Povežite se sa nama

KULTURA

Tvrđave oburdala tranzicija

Objavljeno prije

na

Na ulazu u Bokokotorski zaliv nalazi se zapušteno ostrvo Lastavica, sa devastiranom i napuštenom tvrđavom Mamula. Uprkos svemu, ona predstavlja jednu od najvećih i najbolje očuvanih austrijskih fortifikacija na Jadranu. Karakteriše je monumentalnost, izrazita preciznost gradnje i savršena funkcionalnost oblika. Utvrda Mamula je zaštićena kao spomenik kulture druge kategorije.

Za revitalizaciju te tvrđave urađeni su idejni projekti sa rješenjima da se ovaj zanimljivi fortifikacioni objekat pretvori u ekskluzivni turističko-ugostiteljski objekat. Međutim, od toga se nije otišlo dalje, tako da tvrđava i danas stoji neiskorišćena.

Prije godinu dana, Savjet za privatizaciju zadužio je tendersku komisiju da pripremi potrebnu dokumentaciju za zakup (čitaj prodaju) ostrva Lastavica. Od tada se šuška o pretvaranju ovog neprocjenjivog kulturnog blaga u vizuelni space shutle. To se može vidjeti iz ponuđenih fotografija crnogorsko-kanadskog sajta, čija je osnovna djelatnost – internetska prodaja nekretnina. Očito, u potrazi za dobrostojećim investitorom, sa ovog internetskog portala mame riječima: “Ovim projektom je predviđeno da se na temeljima austrougarske tvrđave i zatvora podigne ekskluzivno mjesto za zabavu i kocku. Hotelijer bi bio Ritz”.

Arhitekte novog izgleda ostrva su naši ljudi koji 40 godina žive u Montrealu i to Blagota Đurović i dr Draško Peković. Firma Genivar je njihov partner u projektu. Gradnja hotela i kockarnice trebalo je da počne u 2010. godini.

Vlada Crne Gore zvanično je objasnila da zakupom ostrva Lastavica treba da se obezbijedi adekvatan i sveobuhvatan razvoj ove destinacije u ,,jedinstven, multifunkcionalan turistički kompleks visokog nivoa, koji nudi niz aktivnosti za odmor i rekreaciju na način koji je konceptualno, estetski, funkcionalno i ekološki u skladu s prirodnim ljepotama i ekološkim bogatstvom ove lokacije”.

Ukoliko se to ostvari, ova utvrda biće peta, od ukupno devet kulturno-istorijskih spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti. U sklopu ovakve ponude pominju se tvrđave Španjola, Citadela, Forte Mare i Kanli kula. Posljednjim dvijema (na svu sreću) još gazduje Herceg fest. Citadela je odavno obrušena u more. Za nju niko i ne pita. Inicijativa o njenoj rekonstrukciji pokrenuta je sredinom 80-tih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizam sačinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. On ni do danas nije realizovan. Potpisan je i ugovor o obnovi ove tvrđave. Projekat se zvao Mezaluna 2002, što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebalo da bude završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno.

Potpuno je neshvatljivo da država i Zavod za zaštititu spomenika kulture, Opština Herceg Novi, ali ni Vojska CG, kao vlasnik srednjovjekovnih tvrđava, nisu našli drugačiji način valorizacije ovog blaga, makar i putem koncesija, koje bi omogućile novom vlasniku njihovu obnovu, ali i povratak u ruke države nakon višegodišnje eksploatacije.

Lazar Seferović, istoričar umjetnosti, podsjeća: ,,U Zakonu o spomenicima kulture od prije 35 godina, koji su obnovljeni 1984. godine, pod Zakon o starim gradovima i spomenicima, piše: ‘Nijedan objekat koji je označen spomenikom kulture ne može pripadati nijednoj asocijaciji osim državi’. Prema tome, vojska može da raspolaže tvrđavom Arza, Mamula, Fortecom na Rosama itd. Ali vojska ne može sa tim objektima ulaziti u transakcije i njih kao građevine prodavati. One mogu doprinositi povećenju tržišne vrijednosti zemljišta gdje se nalaze, ali te arhitekture kao spomenici ne mogu se ni otuđiti, niti im se mogu mijenjati gabariti. Mogu se u enterijerima rekonstruisati u savremene funkcije na osnovu odobrenja i saglasnosti ?Zavoda za zaštitu spomenika.”

Opština Herceg Novi publikovala je katalog ,,lokacija od posebnog značaja”. Katalog je, bar kako u Sekretarijatu za urbanizam objašnjavaju, objavljen u cilju prezentacije najatraktivnijih lokacija, koje mogu biti interesantne budućim investitorima. U njemu se pored tvrđave Mamula, čiju rekonstrukciju i obogaćivanje turističkim kapacitetima i ugostiteljskim sadržajima predviđaju urbanisti, nudi i tvrđava Španjola, na kojoj su predviđeni kulturni i ugostiteljski sadržaji.

Višegodišnja devastacija Mamule i Španjole odvija se pred očima svih relevantnih institucija naše države. Zavod za zaštitu spomenika kulture ograđuje se da nema ,,nadleštvo” jer su pomenuti objekti u vlasništvu Vojske CG. Tvrđave dijele sudbinu svih fortifikacija sa područja opštine, te uprkos tome što ih turisti brodićima uredno posjećuju tokom ljeta, one i nadalje služe kao deponije smeća.

Ružica Ivanović, direktorica Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, kaže: ,,Na području Herceg Novog ima šest austrougarskih vojnih utvrđenja izgrađenih u drugoj polovini 19. vijeka. Samo je Mamula upisana u Registar spomenika kulture, kao nepokretni spomenik II kategorije. Bez obzira na to što Arza i ostali objekti nisu upisani u registar, njihova izuzetna spomenička svojstva, izražena kroz specifično graditeljsko umijeće, vrijednosti su od značaja za kulturu i istoriju Crne Gore. Nesporne vrijednosti ovih fortifikacija obavezuju sve nadležne organe i institucije, posebno lokalnu samoupravu Opštine Herceg Novi, da u postupanju sa njihovim novim vlasnicima, odnosno prilikom utvrđivanja namjene objekta i prostora oko njih, učine sve da se te vrijednosti sačuvaju i zaštite.”

Ko nam to krčmi kulturno – istorijsko blago procijenite sami.

Propalo plan

Prije pet godina Korporacija Monte Rojal sklopila je ugovor sa JP Morsko dobro o dvadesetogodišnjem korišćenju ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Na njemu je bila planirana izgradnja luksuznog hotela apartmanskog tipa, marina, heliodrom, bazeni, restorani, kockarnice i ostali prateći sadržaji. Ista korporacija trebla je da koristi i tvrđavu Arza, na kojoj je planirala
izgradnju hotela sa 300 ležajeva. Ukupna vrijednost obje investicije, koje je trebalo realizovana za četiri godine, procijenjena je na 150 miliona njemačkih maraka. Plan je propao.

Ostrvo smrti

Tvrđava Mamula, udaljena je od Herceg Novog tri-četiri nautičke milje, kružnog je oblika i prečnika oko 200 metara. Ulaz sa pristaništem i minijaturnom plažom nalazi se sa sjeverne strane, dok je sa preostalih strana njena obala strma, nepristupačna, a more duboko. Ona, po svom arhitektonskom rješenju, predstavlja najljepšu tvrđavu na Jadranu. Sredinom 19. vijeka, austrijski general i namjesnik Dalmacije baron Lazar Mamula, poznat i kao vjenčani kum crnogorskog knjaza Danila Petrovića, na njemu je podigao tvrđavu, koja od tada nosi njegovo ime. Mamula je tokom oba svjetska rata služila kao kazamat. Samo tokom Drugog svjetskog rata, kroz nju je zarobljeništvo prošlo oko 1.500 rodoljuba, zbog čega je zovu ,,ostrvo smrti”. O njihovom stradanju, osim potresnog natpisa, rađenog u mermeru, i postavljenog na ulazu u tvrđavu, svjedoči i film iz 1959. godine Kampo Mamula, reditelja Velimira Stojanovića. Austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici, oktobra 2005. godine, Vojska SCG prodala je rusko –crnogorsko -srpskom Konzorcijumu ( Komercijalna banka i Zaotrust Koksokhimmontaz – Moskva, Trejdjunikom – Budva i RGC Herceg Novi). Konzorcijum je kupio 105.000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta gradi turistički kompleks u koji planira da investira oko 100 miliona eura.

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2022.: Individualni iskoraci i partijskim kadrovima okovana kultura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski umjetnici govore po čemu dobrom i lošem će se u kulturi pamtiti ova godina

 

TANJA MARKUŠ, UMJETNICA
Entuzijazam nezavisne scene

Imajući u vidu uslove u kojima kultura nastaje u Crnoj Gori, treba da se radujemo kad talentovani ljudi uopšte uspiju da predstave svoj rad javnosti. To posebno važi za nezavisnu scenu koja opstaje jedino zbog entuzijazma svojih aktera. U nju spadaju i Rokumentarni dani,  na kojima smo ove godine gledali filmove  o muzici kao faktoru društvenih promjena i  slušali zanimljive diskusije na temu antiratnog aktivizma, umjetnosti i feminizma.

I pored upitnih skulpturalnih formacija koje su osvitale u javnom prostoru, zlatnu malinu definitivno osvaja igra prestola koja se rasplamsala između Centra savremene umjetnosti i Ministarstva kulture.


BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA

Vojnici pjevaju bluz

Iza izložbe Vojnici pjevaju (flomaster) bluz (Ljiljana Karadžić, Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, Cetinje, 10. novembar – 31. decembar 2022), stajala je čista i jasna namjera kustoskinje da dostojno predstavi opus umjetnika Novice Kovača (Nikšić, 1980 – Kotor, 2021) – uz dosta znalački kalibriranog sentimenta. Crteži pod zajedničkim (pod)naslovom Ljubav, kao zasebna cjelina u okviru postavke, prizori su iz svakodnevnog života umjetnikove porodice – a ujedno su i krajnje nepretenciozno, ali i neposredno i vrlo sugestivno ukazivanje na činjenicu da je ljubav – ovoga puta u svjetlu apsolutne privrženosti porodici – zapravo jedini realni imperativ u ovim anksioznim vremenima.

S druge strane imamo činjenicu da se u potonje vrijeme ne ulažu adekvatni napori da se crnogorska kulturna scena – uz pretpostavku da (ipak) postoji – aktivno odredi i prema sebi i prema ključnim značajkama vremena sadašnjeg – koliko god to bilo bolno i mučno.


NATALIJA VUJOŠEVIĆ, UMJETNICA
Privatizacija kulture

Promašaj u kulturi je definitivna spoznaja da se višedecenijski princip privatizacije kulture, te tretmana iste kao terena za realizaciju ličnih interesa nasuprot opšetem dobru i javnom interesu nesmetano nastavlja i sa novom garniturom. Ono što je promašaj u promašaju godine je i spoznaja da je ovo višedecenijsko Oro koje pleše kompletna crnogorska „kultura” rezultiralo efektom „spržene zemlje”, te da se davimo u provincijalnom mulju koji multiplicira proizvoljnosti i samodovoljnosti, koji u potpunosti onemogućava ozbiljno bavljenje kulturom, i više nije u kapacitetu da ozbiljan rad prepozna.

Događaj godine i dalje su pojedinci koji svojim radom i djelovanjem dokazuju da postoji i drugačija kultura, ona za koju nije moguće „uhvatiti vezu”, i koja govori jezik kulture razumljiv i van prostora ovog vakuuma, jedina stvarna i opipljiva, i jedina koja će zaista opstati.

 

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Podobnici bez vizije

Od događaja koje bih pohvalio izdvajam UNDERHILL, međunarodni festival dokumentarnog filma u Podgorici, jer je, kao i uvijek, uvrstio aktuelne i važne naslove, nagrađivanih. Prisutni su bili brojni gosti iz regiona. Takođe, zbog programa U fokusu, sa odličnim panel razgovorima, novim programom kratkog dokumentarnog filma, zbog edukativnih radionica… Kao i ideju nadnacionalne prezentacije kojom smo se predstavili na 59. Bijenalu u Veneciji u koju su uključena i djela kolekcije nesvrstanih i sve umjetnike, sa akcentom na djela Darka Vučkovića, kasnijeg dobitnika Grand prix 44. Crnogorskog likovnog salona 13. novembar za rad Meke forme.

Za kritiku bih rekao da je jako važno naglasiti da su „političke elite“ nastavile dobro poznatu utabanu praksu postavljanja partijskih podobnika koji su bez vizije, a skupa sa njima, nastavili da se ophode prema kulturi kao da je osvajački poduhvat, usko vezan za kratkročne ciljeve dal’ partija ili njihovnih izabranika, svejedno je. Time, oni trajno urušavaju i ono malo što je ostalo, i urušavaju sve što je u začetku. A da imaju svijesti o tome da je kultura doslovno SVE što ih okružuje i što je u njima, da znaju da uz najmanja ulaganja mogu da postignu najviše, da ima ko da ih edukuje, vrlo lako bi razumjeli da strategijskim, vizionarskim i transparentim ulaganjem u kulturu mogu još i da nadiđu sve podjele koje razaraju ovo društvo u temelju, a kamoli što drugo…

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA
Odbrana Centra savremene umjetnosti

Kad željno iščekuješ smjenu Vesne Bratić i dobiješ Mašu Vlaović na mjestu ministrice kulture, to izgleda ovako. E, sad ću uz pomoć saradnika i premijera da transformišem Centar savremene umjetnosti CG u Muzej savremene umjetnosti. Kako? Lako, dekretom! Ona srećna, premijer Abazović oduševljen. Međutim, to ne ide baš tako. Proces je veoma dug i komplikovan, iziskuje ogroman trud, znanje i materijalna sredstva. Iza ove zamisli samo mogu stajati neznanje koje vrišti i želi da sprži sve pred sobom, ili jaka želja za rukovodećim mjestom, cijena je nebitna! Crnoj Gori nedostaju konzervatori, istoričari umjetnosti, arheolozi, etnolozi… i to nikoga ne brine?!

Najbolji događaj koji se desio ove godine u Crnoj Gori je taj što je struka odreagovala na sramni pokušaj uništavanja Centra savremene umjetnosti od strane ministrice sa saradnicima. Većina struke, zajedno sa civilnim sektorom se pobunila. U CCUCG se krenulo sa organizacijom panela, gdje struka svojim znanjem drži čas neznanju, prostakluku, bahatosti i promašenim političkim postavljenima.

MIRO ŠUKOVIĆ, SLIKAR
Transfer ljubavi

Izložba rano preminulog crtača Novice Kovača Vojnici pjevaju u Narodnom muzeju  događaj je po kom ću  pamtiti ovu godinu. Sjajan crtač, a osim njegovih upečatljivih vojnika, posebno dirljivi su crteži djece i supruge, poetske crtice  njegove svakodnevnice,  nazvani baš kako treba – Ljubav.  Zato Novičin transfer ljubavi izdvajam kao ono najupečatljivije na ovogodišnjoj  crnogorskoj kulturnoj sceni.

Skupštinski restoran, s druge strane, u kom za siću jedu oni koji kreiraju politike, pa i politike kulture, ubjedljivo je najveći kulturni promašaj. Ta „kultura“ nejednakosti, bahatosti i neosjetljivosti koja se ukorijenila.

 

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA U OBLASTIMA URBANIZMA I ARHITEKTURE
Spomeničko nasilje i kič

Među najvažnijim kulturnim događajima zasigurno je bila predstava Pjer Paolo Pazolini režira strašni sud reditelja Zlatka Pakovića, čiju je generalnu probu u Dramskom studiju Prazan prostor šira publika mogla da vidi 21. oktobra ove godine, putem direktnog internet prenosa ovog doslovno underground izvođenja. Način na koji je uprava Glavnog grada pokušala da zabrani rad na ovoj predstavi i način na koji je predstava ipak izvedena govore mnogo o političkom trenutku u kom se nalazimo i o moći umjetničkog stvaralaštva i saradnje.

S druge strane, kao loše ali važno, izdvajam kontinuiranu nemogućnost razgovora o tome kako koristimo i uređujemo javne gradske prostore. U ovom slučaju, konkretno, mislim na skulpture i spomenike koji u našim gradovima niču, čini se, preko noći, bez ikakve umjetničke i kulturne vrijednosti koja bi ih preporučila za tako prominentno mjesto – ali i bez jasne procedure, bez javne debate iz koje bi proizišao dogovor o tome koja značenja upisujemo u javni prostor, zbog čega, i na koji način. A bez toga, dobijamo nasilje i kič.

 

SEAD ŠABOTIĆ, REDITELJ
Opasnost od zloupotrebe

Uvijek je nezahvalno govoriti šta je to što je obilježilo godinu koja je iza nas, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je to uvijek subjektivan pogled. Za mene, posebno drag momenat predstavlja to što su se moj prijatelj Goran Radojičić i drugar Krsto Giljen predstavili crnogorskoj publici zbirkama poezije nagrađenim na konkursima Nikšićkih književnih susreta odnosno Ratkovićevim večerima poezije. S druge strane za mene lično 2022. godinu obilježio je i Filmski festival u Herceg Novom, posebno dolazak Želimira Žilnika kome je dodijeljena Nagrada za životno djelo. Nedavno je u Nikšiću gostovao i Goran Petrović predstavljajući dva nova romana: Papir i Ikonostas, što je bila prava poslastica za nas koji volimo književnost.

Crnogorskoj kulturi na duže staze prijeti opasnost da bude zloupotrijebljena, opljačkana, pogrešno interpretirana, pripojena nekome ili nečemu i sl. Na nama koji stvaramo kulturu je da to i ne dozvolimo. Uslovno rečeno ono što je negativno, u smislu da je osiromašilo crnogorsku kulturu, sledstveno predstavlja odlazak Ljubomira Ljuba Đurkovića.

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Lijepi incidenti

Na razvalinama komesarske kulture koja je bila vrhunac DPS mišljenja u ovoj oblasti, svjedočimo novim i novim formama diletantizma i pogubljenosti… Raspomamljeni aktivisti kojima su svi drugi krivi za sopstvene budalaštine.

Da stvari budu još gore, nastavlja se velika i opasna klerikalizacija kulture. U svakom slučaju, prostor autentičnog iskaza marginalizovan je i bez suštinske podrške institucija.

Ali, uprkos svemu tome, uvijek iznova dešavaju se oni lijepi „incidenti”, koji čine da jednu godinu pamtite… Upravo sam pročitao tek objavljeni, izuzetni roman Planinski orao Aleksandra Bečanovića. Knjiga nevjerovatno ozbiljna, istovremeno i beskrajno šarmantna. Čeka vas mladi Hičkok, kakvog ne poznajete…

Pamtiću ovu godinu i po knjizi Miraša Martinovića Doba velikih poema. Dobar dio ove sjajne poezije poznat je čitaocima subotnjeg Arta. Istinski pjesnik u svom najboljem izdanju.

Vrlo je zanimljiva i knjiga poezije Milene Perović, a dokumentarno autobiografska knjiga profesora Miodraga Perovića o nastanku Monitora i Vijesti je kapitalno važna i potrebna knjiga.

Nastup na Bijenalu u Veneciji kreirao je jedan drugačiji pogled na Crnu Goru, i zato je dragocjen.

Leksikon likovnih umjetnika CANU je takođe podvig za pamćenje.

Za jednu godinu koja je donijela uglavnom diletantsku i neprincipijelnu politiku, kultura se i nije pokazala tako lošom…

 

Pripremio: P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IN MEMORIAM – LJUBOMIR ĐURKOVIĆ: Posljednji aplauz za čovjeka pozorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritikovao je Ljubomir Đurković svoje kolege koji sa umjetničke scene aplaudiraju političarima. On to nije radio, aplauzi su bili i biće rezervisani za njegove dramske tekstove

 

Pjesnik, prozaista, teatrolog, antologičar, prevodilac, najznačajniji savremeni crnogorski dramski pisac i intelektualac koji je oštro kritikovao društvene anomalije, umjetnik Ljubomir Đurković umro je u 70. godini.

Često je Đurković podsjećao i upozoravao da crnogorsko društvo i državne institucije ne brinu o svojim najboljim umjetnicima. I bio je uvijek nepoželjan jer je zagovarao drugačiji način razvoja kulture i države.

Nakon što je kao direktor Zetskog doma pokrenuo svojevrsnu pozorišnu renesansu u Kraljevskom pozorištu, iz političkih razloga 2006. mandat mu nije produžen. „Nasilno ‘uhljebljivanje’ partijskih restlova u bilo kom resoru je kontaminiranje, tiha smrt za jednu državu. A državu smo tek i na jedvite jade dobili. No, možda se to radi upravo zbog toga“, izjavio je krajem 2006. Đurković. Isto važi i dan danas.

Rođen je 13. novembra 1952. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je urednik u Redakciji za kulturu Televizije Crne Gore, a njegov intervju koji je kao mladi novinar uradio sa Borislavom Pekićem i danas se reemituje.

Početkom 90-ih priključio se pokretu otpora ratnoj politici, 1991. bio je urednik kulture u Monitoru. Najveći dio ratnih devedesetih poroveo je kao politički izgnanik u Holandiji.

Đurković je u književnost ušao kao pjesnik tokom 80-ih godina, kada je objavio dvije zbirke poezije Polifemov plač i Poslovi i dani. Pjesme su mu prevođene na makedonski, rumunski, poljski, italijanski i slovenački.

„Iz čiste lijenosti sam počeo da se bavim umjetnošću. Nekako mi se rad u pozorištu učinio najlakšim, jer tamo sam vidio bife i biblioteku, a to mi je bilo dovoljno“, na svoj način je prokomentarisao svoje pozorišne početke tokom autorske večeri održane prije deceniju i po.

Strast prema teatru nije ga napustila. Bio je jedan od osnivača FIAT-a, dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu, direktor Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju, saradnik Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju.

„Ljubomir Đurković posebno će biti upamćen po nemjerljivom doprinosu i reafirmaciji Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, dok je svojim stvaralaštvom ostavio neizbrisiv trag u pozorišnoj i književnoj sceni Crne Gore i šire“, oprostili su se od Đurkovića iz Kraljevskog pozorišta. Njegov posljednji izvedeni komad u Crnoj Gori bio je Tobelija, mimikrija, u režiji Mirjane Medojević, koji je premijerno izveden 13. novembra 2021. u Zetskom domu.

I Crnogorsko narodno pozorište, u čijoj su produkciji postavljene njegove drame Pisac porodične istorije u režiji Gorana Bulajića (1989), Kuća lutaka Tobelija u režiji Nicka Uppera (2000), i Otpad, u režiji Nicka Uppera (2002), oprostilo se od Đurkovića: „Crnogorsko narodno pozorište, sa tugom i najdubljim poštovanjem, oprašta se od Ljuba Đurkovića, jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih pisaca i dramaturga, autentičnog intelektualca koji je u pozorišnom životu Crne Gore ostavio neizbrisiv trag“.

Đurkovićevi pozorišni komadi igrani su i na pozornicama van Crne Gore, od Pariza i Londona do Sofije, Skoplja, Ljubljane i Istanbula.

Početkom 2014. Đurković je u okviru konceptualnog rada STARVING PLAYWRIGHT, i preko stranica Monitora postavljao nezgodna pitanja ljudima koji vladaju crnogorskom kulturom. Odgovore nije dobio.

Ko zna kakva bi bila njegova reakcija na telegram iz Ministarstva kulture povodom njegove smrti: „Pamtćemo ga i kao slobodarsku ličnost, čovjeka koji se s jednakom strašću trudio da proširi polje slobode, kako svojim umjetničkim radom tako i kroz društveno-politički angažman“.

U intervjuu Monitoru, Đurković je početkom 2015. objasnio odlazak u penziju: „Bugarski dramatičar Hristo Bojčev rekao je jednom svom prijatelju koji se žalio na ono tranzicijsko vrijeme devedesetih godina: ‘Preživjeli smo komunizam, preživjećemo i demokratiju’. Posljednjih osam godina nijesam mogao niđe da se zaposlim u Crnoj Gori, a po svemu sudeći pod ovim režimom ni u narednih osam ne bih uspio da nađem posao, pa sam prije mjesec i po odlučio da odem u prijevremenu penziju. A penzija je, zahvaljujući Vladi Crne Gore, dovoljna da mogu platiti struju, vodu i telefon. Ima nemali broj penzionera koji svojim mjesečnim primanjima ne mogu podmiriti ni te račune. Na kraju mjeseca ostanu još i dužni državi. Ali bitno je da je država sita i da su DPS glasači na broju“.

Svojevrsna senzacija je bila kada je Đurković kao osvjedočeni kritičar režima 2015. dobio Trinaestojulsku nagradu. Nije bilo primjedbi, zaslužio je.

Kritikovao ih je oštro, posebno svoje „kolege“: ,,Danas kod nas svako mazalo koje ima političara zaštitnika može da postane akademik ili profesor. I da dobije stan ili radni prostor o državnom trošku. Ali zato moraju biti na usluzi političarima. Moraju da zabavljaju političare i još da im aplaudiraju. To smo viđeli prije nekoliko godina na proslavi stogodišnjice prvog državnog pozorišta na Cetinju, kad su na kraju programa umjetnici sa scene aplaudirali državnom i partijskom vrhu koji je sjedio u parteru. Naravno, taj program je režirala državna rediteljka. Ali niko od umjetnika nije rekao: neću da aplaudiram političarima“.

Pored Đurkovićevog djela koje će vremenom dobijati još veću snagu, njegova intelektualna kritika „razvoja“ kulture i društva već sada se pokazla kao tačna. Nakon premijere kultne predstave Otpad, naglasio je da „mladi jedinu šansu vide da odu iz Crne Gore“. U Intervjuu Monitoru, početkom 2015. na pitanje da li se što promjenilo, Đurković kaže: „Promijenilo se, kako nije. Od 2006. kad je Crna Gora ponovo stekla formalnu nezavisnost, jer o suštinskoj nezavisnosti nema govora, stanje se promijenilo nagore. Čini mi se da nema nikakve nade da ovo društvo ikad postane normalno. Toliko je loše da mora biti gore“.

Oni koji su poznavali Đurkovića znaju o kakvom se slobodnom i boemskom duhu radilo, koliko je gospodski i urbano bio daleko od  ovdašnjeg uobičajenog intelektualnog pozerstva. Nije se štedio ni u životu, ni u književnosti, imao je što da kaže i napiše i to je i ostvario.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo