Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Funkcioneri iznad zakona

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste prezentovali Izvještaj „Ljudska prava u Crnoj Gori 2010-2011”. U kojim se oblastima najčešće i najdrastičnije krše ljudska prava u našoj državi? GORJANC-PRELEVIĆ: Napisali smo izvještaj od preko 500 strana, sa 225 preporuka, potrudivši se da popišemo sve što smo uvidjeli da treba popraviti da bi se univerzalna ljudska prava garantovala u Crnoj Gori. Izvještaj je objavljen i na engleskom jeziku. On pokazuje da još nemamo institucije sposobne da nepristrasno procesuiraju državne službenike koji su prekršili ljudska prava, da izvrše presude protiv državnih organa, na primjer MUP-a, ili državnog budžeta. Isto tako, postoji sistemski problem kršenja prava na djelotvorni pravni lijek, jer Ustavni sud nije nadležan za sve slučajeve kršenja ljudskih prava, kao što ni tužba Vrhovnom sudu nije djelotvoran pravni lijek za kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Sistematski se krši i pravo na nezavisan sud, jer organi za prekršaje još nisu uspostavljeni kao nezavisna sudska tijela, a imaju nadležnost da šalju ljude u zatvor i na prinudno ispitivanje u psihijatrijske klinike ili ograničavaju pravo na imovinu. Nije uspostavljen objektivan sistem izbora i sankcionisanja sudija. Tužilaštvo je nespremno da nepristrasno procesuira državne službenike i kad, na primjer, krše apsolutno zaštićeno pravo na zabranu mučenja, tako da zakon za nekog važi, a za nekog ne. Sudovi nisu provjereno ažurni, a u izvještajima o njihovom radu nema ni podatka koliko godišnje zastarijeva krivičnih predmeta u crnogorskim sudovima i ko je za to odgovoran.

MONITOR: Koje su grupacije najugroženije kad je riječ o kršenju ljudskih prava i zbog čega?
GORJANC-PRELEVIĆ: Najugroženiji su siromašni, bez političkih veza i uticaja, posebno zato što sistem besplatne pravne pomoći ne funkcioniše. Novi zakon o besplatnoj pravnoj pomoći opet izostavlja pomoć u upravnom postupku u kome se i ostvaruje najveći dio socijalnih prava. Opravdano su van sebe svi oni kojima odavno nije plaćeno za obavljeni rad, pogotovo oni kojima je država direktno dužna, kojima je i sud potvrdio te dugove, a koji uprkos tome nisu izmireni. Za probleme osoba s invaliditetom dovoljno je da pogledate kroz prozor i shvatite koliki je podvig uopšte se kretati u invalidskim kolicima. S druge strane, prošle godine je u budžetu ostalo gotovo tri miliona eura naplaćenih poreza od poslodavaca u korist osoba s invaliditetom, koji uopšte nisu potrošeni za unapređenje njihovog položaja. I uvijek naglašavam problem seksualnih manjina, jer ne treba zaboraviti da te ljude muči sve što i druge, a uz to su zbog netrpeljivosti okoline primorani i da se pretvaraju da su neko drugi. A onda im još ministar ljudskih prava poruči da njihovo postojanje nije dobra vijest. Baš ohrabrujuće…

MONITOR: Možete li navesti neke primjere zlostavljanja, mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg ponašanja?
GORJANC-PRELEVIĆ: Popisali smo slučajeve zlostavljanja za koje do danas niko nije odgovarao i po svemu sudeći neće ni odgovarati: slučaj zlostavljanja Milovana Jovanovića 2003. godine, koji je u međuvremenu pušten da zastari; masovno prebijanje pritvorenika u spuškom zatvoru 1. septembra 2005. godine, za koje nije sprovedena ni istraga; zlostavljanje okrivljenih za terorizam u akciji Orlov let 2006. godine, za koje takođe nije sprovedena ni istraga; mučenje pokojnog Aleksandra Pejanovića u ,,Betonjerci” 2008. za koje još niko nije kažnjen, niti se istražuju oni koji su naredili, kao i oni koji su neposredno izvršili to mučenje, itd. Ovi i drugi primjeri nedjelotvornih istraga predstavljaju ozbiljna kršenja ljudskih prava i pokazuju ozbiljnu anomaliju sistema u obezbjeđivanju vladavinu prava. Vidi se tendencija tužilaštva da ovakve i slične “neprijatne” slučajeve (kao što je ugrožavanje sigurnosti Aleksandra Zekovića) dovede do apsolutne zastare, tj. do nemogućnosti da se bilo ko zbog njih procesuira. Međutim, zbog toga bi odgovorne tužioce trebalo goniti zbog zloupotrebe službenog položaja, ali to očigledno sadašnja postavka odgovornih u tužilaštvu nije u stanju da uradi. U izvještaju smo naglasili i podatak da Tužilački savjet u ovom sastavu od jula od 2008. nije disciplinski kaznio ni razriješio dužnosti ni jednog tužioca.

MONITOR: Kako sa aspekta kršenja ljudskih prava stvari stoje kad su u pitanju ratni zločini i nerasvijetljena ubistva?
GORJANC-PRELEVIĆ: Krivično gonjenje za ratne zločine ne zastarjeva, ali kod nas gonjenje za ubistvo zastarijeva, za razliku od Amerike i Engleske, pa i to treba uzeti u obzir. Drastičan primjer je svakako ubistvo Duška Jovanovića, jer pored kršenja prava na život ono predstavlja i vjerovatan slučaj kršenja slobode izražavanja. Međutim, način na koji je vođena istraga, propusti za koje i šira javnost zna, kao što je kašnjenje sa DNK analizom, samo jedan okrivljeni saizvršilac, bez motiva i nalogodavaca, ukazuje na to da istraga nije zadovoljila standard djelotvornosti koji se u Evropi zahtijeva u takvim slučajevima. Slično je i sa ostalim nerasvijetljenim kontroverznim ubistvima sad već iz prošlog vijeka. Što se tiče ratnih zločina, očigledna je neprofesionalna primjena međunarodnog humanitarnog prava kako od strane tužilaštva, tako i suda, pogotovo u slučaju deportacija gdje je prvostepeni sud čak zaključio da to nije ni bio ratni zločin. Očigledno je da se tužilaštvo bavi ratnim zločinima samo onoliko koliko baš mora, proporcionalno pritisku međunarodne zajednice.

MONITOR: S tim u vezi u Izvještaju se navodi da u nekim slučajevima nije bilo ni istrage ili tužilaštvo krije od javnosti svoja saznanja.
GORJANC-PRELEVIĆ: Odavno smo pitali tužilaštvo šta se dešava sa istraživanjem odgovornih za kršenje ljudskih prava u 15 javnosti dobro poznatih slučajeva. Nismo dobili odgovor, pa je Upravni sud u junu naložio Ministarstvu pravde da obezbijedi odgovor, što se do danas nije desilo. Od ovih slučajeva, Evropski komitet za sprječavanje mučenja još 2008. je ustanovio da u slučajevima zlostavljanja pritvorenika u Spužu, kao i okrivljenih u slučaju Orlov let nisu sprovedene djelotvorne istrage i tražio je od države informacije o tome šta je tim povodom preduzela. Međutim, u objavljenim odgovorima Vlade na izvještaj CPT-ja na ta pitanja nema odgovora.

MONITOR: A kakvo je stanje u oblasti ekonomskih i socijalnih prava?
GORJANC PRELEVIĆ: Da je država blagovremeno činila ono što je bila dužna u oblasti ekonomskih i socijalnih prava, sva djeca Roma, Aškalija i Egipćana, kao i druga djeca u Crnoj Gori redovno bi pohađala bar osnovnu školu; inspekcija rada bi uspješnije štitila pravo na sindikalno djelovanje, na pravične uslove rada i suzbijala sivu ekonomiju, a država uspostavila ozbiljan sistem socijalne pomoći, umjesto da sa 115 eura pomaže petočlanu porodicu bez prihoda, iako apsolutna linija siromaštva iznosi 170 eura samo za jednu osobu. Onda je logično da se u sivoj ekonomiji traži način za preživljavanje.

Trpe da se ne zamjere

MONITOR: Kad je riječ o kršenju ljudskih prava u oblasti zapošljavanja često se može čuti, a to stoji i u ovom izvještaju, da je prilikom zapošljavanja odlučujuća politička pripadnost, odnosno članstvo u strankama vladajuće koalicije. Kakve su posljedice toga i kako takvoj praksi stati u kraj?

GORJANC-PRELEVIĆ: Građani misle da u državnim organima ne možeš da se zaposliš, a pogotovo da napreduješ, ako nemaš političke veze. To djelimično i dokazuju izborni koalicioni
sporazumi političkih stranaka o raspodjeli ,,svojima” i onih radnih mjesta koja bi morala biti otvorena za sve, tj. za koja bi morao biti raspisan konkurs. S druge strane, nismo uspjeli da zabilježimo ni jedan pokušaj procesuiranja diskriminacije prilikom zapošljavanja po političkoj pripadnosti. Jedino što smo pronašli je jedna krivična prijava protiv ministra i njegove pomoćnice, koji su u suštini optuženi za nepotizam, za zapošljavanje rođaka. Nadam se da će ovaj izvještaj inspirisati i podučiti ljude kako da se bore za svoja prava, da podnose krivične prijave i tužbe zbog diskriminacije, da pri tom pokušaju da obezbijede što jače dokaze za svoje tvrdnje i da ne odustaju. Za sada je očigledno da građani trpe, valjda da se ne zamjere.

Sudije bez odgovornosti

MONITOR: Kako ocjenjujete rad institucija za zaštitu ljudskih prava, posebno njihovu nezavisnost?
GORJANC-PRELEVIĆ: Za zaštitu ljudskih prava odgovorni su policija, tužioci i sud, Ustavni sud i Zaštitnik ljudskih prava. Od svih ovih ustanova, jedino je Zaštitnik primjetno napredovao u pogledu nepristrasnosti, mada do toga nije došlo zato što je unaprijeđen sistem njegovog izbora, koji je Ustavom podređen kontroli skupštinske većine. Akcija se već dugo zalaže za uspostavljanje objektivnog sistema za izbor sudija i tužilaca u kome će svakome moći da bude jasno zbog čega je izabran Janko, a ne Marko, zašto je neko napredovao, a neko ne, zašto neko mora da prestane da radi u pravosuđu, a zašto protiv nekog sudije ili tužioca mora da se povede i krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja. To se ovdje još uvijek ne zna. Primjera radi, iako su razriješene sudije zbog toga što su im brojni krivični predmeti zastarjeli, pa su tako “oslobodili” i neke koji bi inače morali biti kažnjeni, nikome nije ni palo na pamet da ispita da li su te sudije odgovorne za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja. Uspostavljanje ovog objektivnog sistema trebalo bi da pomogne i ustavna reforma, koja bi trebalo da omogući da se na najodgovornije funkcije u sudstvu i tužilaštvu biraju najbolji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo