Povežite se sa nama

REGION

Trinaest žrtva stravičnog zločina

Objavljeno prije

na

„Bio je preke naravi, ali ovakvom nečemu se nisam nadala,” jedva je izgovorila, teško ranjena Javorka Bogdanović (60), supruga Ljubiše Bogdanovića (60) koji je u zoru 9. aprila u selu Velika Ivanča kraj Mladenovca ubio 13 bliskih osoba, počevši od sina i majke.

 

,,Nama više života, nema!”, zloslutno je Ljubiša poručio Javorki i u nju ispalio prvi hitac, teško je ranivši. Bezumlje je nastavio pucajući u sina Branka (42). Onda je otišao u dvorišnu kuću, u kojoj je spavala njegova majka Dobrila (83) i na mjestu je usmrtio.

Ljubiša je potom krenuo niz padinu, na kojoj su, jedna uz drugu, kuće njegovih žrtava. Prvo je banuo u Despotoviće, koje je samo ograda dijelila od Bogdanovića. Tu je ubio djeda Mikajla (61), njegovu suprugu Milenu (61), njihovog unuka Gorana i snaju Jovanu, bračni par koji je prije tri godine započeo zajednički život. A onda je pucao i u njihovog dvogodišnjeg sina Davida!

Krenuo je zatim na Stekiće, jedva stotinak metara udaljene. U kući je zatekao baku Danicu (78) i njenu ćerku Draganu. Masakr je preživio unuk i sin Aleksandar Stekić (28), koji je u tom trenutku spavao na spratu kuće. U to vrijeme njegov otac Radivoje bio je na poslu.

Na dvije stotine metara odatle, sljedeća kuća, porodice Ješić, bila je jedina zaključana. Poslije kucanja, vrata je Bogdanoviću otvorio tek probuđeni Miloš Ješić (48). Bogdanović je odmah pucao u njega i usmrtio ga na vratima kuće, a zatim i njegovu majku Ljubinku (64).

Ovdje se nije zaustavio, već se uputio u dom Mijajlovića. Ubio je Velimira (69), a teško ranio njegovu suprugu Olgu (69). Ona je podlegla povredama u Urgentnom centru u Beogradu.

Ljubiša se zaustavio kod kuće Miloševića…

Onda se vratio nazad u svoju kuću, po municiju. Pošto je vidio da njegova supruga Javorka daje znake života, ponovo je pucao u nju. Pogodio ju je u vrat.

Javorka je prije toga, kako se nagađa, pozvala mladenovačku policiju, koja je ubrzo stigla u selo.

Ljubiša je zaustavljen u trenutku kada je nasrtao na kuću Milovana Kostadinovića i pokušao da se ubije. Policija ga je zatekla na koljenima, sa već ispaljenim metkom u glavu. Sa teškim povredama prevezen je u Urgentni centar.

Direktor policije Srbije Milorad Veljović je rekao da je ubica žrtvama pucao u glavu dok su spavale. ,,To su seoska domaćinstva i većina kuća bile su otključane”, rekao je on.

Načelnik beogradskog Urgentnog centra dr Zlatibor Lončar ispričao je da je Ljubiši Bogdanoviću, dok je unošen u šok-sobu, iz pantalona ispalo 16 metaka. Ljubiša je, prema medijima, u svoj ubilački pohod krenuo sa oko 50 metaka.

U nezapamćenom zločinu pet porodica, koje su živjele u pet kuća, jedni do drugih, postale su žrtve masovnog ubice. Šest muškaraca, šest žena i jedno dvogodišnje dijete. Najmlađi ubijeni su supružnici Goran (23) i Jovana Despotović (21) i njihov dvogodišnji sin, čijem je krštenju Ljubiša prisustvovao prije samo nekoliko mjeseci.

Ljubiša Bogdanović nije imao policijski dosije, a policija istražuje zbog čega je ovaj mirni čovjek, kako ga opisuju poznanici, počinio ovakav užasan zločin.

Direktor policije Milorad Veljović je rekao da je Bogdanović 1991. bio na ratištu u Slavoniji. Bogdanović i njegov sin su prošle godine dobili otkaz u jednoj slovenačkoj firmi za koju su radili u Mladenovcu. Direktor policije kazao je da je ubica imao dozvolu za držanje oružja još od 1981. godine.

Veljović je napomenuo da su komšije rekle da Bogdanović nikada nije bio konfliktna ličnost.

,,On je bio miran čovjek. Ne znamo šta je dovelo do ove tragedije”, rekle su šokirane komšije.

Direktor Doma zdravlja u Mladenovcu Velibor Vešović je rekao da u kartonu Ljubiše Bogdanovića, osim jedne prijave o ujedu stršljena, nema nikakvih drugih tragova da je imao problema sa zdravljem. ,,Nije liječen na psihijatriji, a nije imao ni drugih prijavljenih bolesti”.

Zločini su uvijek znak velikih i ozbiljnih psihičkih poremećaja, uglas govore stručnjaci za ljudsku dušu. Oni smatraju da je stravičnom zločinu u Velikoj Ivanči najvjerovatnije kumovala velika depresija, ozbiljna psihoza ili neliječeni posttraumatski stresni poremećaj.

Međutim, većina psihijatara, a među njima i aktuelna srpska ministarka zdravlja dr Slavica Đukić-Dejanović, manje ili više odlučno odbijaju da je ,,posttraumatski stresni poremećaj”, ili ,,vijetnamski”, odnosno ,,ratni sindrom” uzrok ovog zločina.

Direktor Specijalne bolnice za psihijatrijske bolesti Dr Laza Lazarević prof. dr Milutin Nenadović je, takođe, isključio mogućnost da je kod počionica masakra u Velikoj Ivanči riječ o ,,ratnom”, tzv. ,,vijetnamskom sindromu”. On smatra da se najvjerovatnije radi o poremećaju strukture ličnosti.

Dr Nenadović je kazao da su brojna istraživanja pokazala da duševni bolesnici nisu skloni ubistvima već da su tome skloniji zdravi ljudi. „Psihijatrijski pacijenti skloniji su samoubistvima od zdravih ljudi”, zaključio je prof. Nenadović.

Klinički psiholog na beogradskoj Vojno-medicinskoj akademiji (VMA) dr Vlajko Panović, takođe, isključuje da se radi o ,,ratnom sindromu”, ali primjećuje: ,,Mnogi naši ratnici nisu na adekvatan način zbrinuti, tako da je moguće očekivati da se dešavaju takve stvari”.

Iz Saveza ratnih veterana Srbije su upitali nadležne zašto se tako odnose prema očiglednom problemu nebrige za ratne veterane i zašto kroz nečinjenje podstiču ,,užasavajuću činjenicu da je broj ovakvih i sličnih slučajeva sve veći i monstruozniji”.

,,Ima li svrhe po ko zna koji put apelovati na nadležne institucije da se pod hitno mora osposobiti neki od zdravstvenih centara namijenjen ne samo liječenju, nego i prevenciji? Zar i u ovome sablasnom trenutku treba pominjati hronični nedostatak novca u državi, lošu situaciju u zdravstvu, odsustvo pravne regulative i slične demagoške razloge?”, navedeno je u saopštenju Saveza.

Američka TV mreža Si-En-En ističe da je stopa ubistava u Srbiji mala, sa oko 1,2 namjernih ubistava na 100.000 stanovnika prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2010. To je skoro kao u Švedskoj, a četiri puta manje nego u SAD. Međutim, masakr u Velikoj Ivanči je treći za posljednjih 10 godina u Srbiji, što je za malu zemlju poražavajuće i premnogo. Prije toga su bile godine sankcija, zatvorenih granica, viza, nestašice ljekova, benzina. Srbija je (ne) učestvovala u četiri rata na prostoru bivše Jugoslavije, bila bombardovana….

U društvu je zavladala depresija, beznađe, ljudi se sve više povlače u sebe, ponekad postoji i strah da se povjere šta ih tišti. Institucija ,,komšije” se izgubila, ne obraća se dovoljno pažnje ni na rodbinu, prijatelje, vladaju otuđenje i sebičnost, previše je malicioznosti, a premalo tople ljudske riječi. Sistem vrijednosti koji je država trebala da postavi i kontroliše je srozan, osakaćen i poremećen a sve zarad ličnog interesa pojedinaca pri ili na vlasti. Ljudi su žestoko navučeni na alkohol i antidepresive, jer su bez posla očajni. Teška ekonomska situacija traje najmanje četvrt vijeka, vlada velika nemaština.

O tome rječito govori, po svjedočenju njegovih žitelja, upravo Mladenovac. Mladenovčani pominju da je to mjesto po svim dugogodišnjim evidencijama najsiromašnija opština na teritoriji grada Beograda, sa najmanjim prosječnim mjesečnim primanjima i sa najvećom stopom nezapošljenosti. Većinu žitelja čini stanovništvo iz ruralnih područja koji su do prije 10-ak godina radili u nekoliko velikih fabrika na teritoriji opštine. Danas je to tužno mjesto u kome više nema ni tih fabrika ni zadovoljnih ljudi koji svojoj porodici mogu da svojim radom obezbijede osnovna sredstva za život.

Ljekari u Mladenovcu kažu da država svojim nečinjenjem i činjenjem pogoršava stanje. Ljekari pregledaju po 50 pacijenata dnevno (kakav je to kvalitet pregleda), ne primaju se nove kolege zbog povećanog obim posla, a posljednjim ukazom Ministarstva zdravlja predviđeno je da opština Mladenovac ima samo dva psihijatra, kod kojih se inače po novom propisu zbog prepisivanja bensedina i sličnih ljekova na pregled čeka dva mjeseca.

Brejvik prvi na listi masovnih ubica

Za najveće masovno ubistvo u 21. vijeku odgovoran je Anders Brejvik, koji je u julu 2011. usmrtio ukupno 77 osoba – osam u Oslu i 69 na ostrvu Utoja.

SAD su najviše potresle dvije tragedije – Čo Sung-Hui je na Univerzitetu Virdžinija u aprilu 2007. ubio 33 osobe, a u decembru prošle godine je Adam Lanca ubio 26 osoba, većinom mališana, u osnovnoj školi u Njutaunu.

U Njemačkoj, 17-godišnji Tim Krečmer ubio je 16 osoba u svojoj bivšoj školi u Vinendenu 2009. godine.

U masakru u skupštini švajcarskog kantona Cug, Fridrih Libaher je ubio 14 ljudi 2001. godine.

Prema nezvaničnim podacima, u svijetu se od 2000. godine do danas dogodilo 20 masovnih ubistava u kojima je bilo više od deset ili više žrtava.

Neslavan rekord Jabukovca

Do 9. aprila ove godine neslavnu titulu mjesta u Srbiji u kome je izvršeno jedno od najsvirepijih ubistava nosilo je selo Jabukovac kraj Negotina, čiji je mještanin Nikola Radosavljević lovačkom puškom 2007. ubio devet, a teško ranio dvije osobe.

Istog datuma pet godina ranije, u Leskovcu je Dragan Čedić iz automatske puške ubio sedmoro ljudi, bivšu suprugu Biljanu (28) i šest članova tazbine, dok je četvoro članova ženine familije lakše i teže ranio.

Sredinom devedesetih godina Josip Vujić, zbog zločina koji je počinio nazvan ,,Joso Sekira”, ubio je tokom nekoliko dana sedmoro ljudi.

U kasarni Branko Krsmanović u Paraćinu je 1987, nekoliko sedmica prije isticanja vojnog roka regrut Azis Keljmendi, naoružan automatskom puškom, ušao u zajedničku spavaonicu i otvorio vatru na druge vojnike, ubivši Safeta Dudakovića, Hazima Dženanovića, Gorana Begića i Srđana Simića, dok su ranjena četiri vojnika.

U Jagodini je 1984. radnik u fabrici bombona Paraćinka u Paraćinu Miodrag Milojević iz malokalibarskog pištolja, berete, ubio četiri direktora i jednog vozača te fabrike, a jednog teško ranio.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VISOKI PREDSTAVNIK U BIH  PRESJEKAO: Ugroženo pravo na negiranje genocida i veličanje zločinaca 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina na Balkanu. A onda je  Valentin Incko, malo prije odlaska presjekao čvor. U  vrhovima RS to je izazvalo buru

 

U BiH opet vri. U konačnici svog dvanaestogodišnjeg mandata visoki predstavnik u  BiH Valentin Incko je odlučio da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđen pravosnažnom presudom… Negatorima prijete kazne zatvora od šest mjeseci do pet godina.

„Građani BiH dugo su čekali da njihovi izabrani predstavnici sami zakonski urede ovo veoma ozbiljno pitanje. Međutim, svako nastojanje da se to učini bilo je blokirano”, objašnjava razloge za  akciju Incko.

Usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida i dopuna Krivičnom zakonu predlagani su više puta. Posljednji u nizu neuspješnih pokušaja desio se početkom aprila ove godine, kada su izmjene Krivičnog zakona odbijene udruženim glasovima predstavnika hrvatskih i srpskih stranaka.

Iz RS su se svojski potrudili da ove promjene Zakona svedu na antisrpsko djelovanje Zapada. Tekst Zakona jasno pokazuje znatno širi pravac djelovanja, primjenjiv na sve u BiH. To neće da vidi samo onaj ko ne želi.

Kazne će usljed izmjena Krivičnog zakona, snositi i oni koji budu negirali zločine počinjene od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH koji su za takva djela presuđeni. „Još jednom kažem da moja odluka nije protiv nijednog naroda. Ovdje žive tri dobra naroda, nema loših i zato nema kolektivne krivnje”, kazao je Incko za N1.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RATKO MLADIĆ U HAGU PRAVOSNAŽNO OSUĐEN NA DOŽIVOTNI ZATVOR: Svi zločini na čelu sa srebreničkim genocidom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tačka stavljena u Hagu proteklog utorka doživotnim zatvorom za počinjene najveće zločine poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju

 

Oko 600 svjedoka i 10.000 dokaznih predmeta potkrijepilo je u novembru 2017. odluke suda u Hagu kojim je predsjedavao Alfons Ori. Njegovo sudsko vijeće izreklo je da: „osuđuje Ratka Mladića na doživotnu kaznu zatvora“. Novo petočlano vijeće je 8. juna ove godine potvrdilo tada donijetu presudu.

Mehanizam za međunarodne krivične sudove koji je naslijedio Haški tribunal, rasformiran nedugo poslije Mladićeve prvostepene presude, izrekao je drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske. On je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Hrvata i Bošnjaka širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika Unprofora za taoce, 1992–1995, za zločine protiv čovječnosti u 15 bosanskih opština: progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje.

Presuda je potvrđena uz suprotno mišljenje predsjednice vijeća – sutkinje Priska Matimba Nijambe iz Zambije. Ova sutkinja bila je članica i sudskog vijeća koje je osudilo Zdravka Tolimira za genocid u Srebrenici. I tada je njeno mišljenje bilo izdvojeno.

Petočlano vijeće je, uz suprotno mišljenje dvoje sudija, odbilo žalbu tužilaštva da je Mladić kriv za genocid i u drugim opštinama.

Presuda proteklog utorka neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“, osuđenom za najteže zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju.

Reakcije javnosti mogle bi se sumirati u dva pogleda. U jednoj od tirada izvedenih u haškoj sudnici Mladić je tu ustanovu ismijavao  kao „dijete zapadnih sila”, a sebe označio metom NATO saveza. Refren koji se ponavlja od osnivanja suda. S druge strane Serž Bramerc, bivši glavni tužilac Haškog suda za ratne zločine, koji je nadzirao zarobljavanje Mladića, smatra da bi njeovo ime „trebalo uvrstiti na listu najpokvarenijih i najvarvarskijih ličnosti u istoriji“.

Zapadni mediji gotovo jednoglasno prenose priču o „Balkanskom koljaču“. Podsjećaju – kada je sud u Beogradu za vladavine Borisa Tadića dao dozvolu za Mladićevo izručenje u Hag, hiljade ljudi je izašlo na ulice više gradova kako bi se bunili i slavili svog nacionalnog heroja.

Bramerc smatra da je jedan od razloga za velike probleme u bivšoj Jugoslaviji to što nacionalistički političari nakon svakog izricanja presude govore: „To je presuda protiv svih nas!“. Generacije rođene i odrasle nakon mučnih dešavanja devedesetih stasavaju kraj brojnih murala podignutih u slavu „velikom vojskovođi“. „To je otvoreno falsifikovanje istorije“, objašnjava Bramerc.

U regionu dugo svjedočimo istorijskom revizionizmu, a slučaj Mladić je gnusniji od svih.

„Ja ne stičem utisak da smo se pomerili iz devedesetih što se tiče genocida u Srebrenici. Uglavnom se krećemo između dva polariteta – prvi su političari koji otvoreno slave Ratka Mladića kao heroja, a drugi polaritet je negiranje da je u Srebrenici počinjen genocid, već se koriste sintagme da je to bio ‘veliki’ ili ‘strašan’ zločin”, rekla je za RSE Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.

Devedesete su najočiglednije na terenu. „Za mene je Mladić simbol svih užasnih zločina koji su se dogodili tokom rata – naše djevojčice su silovane, dječaci ubijani, samo zato što su Muslimani. Njemci su imali Hitlera, Srbi imaju Mladića”, kazala je Munira Subašić predsjednica udruženja Majke Srebrenice i Žepe, a prenio Rojters.

Glas naroda druge strane može se predstaviti izjavom srpskog ratnog veterana Milije Radovića iz Foče. „Za mene on je ikona i za srpski narod je on ikona. Niko ne može da ga osudi za bilo što, a naročito ne Haški tribunal. On je žrtva međunarodne zavjere mafijaških političara. On je naš čovjek, koji je poštovao pravila rata“, rekao je Radović.

I iz Crne Gore, dodatno polarizovane posljednjih mjeseci, poruke su oprečne.

Iz Vlade se ne oglašavaju povodom noviteta iz Haga, a iz dijela vladajuće koalicije tradicionalni bijes i nepriznavanje odluka suda. Nova srpska demokratija se obrušila na hašku „antisrpsku tvorevinu“. „General Ratko Mladić bio je na čelu slavne vojske koja je vodila odbrambeni rat i koja je spriječila da se srpskom narodu ponove genocid u Jasenovcu, da se ponove klanja u Prebilovcima, Jadovnu, Kozari, i drugim stratištima na kojima su ljudi stradali samo zato što su bili Srbi”, navodi se u saopštenju ove partije. Salučaj Mladić je samo potvrdio – ova svijest je problem sa kojim se mora suočiti Crna Gora, to niko ne može uraditi umjesto nje.

Oni smatraju da je Mladić „nakon svega ostao pobjednik“. Da ovakvo mišljenje dijele i kadrovi po dubini novog sistema vidjeli smo iz facebook reakcije Vladimira Vukovića, spoljnog eksperta u ministarstvu četvorostruke ministrice Vesne Bratić. Nakon što je na društvenim mrežama veličao taze pravomoćno presuđenog ratnog zločinca, raskinut je ugovor sa njim. Vukoviću je progledano kroz prste nakon nedavnog vrijeđanja novinara Nebojše Šofranca.

Iz opozicionog DPS-a poručuju da presudom Mladiću nije samo osuđen ratni zločinac, već i čitavo jedno zlo vrijeme na Balkanu. Da li su zaboravili na ulogu svojih partijskih vođa u zlom vremenu pitaju se mnogi?

Milorad Dodik je zaključio da je ovo pokušaj stvaranja mita o genocidu koji se nije dogodio. Sijanje razdora u BiH nastavio je uoči sjednice Savjeta bezbjednosti. Izjavio je za RTS da će RS i srpski narod na ovoj sjednici predstavljati Aleksandar Vučić, a ne ambasador BiH u Nju Jorku Sven Alkalaj. Ovaj diplomata je na sjednici Savjeta izjavio: „Mladić je poznat kao kasapin sa Balkana, i umrijeće u sramoti, ali pravda je pobjedila, i zato je BiH danas zahvalna”.

Dodikove kolege iz Beograda su se opreznije od njega vrtjele oko haške presude.

Premijerka Ana Branabić rekla je da je Hag presudama udaljio region od pomirenja i da je Srbija u potpunosti posvećena i zalaže se za istraživanje svih ratnih zločina i za privođenje svih koji su optuženi, kao i kažnjavanje odgovornih.

Aleksandar Vučić je u video obraćanju na sjednici SBUN poručio svim Srbima da drže glavu gore i da srpski narod nije osuđen ni za šta. Vučić je osudio „užasan zločin“ u Srebrenici, i rekao da su ljudi oslobođeni za zločine nad Srbima, ali da Srbija i dalje osuđuje sve zločine u regionu i zločince koji su porijeklom Srbi. Optužio je druge zemlje regiona da to ne rade. „Ova vrsta selektivne pravde može da spriječi saradnju, ali mi ćemo gledati u budućnost“, rekao je Vučić i poručio da se Srbija zalaže za mir.

O selektivnosti je govorio i predstavnik Rusije. Po njemu je presuda Mladiću nastavak političke linije koju je imao Haški tribunal, ocjenjujući da to nije institucija pomirenja, već ističe zločine jednih, a zataškava zločine drugih.

U Srbiji postoje i drugačiji glasovi. Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, na tviteru je napisala da bi, povodom izricanja presude Ratku Mladiću, predsjednik Srbije trebalo da moli žrtve za oproštaj jer je Srbija pomagala vojsku bosanskih Srba, čiji su generali osuđeni za genocid, a ne da poziva Srbiju da poštuje srebreničke žrtve da bi jasenovačke ostale upamćene. Ovo je izazvalo reakcije, među kojima su brojne stigle iz vrha SNS-a. Ona je izjavila da će ovakva presuda smanjiti prostor za neko buduće negiranje genocida.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, rekla je za beogradski Danas da se nadala da će Mladića osuditi za genocid i u drugim opštinama, ili bar u opštini Prijedor. Kao glavni nedostatak presude smatra to što nema konekcije sa Beogradom. „Ali i ovakva presuda je vrlo značajna za ono što se dešavalo tokom rata”.

Hrvatska vlada oglasila se saopštenjem u kome kaže da je ovom presudom Ratko Mladić konačno i pravosnažno osuđen za najteže i najokrutnije zločine počinjene na tlu Bosne i Hercegovine.

Ponekada je šutnja najznakovitija. Još se nije oglasio Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Analitičari ukazuju da se nije oglašavao ni tokom prethodne presude Mladiću, a ni one Radovanu Karadžiću.

Iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća navode: „Ova je presuda važan korak u skidanju odgovornosti sa svih budućih generacija srpskog naroda za zločine koje je neko počinio u njihovo ime i treba da bude poruka da se iz zločina ne može izvući nikakva politička niti materijalna korist“.

„Ono na što trebamo obratiti pažnju jeste to da su Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik, koji su bili tvorci udruženog zločinačkog poduhvata, osuđeni za to, ali je taj projekat ostao na plećima Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i sada je pitanje dokle će taj projekat trajati“, kazao je nakon izricanja presude reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. „Smatram da treba učiniti sve da se taj zločinački projekt osujeti i da se u Bosni i Hercegovini vrati stanje kakvo je ono i bilo, a to je pitanje stvaranja zajedničke države Bosne i Hercegovine, države svih građana koji će ovdje živjeti u miru, jedni na druge misliti i jedni drugima pomagati“.

Istoričar Dragan Markovina smatra da je haški sud odigrao važnu ulogu kada su zločini u bivšoj Jugoslaviji u pitanju, kada se radi o dokumentovanju događaja i privođenju zločinaca pravdi. On ocjenjuje da je ova institucija morala doživjeti debakl u vezi sa suočavanjem postjugoslovenskih društava sa prošlošću. „Teško da je moguće i zamisliti školskiji primjer cinizma međunarodne zajednice od činjenice da je osnovala međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, a istovremeno proizvela mirovni sporazum u kojem je legalizirala Republiku Srpsku”, piše Markovina. „Nikakve presude haškog suda ne mogu donijeti pravdu, nakon što je nepravda legalizirana”.

Visoki zvaničnici EU su zadovoljni presudom. „Poricanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca protivrječe najosnovnijim evropskim vrijednostima“, u zajedničkoj izjavi su naglasili Žozep Borel i Oliver Varhelji. Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel je putem tvitera izrazio nadu da će ova presuda pomoći da se bolna prošlost ostavi iza nas, i da se na prvo mjesto stavi zajednička budućnost. Domaći analitičari ovakva očekivanja smatraju u najmanju ruku pretjeranim.

Predsjednik SAD-a Džo Bajden presudu je opisao kao trenutak nade. „Ova istorijska presuda pokazuje da će oni koji čine stravične zločine odgovarati“, rekao je Bajden i iskazao zajedničku odlučnost za sprečavanje da se buduća zvjerstva dogode bilo gdje u svijetu. „Iskreno se nadam da će lideri u regionu poštovati ovu presudu i potvrditi njenu važnost za vladavinu prava“, istakao je Bajden.

Kada je počelo suđenje, Mladić je tražio da se u sudnici pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao generala zna cijeli svijet. „Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem“, pisao je Monitor prije pet godina.

Presudu prije četiri godine dočekao je riječima: „Sve je ovo čista laž“. Sada, osim izjašnjavanja da može pratiti izricanje presude, nije pustio ni glasa.

Dojče vele prenosi riječi Serža Bramerca da je za Mladića važilo pravilo – cilj opravdava sredstvo. „On je porodice žrtava gledao podrugljivo, prijeteći im gestovima i mimikom. Suočili smo ga sa 167 svjedoka – to su bili hrabri ljudi. Nikada nije pokazao kajanje ili barem razumijevanje za njih“.

Nakon izricanja presude, generalov sin Darko Mladić preko RTRS prenio je poruku ševeningenskog osuđenika da se čuva Republika Srpska. „Nije on bitan, već opstanak RS“, rekao je Darko Mladić.

Mnogi sa zebnjom ukazuju na taj jaz: i Prijedor u kojem je na pečetku rata ‘92, ubijeno preko 3.000 Bošnjaka i Srebrenica u kojoj je ‘95 i zvanično počinjen  genocid, pripali su RS. Kao i pola BiH. Svi glavni civilni i vojni tvorci RS osuđeni su u Hagu kao ratni zločinci. To svjedoči o svijetu u kojem živimo.

 

Odjeci pravde

Nesvakidašnje scene viđene su u Konjević polju par dana prije izricanja presude Ratku Mladiću. Nakon dugogodišnje pravne bitke crkva u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju kod Bratunca, porušile su vlasti RS petog juna. To je nalagala presuda Evropskog suda za ljudska prava 1. oktobra 2019.

Fata Orlović je tokom rata osim muža izgubila još preko dvadeset bližih rođaka. Sa preživjelim članovima porodice našla se u egzilu, da bi po povratku u svoj dom tamo zatekla pravoslavnu bogomolju sagrađenu 1996. Odlučuje se za pravnu bitku. Nakon što je iscrpila sva sredstva u zemlji, slučaj je prenijela u Strazbur. I pobijedila.

Blagoslov za uklanjanje hrama čiji će se mobilijar i iskoristivi djelovi prenijeti u novu bogomolju dao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

Orlovićka je poručila da joj je žao što se na ovaj način uklanja jedna bogomolja, ali da je u isto vrijeme srećna, jer je konačno dočekala da vrati svoje imanje.

„Meni je danas najgore od ovih 20 godina. Ovamo mi nije drago, a ovamo jest mi drago da je moje dvorište slobodno“, rekla je Fata Orlović.

 

Crna Gora i srebrenički genocid

Rezoluciju o genocidu u Srebrenici su predložili poslanici iz sedam opozicionih partija: Genci Nimanbegu, Andrija Popović, Dragutin Papović, Damir Šehović, Ervin Ibrahimović, Raško Konjević i Fatmir Đeka.

Predlog rezolucije podrazumijeva, između ostalog, da Parlament osudi i priznaje da se u Srebrenici jula 1995. godine desio genocid u kom je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, da se zabranjuje javno negiranje postojanja i umanjenja genocida, da se 11. jul proglasi danom sjećanja na žrtve, da se afirmiše mir i stabilnost, te se pozivaju javne institucije da istraže ratne zločine.

Uslijedila je višesatna debata u kojoj se pretresala bliža i dalja istorija zločina na ovim prostorima, relativizovao genocid i predlagali amandmani na tekst rezolucije. Očekuje se da će ona biti usvojena. Poslanice PZP Branka Bošnjak i URE Suada Zoronjić su problematizovale ulogu  DPS-a, koji je među predlagačima rezolucije, u događanjima tokom rata u BiH.

„Treba da se uradi revizija prošlosti. Najviše kaskamo u rješavanju ratnih zločina, zato što je politički vrh Crne Gore učestvovao u ratu”, rekla je Bošnjak. Njena koleginica je konstatovala da je BS, kao koalicioni partner DPS imala dovoljno vremena da usvoji ovakvu rezoluciju. „Deklaracija koju je ponudila Bošnjačka stranka je jednostrana, jer nije prepoznala ulogu svojih koalicionih partnera, svima je jasno ko je punio tenkove gorivom, dok je trajala agresija u BiH, kome je Milo Đukanović pomagao. Ko je deportovao izbjegle Bošnjake iz Herceg Novog koji su pobjegli od vihora rata i ko ih je vratio pod nož u Foču? Ko je učestvovao u ratnohuškačkim pregovorima i koliko su time doprinijeli genocidu u Srebrenici, s obzirom na to da je Đukanović bio dio državnog savjeta odbrane SRJ 1995. godine“, rekla je Zoronjić.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NAKON USTOLIČENJA 46. PATRIJARHA SPC PORFIRIJA: Kojem će se privoljeti carstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti

 

Izabran je 46. patrijarh SPC. Porfirije Perić, vladika zagrebačko-ljubljanski osvojio je 31 glas, njegov duhovnik vladika Irinej bački 30, episkop Jefrem banjalučki 24. Ova tri imena su se našla u kovertama u jevanđelju. Osim njih, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je zaslužio 17, a vladika diseldorfski i cijele Njemačke Grigorije četiri manje.

Nakon ustoličenja, novi patrijarh se obratio besjedom u kojoj je, ne slučajno,   naglasio da za političarenje i parcijalno bavljenje politikom nema vremena. „Savremeni odnosi u društvu pa i savremena politika, shvaćena kao borba različitih partija, često u sebi nose i dosta neprijatnosti, nažalost i neprimerenih odnosa i aktivnosti”.

I  ranije je govorio da ne misli da je crkva politička organizacija koja treba da bude arbitar u događajima i zbivanjima društva. Uz ogradu da zna da postoje „kolege koje ne misle tako i koje postupaju drugačije.”

Igre oko prijestola, naravno, ni ovog puta nijesu mogle proći bez brojnih mistifikacija. Procedura je takva da, nakon što se utvrdi lista vladika koje imaju pravo da budu birani, počinje glasanje kako bi se odredila tri kandidata. Dalja sudbina je u božijim rukama. Mada, mnogi ne vjeruju da je sve prepušteno slučaju.

Vladika koji je opravdano odsutan može svoj glas da povjeri drugom vladici. Medije je najviše zaintrigirao slučaj vladike Lavrentija. On je, kao najstariji, trebao da predsjedava Saborom, a pozicije koje pokriva obezbijedile su mu dva glasa. Usljed zdravstvenih problema jedan glas prenio je na vladiku bačkog Irineja, a drugi Bulovićevom duhovnom čedu vladici zvorničko-tuzlanskom Fotiju. Po oporavku, Lavrentije je izrazio zadovoljstvo izborom patrijarha.

Danas piše kako pojedini crkveni krugovi nezvanično komentarišu da je u njegovom slučaju bila riječ o „političkoj bolesti“. Kao drugi zanimljiv slučaj pominje se izostanak episkopa zapadnoameričkog Maksima, kome zbog korone nije dozvoljeno da prisustvuje izbornom Saboru SPC-u. Navodno, ovaj vladika nije u dobrim odnosima sa kolegom Bulovićem.

Zbog dobrih kontakata sa vrhom države Srbije, naročito sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem sa kojim, kako neki tvrde, ima i porodične veze, vladika Porfirije je odavno viđen kao nasljednik patrijaršijskog trona.

„Vučić je pred izbor novog patrijarha imao samo jedan projektni zadatak, a to je da obezbedi da se u Jevanđelju nađu koverte sa tri imena njegovih favorita. Favorit broj jedan je od početka bio upravo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije”, rekao je za Aljazeeru novinar Nenad Kulačin.

Teolog Jovan Blagojević smatra da na izbor Porfirija nije presudno uticao politički faktor, odnosno predsjednik Vučić, kao i da su oni u korektnim odnosima, a odnosi na tom nivou treba da budu korektni. Ovaj teolog smatra da bi Vučić, da je mogao, izabrao neke sebi bliže ličnosti.

A da je Vučiću veoma važno saglasje sa ckvom  ukazivao je i  Filip Švarm u nedjeljniku Vreme.

„Lako se složiti da je izbor patrijarha SPC uvek bio važan za kreatore državnog i političkog život. Ali, kako deluje, nikome onako važan kao Vučiću”, piše urednik Vremena. Po njemu jedan od najvažnijih razloga je pitanje Kosova. Kako se očekuje veliki pritisak iz EU i SAD, razumijevanje iz vrha SPC-a može biti ključno u toj igri.

Vjerski analitičar Draško Đenović smatra da je to što je Porfirije bio blizak vlasti na kraju materijalizovano. „Verujem da će u njemu predsednik Srbije i uopšte država imati desnu ruku kada su u pitanju stavovi u vezi sa Kosovom, kao i neki drugi gorući stavovi gde je državi potrebna podrška crkve“, ističe Đenović. Ovaj dobar poznavalac prilika tvrdi za VOA da za razliku od starijih vladika, za Perića kosovsko pitanje nije u tolikoj mjeri značajno. „Samim tim što je mlađi mislim da je on mnogo realniji u stavu da je Kosovo praktično izgubljeno za Srbiju. Sad je samo pitanje kako izaći iz toga, a da se izađe kao pobednik”, zaključuje Đenović.

Patrijarh Porfirije je dio besjede nakon ustoličenja posvetio Kosovu. „Kosovo je srce Srbije, pjeva današnje mlado pokolenje, a srce je, po Svetim Ocima, organ života i ljubavi, pa tako i na našem Kosovu ima mjesta za sve. U srce može i treba da stane svako”, rekao je.

Zbog pomiriteljskih tonova novi patrijarh je zavrijedio simpatije u mjestima u kojima je služio. Naročito u Hrvatskoj. Jedini je iz Srpske pravoslavne crkve koji je javno osudio paljenje hrvatske zastave 2015. godine od strane Vojislava Šešelja. Govorio je da bi bio protiv paljenja bilo koje zastave, jer je ona simbol nečijeg identiteta i dostojanstva i bio uvjeren da su to znali i „izvođači tog performansa”. I prije ovakvih reakcija, tadašnji vladika je imao problema u matičnoj državi. „Jastrebovi SPC-a”, kako naziva dio te vjerske zajednice, nijesu ga željeli u Srbiji, jer im je izgledalo da ima veliki uticaj i da kreira politike u štampanim i elektronskim medijima, pa je njihovim igrama završio u Hrvatskoj. U razgovoru za Al Jazzere kaže da je siguran da postoje i vladike i hrišćani koji dijele mišljenje koje je iznio.

Istoričar Hrvoje Klasić opisuje novog patrijarha kao graditelja mostova „bez obzira na dubinu i širinu rijeke“, i nekog ko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano.

O povezivanju ljudi priča i Porfirije poručujući da će cijelim svojim bićem raditi na  na izgrađivanju mostova i uspostavljanju dijaloga sa svima. To je, tvrde mnogi,   pokazivao tokom službovanja u Hrvatskoj. Na proslavi jubileja 10 godina rada patrijaršijske gimnazije i 200 godina školstva pri pravoslavnoj crkvi koju je organizovala njegova eparhija u Zagrebu mogao se vidjeti nesvakidašnji prizor. Ceremoniji su prisustvovala tri predsjednika Hrvatske: Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.

Priče o mostovima predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ipak prihvata sa rezervom. „Ne vidim kako bi on mogao biti most između Hrvatske i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mi smo svjetovni državnici. Njegova uloga tu nije bitna” prenijeli su izjavu Milanovića mediji regiona.

Među najvećim mrljama novog patrijarha je ona koju otkriva video snimak na kojem on sa društvom pjeva četničke pjesme o Đujićevoj kokardi i njenom sjaju na Dinari na skupu u Čikagu. Zanimljivo, u hrvatskim medijima se može naći odbrana ovog sveštenika od napada, vjeruje se, instruiranih iz Srbije.

Kao episkop je bio član, pa predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije Srbije. Iz ovog perioda ostalo je dosta problematičnih momenata vezanih za regulaciju vlasništva nad medijima u Srbiji, kao i vulgarne, nasilne i antisemitske sadržaje rijaliti i drugih programa. Porfirije je prvi arhijerej SPC kome je povjereno staranje nad organizacijom vjerskog života u Vojsci Srbije. Od 2002. godine, vladika Porfirije je predsjednik Upravnog odbora Srpskog privrednog društva Privrednik u Novom Sadu. Ima onih koji ovo društvo vide kao paravan za nelegalne finansijske radnje krugova bliskih novom patrijarhu.

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti.

Od uspostavljanja srpske patrijaršije 1920. godine patrijarsi su birani u dobi od oko 60 godina. Danas neki pogrešno vjeruju da su godine novoizabranog patrijarha prekid jedne tradicije. Prvi srpski patrijarh Dimitrije je sa 59 godina počeo službovanje kao beogradski mitropolit, da bi uspostavljanjem patrijaršije 1920. nastavio da stoluje kao patrijarh. Patrijarh Varnava je 1930. godine na tron došao sa 50 godina, Gavrilo Dožić u 57, Vikentije sa 60, German u 59. godini. Patrijarh Pavle je tu titulu preuzeo u 76, a Irinej u 80. godini. Novi patrijarh ima 60 godina i mnogi smatraju da je vrijeme pred njim. Da li će nastaviti putem kojim je do sada išao i koji je najavio ili će se igrati političarenja sa svojim prijateljem na svjetovnom tronu, vidjećemo uskoro, jer mnoga pitanja su im već krenula u susret.

Nezahvalno je prognozirati šta se može očekivati od ovog prvosvještenika i crkve na čijem je čelu. Draško Đenović smatra da je on ipak ona struja koju je vodio i do sada Irinej Bulović. „Ne očekujem neke drastične promene u srpskoj crkvi, s obzirom da je Irinej Bulović maltene nezamenljiv deo Sinoda SPC i verujem da će se nastaviti u tom smeru”.

Urednik Vremena smatra da je primjer mitropolita Amfilohija, kojem je pošlo za rukom da objedini opoziciju u Crnoj Gori, važan razlog Vučićeve preokupiranosti crkvom. „Vučić mora voditi računa da mu se ‘ne dogodi Amfilohije’”, smatra Švarm.

Uskoro ćemo saznati i kako nova administracija SPC gleda na dešavanja u Crnoj Gori.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo