Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Funkcioneri iznad zakona

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste prezentovali Izvještaj „Ljudska prava u Crnoj Gori 2010-2011″. U kojim se oblastima najčešće i najdrastičnije krše ljudska prava u našoj državi? GORJANC-PRELEVIĆ: Napisali smo izvještaj od preko 500 strana, sa 225 preporuka, potrudivši se da popišemo sve što smo uvidjeli da treba popraviti da bi se univerzalna ljudska prava garantovala u Crnoj Gori. Izvještaj je objavljen i na engleskom jeziku. On pokazuje da još nemamo institucije sposobne da nepristrasno procesuiraju državne službenike koji su prekršili ljudska prava, da izvrše presude protiv državnih organa, na primjer MUP-a, ili državnog budžeta. Isto tako, postoji sistemski problem kršenja prava na djelotvorni pravni lijek, jer Ustavni sud nije nadležan za sve slučajeve kršenja ljudskih prava, kao što ni tužba Vrhovnom sudu nije djelotvoran pravni lijek za kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Sistematski se krši i pravo na nezavisan sud, jer organi za prekršaje još nisu uspostavljeni kao nezavisna sudska tijela, a imaju nadležnost da šalju ljude u zatvor i na prinudno ispitivanje u psihijatrijske klinike ili ograničavaju pravo na imovinu. Nije uspostavljen objektivan sistem izbora i sankcionisanja sudija. Tužilaštvo je nespremno da nepristrasno procesuira državne službenike i kad, na primjer, krše apsolutno zaštićeno pravo na zabranu mučenja, tako da zakon za nekog važi, a za nekog ne. Sudovi nisu provjereno ažurni, a u izvještajima o njihovom radu nema ni podatka koliko godišnje zastarijeva krivičnih predmeta u crnogorskim sudovima i ko je za to odgovoran.

MONITOR: Koje su grupacije najugroženije kad je riječ o kršenju ljudskih prava i zbog čega?
GORJANC-PRELEVIĆ: Najugroženiji su siromašni, bez političkih veza i uticaja, posebno zato što sistem besplatne pravne pomoći ne funkcioniše. Novi zakon o besplatnoj pravnoj pomoći opet izostavlja pomoć u upravnom postupku u kome se i ostvaruje najveći dio socijalnih prava. Opravdano su van sebe svi oni kojima odavno nije plaćeno za obavljeni rad, pogotovo oni kojima je država direktno dužna, kojima je i sud potvrdio te dugove, a koji uprkos tome nisu izmireni. Za probleme osoba s invaliditetom dovoljno je da pogledate kroz prozor i shvatite koliki je podvig uopšte se kretati u invalidskim kolicima. S druge strane, prošle godine je u budžetu ostalo gotovo tri miliona eura naplaćenih poreza od poslodavaca u korist osoba s invaliditetom, koji uopšte nisu potrošeni za unapređenje njihovog položaja. I uvijek naglašavam problem seksualnih manjina, jer ne treba zaboraviti da te ljude muči sve što i druge, a uz to su zbog netrpeljivosti okoline primorani i da se pretvaraju da su neko drugi. A onda im još ministar ljudskih prava poruči da njihovo postojanje nije dobra vijest. Baš ohrabrujuće…

MONITOR: Možete li navesti neke primjere zlostavljanja, mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg ponašanja?
GORJANC-PRELEVIĆ: Popisali smo slučajeve zlostavljanja za koje do danas niko nije odgovarao i po svemu sudeći neće ni odgovarati: slučaj zlostavljanja Milovana Jovanovića 2003. godine, koji je u međuvremenu pušten da zastari; masovno prebijanje pritvorenika u spuškom zatvoru 1. septembra 2005. godine, za koje nije sprovedena ni istraga; zlostavljanje okrivljenih za terorizam u akciji Orlov let 2006. godine, za koje takođe nije sprovedena ni istraga; mučenje pokojnog Aleksandra Pejanovića u ,,Betonjerci” 2008. za koje još niko nije kažnjen, niti se istražuju oni koji su naredili, kao i oni koji su neposredno izvršili to mučenje, itd. Ovi i drugi primjeri nedjelotvornih istraga predstavljaju ozbiljna kršenja ljudskih prava i pokazuju ozbiljnu anomaliju sistema u obezbjeđivanju vladavinu prava. Vidi se tendencija tužilaštva da ovakve i slične “neprijatne” slučajeve (kao što je ugrožavanje sigurnosti Aleksandra Zekovića) dovede do apsolutne zastare, tj. do nemogućnosti da se bilo ko zbog njih procesuira. Međutim, zbog toga bi odgovorne tužioce trebalo goniti zbog zloupotrebe službenog položaja, ali to očigledno sadašnja postavka odgovornih u tužilaštvu nije u stanju da uradi. U izvještaju smo naglasili i podatak da Tužilački savjet u ovom sastavu od jula od 2008. nije disciplinski kaznio ni razriješio dužnosti ni jednog tužioca.

MONITOR: Kako sa aspekta kršenja ljudskih prava stvari stoje kad su u pitanju ratni zločini i nerasvijetljena ubistva?
GORJANC-PRELEVIĆ: Krivično gonjenje za ratne zločine ne zastarjeva, ali kod nas gonjenje za ubistvo zastarijeva, za razliku od Amerike i Engleske, pa i to treba uzeti u obzir. Drastičan primjer je svakako ubistvo Duška Jovanovića, jer pored kršenja prava na život ono predstavlja i vjerovatan slučaj kršenja slobode izražavanja. Međutim, način na koji je vođena istraga, propusti za koje i šira javnost zna, kao što je kašnjenje sa DNK analizom, samo jedan okrivljeni saizvršilac, bez motiva i nalogodavaca, ukazuje na to da istraga nije zadovoljila standard djelotvornosti koji se u Evropi zahtijeva u takvim slučajevima. Slično je i sa ostalim nerasvijetljenim kontroverznim ubistvima sad već iz prošlog vijeka. Što se tiče ratnih zločina, očigledna je neprofesionalna primjena međunarodnog humanitarnog prava kako od strane tužilaštva, tako i suda, pogotovo u slučaju deportacija gdje je prvostepeni sud čak zaključio da to nije ni bio ratni zločin. Očigledno je da se tužilaštvo bavi ratnim zločinima samo onoliko koliko baš mora, proporcionalno pritisku međunarodne zajednice.

MONITOR: S tim u vezi u Izvještaju se navodi da u nekim slučajevima nije bilo ni istrage ili tužilaštvo krije od javnosti svoja saznanja.
GORJANC-PRELEVIĆ: Odavno smo pitali tužilaštvo šta se dešava sa istraživanjem odgovornih za kršenje ljudskih prava u 15 javnosti dobro poznatih slučajeva. Nismo dobili odgovor, pa je Upravni sud u junu naložio Ministarstvu pravde da obezbijedi odgovor, što se do danas nije desilo. Od ovih slučajeva, Evropski komitet za sprječavanje mučenja još 2008. je ustanovio da u slučajevima zlostavljanja pritvorenika u Spužu, kao i okrivljenih u slučaju Orlov let nisu sprovedene djelotvorne istrage i tražio je od države informacije o tome šta je tim povodom preduzela. Međutim, u objavljenim odgovorima Vlade na izvještaj CPT-ja na ta pitanja nema odgovora.

MONITOR: A kakvo je stanje u oblasti ekonomskih i socijalnih prava?
GORJANC PRELEVIĆ: Da je država blagovremeno činila ono što je bila dužna u oblasti ekonomskih i socijalnih prava, sva djeca Roma, Aškalija i Egipćana, kao i druga djeca u Crnoj Gori redovno bi pohađala bar osnovnu školu; inspekcija rada bi uspješnije štitila pravo na sindikalno djelovanje, na pravične uslove rada i suzbijala sivu ekonomiju, a država uspostavila ozbiljan sistem socijalne pomoći, umjesto da sa 115 eura pomaže petočlanu porodicu bez prihoda, iako apsolutna linija siromaštva iznosi 170 eura samo za jednu osobu. Onda je logično da se u sivoj ekonomiji traži način za preživljavanje.

Trpe da se ne zamjere

MONITOR: Kad je riječ o kršenju ljudskih prava u oblasti zapošljavanja često se može čuti, a to stoji i u ovom izvještaju, da je prilikom zapošljavanja odlučujuća politička pripadnost, odnosno članstvo u strankama vladajuće koalicije. Kakve su posljedice toga i kako takvoj praksi stati u kraj?

GORJANC-PRELEVIĆ: Građani misle da u državnim organima ne možeš da se zaposliš, a pogotovo da napreduješ, ako nemaš političke veze. To djelimično i dokazuju izborni koalicioni
sporazumi političkih stranaka o raspodjeli ,,svojima” i onih radnih mjesta koja bi morala biti otvorena za sve, tj. za koja bi morao biti raspisan konkurs. S druge strane, nismo uspjeli da zabilježimo ni jedan pokušaj procesuiranja diskriminacije prilikom zapošljavanja po političkoj pripadnosti. Jedino što smo pronašli je jedna krivična prijava protiv ministra i njegove pomoćnice, koji su u suštini optuženi za nepotizam, za zapošljavanje rođaka. Nadam se da će ovaj izvještaj inspirisati i podučiti ljude kako da se bore za svoja prava, da podnose krivične prijave i tužbe zbog diskriminacije, da pri tom pokušaju da obezbijede što jače dokaze za svoje tvrdnje i da ne odustaju. Za sada je očigledno da građani trpe, valjda da se ne zamjere.

Sudije bez odgovornosti

MONITOR: Kako ocjenjujete rad institucija za zaštitu ljudskih prava, posebno njihovu nezavisnost?
GORJANC-PRELEVIĆ: Za zaštitu ljudskih prava odgovorni su policija, tužioci i sud, Ustavni sud i Zaštitnik ljudskih prava. Od svih ovih ustanova, jedino je Zaštitnik primjetno napredovao u pogledu nepristrasnosti, mada do toga nije došlo zato što je unaprijeđen sistem njegovog izbora, koji je Ustavom podređen kontroli skupštinske većine. Akcija se već dugo zalaže za uspostavljanje objektivnog sistema za izbor sudija i tužilaca u kome će svakome moći da bude jasno zbog čega je izabran Janko, a ne Marko, zašto je neko napredovao, a neko ne, zašto neko mora da prestane da radi u pravosuđu, a zašto protiv nekog sudije ili tužioca mora da se povede i krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja. To se ovdje još uvijek ne zna. Primjera radi, iako su razriješene sudije zbog toga što su im brojni krivični predmeti zastarjeli, pa su tako “oslobodili” i neke koji bi inače morali biti kažnjeni, nikome nije ni palo na pamet da ispita da li su te sudije odgovorne za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja. Uspostavljanje ovog objektivnog sistema trebalo bi da pomogne i ustavna reforma, koja bi trebalo da omogući da se na najodgovornije funkcije u sudstvu i tužilaštvu biraju najbolji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo