Povežite se sa nama

INTERVJU

U fudbalu nema nacionalizma

Objavljeno prije

na

Ko bi bilo najbolji sagovornik za priču o fudbalu? Ko o tome zna mnogo i mnogo osjeća? Pa, Božo Koprivica koji je o fudbalu pisao kao o čarobnjaštvu. I u svojoj knjizi, objavljenoj ove mundijalske godine u Zagrebu, Samo bogovi mogu obećati. Počinjemo razgovor pred jednu od polufinalnih utakmica u Južnoj Africi, pitanjem šta ste dogodilo Brazilcima i Maradoni, omiljenim fudbalerima našeg sagovornika.

 

KOPRIVICA: Uvijek navijam za Brazil. Nekoliko puta i kada su igrali sa Jugoslavijom, razmišljao sam koliko bi Jugoslavija trebalo da dobro igra da bi zaslužila da igra sa Brazilom. Za mene je Brazil pojam plemenite igre u fudbalu. A na ovom prvenstvu je njihov trener bio Dunga koji je jednom kao igrač osvojio svjetsko prvenstvo, 1984. Ali to je bilo najružnije finale, čak je i u nastavcima bilo nula-nula, pa se igralo na penale. On jeste bio glavni igrač, ali nema tu sposobnost da bude graditelj igre.Tako da drugi igrači pored njega dobiju neke druge vrijednosti. On je brazilsku igru u ovom prvenstvu postavio kao defanzivnu, bez nekog ko bi bio graditelj, konstruktor. Kao što je ranije bio Žerson ili Didi. Svaka reprezentacija ima tradiciju, svoj ritam, neko mora da prepozna kad treba da se ubrza, kad se lomi utakmica…Tako je bilo uvijek kad je Brazil dobro igrao. Žilberto Silva koji je sam po sebi bio dobar igrač, htio je da bude kopija Dunge, da završava poslove na sredini, više da osujeti nego da Brazil napada. Svaki put kad Brazil izgubi, doživim to kao „slom” neke porodične priče, tradicije. Dakle, Brazil bi trebalo uvijek da igra ofanzivno.

 

MONITOR: A Argentina?

KOPRIVICA: Argentina je moja druga ljubav, naročito zbog Maradone. Ali i on je pogriješio ili nije imao nekoga, da li je to trebalo da bude Rikelme, nekoga ko bi umio da uposli te napadače. Tako da sada ovaj kraj prvenstva gledam s „pola pluća”, na pola jedra…

MONITOR: Mislite da Maradona nije imao tim?

KOPRIVICA: Ne, nije dobro izabrao. Naravno, ne sumnjam da on osjeća fudbal. Ko će bolje (Mesiju) da objasni kako se igra fudbal nego on? Ne mislim da je to problem postavljanja, nego nije izabrao dobre igrače, povjerovao je u tu neku harizmatičnost, u dobru igru Mesija. Ne možete biti dobar igrač ako niste igrali na svjetskom prvenstvu. To je idealna prilika da se pokaže da li je neko veliki igrač. Igra se s najboljima i protiv najboljih, turnirsko je, mora čovjek da tempira formu, ima sedam utakmica do finala. Čak ni tako veliki igrači kao Puškaš, koji je moj omiljeni igrač, ili Krojf, nisu pobijedili neki svoj narcizam. Mora se biti i u okviru neke zajedničke priče. Da se vidi da je najbolji, ali da daje ritam timskoj igri. Mora uvijek da bude sedam igrača koji umiju da igraju lopte, koji znaju šta je bit igre… Kao ovaj Miler.

MONITOR: Ivici Osimu ste posvetili i jednu priču…

KOPRIVICA: On je posljednji veliki trener. Imao je tu lijepu strogost i neku ljubav prema igračima. I ja sam stvarno mislio da bi Jugoslavija 1990. mogla postati prvak svijeta. Imala je šansu. Ali zbog tih nesrećnih penala sa Argentinom… Da su prošli Argentinu, Jugoslavija se ne bi raspala. Možda je to neka moja utopistička ideja. Mada je tada već bilo vidljivo to negativno raspoloženje. Ovdje je, na primjer, dok se igrala utakmica sa Francuzima za kvalifkacije, na stadionu bilo 8.000 gledalaca. A u isto vrijeme na Miloševićevom mitingu na Ušću više od milion. A u Zagrebu kad se igralo protiv Škotske, ustaške doskočice. A Osim je uprkos tome, kao svaki aristokrata koji se bori za izgubljenu stvar, pokušavao da igračima ispriča neku dobru priču, da im ulije ljubav. Skoro sam pričao o tome s njim u Sarajevu. Nema nacionalizma u fudbalu, o tome se ne razmišlja na terenu…

MONITOR: Bilo je dosta tumačenja da je rat počeo na stadionima?

KOPRIVICA: Ne mislim tako. Uvijek se pominje ta utakmica u Zagrebu, Dinamo-Zvezda. Ja sam bio na strani Bobana. To su bile nekakve indikacije, vjerovatno su tajne službe tako opipavale masovno raspoložnje. Sve te vođe navijača su najčešće u vezi sa policijom. To sa fudbalom nema veze.

MONITOR: Politika je odavno prisutna u sportu…

KOPRIVICA: Dva čuvena derbija koja su bila u Jugoslaviji, Partizan – Zvezda i Dinamo – Hajduk, bila su namještena oba rezultata. Partizan je pustio Zvezdu, a Hajduk Dinamo da pobijede. To je bilo direktno podilaženje dvorovima Miloševića i Tuđmana. I sad su Zvezdini igrači išli na spomenik jednom četničkom vojvodi, a u Beogradu to niko nije spomenuo. U čemu je problem? Tako Partizan u Beogradu nikad ne može da bude omiljen kao Zvezda. Ona je iz te kvazi građanske, a u stvari, nacionalističke priče. A Partizan kao forsiran, vojni tim. A Zvezda je dobila stadion… Na posljednjem derbiju, Zvezdini navijači koji su bili kao domaćini u većini, skandirali su nama partizanovcima: „Jugosloveni”! Pogrdno. To je potpuno bolesno.

MONITOR: Vi ste Jugosloven?

KOPRIVICA: Bio i ostao.

MONITOR: I Beograđanin?

KOPRIVICA: Ne, ja sam Crnogorac, Nikšićanin. A volim Beograd.Volim ga kao stihiju, kao energiju…

MONITOR: Zašto se „jugonostalgija” tako blisko povezuje sa „titonostalgijom”?

KOPRIVICA: Tito je sam stvarao kamarile svojih disidenata. Onih koji su sarađivali sa Udbom ili objavljivali velike tiraže, kao Dobrica Ćosić. Izmišljaju se biografije. A niste mogli da budete urednik u Prosveti, a da niste bili na nekoj partijskoj vezi. Svetlana Velmar Janković je pokušala da ukine ulicu Jelene Ćetković, žene koja je ubijena jer nije htjela da izda druge. Što nema veze sa ideologijom. A njen otac je bio fašista, zabranjivao je razne pisce kao zamjenik ministra za kulturu. Ona je sad postala član Akademije, bila je navodno progonjena. A kako je postala urednik u Prosveti? I ovi koji su bili šutnuti od Miloševića, kao razni sekretari ideoloških komiteta, kukali su o svojoj ugroženosti, a danas su uvaženi vlasnici novina.

MONITOR: Gledate li utakmice i kao dramaturg? I stadion je neka vrsta scene, tu je i publika?

KOPRIVICA: Najvažnije u svakom poslu su posvećenost i strast. Bilo na treningu ili na probi.Gledao sam kako to radi moj prijatelj Duško Vujošević koji pripremi svaki trening.

MONITOR: Može li se mišljenje, promišljanje, procjena isključiti iz sportske igre?

KOPRIVICA: Sve najvažnije stvari sam naučio igrajući lopte. Tri stvari: šta je ritam, šta je prostor i šta je prijateljstvo.To je sportska inteligencija koja se ne smije potcjenjivati. Da nije toga, ne bi bilo ni ove moje knjige. Neki fudbalski podvizi su kao sinkopirani džez, neka najbolja Sačmova partitura. Pogledajte posljednje pasove koje je davao na svjetskom prvenstvu 1970. Pele, to su linije koje idu po Platonovoj Ideji ili po glasu Marije Kalas. To može po tome da se mjeri. Kad izađete na pozorišnu scenu, osjetite strah od prostora koji treba osvojiti, a tek kako je na mnogo većem sportskom terenu. Rekao sam mom profesoru Košutiću koji je predavao Bodlera da moram da idem na utakmicu na kojoj je Santos igrao sa Peleom. To mi je bilo kao da idem da gledam Šekspira. A predavanje o Bodleru mogu da ponovim.

MONITOR: Pominjali ste Crnjanskog, čuli ste ga kako u studiju čita svoju pesmu…

KOPRIVICA: I Crnjanski je mnogo volio fudbal. On je bio centarfor u Pančevu. On u jednom pismu Andriću kaže: šta radim – igram fudbal. Za „Banat”. Znao sam taj sastav napamet. Govorio je da bi više volio da je igrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije, nego sve što je napisao. Mojoj knjizi su stvarno uzor njegovi Hiperborejci. To je nauk od tih velikih. To ima i kod Servantesa. Oni strašno računaju sa ekonomijom. Koliko neki čitalac može da izdrži neki ritam. Tačno imaju neke dionice. Nije poluvrijeme slučajno 45 minuta, jer toliko možeš da držiš pažnju. Tako i pisci drže taj ritam. Čim postaje malo dosadno, on skrene u neku drugu priču, promijeni neki ton. To jeste rizično. Jer i u umjetnosti kao i u fudbalu, postoji

jedan jedini kriterij: da li je dosadno ili nije dosadno. Svaka analiza uništi fascinaciju.

MONITOR: Vi ste sumatraista kao Crnjanski?

KOPRIVICA: Sumatraista i Jugosloven. Prvo, najpametniji ljudi sa ovih prostora u posljednjih 200 godina su u najboljim svojim fazama bili Jugosloveni. Bio sam skoro i Istri, vidio se sa Mirkom Kovačem, najvećim piscem na našim prostorima i vozač koji nas je vozio sa zagrebačkog aerodroma ćutao je sve dok nismo ušli u Istru. A onda je počeo da nam priča tako zanimljivo o vrstama ulja, o svojoj kući koja je stara šesto godina. I pomislio sam: ko meni ovo može da oduzme? Ima jedna zbirka koja je izašla posle zločina u Sarajevu, i tu je jedan dečko koji se zove Harold koji se ponašao kao Indijana Džons. Šta kad mu je bilo najteže – zažmiri i ne može mu niko ništa. Tako i ja kad mi kažu da nema Jugoslavije, zažmirim i počnem da se sjećam. Ja sam rođen u Jugoslaviji i u Jugoslaviji ću da umrem.

MONITOR: To je u skladu sa vašim „Jeste ako voliš”?

KOPRIVICA: Jeste, Jugoslavija. Mislim da ima dosta ljudi koji tako misle. Opasno je ako se to zloupotrebljava, ako dobija neki politički ton. Jer to nije ni protiv koga upereno. Naprotiv. U mom djetinjstvu su najmanje svojim nacionalizmom bili opterećeni Crnogorci. Ja se ne slažem ni sa tim nekim narcisoidnim crnogorstvom, ali Crnogorci imaju najmanje razloga da se stide stvari koje su radili, svoje tradicije. U mojoj ulici u Nikšiću, moji najbolji prijatelji su bili Makedonci Filipovski. Pa Hrvati, imali smo jedno improvizovano pozorište…

Maradona ima svoj rukopis

MONITOR: U svojim pričama ste svijet fudbala i igrača prikazali iz jednog ugla koji ruši predrasude o nespojivosti fizičkih talenata, sposobnosti i mislećeg tzv. intelektualnog djelanja.

KOPRIVICA: Često se citira Kami ili Sabato, ljudi koje je zanimao fudbal. Pa nisam ja to prvi uradio na ovim prostorima. A ta priča postoji još iz Antike. Od Pindara, pa do raznih drugih koji pominju heroje u sportu. Ja nemam ništa protiv ljudi koji ignorišu sport, koje on ne zanima, ali oni koji ga potcjenjuju, koji pitaju da li je Maradona pročitao nešto u životu. Mene to ne zanima, jer Maradona ima svoj rukopis, svoju liniju. Takvih intelektualaca, doktora nauka, bilo je u Jugoslaviji, nekoliko desetina hiljada, a on je među deset najboljih igrača na svijetu. Koliko on oslobodi radosti i energije, koliko daje svijetu, to bi njegovo prevagnulo. Zato što sport u sebi ima elemente i raznih vještina, umjetnosti, od pozorišta do džeza…

Dvorište nikšićke gimnazije kao Kembridž

MONITOR:Vaši omiljeni fudbaleri tvrde da bez velikog i istrajnog rada u fudbalu nema uspona među zvijezde?

KOPRIVICA: Prosta je to stvar. Postoje u fudbalu majstori i ti ljudi – zanatlije. Ali, ako majstor nije spreman da pokaže to svoje majstorstvo, onda zanatlija može lako da ga osujeti. Mađari su moja porodična priča. U Subotici, možda mi je to najljepši period u životu. I bili su tamo moji prijatelji iz djetinjstva, trenirali smo zajedno i fudbal i košarku u Nikšiću, Željko Cerović i Vlado Komnenić koji je prvi u košarci u Crnoj Gori šutirao skok-šut. Generacija njegovog odjeljenja – Baletić, Vukajlović, Mijatović, Lopušić… osvojili su drugo mjesto u Jugoslaviji na turniru juniorskih ekipa i to u konkurenciji Jugoplastike i Olimpije, a Jugoslavija je za tri godine postala svjetski prvak. Dakle, to je bila jedna lijepa, gimnazijska priča. Ja sam najviše naučio u dvorištu gimnazije u Nikšiću. Za mene je to bila Bolonja, Iton i Kembridž. Po čitav dan smo tada ludački trenirali, a i čitali smo. Sjećam se da je Željko čitao Džojsa i on mi je skrenuo pažnji u biblioteci na Uliksa. Tada sam prepoznao tu jednog od najboljih mađarskih igrača mlade reprezentacije Nandora Hidegkutija. Bili su na pripremama u Subotici. Mi smo imali 17 godina. A ja sam već u Kinoteci gledao utakmicu iz 1953, Madjarska – Engleska, gdje su oni tukli Engleze sa 6:3, prvi put. Priđem u kafani Hidegkutiju i kažem mu : “Ja sam vidio vaša tri gola u Londonu”. On nije mogao da vjeruje. A onda sam mu objasnio kako. To finale ušlo je u Fazbinderov film Brak Marije Braun. On mi je pričao da su bježali, živjeli na drugim adresama. Ostali smo do duboko u noć.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Postkomunizam se širio sa Zapada na Istok, a sada se proces obrće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapad se suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku…Recentne su metode, dakako, obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma

 

MONITOR: U Hrvatskoj se  očekuju  i predsjednički izbori krajem godine. Da li će se Zoran Milanović ponovo kandidovati  SDP-a ?

PUHOVSKI: Milanović će se gotovo sigurno kandidirati za još jedan mandat. I pritom je formula, izgleda, dosta jednostavna – pobjedi li HDZ opet na parlamentarnim izborima, Milanović najvjerojatnije pobjeđuje na predsjedničkima. On je zaposjeo i značajan dio desnoga biračkog spektra, a ljevica ga dobrim dijelom gleda kao svojega. Zeleno-lijeva opcija može kandidirati nekoga od svojih, no bit će to, gotovo sigurno, alibi-kandidat/kinja.

MONITOR: Dugo traje i verbalno izražena netrpeljivost Predsjednika i Premijera Hrvatske.  Postoji li ili ne, manje-više stabilna podrška djelova javnog mnjenja jednom odnosno drugom visokom dužnosniku RH?

PUHOVSKI: Biračko je tijelo u Hrvatskoj već dugo stabilno, katkada se čini čak i petrificirano, svakih nekoliko godina dolazi tek do prelaska manjega dijela neodlučnih na neku novu političku adresu, koja se uskoro najčešće gasi. Milanoviću je sada uspjelo privući dio desnice upravo agresivnošću, pa i prostaklukom. No, pravi je problem u tomu što između dvojice funkcionara, predsjednika i premijera, nema bitnih razlika u političkim pozicijama. Radi se, kako bi to davno („Pozorište u kući“) rekao Đuza Stojiljković: “Al’ da mi se da da sam glavni ja!“

MONITOR: Kada je u Saboru nedavno Ivan Turudić izglasan za državnog tužioca sudija Visokog krivičnog suda, Milanović je tražio sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Turudić se zbog bliskosti HDZ-u i afera koje su ga pratile još kao sudiju u zagrebačkom Županijskom sudu, smatra-od strane opozicije i dijela javnosti, pogrešnim izborom. Plenković ga hvali jer je poništio presudu kardinalu Alojziju Stepincu…Da li i u Hrvatskoj postoje „partijske“ sudije i tužioci?

PUHOVSKI: I u Hrvatskoj postoje partijski suci i tužitelji, Turudić se od ostalih razlikuje „samo“ po javnoj brbljavosti i nedostatku opreza, što je oporba zdušno koristila. No, to nije dugoročna tema, jer opozicija i tako već godinama tvrdi da je Državno odvjetništvo pod HDZ-ovom kontrolom (iako hapse uglavnom njihove funkcionar(k)e zbog korupcije, što je i logično, jer imaju decenijama vlast u rukama). S druge strane, tužitelj nije bitna figura ni u jednome pravosudnom modelu, ipak sud odlučuje na kraju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, MANS: Sveopšte blaćenje koje pogoduje DPS-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najdegutantnija je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema nikakvih dokaza. Imamo sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u. U  javnosti se stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama

 

 

MONITOR: Kako komentarišete posljednju sjednicu Odbora za bezbjednost, ono što joj je prethodilo i reakcije poslije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Meni se čini da ministar  Milović na neki način preuzima ingerencije nekih drugih institucija i da se ponajmanje ponaša kao ministar pravde. Iako nam je izuzetno potrebna upravo ta funkcija kada su u pitanju neke ključne reforme,  od vetinga,  preko Zakona o oduzimanju imovine, do Zakona o sprečavanju korupcije i niza drugih zakona koji građani godinama čekaju. Umjesto toga,  Milović se ponaša više kao ministar unutrašnjh poslova ili možda šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Rasprava održana na Odboru je do sada nezapamćeno i nezabilježeno kompromitovanje sa svake strane. Zaista sam iznenađena da smo došli u fazu gdje je potpuno zaboravljeno sve ono što je radio prethodni režim zahvaljujući takvim optužbama. I stanje u koje nas je doveo kada su u pitanju sektor bezbjednosti ali i druge oblasti. To je krajnje razočaravajuće i pokazuje da umjesto da pokušavamo da izgradimo institucije, te se institucije sve više kompromituju.

Nadam se da će Vlada naći način i mehanizme da, poučena iskustvima svega onoga što se dešavalo na sjednici Odbora, nikad više ne dozvoli tu vrstu komunikacije između njenih visokih predstavnika.

MONITOR: Premijer se za sada drži po strani.  Kako vidite komentar ministra pravde  da je on Spajićeva politička kičma ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da Milović najviše šteti  Spajiću i da on trenutno predstavlja veliki teret za izvršnu vlast. Sigurna sam da nikome ne bi bilo ugodno da neko  govori da je njegova kičma, jer to implicira da on kičme nema.  To je velika uvreda za premijera Spajića. Iznenađena sam da se bilo koji ministar usudio da na takav način govori o predsjedniku  vlade u kojoj vrši funkciju.

MONITOR: Kako vidite relaciju Demokrate – PES vezano za bezbjednosni sektor?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Očigledno je da tu postoje ozbiljne nesuglasice za koje mislim da su izuzetno loše i po Vladu i po društvo. Negdje je bilo za očekivati, s obzirom na sličnost u politikama PES-a i Demokrata, da između njih postoji skladnija  saradnja. Međutim, svjedočimo tome da se ti odnosi dodatno komplikuju pogotovo sa ovim prozivanjem od strane gospodina Milovića.

Za društvo bi  bilo važno kada bi se što prije dođe do nekog rešenja i kompromisa i kada je u pitanju slučaj Brđanin i sektor bezbjednosti. Taj  sektor je duboko kriminalizovan od strane prethodnog režima, i mislim da  ove nesuglasice tome samo pogoduju.

MONITOR: U raspravama koje smo imali prilike da slušamo pominju se slučajevi međunarodnih bjegunaca. Čekajući da se utvrdi jesu li optužbe osnovane, čini se jasnim da se  bjegunci koriste za domaću upotrebu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Umjesto da mijenjamo  sistem i ona diskreciona ovlašćenja koja je prethodna  vlast integrisala u sistem kako bi omogućila trgovinu sa kriminalnim strukturama, mi smo došli u situaciju da se ta rešenja itekako koriste. I veliko je pitanje da li se zloupotrebljavaju,  ili je to urađeno iz nekih konkretnih ličnih interesa.

Kada je u pitanju slučaj Čamgoz, evidentno je da je on optužen za najteža krivična djela i da je zahvaljujuči odluci ministra pravde i dalje u Crnoj Gori. Građani plaćaju ogroman novac da bi ga štitili, umjesto da bude isporučen Turskoj.

Da li je to pitanje neke loše procjene ili loše namjere, to treba da odgovori Specijalno tužilaštvo. Opet kažem, umjesto da se bavimo time šta se dešavalo u prethodnom periodu, da loše prakse i zakone ispravljamo, mi svjedočimo da se sada  multiplikuju afere koje se vezuju za aktuelnu vlast. Ono što je najdegutantnije je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema  dokaza. Imamo jedno sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u.Tako se  u javnosti stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama.

MONTOR: Kad smo već kod DPS, kako vidite izbore novog rukovostva te partije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da niko ne doživljava novo rukovodstvo kao nekoga ko zaista donosi odluke u DPS-u. Do refrome te partije apsolutno nije došlo. Tamo se i dalje nalaze svi oni mračni kadrovi iz prethodnog sistema koji suštinski povlače konce iza scene. Vjerovati da odluke u DPS- u donosi Danijel Živković a ne Milo Đukanović ne može ni najnaivnija osoba na planeti. Mislim da je ta šansa propuštena iz razloga što se vrlo teško može naći snage u toj partiji da se oslobodi tako moćnih i uticajnih kadrova koji su okruživali Đukanovića. Ovo je na neki način najveća neusluga tim  mladim ljudima koji su došli i koje niko ne shvata ozbiljno. Oni  služe kao neka vrsta maske illi pokrića za one koji bi danas trebalo da budu u zatvoru.

MONITOR: Koliko je Crna Gora danas, tri godine nakon pada DPS-a, promijenila  sistem i krenula u drugom smjeru?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Gotovo nimalo, upravo iz razloga što ne postoji sistemski pristup rešavanju ogromnih problema koje je DPS ostavio. Imamo neke napore od strane SDT i hapšenja pojedinih visokih funkcionera, međutim to je i dalje izuzetno malo, znajući sa kakvim obimom kriminalnih aktivnosti smo se suočavali. Moje očekivanje je bilo da će svaka izvršna vlast koja dođe posle DPS –a staviti sve resurse na raspolaganje Specijalnom tužilaštvu da bi se taj sistem što prije očistio. Evo vidimo da  ni tri godine poslije smjene vlasti SDT nema nove prostorne kapacitete, a kamoli da imaju pristup bazama podataka. Tri godine nakon smjene vlasti nemamo gotovo nijedan slučaj koji su nove vlasti objavile, da se odnosi na zloupotrebe prethodnog režima. Naprotiv, na nekom manjem nivou, ali vrlo zabrinjavajućem, imamo preuzimanje tih praksi, pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje i nedostatak odgovornosti za izostanak rezultata. Očekivanja građana u velikoj mjeri su iznevjerena.

Moje očekivanje je bilo da će izvršna vlast, recimo, učiniti sve da utvrdi gdje se nalazi imovina koja je iznesena iz CG tokom  tri decenije vladavine DPS-a. Za to ne vidim da postoje bilo kakvi napori i da  je to bilo kome prioritet. Mislim da je prioritet da se ostane na vlasti,da se funkcije zgrabe i podijele  kako bi se što duže ostalo na vlasti, a ne da se uspostavi pravda. A ona je bitna, ne samo zbog radnji prethodnog režima, nego zbog toga što ako niko iz DPS-a ne bude odgovarao, neće odgovarati ni vlast posle . Mislim da je to i razlog zašto oni i ne pokušavaju da utvrde šta se ranije dešavalo nego iz tih praksi uče i očigledno, bar neke od njih, primjenjuju. Posebno me  strah je da će ako ostanu dugo na funkcijama, početi  da primjenjuju sve više tih praksi. Tako ćemo ući u  začarani krug gdje nema prevelike razlike između jednih i drugih struktura. Zato je strašno važno da insistiramo da postoji ogovornost DPS-a, da oni koji su uzeli ogroman novac zloupotrebama funkcija iz ove države taj novac vrate i završe u zatvoru, a ne da to postane normalizovano, pa da svako ko dođe na vlast može na taj način da se ponaša.

MONITOR: Tri godine kasnije, neobjašnjivom imovinom se gotovo ne bave institucije,već MANS. Objavili ste nedavno podatke vezano za slučaj Golubović, nakon čega je SDT formirao predmet.

MRKOVIĆ ĆALOVIČ: ASK je ona ista koja je bila u vrijeme prethodnog režima, čak je u pitanju i isti kadar koji je tu imenovan zahvaljujući očito i  preporukama Vesne Medenice. Skupština nije uradila ništa što je mogla da uradi i za šta je imala mehanizme da u prethodne tri godine promijeni takvo stanje. Sve dok na čelu bude kadar DPS-a sigurno nećemo imati ozbiljnijih rezultata. Ali je pitanje, zbog svega što sam ranije navela, da li će kadrovi nove vlasti postupati drugačije. Posebno brine to što nakon tri godine, od  našeg objavljivanja  slučaja gdje je u pitanju neko ko je u javnosti vrlo poznat, nismo imali maltene nikakvu reakciju od strane državnih organa. Ranije, dok su bili opozciija,  kada bi objavili takve informacije, oni bi danima komentarisali i pozivali institucije da djeluju. Sada je ta reakcija potpuno izostala. Dodatno, ukazujem da dva sina gospodina Golubovića i dalje rade u institucijama sistema. Na njih se vodi značajan dio te imovine. Jedan radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, drugi u Ministarstvu odbrane.  Makar u tom smislu bi institucije trebalo da krenu da djeluju i da vide odakle ta imovina i da li oni treba i dalje da ostanu na tim radnim mjestima, u tako osjetljivim institucijama sistema.

MONTOR: Koliko je onda realna najava da bismo do ljeta mogli ispuniti prelazna mjerla za poglavlje 23, 24?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: U posljednje vrijeme se pokazalo da je proces evropskih integracija mnogo više politički nego što je zasnovan na stvarnim postignućima. Postoji veliki interes u EU da se što prije ubrza proces proširenja zbog rata u Ukrajini. U tom smislu je možda i realno da nam Brisel progleda kroz prste i neke formalne korake prihvati kao suštinske. Ako bi smo govorili o suštinskim reformama apolutno nije realno. Nijesmo napravili ništa ozbiljnije u prethodne tri godine, a kamoli da to završimo za par mjeseci.

MONITOR: Kako vidite 100 dana Spajićeve vlade?

MARKOVIĆ ĆALOVIĆ:  Kada je  u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblast koju MANS prati, tu nemamo puno napretka ako ne računamo trule kompromise oko imenovanja u pravosuđu. Za koje vjerujem da će nam se debelo osvetiti jer nismo,  po mom mišljenju,  došli do osoba, koje će imati dovoljno hrabrosti da se suprotstave organizovanom kriminalu i korupciji na najvišim nivoima.

Nemamo nijedan novi predlog zakona, iako smo imali mnoge predloge koji su dolazili iz ovih struktura dok su bili opozicija. Osim Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je kao predlog usvojen krajem prošle godine. Taj zakon bi tek trebala da razmatra Skupština. Ukoliko on bude usvojen u onoj formi u kojoj ga je Vlada preložila, to će biti ogroman napredak i daće dodatne alate i civilnom društvu i medijima da vrše jaču kontrolu vlasti i otkrivaju slučajeve korupcije i raznih zloupotreba. To je pozitivan signal  izvršne vlasti, da je spremna da predloži zakon koji će nju izložiti mnogo većoj javnoj kontroli.

Vidjećemo da li će on u toj formi biti usvojen u parlamentu ili će ga prekrajati amandmanima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo