Povežite se sa nama

INTERVJU

U fudbalu nema nacionalizma

Objavljeno prije

na

Ko bi bilo najbolji sagovornik za priču o fudbalu? Ko o tome zna mnogo i mnogo osjeća? Pa, Božo Koprivica koji je o fudbalu pisao kao o čarobnjaštvu. I u svojoj knjizi, objavljenoj ove mundijalske godine u Zagrebu, Samo bogovi mogu obećati. Počinjemo razgovor pred jednu od polufinalnih utakmica u Južnoj Africi, pitanjem šta ste dogodilo Brazilcima i Maradoni, omiljenim fudbalerima našeg sagovornika.

 

KOPRIVICA: Uvijek navijam za Brazil. Nekoliko puta i kada su igrali sa Jugoslavijom, razmišljao sam koliko bi Jugoslavija trebalo da dobro igra da bi zaslužila da igra sa Brazilom. Za mene je Brazil pojam plemenite igre u fudbalu. A na ovom prvenstvu je njihov trener bio Dunga koji je jednom kao igrač osvojio svjetsko prvenstvo, 1984. Ali to je bilo najružnije finale, čak je i u nastavcima bilo nula-nula, pa se igralo na penale. On jeste bio glavni igrač, ali nema tu sposobnost da bude graditelj igre.Tako da drugi igrači pored njega dobiju neke druge vrijednosti. On je brazilsku igru u ovom prvenstvu postavio kao defanzivnu, bez nekog ko bi bio graditelj, konstruktor. Kao što je ranije bio Žerson ili Didi. Svaka reprezentacija ima tradiciju, svoj ritam, neko mora da prepozna kad treba da se ubrza, kad se lomi utakmica…Tako je bilo uvijek kad je Brazil dobro igrao. Žilberto Silva koji je sam po sebi bio dobar igrač, htio je da bude kopija Dunge, da završava poslove na sredini, više da osujeti nego da Brazil napada. Svaki put kad Brazil izgubi, doživim to kao „slom” neke porodične priče, tradicije. Dakle, Brazil bi trebalo uvijek da igra ofanzivno.

 

MONITOR: A Argentina?

KOPRIVICA: Argentina je moja druga ljubav, naročito zbog Maradone. Ali i on je pogriješio ili nije imao nekoga, da li je to trebalo da bude Rikelme, nekoga ko bi umio da uposli te napadače. Tako da sada ovaj kraj prvenstva gledam s „pola pluća”, na pola jedra…

MONITOR: Mislite da Maradona nije imao tim?

KOPRIVICA: Ne, nije dobro izabrao. Naravno, ne sumnjam da on osjeća fudbal. Ko će bolje (Mesiju) da objasni kako se igra fudbal nego on? Ne mislim da je to problem postavljanja, nego nije izabrao dobre igrače, povjerovao je u tu neku harizmatičnost, u dobru igru Mesija. Ne možete biti dobar igrač ako niste igrali na svjetskom prvenstvu. To je idealna prilika da se pokaže da li je neko veliki igrač. Igra se s najboljima i protiv najboljih, turnirsko je, mora čovjek da tempira formu, ima sedam utakmica do finala. Čak ni tako veliki igrači kao Puškaš, koji je moj omiljeni igrač, ili Krojf, nisu pobijedili neki svoj narcizam. Mora se biti i u okviru neke zajedničke priče. Da se vidi da je najbolji, ali da daje ritam timskoj igri. Mora uvijek da bude sedam igrača koji umiju da igraju lopte, koji znaju šta je bit igre… Kao ovaj Miler.

MONITOR: Ivici Osimu ste posvetili i jednu priču…

KOPRIVICA: On je posljednji veliki trener. Imao je tu lijepu strogost i neku ljubav prema igračima. I ja sam stvarno mislio da bi Jugoslavija 1990. mogla postati prvak svijeta. Imala je šansu. Ali zbog tih nesrećnih penala sa Argentinom… Da su prošli Argentinu, Jugoslavija se ne bi raspala. Možda je to neka moja utopistička ideja. Mada je tada već bilo vidljivo to negativno raspoloženje. Ovdje je, na primjer, dok se igrala utakmica sa Francuzima za kvalifkacije, na stadionu bilo 8.000 gledalaca. A u isto vrijeme na Miloševićevom mitingu na Ušću više od milion. A u Zagrebu kad se igralo protiv Škotske, ustaške doskočice. A Osim je uprkos tome, kao svaki aristokrata koji se bori za izgubljenu stvar, pokušavao da igračima ispriča neku dobru priču, da im ulije ljubav. Skoro sam pričao o tome s njim u Sarajevu. Nema nacionalizma u fudbalu, o tome se ne razmišlja na terenu…

MONITOR: Bilo je dosta tumačenja da je rat počeo na stadionima?

KOPRIVICA: Ne mislim tako. Uvijek se pominje ta utakmica u Zagrebu, Dinamo-Zvezda. Ja sam bio na strani Bobana. To su bile nekakve indikacije, vjerovatno su tajne službe tako opipavale masovno raspoložnje. Sve te vođe navijača su najčešće u vezi sa policijom. To sa fudbalom nema veze.

MONITOR: Politika je odavno prisutna u sportu…

KOPRIVICA: Dva čuvena derbija koja su bila u Jugoslaviji, Partizan – Zvezda i Dinamo – Hajduk, bila su namještena oba rezultata. Partizan je pustio Zvezdu, a Hajduk Dinamo da pobijede. To je bilo direktno podilaženje dvorovima Miloševića i Tuđmana. I sad su Zvezdini igrači išli na spomenik jednom četničkom vojvodi, a u Beogradu to niko nije spomenuo. U čemu je problem? Tako Partizan u Beogradu nikad ne može da bude omiljen kao Zvezda. Ona je iz te kvazi građanske, a u stvari, nacionalističke priče. A Partizan kao forsiran, vojni tim. A Zvezda je dobila stadion… Na posljednjem derbiju, Zvezdini navijači koji su bili kao domaćini u većini, skandirali su nama partizanovcima: „Jugosloveni”! Pogrdno. To je potpuno bolesno.

MONITOR: Vi ste Jugosloven?

KOPRIVICA: Bio i ostao.

MONITOR: I Beograđanin?

KOPRIVICA: Ne, ja sam Crnogorac, Nikšićanin. A volim Beograd.Volim ga kao stihiju, kao energiju…

MONITOR: Zašto se „jugonostalgija” tako blisko povezuje sa „titonostalgijom”?

KOPRIVICA: Tito je sam stvarao kamarile svojih disidenata. Onih koji su sarađivali sa Udbom ili objavljivali velike tiraže, kao Dobrica Ćosić. Izmišljaju se biografije. A niste mogli da budete urednik u Prosveti, a da niste bili na nekoj partijskoj vezi. Svetlana Velmar Janković je pokušala da ukine ulicu Jelene Ćetković, žene koja je ubijena jer nije htjela da izda druge. Što nema veze sa ideologijom. A njen otac je bio fašista, zabranjivao je razne pisce kao zamjenik ministra za kulturu. Ona je sad postala član Akademije, bila je navodno progonjena. A kako je postala urednik u Prosveti? I ovi koji su bili šutnuti od Miloševića, kao razni sekretari ideoloških komiteta, kukali su o svojoj ugroženosti, a danas su uvaženi vlasnici novina.

MONITOR: Gledate li utakmice i kao dramaturg? I stadion je neka vrsta scene, tu je i publika?

KOPRIVICA: Najvažnije u svakom poslu su posvećenost i strast. Bilo na treningu ili na probi.Gledao sam kako to radi moj prijatelj Duško Vujošević koji pripremi svaki trening.

MONITOR: Može li se mišljenje, promišljanje, procjena isključiti iz sportske igre?

KOPRIVICA: Sve najvažnije stvari sam naučio igrajući lopte. Tri stvari: šta je ritam, šta je prostor i šta je prijateljstvo.To je sportska inteligencija koja se ne smije potcjenjivati. Da nije toga, ne bi bilo ni ove moje knjige. Neki fudbalski podvizi su kao sinkopirani džez, neka najbolja Sačmova partitura. Pogledajte posljednje pasove koje je davao na svjetskom prvenstvu 1970. Pele, to su linije koje idu po Platonovoj Ideji ili po glasu Marije Kalas. To može po tome da se mjeri. Kad izađete na pozorišnu scenu, osjetite strah od prostora koji treba osvojiti, a tek kako je na mnogo većem sportskom terenu. Rekao sam mom profesoru Košutiću koji je predavao Bodlera da moram da idem na utakmicu na kojoj je Santos igrao sa Peleom. To mi je bilo kao da idem da gledam Šekspira. A predavanje o Bodleru mogu da ponovim.

MONITOR: Pominjali ste Crnjanskog, čuli ste ga kako u studiju čita svoju pesmu…

KOPRIVICA: I Crnjanski je mnogo volio fudbal. On je bio centarfor u Pančevu. On u jednom pismu Andriću kaže: šta radim – igram fudbal. Za „Banat”. Znao sam taj sastav napamet. Govorio je da bi više volio da je igrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije, nego sve što je napisao. Mojoj knjizi su stvarno uzor njegovi Hiperborejci. To je nauk od tih velikih. To ima i kod Servantesa. Oni strašno računaju sa ekonomijom. Koliko neki čitalac može da izdrži neki ritam. Tačno imaju neke dionice. Nije poluvrijeme slučajno 45 minuta, jer toliko možeš da držiš pažnju. Tako i pisci drže taj ritam. Čim postaje malo dosadno, on skrene u neku drugu priču, promijeni neki ton. To jeste rizično. Jer i u umjetnosti kao i u fudbalu, postoji

jedan jedini kriterij: da li je dosadno ili nije dosadno. Svaka analiza uništi fascinaciju.

MONITOR: Vi ste sumatraista kao Crnjanski?

KOPRIVICA: Sumatraista i Jugosloven. Prvo, najpametniji ljudi sa ovih prostora u posljednjih 200 godina su u najboljim svojim fazama bili Jugosloveni. Bio sam skoro i Istri, vidio se sa Mirkom Kovačem, najvećim piscem na našim prostorima i vozač koji nas je vozio sa zagrebačkog aerodroma ćutao je sve dok nismo ušli u Istru. A onda je počeo da nam priča tako zanimljivo o vrstama ulja, o svojoj kući koja je stara šesto godina. I pomislio sam: ko meni ovo može da oduzme? Ima jedna zbirka koja je izašla posle zločina u Sarajevu, i tu je jedan dečko koji se zove Harold koji se ponašao kao Indijana Džons. Šta kad mu je bilo najteže – zažmiri i ne može mu niko ništa. Tako i ja kad mi kažu da nema Jugoslavije, zažmirim i počnem da se sjećam. Ja sam rođen u Jugoslaviji i u Jugoslaviji ću da umrem.

MONITOR: To je u skladu sa vašim „Jeste ako voliš”?

KOPRIVICA: Jeste, Jugoslavija. Mislim da ima dosta ljudi koji tako misle. Opasno je ako se to zloupotrebljava, ako dobija neki politički ton. Jer to nije ni protiv koga upereno. Naprotiv. U mom djetinjstvu su najmanje svojim nacionalizmom bili opterećeni Crnogorci. Ja se ne slažem ni sa tim nekim narcisoidnim crnogorstvom, ali Crnogorci imaju najmanje razloga da se stide stvari koje su radili, svoje tradicije. U mojoj ulici u Nikšiću, moji najbolji prijatelji su bili Makedonci Filipovski. Pa Hrvati, imali smo jedno improvizovano pozorište…

Maradona ima svoj rukopis

MONITOR: U svojim pričama ste svijet fudbala i igrača prikazali iz jednog ugla koji ruši predrasude o nespojivosti fizičkih talenata, sposobnosti i mislećeg tzv. intelektualnog djelanja.

KOPRIVICA: Često se citira Kami ili Sabato, ljudi koje je zanimao fudbal. Pa nisam ja to prvi uradio na ovim prostorima. A ta priča postoji još iz Antike. Od Pindara, pa do raznih drugih koji pominju heroje u sportu. Ja nemam ništa protiv ljudi koji ignorišu sport, koje on ne zanima, ali oni koji ga potcjenjuju, koji pitaju da li je Maradona pročitao nešto u životu. Mene to ne zanima, jer Maradona ima svoj rukopis, svoju liniju. Takvih intelektualaca, doktora nauka, bilo je u Jugoslaviji, nekoliko desetina hiljada, a on je među deset najboljih igrača na svijetu. Koliko on oslobodi radosti i energije, koliko daje svijetu, to bi njegovo prevagnulo. Zato što sport u sebi ima elemente i raznih vještina, umjetnosti, od pozorišta do džeza…

Dvorište nikšićke gimnazije kao Kembridž

MONITOR:Vaši omiljeni fudbaleri tvrde da bez velikog i istrajnog rada u fudbalu nema uspona među zvijezde?

KOPRIVICA: Prosta je to stvar. Postoje u fudbalu majstori i ti ljudi – zanatlije. Ali, ako majstor nije spreman da pokaže to svoje majstorstvo, onda zanatlija može lako da ga osujeti. Mađari su moja porodična priča. U Subotici, možda mi je to najljepši period u životu. I bili su tamo moji prijatelji iz djetinjstva, trenirali smo zajedno i fudbal i košarku u Nikšiću, Željko Cerović i Vlado Komnenić koji je prvi u košarci u Crnoj Gori šutirao skok-šut. Generacija njegovog odjeljenja – Baletić, Vukajlović, Mijatović, Lopušić… osvojili su drugo mjesto u Jugoslaviji na turniru juniorskih ekipa i to u konkurenciji Jugoplastike i Olimpije, a Jugoslavija je za tri godine postala svjetski prvak. Dakle, to je bila jedna lijepa, gimnazijska priča. Ja sam najviše naučio u dvorištu gimnazije u Nikšiću. Za mene je to bila Bolonja, Iton i Kembridž. Po čitav dan smo tada ludački trenirali, a i čitali smo. Sjećam se da je Željko čitao Džojsa i on mi je skrenuo pažnji u biblioteci na Uliksa. Tada sam prepoznao tu jednog od najboljih mađarskih igrača mlade reprezentacije Nandora Hidegkutija. Bili su na pripremama u Subotici. Mi smo imali 17 godina. A ja sam već u Kinoteci gledao utakmicu iz 1953, Madjarska – Engleska, gdje su oni tukli Engleze sa 6:3, prvi put. Priđem u kafani Hidegkutiju i kažem mu : “Ja sam vidio vaša tri gola u Londonu”. On nije mogao da vjeruje. A onda sam mu objasnio kako. To finale ušlo je u Fazbinderov film Brak Marije Braun. On mi je pričao da su bježali, živjeli na drugim adresama. Ostali smo do duboko u noć.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo