Povežite se sa nama

OKO NAS

ULCINJ: KNJIGA ŠPANSKE NOVINARKE: Izgubljena Servantesova ljubav

Objavljeno prije

na

Priča o boravku jednog od najvećih pisaca svijeta Miguela de Servantesa u Ulcinju, kao zarobljenika znamenitih gusara krajem 16. stoljeća, ušla je u novu fazu. Za to se pobrinula poznata novinarka iz njegove domovine Španije, Angela Rodicio (53), koja je nedavno objavila knjigu Dulcinium. El amor perdido de Cervantes (Ulcinj. Izgubljena Servantesova ljubav).

Kako se navodi u predgovoru, autorka postavlja pitanje: da li je Dulčinea bila samo osoba ili se radi o stvarnom mjestu?

Angela Rodicio, koja je u Ulcinju boravila nekoliko puta, najviše tokom 1999. godine, pokušala je u knjizi od 426 stranica da otkrije ono što bi mogao biti ključ za veliku ljubav Servantesa i njegovo razočaranje u domovinu.

U nizu intervjua ona je kazala da je Dulčinea, kako i Servantes navodi, „ime milozvučno, neobično i znakovito”, izvedeno od imena grada na Jadranu, odnosno da nije riječ o literarnoj fikciji velikog pisca.

Ono što se u Ulcinju uvijek govorilo, posebno turistima, dobija novu dimenziju. Sve se, što je još značajnije, dešava u godini kada se navršava četiri stoljeća od Servantesove smrti.

Ova knjiga na velika vrata vraća Ulcinj na kartu značajnih gradova Mediterana, prostora kome je već više od stotinu godina, na svoju štetu, Ulcinj okrenuo leđa. „Ovo je sjajno. Odlična, besplatna reklama za Ulcinj koji bi se širom planete mogao promovisati kao Grad Servantesa. Osmišljenim aktivnostima posebno bi oživio Stari grad. Bez toga on je mrtav”, kaže poznati njemački zaljubljenik u Ulcinj profesor Mihael Miler.

Na ovom talasu, Ulcinj bi mogao da dobije i značajnu kulturnu instituciju. Dr Eliezer Papo, profesor na Ben Gurion Univerzitetu u Tel Avivu i odličan poznavalac ladino jezika, kojim su govorili španski Jevreji, rekao je da će inicirati da u Ulcinju bude otvoren Institut Servantes. To je španska institucija koja postoji u 86 gradova širom svijeta i ima za cilj promovisanje španskog jezika i kulture.

Ove inicijative pozdravio je publicista Ismet Karamanaga, predsjednik Društva prijatelja i poštovalaca Starog grada Kaljaja. On je pišući o ovoj temi ocijenio da ključ za tezu da je Servantes zaista boravio u Ulcinju treba tražiti u imenu njegove Dulčineje iz Don Kihota. Ulcinj se na romanskim jezicima, kako onda, tako i danas, nazivao Dulcinjo, Dulcino ili Dulcinium pa, sljedstveno tome, kako ističe Karamanaga, Dulčineja zapravo znači – Ulcinjanka!

Nesporna je činjenica da je Servantesa krajem septembra 1575. godine zarobio čuveni gusar Arnaut Mami. Prilikom hapšenja Mamijevi gusari su kod Servantesa pronašli pismo s pečatom kralja Španije Filipa II, pa su smatrali da se radi o značajnoj ličnosti. Cijena po robu kretala se u tom periodu od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika. No, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliko svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je njegovo robovanje potrajalo punih pet godina.

Nemirna duha, željan avantura, Servantes je tokom perioda u Alžiru, bezuspješno pokušao četiri puta da pobjegne iz zatočeništva. Njegovi biografi kažu da se, prije nego je oslobođen, morao braniti od optužbi da se družio s gusarima. O gusarstvu se na nekoliko mjesta govori i u najslavnijem romanu ovog Španca.

Pošto su Ulcinjani imali odlične veze s gusarima sa sjevera Afrike (Alžir, Bengazi i Tripoli), a Ulcinj bio njihova baza tokom trajanja Osmanske imperije, gusari su odlučili da ga prebace u Ulcinj. Narodno predanje, kako navodi Karamanaga, spominje u Starom gradu izvjesnog roba Serveta, koji je lijepo pjevao i koji se zaljubio u kćerku bega, upravnika tvrđave. „Kada je za njega stigao otkup, sa svojom Dulčineom, otišao je u Španiju. Postao nam je zet”, kaže on. Servantes danas više treba Ulcinju, kao što su zatočenom mladom piscu prije 440 godina trebali potpuna sloboda, sigurnost i ljubav”.

Začauren, zatvoren, iznutra izjedan pohlepom i neznanjem uskih ljudi, politički i ekonomski kontuzovan, Ulcinj, na 400. godišnjicu Servantesove smrti, dobija prelijep dar od Angele Rodicio. Njena knjiga je u Španiji postala bestseler, a već je prevedena i u Italiji.

Na ovaj način, istorijska istina dobija puni legitimitet. Baš kao još jedna predivna knjiga koja je objavljena prošle godine, poznatog britanskog istoričara i publiciste, sir Noela Malkolma „Agents of Empire: Knights, Corsairs, Jesuits and Spies in the Sixteenth-Century Mediterranean World” (Agenti Imperije: konjanici, gusari, jezuiti i špijuni u 16. vijeku u mediteranskom svijetu).

U njoj Malkolm na preko 600 stranica na fascinantan način, prateći život članova dvije poznate ulcinjske srednjovjekovne porodice, Brutti i Bruni, koje su bile i u krvnom srodstvu, kroz obilje arhivske građe, svjedoči o nekim od glavnih događaja evropske povijesti 16. stoljeća, naročito o odnosima između najmoćnijih hrišćanskih država Evrope i Osmanske imperije.

Iz ovog djela, za koji je autor prikupljao građu preko dvije decenije, današnji čitalac može steći jasniju sliku o Ulcinju i ovom području kao granici između carstava, kultura i religija, gdje se one plodonosno miješaju, prostoru gdje se govori više jezika i kosmopolitskim porodicama koje su uticale na istoriju moćnih imperija.

Malkolm je u srijedu u Ulcinju predstavio svoju knjigu koja je upravo prevedena na albanski jezik i objavljena u Tirani. Čeka se i Rodicio.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo