INTERVJU
U fudbalu nema nacionalizma

Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Ko bi bilo najbolji sagovornik za priču o fudbalu? Ko o tome zna mnogo i mnogo osjeća? Pa, Božo Koprivica koji je o fudbalu pisao kao o čarobnjaštvu. I u svojoj knjizi, objavljenoj ove mundijalske godine u Zagrebu, Samo bogovi mogu obećati. Počinjemo razgovor pred jednu od polufinalnih utakmica u Južnoj Africi, pitanjem šta ste dogodilo Brazilcima i Maradoni, omiljenim fudbalerima našeg sagovornika.
KOPRIVICA: Uvijek navijam za Brazil. Nekoliko puta i kada su igrali sa Jugoslavijom, razmišljao sam koliko bi Jugoslavija trebalo da dobro igra da bi zaslužila da igra sa Brazilom. Za mene je Brazil pojam plemenite igre u fudbalu. A na ovom prvenstvu je njihov trener bio Dunga koji je jednom kao igrač osvojio svjetsko prvenstvo, 1984. Ali to je bilo najružnije finale, čak je i u nastavcima bilo nula-nula, pa se igralo na penale. On jeste bio glavni igrač, ali nema tu sposobnost da bude graditelj igre.Tako da drugi igrači pored njega dobiju neke druge vrijednosti. On je brazilsku igru u ovom prvenstvu postavio kao defanzivnu, bez nekog ko bi bio graditelj, konstruktor. Kao što je ranije bio Žerson ili Didi. Svaka reprezentacija ima tradiciju, svoj ritam, neko mora da prepozna kad treba da se ubrza, kad se lomi utakmica…Tako je bilo uvijek kad je Brazil dobro igrao. Žilberto Silva koji je sam po sebi bio dobar igrač, htio je da bude kopija Dunge, da završava poslove na sredini, više da osujeti nego da Brazil napada. Svaki put kad Brazil izgubi, doživim to kao „slom” neke porodične priče, tradicije. Dakle, Brazil bi trebalo uvijek da igra ofanzivno.
MONITOR: A Argentina?
KOPRIVICA: Argentina je moja druga ljubav, naročito zbog Maradone. Ali i on je pogriješio ili nije imao nekoga, da li je to trebalo da bude Rikelme, nekoga ko bi umio da uposli te napadače. Tako da sada ovaj kraj prvenstva gledam s „pola pluća”, na pola jedra…
MONITOR: Mislite da Maradona nije imao tim?
KOPRIVICA: Ne, nije dobro izabrao. Naravno, ne sumnjam da on osjeća fudbal. Ko će bolje (Mesiju) da objasni kako se igra fudbal nego on? Ne mislim da je to problem postavljanja, nego nije izabrao dobre igrače, povjerovao je u tu neku harizmatičnost, u dobru igru Mesija. Ne možete biti dobar igrač ako niste igrali na svjetskom prvenstvu. To je idealna prilika da se pokaže da li je neko veliki igrač. Igra se s najboljima i protiv najboljih, turnirsko je, mora čovjek da tempira formu, ima sedam utakmica do finala. Čak ni tako veliki igrači kao Puškaš, koji je moj omiljeni igrač, ili Krojf, nisu pobijedili neki svoj narcizam. Mora se biti i u okviru neke zajedničke priče. Da se vidi da je najbolji, ali da daje ritam timskoj igri. Mora uvijek da bude sedam igrača koji umiju da igraju lopte, koji znaju šta je bit igre… Kao ovaj Miler.
MONITOR: Ivici Osimu ste posvetili i jednu priču…
KOPRIVICA: On je posljednji veliki trener. Imao je tu lijepu strogost i neku ljubav prema igračima. I ja sam stvarno mislio da bi Jugoslavija 1990. mogla postati prvak svijeta. Imala je šansu. Ali zbog tih nesrećnih penala sa Argentinom… Da su prošli Argentinu, Jugoslavija se ne bi raspala. Možda je to neka moja utopistička ideja. Mada je tada već bilo vidljivo to negativno raspoloženje. Ovdje je, na primjer, dok se igrala utakmica sa Francuzima za kvalifkacije, na stadionu bilo 8.000 gledalaca. A u isto vrijeme na Miloševićevom mitingu na Ušću više od milion. A u Zagrebu kad se igralo protiv Škotske, ustaške doskočice. A Osim je uprkos tome, kao svaki aristokrata koji se bori za izgubljenu stvar, pokušavao da igračima ispriča neku dobru priču, da im ulije ljubav. Skoro sam pričao o tome s njim u Sarajevu. Nema nacionalizma u fudbalu, o tome se ne razmišlja na terenu…
MONITOR: Bilo je dosta tumačenja da je rat počeo na stadionima?
KOPRIVICA: Ne mislim tako. Uvijek se pominje ta utakmica u Zagrebu, Dinamo-Zvezda. Ja sam bio na strani Bobana. To su bile nekakve indikacije, vjerovatno su tajne službe tako opipavale masovno raspoložnje. Sve te vođe navijača su najčešće u vezi sa policijom. To sa fudbalom nema veze.
MONITOR: Politika je odavno prisutna u sportu…
KOPRIVICA: Dva čuvena derbija koja su bila u Jugoslaviji, Partizan – Zvezda i Dinamo – Hajduk, bila su namještena oba rezultata. Partizan je pustio Zvezdu, a Hajduk Dinamo da pobijede. To je bilo direktno podilaženje dvorovima Miloševića i Tuđmana. I sad su Zvezdini igrači išli na spomenik jednom četničkom vojvodi, a u Beogradu to niko nije spomenuo. U čemu je problem? Tako Partizan u Beogradu nikad ne može da bude omiljen kao Zvezda. Ona je iz te kvazi građanske, a u stvari, nacionalističke priče. A Partizan kao forsiran, vojni tim. A Zvezda je dobila stadion… Na posljednjem derbiju, Zvezdini navijači koji su bili kao domaćini u većini, skandirali su nama partizanovcima: „Jugosloveni”! Pogrdno. To je potpuno bolesno.
MONITOR: Vi ste Jugosloven?
KOPRIVICA: Bio i ostao.
MONITOR: I Beograđanin?
KOPRIVICA: Ne, ja sam Crnogorac, Nikšićanin. A volim Beograd.Volim ga kao stihiju, kao energiju…
MONITOR: Zašto se „jugonostalgija” tako blisko povezuje sa „titonostalgijom”?
KOPRIVICA: Tito je sam stvarao kamarile svojih disidenata. Onih koji su sarađivali sa Udbom ili objavljivali velike tiraže, kao Dobrica Ćosić. Izmišljaju se biografije. A niste mogli da budete urednik u Prosveti, a da niste bili na nekoj partijskoj vezi. Svetlana Velmar Janković je pokušala da ukine ulicu Jelene Ćetković, žene koja je ubijena jer nije htjela da izda druge. Što nema veze sa ideologijom. A njen otac je bio fašista, zabranjivao je razne pisce kao zamjenik ministra za kulturu. Ona je sad postala član Akademije, bila je navodno progonjena. A kako je postala urednik u Prosveti? I ovi koji su bili šutnuti od Miloševića, kao razni sekretari ideoloških komiteta, kukali su o svojoj ugroženosti, a danas su uvaženi vlasnici novina.
MONITOR: Gledate li utakmice i kao dramaturg? I stadion je neka vrsta scene, tu je i publika?
KOPRIVICA: Najvažnije u svakom poslu su posvećenost i strast. Bilo na treningu ili na probi.Gledao sam kako to radi moj prijatelj Duško Vujošević koji pripremi svaki trening.
MONITOR: Može li se mišljenje, promišljanje, procjena isključiti iz sportske igre?
KOPRIVICA: Sve najvažnije stvari sam naučio igrajući lopte. Tri stvari: šta je ritam, šta je prostor i šta je prijateljstvo.To je sportska inteligencija koja se ne smije potcjenjivati. Da nije toga, ne bi bilo ni ove moje knjige. Neki fudbalski podvizi su kao sinkopirani džez, neka najbolja Sačmova partitura. Pogledajte posljednje pasove koje je davao na svjetskom prvenstvu 1970. Pele, to su linije koje idu po Platonovoj Ideji ili po glasu Marije Kalas. To može po tome da se mjeri. Kad izađete na pozorišnu scenu, osjetite strah od prostora koji treba osvojiti, a tek kako je na mnogo većem sportskom terenu. Rekao sam mom profesoru Košutiću koji je predavao Bodlera da moram da idem na utakmicu na kojoj je Santos igrao sa Peleom. To mi je bilo kao da idem da gledam Šekspira. A predavanje o Bodleru mogu da ponovim.
MONITOR: Pominjali ste Crnjanskog, čuli ste ga kako u studiju čita svoju pesmu…
KOPRIVICA: I Crnjanski je mnogo volio fudbal. On je bio centarfor u Pančevu. On u jednom pismu Andriću kaže: šta radim – igram fudbal. Za „Banat”. Znao sam taj sastav napamet. Govorio je da bi više volio da je igrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije, nego sve što je napisao. Mojoj knjizi su stvarno uzor njegovi Hiperborejci. To je nauk od tih velikih. To ima i kod Servantesa. Oni strašno računaju sa ekonomijom. Koliko neki čitalac može da izdrži neki ritam. Tačno imaju neke dionice. Nije poluvrijeme slučajno 45 minuta, jer toliko možeš da držiš pažnju. Tako i pisci drže taj ritam. Čim postaje malo dosadno, on skrene u neku drugu priču, promijeni neki ton. To jeste rizično. Jer i u umjetnosti kao i u fudbalu, postoji
jedan jedini kriterij: da li je dosadno ili nije dosadno. Svaka analiza uništi fascinaciju.
MONITOR: Vi ste sumatraista kao Crnjanski?
KOPRIVICA: Sumatraista i Jugosloven. Prvo, najpametniji ljudi sa ovih prostora u posljednjih 200 godina su u najboljim svojim fazama bili Jugosloveni. Bio sam skoro i Istri, vidio se sa Mirkom Kovačem, najvećim piscem na našim prostorima i vozač koji nas je vozio sa zagrebačkog aerodroma ćutao je sve dok nismo ušli u Istru. A onda je počeo da nam priča tako zanimljivo o vrstama ulja, o svojoj kući koja je stara šesto godina. I pomislio sam: ko meni ovo može da oduzme? Ima jedna zbirka koja je izašla posle zločina u Sarajevu, i tu je jedan dečko koji se zove Harold koji se ponašao kao Indijana Džons. Šta kad mu je bilo najteže – zažmiri i ne može mu niko ništa. Tako i ja kad mi kažu da nema Jugoslavije, zažmirim i počnem da se sjećam. Ja sam rođen u Jugoslaviji i u Jugoslaviji ću da umrem.
MONITOR: To je u skladu sa vašim „Jeste ako voliš”?
KOPRIVICA: Jeste, Jugoslavija. Mislim da ima dosta ljudi koji tako misle. Opasno je ako se to zloupotrebljava, ako dobija neki politički ton. Jer to nije ni protiv koga upereno. Naprotiv. U mom djetinjstvu su najmanje svojim nacionalizmom bili opterećeni Crnogorci. Ja se ne slažem ni sa tim nekim narcisoidnim crnogorstvom, ali Crnogorci imaju najmanje razloga da se stide stvari koje su radili, svoje tradicije. U mojoj ulici u Nikšiću, moji najbolji prijatelji su bili Makedonci Filipovski. Pa Hrvati, imali smo jedno improvizovano pozorište…
Maradona ima svoj rukopis
MONITOR: U svojim pričama ste svijet fudbala i igrača prikazali iz jednog ugla koji ruši predrasude o nespojivosti fizičkih talenata, sposobnosti i mislećeg tzv. intelektualnog djelanja.
KOPRIVICA: Često se citira Kami ili Sabato, ljudi koje je zanimao fudbal. Pa nisam ja to prvi uradio na ovim prostorima. A ta priča postoji još iz Antike. Od Pindara, pa do raznih drugih koji pominju heroje u sportu. Ja nemam ništa protiv ljudi koji ignorišu sport, koje on ne zanima, ali oni koji ga potcjenjuju, koji pitaju da li je Maradona pročitao nešto u životu. Mene to ne zanima, jer Maradona ima svoj rukopis, svoju liniju. Takvih intelektualaca, doktora nauka, bilo je u Jugoslaviji, nekoliko desetina hiljada, a on je među deset najboljih igrača na svijetu. Koliko on oslobodi radosti i energije, koliko daje svijetu, to bi njegovo prevagnulo. Zato što sport u sebi ima elemente i raznih vještina, umjetnosti, od pozorišta do džeza…
Dvorište nikšićke gimnazije kao Kembridž
MONITOR:Vaši omiljeni fudbaleri tvrde da bez velikog i istrajnog rada u fudbalu nema uspona među zvijezde?
KOPRIVICA: Prosta je to stvar. Postoje u fudbalu majstori i ti ljudi – zanatlije. Ali, ako majstor nije spreman da pokaže to svoje majstorstvo, onda zanatlija može lako da ga osujeti. Mađari su moja porodična priča. U Subotici, možda mi je to najljepši period u životu. I bili su tamo moji prijatelji iz djetinjstva, trenirali smo zajedno i fudbal i košarku u Nikšiću, Željko Cerović i Vlado Komnenić koji je prvi u košarci u Crnoj Gori šutirao skok-šut. Generacija njegovog odjeljenja – Baletić, Vukajlović, Mijatović, Lopušić… osvojili su drugo mjesto u Jugoslaviji na turniru juniorskih ekipa i to u konkurenciji Jugoplastike i Olimpije, a Jugoslavija je za tri godine postala svjetski prvak. Dakle, to je bila jedna lijepa, gimnazijska priča. Ja sam najviše naučio u dvorištu gimnazije u Nikšiću. Za mene je to bila Bolonja, Iton i Kembridž. Po čitav dan smo tada ludački trenirali, a i čitali smo. Sjećam se da je Željko čitao Džojsa i on mi je skrenuo pažnji u biblioteci na Uliksa. Tada sam prepoznao tu jednog od najboljih mađarskih igrača mlade reprezentacije Nandora Hidegkutija. Bili su na pripremama u Subotici. Mi smo imali 17 godina. A ja sam već u Kinoteci gledao utakmicu iz 1953, Madjarska – Engleska, gdje su oni tukli Engleze sa 6:3, prvi put. Priđem u kafani Hidegkutiju i kažem mu : “Ja sam vidio vaša tri gola u Londonu”. On nije mogao da vjeruje. A onda sam mu objasnio kako. To finale ušlo je u Fazbinderov film Brak Marije Braun. On mi je pričao da su bježali, živjeli na drugim adresama. Ostali smo do duboko u noć.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije
6 danana
31 Januara, 2025
Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…
MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo śutra?
MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.
Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.
Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.
MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.
MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…
MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.
MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to, bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.
A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.
Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.
MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.
MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.
MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo śutra.
MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.
Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.
MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?
MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.
Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.
MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?
MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.
Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je – ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.
Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.
Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.
I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.
MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?
MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR STEFAN SURLIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, BEOGRAD: Vučićev bezuspješan pokušaj umanjivanja nezadovoljstva

Objavljeno prije
6 danana
31 Januara, 2025
Ostavka Miloša Vučevića, predsjednika vlade Srbije, neće umanjiti duboku krizu povjerenja između vlasti i različitih društvenih grupa
MONITOR: Situacija u Srbiji već više od dva mjeseca dobija i izvjesne dramatične dimenzije. Da li je ostavka premijera Miloša Vučevića i odluke Predsjednika Srbije o pomilovanjima učesnika protesta, dobar manevar režima ili znak da on počinje da gubi kontrolu nad događajima?
SURLIĆ: Situacija u Srbiji nosi elemente ozbiljne društvene krize, koja je započela sa nezadovoljstvom studenata. Na iznaneđenje mnogih, studentske blokade su kulminirale potpunom paralizom viskoobrazovnih institucija u zemlji, a protest se prelio i na srednje škole. Ubrzo je usledila podrška iz polja nauke, umetnosti i kulture. Protesti su pokazali visok stepen nezadovoljstva, ali nisu uspeli da zahvate sve slojeve društva. Vlast i dalje ima kontrolu nad ključnim institucijama, ali su kontinuirani protesti i studentske blokade narušili njenu sposobnost da nesmetano upravlja političkim procesima i određenim institucijama. Ostavka premijera Vučevića i pomilovanja demonstranata su deo strategije deeskalacije, ali deluju kao bezusupešni pokušaji umanjivanja nezadovoljstva. Reč je o dubokoj krizi poverenja između vlasti i različitih društvenih grupa koje osećaju opravdan revolt zbog višegodišnjeg zarobljavanja institucija.
MONITOR: Studentskim blokadama se, povremeno, pridružuju i neke esnafske ili sindikalne organizacije…One se i „isključuju“ pošto sa Vladom postignu dogovor. Unija prosvjetnih radnika Srbije je to učinila pozivajući se na svoju zadatu apolitičnost, ali se ispostavilo da mnogi prosvetari i dalje učestvuju u protestima. Da li su studentske blokade nekima tek dobrodošao „kišobran“ da ispune i svoje želje?
SURLIĆ: Studentski protesti su se pokazali kao snažan mobilizatorski faktor koji je privukao različite društvene grupe, uključujući sindikate i profesionalna udruženja. Neki sindikati su se priključili protestima kako bi povećali svoj pregovarački kapacitet, ali su se nakon postizanja dogovora sa Vladom povukli. Ovo ne znači da su studenti iskorišćeni, već da su njihove blokade pružile prostor drugim nezadovoljnim grupama da artikulišu svoje zahteve. Međutim, činjenica da mnogi prosvetni radnici i dalje učestvuju u protestima pokazuje da sindikalni dogovori nisu nužno smirili celokupno nezadovoljstvo u obrazovanju.
MONITOR: Prošlog petka je,opet na studentski poziv, građanstvo Srbije „animirano“ da stupi u generalni štrajk. Kako ocjenjujete domete tog apela?
SURLIĆ: Poziv na generalni štrajk je više bio proba nekog većeg generalnog štrajka budući da se ograničio na jedan dan. Ovaj poziv imao je značajan simbolički uticaj. Srbija nema snažnu tradiciju generalnih štrajkova, a sindikalne organizacije su slabe i često podložne političkim uticajima. Veliki deo građana nije upoznat sa procedurama i efektima generalnog štrajka, što je dodatno otežalo njegovu realizaciju. Organizovanje selektivnih akcija bojkota-poput neodlaska u trgovinske lance, najavljuje različite modalitete “generalnog štrajka” u narednom periodu.
MONITOR: Studentski zahtjevi su vrlo specifikovani. Njih podržava opozicija, ali ona traži prelaznu vladu, neki političku a neki tehničku. Opozicija najavljuje i svoj „politički štrajk“. Akademska zajednica želi da očuva nezavisnost u ovim protestima. Da li će se ona, u nekom momentu, morati dogovarati sa opozicijom kako da se željene promjene kanališu kroz političko-predstavničke institucije ili će i sama napraviti neku svoju „studentsku“ partiju?
SURLIĆ: Trenutno, studenti uspevaju da održe nezavisnost od opozicionih stranaka, kako bi njihovi zahtevi ostali autentični i neiskorišćeni u političke svrhe. Opozicija već podržava studentske zahteve, ali ima i sopstvene ciljeve, kao što je formiranje prelazne vlade i obezbeđivanje uslova za održavanje fer izbora. U teoriji, studentski pokret bi mogao da preraste u političku organizaciju, ali je pitanje da li postoji kapacitet i volja za tako nešto. Za sada studenti nisu zainteresovani za kreiranje političke alternative, već za postavljanje crvene linije koju nijedna vlast u budućnosti ne bi trebalo da pređe.
MONITOR: Konačno je-na mitingu vlasti u Jagodini, osnovan i Pokret za narod i državu. Aleksandar Vučić odbija mogućnost prelazne vlade i najavljuje ili novu vladu ili izbore…Kako ocjenjujete ponašanje vlasti koja je nedavno protjerala i 14 aktivista iz EU i regiona jer predstavljaju „bezbjednosni rizik“?
SURLIĆ: Osnivanje Pokreta za narod i državu u Jagodini, deo je strategije vlasti da konsoliduje podršku i delegitimiše proteste. Vučić ovom inicijativom želi da prikaže da njegova politika ima širu narodnu podršku i da je opozicija manjinska i destruktivna. Međutim, reč je o inicijativi koja se pominje već godinama i koja već pri najavi nema efekat koju vlast priželjkuje. Jasno je da je to SNS u pokušaju šminkanja. Proterivanje 14 aktivista iz EU i regiona pod optužbom da predstavljaju „bezbednosni rizik“ pokazuje da vlast koristi narativ o stranim neprijateljima kako bi opravdala represivne mere i odvratila pažnju sa društvene krize koja ima isključino unutrašnji karakter.
MONITOR: Djeluje da se autoritarni lideri u regionu nadaju u podršku Donalda Trampa za njihove metode održanja na vlasti. Da li je komentar Trampovog izaslanika za specijalne operacije, Ričarda Grenela-o nasilju onih koji se u Srbiji bune, upravo potvrda da su te njihove nade opravdane?
SURLIĆ: Autoritarni lideri u regionu svakako se nadaju da bi povratak Donalda Trampa na vlast mogao doneti promene u međunarodnoj politici koje bi njima išle u prilog. Tokom prve Trampove administracije, uloga SAD na Balkanu bila je više usmerena na pragmatične ekonomske aranžmane nego na demokratske reforme. Komentar Ričarda Grenela o nasilju demonstranata može se videti kao signal da bi nova Trampova administracija mogla nastaviti podršku aktuelnoj strukturi u Srbiji. Pogotovo prema vlastima koje su Grenelu i Kušneru omogućile biznis investicije u Srbiji i Albaniji.
MONITOR: Džared Kušner je u Albaniji dobio status neke vrste povlašćenog investiora, a u Srbiji ima predugovor i Vučićevu ličnu podršku da gradi u Beogradu-„slučaj Generalštab“. Sem Grenelovog tvita, još se ne nazire politika nove SAD administracije prema našem regionu. Da li je ona predvidiva?
SURLIĆ: Trenutna politika SAD prema Balkanu je nejasna i zavisiće od konsolidacije nadležnosti, odnosno ljudi koji budu bili odabrani da se podrobnije bave ovim regionom. Kušnerove investicije u Albaniji i planovi u Srbiji pokazuju da SAD i dalje imaju ekonomske interese u regionu, ali je pitanje da li će buduća administracija nastaviti aktivnu diplomatsku ulogu, pogotovo u dijalogu Beograda i Prištine, gde je preko potrebna normalizacija prilika i stopiranje diskriminatornih aktivnosti prema srpskoj zajednici na Kosovu.
MONITOR: Dok Tramp najavljuje i pokušava da sprovede niz svojih krajnje kontroverznih ideja, EU kao da je zatečena. Jedino se, zasad, oglašavaju pojedine zemlje u vezi sa uzavrelim kritikama i podrškama Ilona Maska (podrška AFD tokom izborne kampanje, na primjer), akterima EU politike. Da li se radi o oprezu prema državi-tradicionalnoj saveznici ili o EU koja je oslabljena sopstvenim problemima?
SURLIĆ: EU se nalazi u složenoj situaciji, jer se suočava sa unutrašnjim problemima, poput jačanja populizma i ekonomske nestabilnosti, dok istovremeno mora da odgovori na globalne izazove koje donosi Trampov povratak na političku scenu. Podrška Elona Maska desničarskim strankama u EU dodatno komplikuje stvari, jer pokazuje da neće biti džentlmenskih odnosa između Vašingtona i evropskih prestonica. EU je tradicionalno oprezna u odnosu na američku politiku, ali je sada dodatno oslabljena unutrašnjim problemima, što može smanjiti njenu sposobnost da reaguje na agresivniji pristup koji dolazi iz Amerike.
MONITOR: Dok se realizuje „Bajdenovo primirje“ na Bliskom istoku, Tramp izbacuje predlog o privremenom ili trajnom iseljavnju Palestinaca iz Gaze. On već vrši pritisak na vlasti u Jordanu i Egiptu . Postoji li međunarodna institucionalna snaga koja Trampa može zaustaviti i ima li, uopšte, mogućnosti da se njegova štetna politika zaustavi u SAD?
SURLIĆ: Trampov predlog o preseljenju Palestinaca iz Gaze jedan je od najkontroverznijih poteza i već se tumači kao pokušaj etničkog čišćenja. Međunarodna zajednica nema efikasne mehanizme da zaustavi ovakve inicijative, jer su institucije poput Ujedinjenih nacija ograničene u delovanju. Unutar SAD-a postoji mogućnost institucionalne blokade, ali su političke podele toliko duboke da će Tramp imati mnogo manevarskog prostora da sprovede politike koje je zamislio. Dok su evropske zemlje i do sada pokazivale letargičnost, ruski interesi su potpuno potučeni na Bliskom istoku, dok bi kineska politika znatno zavisila od globalnog poravnanja sa SAD na različitim meridijanima. Ukratko, Tramp može imati značajan uspeh u svojim zamislima za Bliski istok.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije
2 sedmicena
24 Januara, 2025
Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre
MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?
VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.
MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja, ili za partijske interese?
VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.
MONITOR: Ako su partijski interesi ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?
VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.
MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju, se nastavljaju i čini se rastu. Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?
VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.
MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?
VUKOVIĆ: Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.
Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.
MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?
VUKOVIĆ: I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.
MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?
VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.
MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?
VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.
MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?
VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Paralelni univerzumi
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović

Novi broj


POBUNA PROTIV VISOKIH CIJENA: Jugoslovenski bojkot skupoće

POLITIČKA KRIZA JOŠ BEZ RJEŠENJA: Blokadom na blokadu

PRIJEDLOG ZAKONA O BORAČKOJ I INVALIDSKOJ ZAŠTITI: Hoće li se doći do pravičnih rješenja
Izdvajamo
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
DRUŠTVO4 sedmice
GOVOR MRŽNJE I MI: Nekažnjiv, pa raste
-
DRUŠTVO4 sedmice
BEZ DOGOVORA U BUDVI: Vlada zakazala konstitutivnu skupštinu
-
DRUŠTVO4 sedmice
SKUPŠTINA CRNE GORE: Godina počinje blokadom
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
INTERVJU4 sedmice
DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke
-
OKO NAS4 sedmice
ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi
-
Izdvojeno2 sedmice
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje