Ili će vlast formirati partije vlasti PES-Demokrate i one koje su okupljene u koaliciji Za budućnost Podgorice, a čija su okosnica NSD i DNP, uz podršku koalicije koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović, ili će je formirati DPS uz podršku onih partija i saveza koji su učestvovali u rušenju prethodne lokalne vlasti, kao i nekih novih, a ideološki bliskih partija, a pri čemu je opet ključna Milatovićeva koalicija. Po mom sudu, nećemo imati “budvanski scenario” jer to ne odgovara nikom od aktera, a posebno ne vlastima

MONITOR: Kako vidite preliminarne rezultate podgoričkih lokalnih izbora u Podgorici?

ULJAREVIĆ: Preliminarni rezultati ovih izbora su, u značajnom, u okvirima očekivanog u dijelu odnosa snaga ključnih aktera, a čini se da ni ponavljanje izbora na jednom manjem broju biračkih mjesta ne može donijeti promjene koje bi uticale na postojeću konstelaciju.

Takođe, iako je bila izvjesna veća apstencija, čini se da to većina političkih subjekata nije uzela za ozbiljno niti su kampanje išle u pravcu adresiranja apstitenata. To je uticalo da nešto bolji rezultat zabilježe oni koji imaju jaču infrastrukturu, ali i oni koji su se borili za censuz jer je, pri toj izlaznosti, bio dostižniji.

MONITOR: Ko su „pobjednici“, a ko „gubitinici“?

ULJAREVIĆ: Ubjedljivi gubitnici su koalicija PES-Demokrate koja je ušla u ovaj izborni ciklus sa pozicije vlasti, uložila vidljivo ogromne resurse, prednjačila u funkcionerskoj kampanji do mjere koja do sada nije viđena, a osobito je naglašena i činjenicom da su to radili nekadašnji žestoki kritičari funkcionerskih kampanja DPS-a iz perioda kad je ta partija imala vlast. Rezultat je da ne samo da nije bilo sinergetskog efekta, nego je ta koalicija osvojila manje u odnosu na procentualni zbir ili zbir odborničkih mandata na lokalnim izborima 2022. godine, kada je čak PES nastupao iz pozicije opozicije.

Dodatno, slično Budvi gdje je PES uzalud politički potrošio Predraga Zenovića, glavnog pregovarača, u Podgorici su politički potrošili Sašu Mujovića, ministra energetike. Ovo nije podsticajna poruka ni za njihove funkcionere, jer postaje vidljivo da se oni tretiraju kao roba i često unaprijed svjesno žrtvuju. U oba slučaja se radilo o osobama koje su imale potencijal, ali ovim preranim isturanjem u arenu za koju nisu bili spremni niti su im tokom kampanje dali adekvatnu stručnu pažnju, faktički su te političke karijere prerano ograničene. Mujović je ubačen u kalup u kojem se vidno nije osjećao kao svoj na svome, a to je onda vodilo i neubjedljivim nastupima koji su i njemu i koaliciji koju je predstavljao donijeli negativne poene.

Nesumnjivi pobjednici ovih izbora su DPS i njihov kandidat Nermin Abdić, koji su sa pozicije opozicije dobili svaki treći glas u Glavnom gradu. Radi se o partiji koja je poslije decenija vladavine izgubila vlast na nacionalnom nivou prije četiri godine, što je tektonski poremećaj, prije dvije godine izgubila je vlast na lokalnom nivou u Podgorici, uz istovremeni gubitak vlasti u nizu drugih opština širom Crne Gore. Oni nisu imali javne resurse na raspolaganju, a klijentelističko-nepotistička mreža, koja je činila ne tako mali dio njihovog glasačko tijela, uglavnom je migrirala prema novim partijama vlasti. Usput rečeno, to čini krhkijim i glasačno tijelo partija koje su te migrante primile.

Konačno,  njihov kandidat je imao svedenu kampanju, uz napomenu da je on bio to što jeste u toj kampanji, za razliku od mnogih protivkandidata, što i na nesvjesnoj ravni utiče na birače i njihovo povjerenje. To sve ukupno čini njihov rezultat vanredno dobrim, nezavisno od toga kako će se rasplesti u konačnici dogovori oko konstitituisanja nove vlasti.

Posebno je indikativno da je Nermin Abdić  pobijedio u Podgorici koja je većinski pravoslavna, u dijelu glasača koji se identifikuju i po religioznom opredjeljenju, a ono je postalo iznimno važno posljednjih godina i podvučeno od strane nekih njegovih protivkandidata. U tom kontekstu, njegov rezultat je veliki podsticaj ugroženom građanskom konceptu, ali i znak da se sužava prostor da se na toj osnovi gradi odnos prema izbornim kandidatima.

MONITOR: U kojim smjerovima mogu ići pregovori oko formiranja lokalne vlasti?

ULJAREVIĆ: Po mom sudu, imamo dva smjera – ili će vlast formirati partije vlasti PES-Demokrate i one koje su okupljene u koaliciji Za budućnost Podgorice, a čija su okosnica NSD i DNP, uz podršku koalicije koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović, ili će je formirati DPS uz podršku onih partija i saveza koji su učestvovali u rušenju prethodne lokalne vlasti, kao i nekih novih, a ideološki bliskih, partija a pri čemu je opet ključna Milatovićeva koalicija.

MONITOR: Da li je koalicija Pokreta za Podgoricu iza kojeg stoji Jakov Milatović i Abazovićev URA, sa Lukom Rakčevićem na čelu “tas na vagi”?

ULJREVIĆ: Da, to je politička struktura koja će odlučiti o daljem toku, pri čemu treba imati u vidu da se radi o grupaciji koja je i dovela do vanrednih lokalnih izbora nezadovoljna prethodnom postavkom i njihovim načinom rada, iako su i sami bili konstiutenti te vlasti.

URA je na nacionalnom nivou u opoziciji, a predsjednika MIlatovića partije vlasti sve više guraju u izolaciju. Oni su bili i najčešća meta partija vlasti tokom predizborne kampanje, jer su te dvije koalicije – PES/Demokrate i Za budućnost Podgorice – vjerovale da im neće biti potrebni za konstituisanje nove vlasti. To se pokazalo jako lošom procjenom, pa sada pokušavaju sa dvije prozirne taktike to poništiti – jedni šargarepom, odnosno “peglanjem” ranijih uvreda prema Milatoviću i Abazoviću i zaklinjanja da sa njima neće u vlast, a drugi štapom, ili (polu)prijetnjama i pokušajima etiketiranja kao izdajnika tzv. tridesetoavgovske većine, kao da je vrijeme stalo, a ne da je mnogo različite vode proteklo u ove četiri godine.

MONITOR: Kakav ishod pregovora očekujete, može li se desiti “budvanski scenario”?

ULJAREVIĆ: Jako je teško predviđati stvari na političkoj sceni u Crnoj Gori posljednjih godina, a imajući u vidu da smo imali gotovo sve predizborne ili postizborne koalicije.Međutim, po mom sudu, nećemo imati “budvanski scenario” jer to ne odgovara nikom od aktera, a posebno ne vlastima.

Kako će se opredijeliti koalicija u kojoj su Milatović i Abazović zavisiće od toga da li žele da budu akteri u daljim procesima ili su spremni da idu nizvodno. Koju god odluku donesu, ona će nositi kratkoročnu buru, ali dugoročno one imaju različite posljedice, a političari koji teže održivosti gledaju nekoliko koraka unaprijed.

MONITOR: Šta su glavne pouke ovih izbora, koje bi trebalo da izvuku političke partije?

ULJREVIĆ: Ključna pouka je da ne treba potcjenjivati građane i građanke Crne Gore, jer oni se pokazuju u mnogo čemu zrelijima nego oni koji pretenduju da ih vode. Ovo se posebno odnosi na partije vlasti na nacionalnom nivou koje su mnoga svoja obećanja grubo pregazile. Računica da im pozicije vlasti, funkcionerska kampanja i izgradnja sada njihovih nepotističko-klijentelističkih veza mogu poništiti to i donijeti pobjedu očito nije bila dobra.

Mi izlazimo iz perioda nesmjenjivosti ili dugovječnosti bilo koje vlasti, ali i iz perioda kada su građani i građanke bili spremniji da uz manje kritičkog otklona gledaju prema političkim subjektima. Tu lekciju sporo i teško mnogi uče.

Takođe, bilo bi dobro da se manje obećava a više radi, umjesto što svi ulaze u trku sa nerealnim obećanjima koja im se kasnije o glavu obijaju, ali i da se onih obećanja koja su realna zaista drže.

MONITOR: Održani su i lokalni izbori u Kotoru, kako tumačite rezultate tih izbora?

ULJAREVIĆ: Kotor je pao u sjenku lokalnih izbora u Podgorici, na kojima se prelama i šira slika jer oni nose gotovo trećinu biračkog tijela.  Međutim, ti izbori su, takođe, jako zanimljivi iz više aspekata.

Prvo, među 12 lista koje su učestvovale više od polovine bilo je lokalnih listi što je sa stanovišta decentralizacije i građanskog aktivizma vrlo podsticajno. Naravno, jako će dalje zavisiti i kako će se one prestrojiti i kakvu će dodatnu vrijednost donijeti kroz to prestrojavanja i učešće u vlasti.

Drugo, i u Kotoru su se partije vlasti na nacionalnom nivou, ali i u toj opštini, suočile sa razočarenjem birača koje nijesu mogle samo adresirati kampanjom, iako je vidljivo da je i u tom gradu koalicija Demokrate-PES uložila najviše sredstava. Takođe, jasno je bilo da je PES u Kotoru opterećenje Demokratama jer bi oni osvojili isto i bez njih, pa u tom kontekstu je zapravo i manji broj odbornika Demokrata sada nego ranije.

Treće, ukoliko nove građanske liste u Kotoru dovedu do neočekivanog obrta ili, pak, neko od njih dobije poziciju gradonačelnika to daje potpuno drugačiji pečat ne samo ovim izborima nego može imati i domino efekat na druge lokalne izbore, a ta mogućnost nije nerealna. U slučaju takvog scenarija, partije sa centralama u Podgorici će morati ući u kompletno redefinisanje načina funkcionisanja a koje bi vodilo većem stepenu unutrašnje demokratizacije samih partija.

Četvrto, a ne manje važno, čini se da je bila kontraproduktivna ciljana posjeta patrijarha SPC Porfirija koji je na izborni dan u ovom gradu služio liturgiju, iako to ukazuje da su možda u Beogradu bolje nego u Podgorici razumjeli da u Kotoru može biti poteškoća u održanju vlasti. Dobro je za građansku Crnu Goru što taj pokušaj izbornog inžinjeringa nije imao planirani učinak.

Milena PEROVIĆ

Imam dojam da Crna Gora potcjenjuje činjenicu da je Hrvatska- kako sada stvari stoje –  zaustavila napredovanje Crne Gore prema EU. I da ga neće tako lako iznova dopustiti

MONITOR: U decembru su predsjednički izbori. Pominje se da će biti najmanje sedam kandidatkinja i kandidata. Interesantna je procjena HDZ da je najbolje da njihov kandidat bude -blizak ali ne više i član HDZ, Dragan Primorac. Hoće li njegov glavni rival biti najvjerovatniji kandidat SDP i sadašnji predsjednik Zoran Milanović ili je moguće iznenađenje?

PAVELIĆ: U nedavno objavljenoj anketi, sadašnji predsjednik Zoran Milanović osvaja oko trećine glasova, 36 posto, a s 21 posto slijedi ga nezavisni kandidat s podrškom HDZ-a, bivši ministar znanosti i forenzičar Dragan Primorac. Rezultati te ankete poklapaju se s procjenama analitičara, prema kojima je Milanović favorit izbora, a u drugi krug bi se mogao plasirati Primorac. Međutim, iznenađenja nisu nemoguća: potpora raste i filozofkinji i nezavisnoj parlamentarnoj zastupnici Mariji Selak Raspudić koja je nedavno zbog spora o pobačaju napustila desnu populističku stranku Most: branila je pravo žene na pobačaj, ali joj se suprotstavio popularni stranački kolega, i suradnja je pukla. Zanimljivo će biti i kako će na predsjedničkim izborima proći kandidatkinja ljevice i psihijatrica Ivana Kekin, parlamentarna zastupnica zeleno-lijeve stranke Možemo!, inače supruga frontmena popularnog rock benda Hladno pivo Mile Kekina. Ona će Milanoviću oduzeti glasove na ljevici. Što se Primorca tiče, on formalno jest nezavisni kandidat, ali godinama je bio član HDZ-a, a i stranački ministar znanosti, pa je svima jasno kako je faktički riječ o HDZ-ovom kandidatu. Činjenica da je HDZ podržao baš njega, više govori o kadrovskom deficitu stranke, nego o promišljenoj političkoj taktici za proširenjem podrške birača.

MONITOR: HDZ je Vladu formirao sa Domovinskim pokretom koji se ubrzo raspao. Mario Radić je formirao DOMINO i pretpostavlja se da će i dalje htjeti da bude dio parlamentarne većine. Kakav razvoj događaja je predvidljiv?

PAVELIĆ: Ta je situacija bizarna: Domovinski pokret nastao je iz HDZ-a, kada se desna frakcija stranke izdvojila u posebnu stranku. Sada su opet u koaliciji, ali se i Domovinski pokret raspao na matičnu stranku i Domino. Istodobno, i jedni i drugi i dalje su u koaliciji s HDZ-om. Mediji su čak ironizirali ponašanje članova Domina, donedavnih članova Domovinskog pokreta, koji su krenuli pregovarati s HDZ-om o udjelu u vlasti i prije nego što su formirali stranku. Najvjerojatnije je da će i Domovinski pokret i Domino u parlamentu biti manji od makova zrna kada je riječ o poslušnosti HDZ-u. To, međutim, ne znači da će biti i manje opasni: njihova antisrpska retorika i otvorena-blago rečeno, netrpeljivost prema Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci Milorada Pupovca truju javni govor i legitimiziraju protusrpsku i anti-antifašističku retoriku. Domovinski pokret i Domino mogu se promatrati kao ovdašnje varijante novih radikalno desnih stranaka u Europi, uz važan dodatak: nastale su iz krugova ratnih veterana, opterećenih stvarnim i nezaliječenim ratnim traumama, koji politiku kreiraju na podlozi psihološkog tereta rata, a neki od njih i namjerno manipuliraju njime. To, dakako, nije ni moralno ni politički opravdano, ali je ljudski razumljivo. Ako želi politiku utemeljenu na konstruktivnom građanskom interesu-a ne na ratnim traumama, društvo bi taj problem trebalo osvijestiti i na svim se razinama posvetiti njegovu rješavanju.

MONITOR: Bilo je dosta javnog neslaganja ali i prećutnog jedinstva kada se radi o odnosu hrvatskih zvaničnika prema globalnim krizama, politici EU, odnosima u regionu – pa i prema Crnoj Gori. Kako Vam izgleda spoljna politika Hrvatske?

PAVELIĆ: Vanjsku politiku faktički vodi vlada, uz često neartikulirano i neefikasno prigovaranje Zorana Milanovića. On se protivi sudjelovanju Hrvatske u europskim inicijativama nenaoružane vojne pomoći Ukrajini, što kritičare navodi da zaključuju kako ide na ruku Rusiji, što može-ali i ne mora biti istina. No ovdje je važno reći kako bi se Crna Gora-ako želi u EU, morala ozbiljno potruditi da popravi odnose s Hrvatskom. Imam dojam da Crna Gora potcjenjuje činjenicu da je Hrvatska-kako sada stvari stoje, zaustavila napredovanje Crne Gore prema EU. I da ga neće tako lako iznova dopustiti.

MONITOR: Evropsko javno tužilaštvo – na čijem čelu je Laura Koveši pomno se bavi istragama u vezi sa zloupotrebom finansija EU i korupcijom. Prošle godine je, zajedno sa hrvatskim PNUSKOK, istraživan čak i slučaj Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a na osnovu novinarskog istraživanja Dore Kršul. Koliko su hrvatski istražni organi spremni da sarađuju sa kancelarijom Koveši, a da na to ne budu primorani?

PAVELIĆ: Suradnja bi se trebala podrazumijevati, jer je i Hrvatska glasala za osnivanje eurospkog javnog tužiteljstva. No, prošlog proljeća istekao je mandat hrvatskoj glavnoj tužiteljici Zlati Hrvoj Šipek, pa se izbor njezinog nasljednika pretvorio u skandal na kojemu je SDP čak gradio cijelu svoju kampanju za parlamentarne izbore: vladajući HDZ odlučio je imenovati suca Ivana Turudića, opterećenog bliskošću HDZ-u, nepriličnim izjavama i sumnjama za prijateljevanje s osuđenicima. Turudić je tada, u procesu svog imenovanja, dao zloslutnu izjavu prema kojoj Hrvatskoj ne treba ured europskog tužitelja, ali se odmah nakon što je imenovan sastao s voditeljicom tog ureda u Zagrebu Tamarom Laptoš. Tek treba vidjeti kako će funkcionirati suradnja hrvatskih i europskih tužitelja, i treba se nadati da ona neće ovisiti o mišljenju predsjednika vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića.

MONITOR: U Austriji je najviše glasova na parlamentarnim izborima dobila ultra-desna Slobodarska partija, u Nemačkoj je AFD na vrhu ili sasvim blizu vrha u nekoliko pokrajina, u Francuskoj je dobila prvi izborni krug, u Italiji je na vlasti, u Holandiji dominira u novoj vladajućoj koaliciji…Da li ultra-desnica legitimitet u EU postiže „oblandom populizma“ tamo gdje više dobija a manje gubi?

PAVELIĆ: Kod političara su važna djela, ne govori. Ne postoji više radikalna desnica kakva je postojala tridesetih godina prošlog stoljeća- i nadajmo se da nikad više ni neće, ali postoji desnica koja na odgovorna mjesta imenuje LGBT osobe dok batinaši istodobno na ulicama zlostavljaju gayeve i lezbijke, i koja čini sve da se pred kamerama prikaže suvremenom, dok istodobno svoje građane vodi unatrag u povijest. Takva je desnica u Hrvatskoj, a takva je i u Srbiji, ali-nažalost, sve češće i u zemljama EU.

MONITOR: Mnoge izjave glavnog hrvatskog socijaldemokrate-predsjednika Milanovića, ocjenjuju se u dijelu javnosti kao daleko od politike lijevog centra. SDP je skoro dobio i novog predsjednika-Sinišu Hajdaš Dončića. Hoće li se SDP prilagoditi Milanoviću ili ga se odreći ako ga stranka podrži a on izbore izgubi?

PAVELIĆ: SDP je potpuno u Milanovićevoj vlasti. Nedavno su imali unutarstranačke izbore: pobijedio je Milanovićev kandidat, a jedina kandidatkinja koja se protivila bespogovornoj suradnji s Milanovićem, Sanja Major, među pet kandidata završila je na posljednjem mjestu. Dakle, čak ako se i dogodi da Milanović izgubi predsjedničke izbore-što je malo vjerojatno, ne bi bilo čudno kad bi opet zasjeo na mjesto predsjednika SDP-a, da ga nastavi gurati udesno. U nepovrat.

U Hrvatskoj se teško formira alternativa

MONITOR: Sociolog Žarko Puhovski kaže da je u Hrvatskoj dominantan konzervativizam kada je riječ o stranačkoj opredijeljenosti. On tvrdi da su po tri generacije uzastopno pristalice HDZ ili SDP. Da li je dvopartijnost trajnije razumijevanje demokratije u Hrvatskoj, potreba za stabilnošću, politička inercija društva, dio tradicionalnih afiniteta…? I imaju li i drugi -kao Možemo, šanse da dođu na vlast na nivou države?

PAVELIĆ: Riječ je vjerojatno o kombinaciji elemenata koje ste spomenuli: tradicionalno desni birači glasaju uglavnom za HDZ, tradicionalno lijevi za SDP, pri čemu su i HDZ i SDP vratolomno mijenjali vlastite politike, pa “desno” i “lijevo” u tim primjerima nisu više od prazne riječi. Također, Hrvatska je mala, intelektualno i politički devastirana zemlja, pa se uvjerljive alternative formiraju vrlo teško. Proteklih je godina generacijsku smjenu kvalitetno obavio samo HDZ, kada ga je preuzeo obrazovani i politički spretni Andrej Plenković; SDP već desetak godina muku muči da pronađe uvjerljivo vodstvo koje može osvojiti vlast, dok se manje alternative neuspješno smjenjuju kao na traci: javnost se više ni ne sjeća političara i stranaka koji su bljesnuli, ušli u parlament i nestali kao da ih nikada nije ni bilo: Laburisti, Orah, cijeli niz neuspješnih ekstremno desnih stranaka, Miroslav Škoro… Jedini primjer koji odskače zasad je zeleno-lijevi Možemo!: oni od 2017. sporo ali sustavno jačaju i rastu, od ulaska u gradsku skupštinu u Zagrebu do današnjeg statusa u kojem imaju gradonačelnika Zagreba i snažan klub u parlamentu u već drugom mandatu. S tom mudrom taktikom strateškog jačanja, Možemo! je na dobrom putu da zamijeni sklerotični i politički zbunjeni SDP.

Hrvatima nije do ratovanja

MONITOR: Vladajuća većina je najavila obavezni vojni rok, a ministar odbrane Ivan Anušić i datum- 01.01. 2025. Sada taj tajming djeluje neizvodljivo jer još nije obezbijeđena saglasnost predsjednika Zorana Milanovića. Kako je ona po Zakonu o odbrani obavezna, pominje se i izmjena zakona. Dok vlast planira i kalkuliše, šta o ovome misle građanke i građani Hrvatske?

PAVELIĆ: Reprezentativnih anketa nema, možda i zato što se vlasti boje rezultata. Nereprezentativna anketa koju je 30. rujna objavio portal net.hr porazna je za vlast: više od sedamdeset posto sudionika u anketi odgovorilo je kako “nema šanse” da idu u vojsku, a tek 22 posto odgovorilo je s “apsolutno”.Taj se rezultat poklapa i s informacijama samih vlasti, koje priznaju da je odaziv regrutaciji, novačenju, već godinama izrazito slab. Otkako je uvedeno pravo na prigovor savjesti, koji se u Hrvatskoj zove “priziv savjesti”, koristi ga čak dvije trećine mladih. Ipak, još se ne zna ni kako će vojni rok točno izgledati, ni kada će biti uveden: spominje se dva mjeseca temeljne vojne obuke koja bi trebala početi od 1. siječnja sljedeće godine, ali ništa od toga nije još službeno potvrđeno. U prosincu su predsjednički izbori, pa se predsjednik i HDZ-ova vlada svađaju baš oko svega, pa i oko tog pitanja. No nažalost, ni hrvatske vlasti ne znaju mudrije odgovoriti na strašnu eskalaciju nasilja u svijetu nego time da i svojim mladim ljudima gurnu puške u ruke, pa se čini kako će uvođenju vojnog roka više kumovati ratovi nego istinska odlučnost hrvatskih vlasti – jer vlasti su svjesne da Hrvatima nije do ratovanja.

Nastasja RADOVIĆ

Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene izbornog zakona će voditi realnijem izbornom rezultatu

MONITOR: Početkom oktobra biraće se lokalna vlast u BiH. Kako ocjenjujete značaj ovih izbora za funkcionisanje ne samo lokalne samouprave u BiH već i kao motivišućeg faktora za veću participativnost građana/ki u političkom životu?

MARIĆ: Političku situaciju u BiH najbolje oslikava činjenica da su širenje nacionalne mržnje i optužbe za izdaju sopstvenog naroda prevladavajuće teme predizborne kampanje za lokalne izbore. U nacionalnom divljanju, konkretne teme od značaja za lokalne zajednice, padaju u drugi plan. Najviše lajkova dobijaju populisti koji oštro napadaju-pa i vrijeđaju, političare iz drugog naroda. Uvredama i prijetnjama se redovno pridruži plejada  on-line bojovnika. Zbog toga ćemo biti zadovoljni ako na izbore izađe 50 posto birača.

Pri tome je važno znati da se u stvarnosti narodi međusobno ne mrze toliko koliko bi političari to željeli. A političari, koji to nameću, su više kriminalci nego nacionalisti, ali su shvatili da ih nacionalizam štiti od propitivanja. Dok stvarate predratnu atmosferu niko vas neće pitati šta vaša ruka radi u njihovom džepu.

Srećom postoje izuzeci među načelnicima, ljudi koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Takvi ljudi se ne bave nacionalizmom, oni podršku građana dobijaju na osnovu postignutih rezultata, a ne populizma. To je nepogrešivo mjerilo kvaliteta političara: što više nacionalizma-to manje rezultata, a više korupcije.

MONITOR: Ovi izbori će biti prvi koji će se održati po- intervencijom VP Kristijana Šmita, izmjenjenom Izbornom zakonu. Izmjene predviđaju i nemogućnost da se kandiduju oni koji su osuđeni za ratne zločine.  Šmitova intervencija u Izborni zakon nije dočekana sa nepodijeljenim odobravanjem, ne samo u RS. Može li ona uticati na izborne rezultate i kako?

MARIĆ: Čim političke stranke, koje imaju korist od izbornih prevara, nisu zadovoljne izmjenama Izbornog zakona, to govori da su izmjene dobre za građane. Visoki predstavnik je nametnuo pravila koja će osigurati veći stepen integriteta izbornog procesa. Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene se najviše tiču segmenata u kojima se dešavalo najviše prevara, a to su sastav biračkih odbora, brojanje glasova, mijenjane preferenci nakon izbora i sastavljanje lažnih zapisnika s birališta. Ove izmjene će voditi realnijem izbornom rezultatu.

MONITOR: VP Šmit sastao se u Sarajevu sa glavnim tužiocem MRMKS, Seržom Bramercom. Navedeno je da je evidentirano oko 400 bjegunaca od pravde koji uglavnom sada žive u Srbiji i Hrvatskoj. Konstatovano je da bi od tih zemalja trebalo tražiti da im sude. Pitanje tzv. tranzicione pravde bolna je tačka za sve žrtve. Da li ono postaje samo ad hoc političko-propagandni problem regionalnih politika?

MARIĆ: Efekt kazne se postiže ukoliko kazna uslijedi netom nakon počinjenja zločina. Kakva je svrha kazne za ratnog zločinca koji bi bio osuđen 30 godina nakon počinjenja? Može li se zadovoljenjem pravde nazvati ako je žrtva 30 godina živjela u saznanju da je zločinac na slobodi i ako ga je čak i sretala jer žive u istom mjestu? Mnogi od njih će prije umrijeti nego što će dočekati suđenje, kako žrtve tako i zločinci. Naravno da od toga ne treba odustati ali bi za sve nas bilo bolje da se to završilo prije 20 godina i da smo nastavili živjeti bez potrebe da svako malo diramo u žive rane.

Sve tri strane u BiH imaju isti stav po tom pitanju tako što priznaju samo svoje heroje i njihove zločince i rade sve na tome da zaštite te svoje „heroje“, a ako njihove zločine ne mogu odbraniti onda im pomognu da ne budu dostupni pravdi. Naravno da se po broju zločinaca i heroja ne mogu porediti, ali im je doktrina isto.

Teško da će se tu nešto uskoro promijeniti, a nenadoknadiva šteta je počinjena žrtvama ovolikim odugovlačenjem. To će biti samo jedan od brojnih problema koji nismo uspjeli riješiti mi, već vrijeme.

MONITOR: Nedavno je Sud u Strazburu naložio BiH da se pozabavi njegovom presudom u slučaju Slavena Kovačevića. Kovačević-koji je i savjetnik Željka Komšića, tvrdio je da je zakonskim odredbama suspendovano njegovo aktivno biračko pravo pri izboru članova/ca Predsjedništva. Njegov je i stav da VP Šmit podržava HDZ, a Šmit je podsjetio da je tražio od institucija da izmjenama Ustava sprovedu i ranije presude („Sejdić-Finci“, „Zornić“…) Samo mali deo političke scene u BiH je, izgleda, zainteresovan da se ove presude sprovedu. Zašto?

MARIĆ: Bosna i Hercegovina ima specifično ustavno uređenje. Ustavotvorci su bili svjesni da je nemoguće napraviti savršeno rješenje kojim bi svi bili zadovoljni, pa su napravili ono što su mogli. U BiH problem nije loš Ustav, već loši političari koji se trude da nađu svaku rupu i od nje naprave problem, umjesto da nađu način kako da te rupe zakrpe. Jasno je da nisu ispoštovana ljudska prava svih građana podjednako po pitanju izbora za člana Predsjedništva, ali je to tada bilo jedino moguće rješenje. Umjesto da zajednički traže rješenje tog i sličnih problema, neki političari su u tome vidjeli priliku da sebe promovišu.

Slaven Kovačević je tužio državu BiH jer mu ne dozvoljava da se kao pripadnih Ostalih kandiduje za Predsjedništvo BiH, zanemarujući da se kao Hrvat mogao kandidovati za tu funkciju, jer se dok je bio u Gradskom vijeću Sarajeva izjašnjavao kao Hrvat. To dovoljno govori o paradoksu i iskrenim namjerama.

MONITOR:  Kako vidite „saradnju“ političkih vođa zemalja regiona na prebacivanju unutrašnjih problema na regionalni nivo?

MARIĆ: Kada gledate narušene političke odnose u regiji ne možete da se ne pitate šta se desilo jer je prije dvadeset godina situacija bila mnogo bolja. Održavali su se bilateralni i trilateralni sastanci, razgovaralo se o saradnji, a onda smo se odjednom počeli ponovo gledati preko ništana. To je taj trend populizma u kombinaciji s nedostatkom rezultata. Čim vam nešto ne ide dobro ili ste napravili neki propust, siguran recept za skretanje pažnje javnosti sa tog problema je upiranje prstom u komšije, kao prijetnju na koju uvijek moramo budno motriti.

MONITOR: Šef CIA, Vilijem Berns, nedavno je bio u Sarajevu, Beogradu i Prištini. Malo toga smo saznali o sardžaju njegovih razgovora sa našim lokalnim moćnicima. Kako Vi razumijete ovu CIA turneju?

MARIĆ: Stvarni cilj i povod takvih posjeta nikada ne bude zvanično predstavljen, ali se može pretpostaviti da to nisu bili nimalo ugodni razgovori i da su bili više monolozi u kojima je američka strana iznosila „preporuke“ zajedno s posljedicama koje bi mogle uslijediti u slučaju njihovog nepoštivanja. U turbulentim geopolitičkim kretanjima, niko ne želi da se bavi globalno nebitnim sukobima, ako to već mogu izbjeći. Značaj ove regije za Ameriku je samo u toj mjeri u kojoj predstavljamo opasnost za širenje interesa Rusije i Kine. Mi bismo voljeli da smo im bitni ali smo za njih premali i uključuju se samo koliko moraju.

U BiH je cilj posjete bio jasan, Dodik. No, pošto je on na „crnoj listi“ američke administracije nije se mogao, a vjerovatno ni želio, sastati s njim, pa mu je poruku poslao preko Željke Cvijanović. Ostali sastanci su bili protokolarni. Da je postigao svoj cilj postalo je očito već u prvoj izjavi Dodika nakon te posjete u kojoj je negirao da je ikada govorio o samostalnosti RS-a.

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh

MONITOR: Samo 29 žena su kandidatkinje za gradonačelnice i načelnice. Među njima su, međutim, i već vrlo prominentne političarke kao što su gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i vrlo uspješna protivkandidatkinja Miloradu Dodiku na izboru za predsjednika/cu RS, Jelena Trivić. Koliko su žene-kandidatkinje u BiH prilagodljive mejnstrim politici a koliko imaju priliku ili uopšte žele da kandiduju nešto novo što bi ih učinilo liderkama?

MARIĆ: Istraživanja iz biznis sektora su pokazala da su kompanije koje u upravama imaju žene, uspješnije i profitabilnije od onih u kojima su samo muškarci. Vjerujem da bi se veći postotak žena u politici  pozitivno odrazio na razvoj društva. Ali, mnogo je manji broj žena koje se ozbiljno žele baviti politikom. Mnoge žene, posebno one koje imaju porodicu, odluče se za neko drugo zanimanje. Osim toga, to sa sobom nosi i rizik da postanete žrtva javnog progona na društvenim mrežama i po forumima, u koji nerijetko uvuku i članove porodice, pa i djecu.

Problem sa sudjelovanjem žena u politici u BiH je što brojne funkcionerke ne djeluju samostalno, već ih povezuju sa nekim muškarcem koji im je tu funkciju osigurao. Ne mislim na fizičku vezu već isključivo na nadmoć. Takve političarke nestaju s političke scene kada njihov nadređeni tako odluči ili kada on izgubi moć.

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh. Žene koje su se same izborile za svoje mjesto u politici su prodornije, uspješnije i znaju se bolje zauzeti za ono što žele i što misle da je dobro za društvo.

Politički inters u EU ima prednost nad propisima

MONITOR: Aleksandar Vučić je na nedavnom bezbjednosnom forumu u Pragu, rekao  da neće Crna Gora već Ukrajina biti sljedeća članica EU. Vučić je u UN upravo najavio da će odlikovati sve koji su glasali protiv Rezolucije o Srebrenici…Kada je reč o BiH, otpočinjanje pregovora sa EU kao da je zamrznuto. Šta je to prouzrokovalo?

MARIĆ: Kolikogod mi željeli vjerovati da se u EU sve dešava po propisima, činjenica je da politički interes ima prednost. Tako je i po pitanju prijema Ukrajine i Moldavije u EU, tako je bilo i po pitanju prijema Bugarske i Rumunije u EU. Najlakše je bildati mišiće na zemljama zapadnog Balkana. No, to nije opravdanje za neispunjavanje uslova koje je EU postavila. Posebno jer se ne radi o nekim apstraktnim zahtjevima već o reformama od kojih će država imati koristi.

Jasno je da se političari opiru tome, posebno jer im je slika hapšenja Ive Sanadera još pred očima i jer su prve reforme koje moraju uraditi one koje se tiču borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Niko ne reže rado granu na kojoj sjedi i gradi svoje carstvo. Zbog toga je BiH zadnja država koja ima pravo da bilo šta prigovori zbog prijema drugih u EU, jer smo mi prvi krenuli tim putem, a nakon 20 godina smo dospjeli na začelje. Ono što je u svemu tome dobro je da bh. političari nemaju alternativu EU članstvu i prisiljeni su da ponekad nešto puste iako znaju da bi mogli skupo platiti za to. Milijarde eura, koje EU daje uzornim učenicima, dodatna su motivacija da političari usvoje i poneki neugodan zakon.

Nastasja RADOVIĆ