Povežite se sa nama

OKO NAS

U najboljoj ligi svijeta

Objavljeno prije

na

Fenomenalne partije u drugoj NBA sezoni, i u trenutku pisanja zabilježen 26. double double učinak u 47 utakmica, saldo je koji nije mogao ostati neprimijećen u zemlji koja živi za košarku. Zahvaljujući odličnoj igri pod koševima, Nikola Vučević će biti prvi Crnogorac koji će se pojaviti na all-star vikendu koji će biti održan u Hjustonu 15. i 16. februara.

NIKOLA VUČEVIĆ: Centar Orlando Magica je svrstan među 18 igrača koji će se pojaviti na “Izazovu zvijezda u usponu”, meču rukija i sofomora (košarkaši koji igraju prvu i drugu sezonu u NBA). Igrač iz Bara sa impresivnim rasponom ruku od 2,24 bilježi ove sezone prosječno 12,1 poen i 11, 3 skoka po meču, što je bio razlog da bude dio košarkaškog spektakla.

Nikola Vučević je rođen u Švajcarskoj, gdje je igrao njegov otac Boro, jugoslovenski reprezentativac, član šampionske generacije sarajevske Bosne, a i majka mu je bila košarkašica. Igrao je u juniorima barskog Mornara, odakle je prešao u Simi Valley, u Kaliforniju, i postao najbolji strijelac srednjoškolskog tima i kapiten. Potom je igrao četiri godine za Troyanse, tim Univerziteta Južna Karolina, da bi bio izabran, kao 16. pik na draftu za ekipu Philadelphia 76ers. U prvoj sezoni je odigrao 51 utakmicu, uz prosjek od 4,8 skokova i 5,5 poena po meču. Prošlog ljeta je kao dio trejda prešao u Orlando, gdje je u ovoj sezoni jedan od najboljih igrača. Bio je mladi reprezentativac Crne Gore, a sa seniorskom reprezentacijom nastupio je na Evropskom prvenstvu u Litvaniji.

ŽARKO PASPALJ: Sve je počelo sa Žarkom Paspaljem, legendom jugoslovenske i grčke košarke. Rođen je 1966. godine u Pljevljima, a nakon odličnih partija u juniorima podgoričke Budućnosti otišao je u Partizan, s kojim je u prvoj sezoni postao prvak Jugoslavije. Sa nacionalnim timom osvojio je bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1987. u Atini, a sljedeće godine sjajnom partijom u finalu Olimpijskih igara najavio kraj apsolutne dominacije SAD.

Bio je jedan od prvih Evropljana koji je otišao u NBA, još 1989. godine. Postao je član San Antonio Spursa, ali nije uspio da se dokaže u najboljoj ligi planete. Nastupio je u dvije sezone na samo 28 utakmica, postigavši ukupno 72 poena (2,5 po utakmici) za ukupno 181 minut igre. Opšta je ocjena da, tada vjerovatno najbolji igrač Evrope, nije dobio pravu šansu u Spursima.

Nakon NBA, vratio se u “Partizan”, odakle je nastavio izuzetno uspješnu karijeru u Grčkoj (Olympiacos, Panathinaikos, Panionis). Na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti je tada 30-godišnji Paspalj postigao 16 poena u prvom poluvremenu finala protiv jedinog pravog američkog “Dream teama”. Utakmicu je završio kao najbolji strijelac sa 19 poena, što je podstaklo Atlanta Howkse da ga vrate u NBA, ali je povratak propao iz ličnih razloga. Posljednje godine karijere igrao je za Paris Rasing Basket, Aris i Virtus iz Bolonje. U karijeri je osvojio zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 1990. godine i Evropskim prvenstvima 1989, 1991. i 1995. godine.Nosilac je i dva olimpijska srebra 1988. i 1996. godine, kao i evropske bronze iz 1987. godine.

PREDRAG DROBNJAK: Predrag Drobnjak je drugi crnogorski NBA ligaš. Rođen je 1975. u Bijelom Polju, a iz Jedinstva je kao 17-godišnjak stigao u beogradski Partizan, za koga je nastupao do 1998, osvojivši tri nacionalna šampionata i dva Kupa Jugoslavije, a 1998. je igrao na final-fouru Eurolige. Draftovan je 1997. u drugoj rundi kao 49. pik od Washington Bulletsa. Nakon tri godine provedene igrajući za Efes Pilsen, prešao je u Seattle SuperSonicse kojima su Washington Wizzardsi ustupili pravo.

U prvoj sezoni u NBA zadobio je povredu zgloba zbog koje je pauzirao nekoliko utakmica. U 69 mečeva je zabilježio prosječno 6,8 poena po meču, a u drugoj sezoni je odigrao 82 utakmice, uz prosjek od 9,4 poena. Aprila 2003. Drobnjak je postavio sopstveni rekord u NBA ligi od 26 poena protiv L.A.Clippersa, tim koji će mu biti naredna stanica, tokom 2003. godine. Odigrao je 61 utakmicu i postizao prosječno 6,3 poena. Drobnjak je 2004. prešao u Atlanta Hawkse i u toj sezoni odigrao 71 utakmicu i postizao po 7,9 poena po meču.

Nakon toga se vratio u Evropu i od jula 2005. bio član španske Taukeramike, pa slijede epizode u Partizanu, Akasvayu Gironi, Besiktasu, Efes Pilsenu, PAOK-u i Iraklisu. Visoki centar bio je član jugoslovenskog tima od 1998. godine. Igrao je u Atini 1998. godine na Svjetskom prvenstvu, a na narednom Mundijalu u Indijanapolisu 2002. godine osvojio je zlatnu medalju. Najsjajnije odličje osvojio je i na Evropskom prvenstvu 2001. u Turskoj. Karijeru je okončao u dresu crnogorske reprezentacije.

ŽARKO ČABARKAPA: Žarko Čabarkapa je rođen 1981. u Zrenjaninu. Počeo je da trenira u Mašincu, da bi nakon Beopetrola 2001. godine prešao u Budućnost, odakle je 2003. godine otišao u NBA. Draftovali su ga Phoenix Sunsi u prvoj rundi, kao 17. pika. U debitantskoj sezoni namjernim faulom Denny Fortson mu je polomio zglob ruke, tri minuta prije kraja najboljeg Žarkovog izdanja u NBA, sa postignutih 17 poena. Te i sljedeće godine odigrao je samo 49 utakmica. U 2005. Sunsi su ga trejdovali Golden State Warriorsima za koje je odigrao 98 mečeva, nakon čega je, poslije serije zdravstvenih pehova, raskinut ugovor. Zbog povrede leđa prekida karijeru na dvije godine, nakon čega se kratko vraća u Budućnost. Osvojio je titulu prvaka svijeta sa reprezentacijom Jugoslavije u Indijanapolisu, a po osamostaljenju Crne Gore, 2006. godine, postao je reprezentativac naše države.

SLAVKO VRANEŠ: Slavko Vraneš, najviši evropski igrač (230 cm), rođen je januara 1983. u Pljevljima. Profesionalnu karijeru počeo je u FMP Železniku, da bi kao junior otišao u turski Tofas, pa u Efes Pilsen i Antayaspor. Nakon epizode na Bosforu, bio je član Budućnosti, a 2003. godine draftovali su ga kao 39. pika New York Knicksi, ali se u tom timu nije dugo zadržao. Januara 2004. potpisao je desetodnevni ugovor sa ekipom Portland Trail Blazers i u tom periodu zabilježio svoj jedini meč u NBA ligi. Igrao je tri minuta protiv Minnesote i uspio da načini ličnu grešku.

Po povratku u Evropu, igrao je za Crvenu zvezdu, Budućnost i Partizan, pa ruski Unics Kazan, a sada je član iranske ekipe Sanaye Petrochimi. Sa ekipom Budućnosti je osvojio titulu prvaka i Kup Crne Gore, a sa Partizanom prvenstvo, Kup Srbije i NLB ligu po tri puta. Crnogorski je reprezentativac.

ALEKSANDAR PAVLOVIĆ: Aleksandar Pavlović je rođen u Baru 1983. godine, a prve košarkaške korake načinio je u Mornaru. Prije nego što je 2000. potpisao prvi profesionalni ugovor sa timom Budućnosti, učio je godinu dana u Merilendu, SAD, gdje je uspio da školski tim Archbishop Spalding Cavaliersa dovede do prve šampionske titule, a izabran je i u najbolju postavu šampionata.

Na NBA draftu 2003. godine, Pavlovića je kao 19. pika prve runde izabrao tim Utah Jazz, za koji je na 79 utakmica u prosjeku bilježio 4,8 poena, uz dva skoka, što upravi nije bilo dovoljno da ga zadrži. Sašu su 2004. uzeli Charlotte Bobcatsi i odmah ga proslijedili Cleveland Cavaliersima. U prve dvije sezone igrao je na 118 utakmica i bio 28 puta starter. Najbolja sezona je Pavloviću bila 2006/07. Igrao je 67 mečeva (na 28 starter), uz prosjek od 9 poena, 2,4 skoka i 1,6 asistencija. Postigao je sedam puta 20 i više poena, i ostvario rekord karijere sa 25 poena protiv Sacramento Kingsa. Protiv New York Knicksa iste sezone je postigao šest trica iz sedam pokušaja. Pavlović je bio starter u svih 20 mečeva koje su Cavaliersi igrali u play-offu 2007. godine. U2009. godini je odigrao u dresu Minnesota Timberwolvesa 71 utakmicu, a naredna stanica bili su mu Dallas Mavericksi za koje je potpisao desetodnevni ugovor, što čini iste godine i sa New Orleans Hornetsima. Od 2011. Pavlović je igrao dvije sezone za Boston Celtics, nastupivši 62 puta. U julu prošle godine, Pavlović je potpisao za Portland Trail Blazerse, gdje i danas igra.

Nastupao je za mlade selekcije Državne zajednice Srbija i Crna Gora, i bio član srpsko-crnogorskog olimpijskog tima 2004. u Atini. Nakon odvajanja dvije države, Pavlović nije igrao ni za jednu reprezentaciju.

NIKOLA PEKOVIĆ: Nikola Peković je Rođen 1986. godine u Bijelom Polju, karijeru je započeo u podgoričkom Junioru, a 2002. seli se u Atlas, gdje ostaje tri sezone. Od 2005. je u Partizanu, s kim osvaja tri titule srpskog prvaka, dvije titule Jadranske lige i jedan Kup Srbije. Izabran je za MVP Final-Foura Jadranske lige 2008. godine. U ljeto iste godine potpisuje za grčki Panathinaikos i već prve godine osvaja s Grcima Euroligu.

Na draftu je 2008. izabran u drugom krugu (31. ukupno) od strane Minnesota Timberwolvesa. Prve godine je odigrao 65 utakmica sa prosjekom 5,5 poena i tri skoka po meču, a u sezoni 2011/12. nastupio je na 47 utakmica sa dvocifrenim prosjekom od 13,9 poena i 7,4 skoka po utakmici. “Pekmen” i danas igra veoma zapaženu ulogu u timu Minnesote, jedan je od najboljih centara lige, i na meti je čuvenih Portland Tradeblazersa. Član je crnogorskog nacionalnog tima, i igrao je na EuroBasketu 2011. godine u Litvaniji.

Željko MILOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo