dobar ni za koga.

MONTOR:  Kako vidite instistranje Demokrata da jedna od ulica u Podgorici nosi ime po Pavlu Bulatoviću, minsitru policije u vrijeme deportacija bosanskohercegovackih izbjeglica?

PEPIĆ: Svako ima pravo na svoje stavove i inicijative. Tako ni ova i ovakva inicijativa Demokrata da jedna ulica u Podgorici, dobije ime Pavla Bulatovića , nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova CG ( 1990-1992 g) , potom saveznog ministra policije (1992-1993g.) , a onda i ministra Odbrane SRJ (1993-2000g), koji je ubijen u Beogradu februara 2000,  nije nezakonita. Ali nije dobra i nije svrsishodna iz principijelnih i ljudskih razloga.

Bulatović je bio  ministar unutrašnjih poslova u vrijeme neljudskih postupaka crnogorske policije , koja je u maju 1992. godine hvatala izbjeglice i isporučivši ih vojsci RS u ratom zahvaćenoj BiH, direktno poslala u smrt više desetina onih koji su pokušali da nađu spas u Crnoj Gori.  Policija ih je, kako se kasnije ispostavilo po telegramu, nalogu,  koji je poslao ministar Bulatović, privela pa potom vratila u BiH, gdje su skoro  svi likvidirani.

Ne treba zaboraviti ni to da je  Bulatović, nakon deportacije, bio i ministar unutrašnjih poslova SRJ, kao i ministar odbrane do njegovog ubistva.  Dugačak je spisak događaja  koji su se desili za vrijeme ministrovanja Pavla Bulatovića: slanje jedinice crnogorske policije 1991. godine  ” operacija Dubrovnik” , slučaj ” Štrpci” 1993. godine,  hapšenje čelnika SDA 1994. godine., Srebrenica 1995. godine   …I mnogo, mnogo toga još. Naravno da ja za ove i ovakve događaje ne mogu i neću da u potpunosti okrivim  Bulatovića. Ali je činjenica da je on tada bio na visokim pozicijama u resorima ” prinude”.
Tako da uz sav  pijetet prema pokojnom Bulatoviću, mislim da nije u redu da se po njemu nazove jedna ulica u Podgorici. Zamislite da tom ulicom  mora da prođe  neko od potomaka onih koje je crnogorska policija poslala u smrt.

MONITOR: Demokrate  Bulatovića  poistovjećuju sa žrtvama kriminalnog sistema poput recimo policijskog inspektora Slavoljuba Ščekića.

PEPIĆ: Čuo sam argumentaciju Demokrata. Koliko je poznato širokoj javnosti, ni do dan- danas , u otkrivanju nalagodavaca , počinilaca i motiva ubistva  Pavla Bulatovića ( koje se dogodilo 07.02.2000g u restoranu FK ” Rad” na Banjici u Beogradu) se nije puno odmaklo! Dakle, nadležni organi nijesu dali prave i konačne odgovore.

Nije u redu da se po pitanjima nečijeg stradanja manipuliše.Ubistvo Pavla Bulatovića, ne mogu staviti u isti kontekst i ” koš” sa ubistvom visokog policijskog službenika g. Slavoljuba Šćekića, koji se desio na praktično njegovom kućnom pragu ( 30.08.2005.). Njegovo ubistvo je bio direktan atak na demokratsku i građansku Crnu Goru. Zaista je više nego sramno  da se po ovom pitanju nije u potpunosti zadovoljila pravda. Svi mi , kojima je istinski stalo da što prije Crna Gora  postane normalna država i  društvo za život , moramo da insistiramo da se ovaj zločin u potpunosti riješi.

Po ovom  hrabrom borcu protiv kriminala , Policijska akademija u Danilovgradu, trebalo je da nosi  ime.

MONITOR: Inicijativa za smjenu šefa parlamenta Andrije Mandića nije izglasana u Skupštini. Kako komentarišete sjednicu parlamenta na kojoj se o tome raspravljalo, te odnos političkih partija prema ovom pitanju?

PEPIĆ: Inicijativa za smjenu šefa Parlamenta Andrije Mandića je bila i legalna i legitimna.  I za razvoj demokratije u nas i dobrodošla. No , bez obzira na argumente onih koji su podnijeli tu inicijativu za Mandićevu smjenu, kao i onih koji su bili protiv,  nijesmo čuli ništa novo.
Ista meta, isto odstojanje. Moram da primijetim,  međutim, da su neki koji su napadali Andriju Mandića ” zbog trobojke u Parlamentu i zbog dočeka Dodika ” bili sljedbenici onih , koji su pod tom trobojkom , dobijali sve izbore do 2020, kao i to da su nekadašnji njihovi šefovi i idoli, donedavno imali prisnu saradnju sa Dodikom. No , i to je demokratski. Kao i to  što su većinski poslanici CG Parlamenta, bili protiv toga da se izgalasa nepovjerenje Andriji Mandiću. Jasno je međutim i to da u Crnoj Gori  nijesu toliko bitni ideološki stavovi i principi , već da prevagu imaju , skoro pa isključivo politički, pa bogami i lični interesi i razlozi.

MONITOR: Stigla je i  izjava visokog amerčkog funkcionera Gabrijela Eskobara da „ kroz mnoge stvari koje radi šef parlamenta nismo vidjeli posvećenost evroatlantskim integracijama”.

PEPIĆ: Moramo da shvatimo i prihvatimo da se  ” veliki”  isključivo ponašaju u skladu sa njihovim interesima. Da oni u tome  uvijek traže one koji će ih i sprovoditi, bez neke velike suzdržanosti u malim zemljama i društvima  kao što je naše.
Tako ja i vidim ovu i ovakvu izjavu.  Prosto on na ovaj i ovakav način, hoće da “skrene pažnju“, ali i da pokaže svoju moć.

No , nije toliko bitno  koliko je neko jak da vam nametne da ga morate bespogovorno slušati . Već   koliko je neko spreman i jak , da se, argumentovano  tome odupre.

Moram da priznam da mi  priča o euroatlantskim integracijama , sve više liči i poprima oblik floskule.  Što god da se radi, politički akteri  se  kriju iza onoga “mi smo za Evropu i zapadne vrijednosti, a vi nijeste i kočite ih “.

, Eskobarova izjava u najmanju ruku nije bila u potpuno diplomatskom ” tonu “.  Andrija Mandić je legalni i legitimni predsjednik Parlamenta Crne Gore.  A ta se činjenica , voljeli ga mi ili ne, uvažavao ga neko  ili ne,  mora prihvatiti. Sugestije i savjete treba poštovati i slušati. Ali ih i ne moramo bespogovorno izvršavati.

MONITOR: Vlasti glasno i optimistično najavljuju brzo dobijanje završnih mjerila za poglavlje 23, 24. Jesmo li i dalje  tek  na početku kada je u pitanju vladavina prava, borba protiv korupcije i kriminala, pa i sučavanje sa ratnom prošlošću, koje je dio ovog poglavlja?

PEPIĆ: Bez obzira što nam vlasti glasno i optimistično najavljuju  da tek , evo što nijesmo “, plašim se da smo po mnogim pitanjima na samom početku.
Što se tiče borbe protiv korupcije i kriminala,  nešto se radi i uradilo se. Naročito se po tom pitanju istaklo tužilaštvo, od čega najviše Specijalno tužilaštvo. Ali, tužilaštvo je samo stranka u postupku. Presude donosi sud. Ako nekoga uhvatimo i privedemo , postupak sve dok se sudski i ne završi, nije u potpunosti procesuiran.

Uz sve to, evo mi se skoro pa uopšte, sem deklarativno, nijesmo suočili sa ratnom prošlošću.  A da ima većinski političke volje  i da su naši politički akteri istinski i bespogovorno za primjenu EU principa to i ne bi bio preveliki problem.

MONITOR: Mogu li aktuelne političke klase, i nakon rekonstrukcije Vlade, od ove zemlje napraviti evropsko društvo, odnosno društvo evropskih vrijednosti?

PEPIĆ: Moram da kažem –  više nego teško. Mnogo toga je nakon 30.08.2020. godine propušteno i izgubljeno. Rekao  bih  da je kod mnogih iskrenih boraca za  prave vrijednosti i nade sve manje.
Dobro je što je  višedecenijska vlast smijenjena, a glavni ” pokrovitelj” te i takve vlasti izgubio na predsjedničkim izborima prošle godine. Ali, bogami, oni koji su ih naslijedili  malo su uradili, a negdje ni malo,  na promjeni ” uspostavljenih ” vrijednosti .
I dalje smo  partitokratsko društvo. Skoro pa isključivo u primjeni su tipično partijska imenovanja i angažovanja. I dalje se skoro pa isključivo bira po onom starom i nanovo usavršenom sistemu ” nije važno koliko znaš, nego je puno bitnije koga znaš “. I dalje se držimo onoga ” važno je da samo da su naši “.
Partije u Crnoj Gori  djeluju više kao  agencije za zapošljavanje i ispunjavanje želja , nego kao političke organizacije. Sve dok to bude tako, teško da možemo napredovati.
Ipak, nade ima. Makar smo počeli da mijenjamo vlasti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo