Povežite se sa nama

INTERVJU

U fudbalu nema nacionalizma

Objavljeno prije

na

Ko bi bilo najbolji sagovornik za priču o fudbalu? Ko o tome zna mnogo i mnogo osjeća? Pa, Božo Koprivica koji je o fudbalu pisao kao o čarobnjaštvu. I u svojoj knjizi, objavljenoj ove mundijalske godine u Zagrebu, Samo bogovi mogu obećati. Počinjemo razgovor pred jednu od polufinalnih utakmica u Južnoj Africi, pitanjem šta ste dogodilo Brazilcima i Maradoni, omiljenim fudbalerima našeg sagovornika.

 

KOPRIVICA: Uvijek navijam za Brazil. Nekoliko puta i kada su igrali sa Jugoslavijom, razmišljao sam koliko bi Jugoslavija trebalo da dobro igra da bi zaslužila da igra sa Brazilom. Za mene je Brazil pojam plemenite igre u fudbalu. A na ovom prvenstvu je njihov trener bio Dunga koji je jednom kao igrač osvojio svjetsko prvenstvo, 1984. Ali to je bilo najružnije finale, čak je i u nastavcima bilo nula-nula, pa se igralo na penale. On jeste bio glavni igrač, ali nema tu sposobnost da bude graditelj igre.Tako da drugi igrači pored njega dobiju neke druge vrijednosti. On je brazilsku igru u ovom prvenstvu postavio kao defanzivnu, bez nekog ko bi bio graditelj, konstruktor. Kao što je ranije bio Žerson ili Didi. Svaka reprezentacija ima tradiciju, svoj ritam, neko mora da prepozna kad treba da se ubrza, kad se lomi utakmica…Tako je bilo uvijek kad je Brazil dobro igrao. Žilberto Silva koji je sam po sebi bio dobar igrač, htio je da bude kopija Dunge, da završava poslove na sredini, više da osujeti nego da Brazil napada. Svaki put kad Brazil izgubi, doživim to kao „slom” neke porodične priče, tradicije. Dakle, Brazil bi trebalo uvijek da igra ofanzivno.

 

MONITOR: A Argentina?

KOPRIVICA: Argentina je moja druga ljubav, naročito zbog Maradone. Ali i on je pogriješio ili nije imao nekoga, da li je to trebalo da bude Rikelme, nekoga ko bi umio da uposli te napadače. Tako da sada ovaj kraj prvenstva gledam s „pola pluća”, na pola jedra…

MONITOR: Mislite da Maradona nije imao tim?

KOPRIVICA: Ne, nije dobro izabrao. Naravno, ne sumnjam da on osjeća fudbal. Ko će bolje (Mesiju) da objasni kako se igra fudbal nego on? Ne mislim da je to problem postavljanja, nego nije izabrao dobre igrače, povjerovao je u tu neku harizmatičnost, u dobru igru Mesija. Ne možete biti dobar igrač ako niste igrali na svjetskom prvenstvu. To je idealna prilika da se pokaže da li je neko veliki igrač. Igra se s najboljima i protiv najboljih, turnirsko je, mora čovjek da tempira formu, ima sedam utakmica do finala. Čak ni tako veliki igrači kao Puškaš, koji je moj omiljeni igrač, ili Krojf, nisu pobijedili neki svoj narcizam. Mora se biti i u okviru neke zajedničke priče. Da se vidi da je najbolji, ali da daje ritam timskoj igri. Mora uvijek da bude sedam igrača koji umiju da igraju lopte, koji znaju šta je bit igre… Kao ovaj Miler.

MONITOR: Ivici Osimu ste posvetili i jednu priču…

KOPRIVICA: On je posljednji veliki trener. Imao je tu lijepu strogost i neku ljubav prema igračima. I ja sam stvarno mislio da bi Jugoslavija 1990. mogla postati prvak svijeta. Imala je šansu. Ali zbog tih nesrećnih penala sa Argentinom… Da su prošli Argentinu, Jugoslavija se ne bi raspala. Možda je to neka moja utopistička ideja. Mada je tada već bilo vidljivo to negativno raspoloženje. Ovdje je, na primjer, dok se igrala utakmica sa Francuzima za kvalifkacije, na stadionu bilo 8.000 gledalaca. A u isto vrijeme na Miloševićevom mitingu na Ušću više od milion. A u Zagrebu kad se igralo protiv Škotske, ustaške doskočice. A Osim je uprkos tome, kao svaki aristokrata koji se bori za izgubljenu stvar, pokušavao da igračima ispriča neku dobru priču, da im ulije ljubav. Skoro sam pričao o tome s njim u Sarajevu. Nema nacionalizma u fudbalu, o tome se ne razmišlja na terenu…

MONITOR: Bilo je dosta tumačenja da je rat počeo na stadionima?

KOPRIVICA: Ne mislim tako. Uvijek se pominje ta utakmica u Zagrebu, Dinamo-Zvezda. Ja sam bio na strani Bobana. To su bile nekakve indikacije, vjerovatno su tajne službe tako opipavale masovno raspoložnje. Sve te vođe navijača su najčešće u vezi sa policijom. To sa fudbalom nema veze.

MONITOR: Politika je odavno prisutna u sportu…

KOPRIVICA: Dva čuvena derbija koja su bila u Jugoslaviji, Partizan – Zvezda i Dinamo – Hajduk, bila su namještena oba rezultata. Partizan je pustio Zvezdu, a Hajduk Dinamo da pobijede. To je bilo direktno podilaženje dvorovima Miloševića i Tuđmana. I sad su Zvezdini igrači išli na spomenik jednom četničkom vojvodi, a u Beogradu to niko nije spomenuo. U čemu je problem? Tako Partizan u Beogradu nikad ne može da bude omiljen kao Zvezda. Ona je iz te kvazi građanske, a u stvari, nacionalističke priče. A Partizan kao forsiran, vojni tim. A Zvezda je dobila stadion… Na posljednjem derbiju, Zvezdini navijači koji su bili kao domaćini u većini, skandirali su nama partizanovcima: „Jugosloveni”! Pogrdno. To je potpuno bolesno.

MONITOR: Vi ste Jugosloven?

KOPRIVICA: Bio i ostao.

MONITOR: I Beograđanin?

KOPRIVICA: Ne, ja sam Crnogorac, Nikšićanin. A volim Beograd.Volim ga kao stihiju, kao energiju…

MONITOR: Zašto se „jugonostalgija” tako blisko povezuje sa „titonostalgijom”?

KOPRIVICA: Tito je sam stvarao kamarile svojih disidenata. Onih koji su sarađivali sa Udbom ili objavljivali velike tiraže, kao Dobrica Ćosić. Izmišljaju se biografije. A niste mogli da budete urednik u Prosveti, a da niste bili na nekoj partijskoj vezi. Svetlana Velmar Janković je pokušala da ukine ulicu Jelene Ćetković, žene koja je ubijena jer nije htjela da izda druge. Što nema veze sa ideologijom. A njen otac je bio fašista, zabranjivao je razne pisce kao zamjenik ministra za kulturu. Ona je sad postala član Akademije, bila je navodno progonjena. A kako je postala urednik u Prosveti? I ovi koji su bili šutnuti od Miloševića, kao razni sekretari ideoloških komiteta, kukali su o svojoj ugroženosti, a danas su uvaženi vlasnici novina.

MONITOR: Gledate li utakmice i kao dramaturg? I stadion je neka vrsta scene, tu je i publika?

KOPRIVICA: Najvažnije u svakom poslu su posvećenost i strast. Bilo na treningu ili na probi.Gledao sam kako to radi moj prijatelj Duško Vujošević koji pripremi svaki trening.

MONITOR: Može li se mišljenje, promišljanje, procjena isključiti iz sportske igre?

KOPRIVICA: Sve najvažnije stvari sam naučio igrajući lopte. Tri stvari: šta je ritam, šta je prostor i šta je prijateljstvo.To je sportska inteligencija koja se ne smije potcjenjivati. Da nije toga, ne bi bilo ni ove moje knjige. Neki fudbalski podvizi su kao sinkopirani džez, neka najbolja Sačmova partitura. Pogledajte posljednje pasove koje je davao na svjetskom prvenstvu 1970. Pele, to su linije koje idu po Platonovoj Ideji ili po glasu Marije Kalas. To može po tome da se mjeri. Kad izađete na pozorišnu scenu, osjetite strah od prostora koji treba osvojiti, a tek kako je na mnogo većem sportskom terenu. Rekao sam mom profesoru Košutiću koji je predavao Bodlera da moram da idem na utakmicu na kojoj je Santos igrao sa Peleom. To mi je bilo kao da idem da gledam Šekspira. A predavanje o Bodleru mogu da ponovim.

MONITOR: Pominjali ste Crnjanskog, čuli ste ga kako u studiju čita svoju pesmu…

KOPRIVICA: I Crnjanski je mnogo volio fudbal. On je bio centarfor u Pančevu. On u jednom pismu Andriću kaže: šta radim – igram fudbal. Za „Banat”. Znao sam taj sastav napamet. Govorio je da bi više volio da je igrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije, nego sve što je napisao. Mojoj knjizi su stvarno uzor njegovi Hiperborejci. To je nauk od tih velikih. To ima i kod Servantesa. Oni strašno računaju sa ekonomijom. Koliko neki čitalac može da izdrži neki ritam. Tačno imaju neke dionice. Nije poluvrijeme slučajno 45 minuta, jer toliko možeš da držiš pažnju. Tako i pisci drže taj ritam. Čim postaje malo dosadno, on skrene u neku drugu priču, promijeni neki ton. To jeste rizično. Jer i u umjetnosti kao i u fudbalu, postoji

jedan jedini kriterij: da li je dosadno ili nije dosadno. Svaka analiza uništi fascinaciju.

MONITOR: Vi ste sumatraista kao Crnjanski?

KOPRIVICA: Sumatraista i Jugosloven. Prvo, najpametniji ljudi sa ovih prostora u posljednjih 200 godina su u najboljim svojim fazama bili Jugosloveni. Bio sam skoro i Istri, vidio se sa Mirkom Kovačem, najvećim piscem na našim prostorima i vozač koji nas je vozio sa zagrebačkog aerodroma ćutao je sve dok nismo ušli u Istru. A onda je počeo da nam priča tako zanimljivo o vrstama ulja, o svojoj kući koja je stara šesto godina. I pomislio sam: ko meni ovo može da oduzme? Ima jedna zbirka koja je izašla posle zločina u Sarajevu, i tu je jedan dečko koji se zove Harold koji se ponašao kao Indijana Džons. Šta kad mu je bilo najteže – zažmiri i ne može mu niko ništa. Tako i ja kad mi kažu da nema Jugoslavije, zažmirim i počnem da se sjećam. Ja sam rođen u Jugoslaviji i u Jugoslaviji ću da umrem.

MONITOR: To je u skladu sa vašim „Jeste ako voliš”?

KOPRIVICA: Jeste, Jugoslavija. Mislim da ima dosta ljudi koji tako misle. Opasno je ako se to zloupotrebljava, ako dobija neki politički ton. Jer to nije ni protiv koga upereno. Naprotiv. U mom djetinjstvu su najmanje svojim nacionalizmom bili opterećeni Crnogorci. Ja se ne slažem ni sa tim nekim narcisoidnim crnogorstvom, ali Crnogorci imaju najmanje razloga da se stide stvari koje su radili, svoje tradicije. U mojoj ulici u Nikšiću, moji najbolji prijatelji su bili Makedonci Filipovski. Pa Hrvati, imali smo jedno improvizovano pozorište…

Maradona ima svoj rukopis

MONITOR: U svojim pričama ste svijet fudbala i igrača prikazali iz jednog ugla koji ruši predrasude o nespojivosti fizičkih talenata, sposobnosti i mislećeg tzv. intelektualnog djelanja.

KOPRIVICA: Često se citira Kami ili Sabato, ljudi koje je zanimao fudbal. Pa nisam ja to prvi uradio na ovim prostorima. A ta priča postoji još iz Antike. Od Pindara, pa do raznih drugih koji pominju heroje u sportu. Ja nemam ništa protiv ljudi koji ignorišu sport, koje on ne zanima, ali oni koji ga potcjenjuju, koji pitaju da li je Maradona pročitao nešto u životu. Mene to ne zanima, jer Maradona ima svoj rukopis, svoju liniju. Takvih intelektualaca, doktora nauka, bilo je u Jugoslaviji, nekoliko desetina hiljada, a on je među deset najboljih igrača na svijetu. Koliko on oslobodi radosti i energije, koliko daje svijetu, to bi njegovo prevagnulo. Zato što sport u sebi ima elemente i raznih vještina, umjetnosti, od pozorišta do džeza…

Dvorište nikšićke gimnazije kao Kembridž

MONITOR:Vaši omiljeni fudbaleri tvrde da bez velikog i istrajnog rada u fudbalu nema uspona među zvijezde?

KOPRIVICA: Prosta je to stvar. Postoje u fudbalu majstori i ti ljudi – zanatlije. Ali, ako majstor nije spreman da pokaže to svoje majstorstvo, onda zanatlija može lako da ga osujeti. Mađari su moja porodična priča. U Subotici, možda mi je to najljepši period u životu. I bili su tamo moji prijatelji iz djetinjstva, trenirali smo zajedno i fudbal i košarku u Nikšiću, Željko Cerović i Vlado Komnenić koji je prvi u košarci u Crnoj Gori šutirao skok-šut. Generacija njegovog odjeljenja – Baletić, Vukajlović, Mijatović, Lopušić… osvojili su drugo mjesto u Jugoslaviji na turniru juniorskih ekipa i to u konkurenciji Jugoplastike i Olimpije, a Jugoslavija je za tri godine postala svjetski prvak. Dakle, to je bila jedna lijepa, gimnazijska priča. Ja sam najviše naučio u dvorištu gimnazije u Nikšiću. Za mene je to bila Bolonja, Iton i Kembridž. Po čitav dan smo tada ludački trenirali, a i čitali smo. Sjećam se da je Željko čitao Džojsa i on mi je skrenuo pažnji u biblioteci na Uliksa. Tada sam prepoznao tu jednog od najboljih mađarskih igrača mlade reprezentacije Nandora Hidegkutija. Bili su na pripremama u Subotici. Mi smo imali 17 godina. A ja sam već u Kinoteci gledao utakmicu iz 1953, Madjarska – Engleska, gdje su oni tukli Engleze sa 6:3, prvi put. Priđem u kafani Hidegkutiju i kažem mu : “Ja sam vidio vaša tri gola u Londonu”. On nije mogao da vjeruje. A onda sam mu objasnio kako. To finale ušlo je u Fazbinderov film Brak Marije Braun. On mi je pričao da su bježali, živjeli na drugim adresama. Ostali smo do duboko u noć.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo