Povežite se sa nama

OKO NAS

ULCINJ: STVARNOST I LEGENDA: Grad Servantesa

Objavljeno prije

na

Veliki španski pisac Miguel de Servantes nije bio veliki miljenik sreće. Umro je kao siromašan čovjek, tijela izrešetanog mecima, a njegov grob u malenoj manastirskoj crkvi u Madridu ubrzo je zaboravljen. Nije ni mogao pretpostaviti da će i 400 godina od njegove smrti ljudi uživati u njegovom monumentalnom djelu Don Kihot, bez kojeg je istorija književnosti nezamisliva, a da će se gradovi u Španiji i na Mediteranu otimati za djelić donkihotovske legende.

Na listi onih koji pokušavaju da to budu je i Ulcinj. Njegovi čelnici prihvatili su zahtjeve lokalnih kulturnih poslenika da taj grad ubuduće nosi i epitet – Grad Servantesa. Uvjereni su da bi to pomoglo bržem vraćanju Ulcinja na turističku mapu Evrope i svijeta i da bi na taj način oživio i zapušteni Stari grad. U toku su posljednje pripreme ekipe entuzijasta, okupljene oko predsjednika Kulturno-umjetničkog društva Zana Muniba Abazovića da se na pozornicu postavi drama Servantes i Dulčinea, priprema se Jelo Servantesa, pokrenuta je inicijativa da sve čaše u restoranima u Starom gradu imaju njegov lik, kao i da se u kazamatu gdje je, kako vjeruju, bio zatočen, postavi njegova statua. Kao plima, među Ulcinjanima narasta svijest da bi, u marketinškom smislu, trebalo iskoristiti mnogo puta ispričane veze između Ulcinja i Servantesa.

Znano je već da su Servantesa 1575. godine, po povratku s Korzike, gdje je bio na liječenju zbog lijeve ruke koju je izgubio četiri godine ranije u bici kod Lepanta, zarobili gusari pod komandom čuvenog zapovjednika Arnauta Mamija. U Ulcinju tvrde da je iz samog njegovog imena jasno da se radi o etničkom Albancu, koji ga je dopremio u Ulcinj.

Kako je kod Servantesa pronađena neka važna pismena poruka za španskog kralja, procijenjeno je da je to veoma vrijedan rob i da se za njega može dobiti mnogo novaca. U osmanskom Ulcinju je više od 200 godina postojao trg robova, na kojem su dovođeni i preprodavani zarobljenici iz neprijateljskih zemalja. Familijama ili njihovim opštinama bilo bi javljeno da se oni tu nalaze, a kada bi porodica, rođaci ili ko drugi odlučili da plate otkup, trgovina je obavljana na neutralnom terenu, obično u Dubrovniku. Cijena se kretala od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika po robu. Ali, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliku svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je on u Ulcinju ostao punih pet godina. Bio je polurob: danju je šetao po utvrđenom gradu i dozvoljenim stazama, izazivao pažnju djevojaka pjevajući divne španske serenade a najčešće je pisao očekujući otkup.

„Njegov otac je morao da proda imanje i tako oslobodi sina. S njim je otišla i Ulcinjanka koja se u međuvremenu zaljubila u slavnog pisca i ona mu je kasnije poslužila kao inspiracija za čuveni roman”, kaže publicista Ismet Karamanaga. A to je znamenita Dulčinea, odnosno Ulcinjanka, jer joj ime dolazi od riječi Dulcinjo (Dulcigno, Dolcigno), kako se Ulcinj nazivao na romanskim jezicima,. „Pa zašto bi je tako nazvao Servantes ako nije bio u Ulcinju ili bar znao za ovaj grad? Mogao je izabrati hiljade drugih imena”, ističe on i dodaje da je u narodnom predanju u Ulcinju Servantes poznat kao – Servet. A to ime u Ulcinju je u tom periodu bilo veoma često.

Ono što je istorijski dokazano jeste da se prije nego što je oslobođen i krenuo za Španiju, u septembru 1580. godine, Servantes morao braniti od optužbi da je sarađivao s berberskim (alžirskim i libijskim) gusarima, kojima je, inače, Ulcinj bio sigurna baza. Možda je s njima i došao do Ulcinja ili je, pak, od njih i drugih zarobljenika slušao interesantne priče o Dulcinju, gradu na suprotnoj obali Sredozemnog mora.

Da sve ovo ne bi ostalo samo na legendama ili pretpostavkama, Ministarstvo kulture Crne Gore predložilo je da se organizuje okrugli sto na kojem bi na potpuniji način bile sagledane moguće veze Ulcinja i Servantesa. „Jer, to je nesumnjivo velika priča koja prevazilazi lokalne okvire”, smatraju u tom Vladinom resoru, koji je za navedenu dramu kao „projekat od javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva” za ovu godinu izdvojilo četiri hiljade eura. „Vama treba kulturni program za Stari grad. Bez toga on je mrtav. Servantes je odlična priča”, kaže poznati njemački zaljubljenik u Ulcinj, profesor Mihael Miler.

Danas kada se nakon gotovo 400 godina od njegove smrti u španskoj prijestonici traži njegov grob i otkopavaju njegove kosti, hiljadu kilometara dalje, u Ulcinju se nastoji potvrditi da je Servantes ovdje doveden kao rob, da je živio u njihovom gradu, da je postao njihov zet, koji je svojim djelom ovjekovječio ime Ulcinja. Slično don Kihotu: ta najveća sanjalica svjetske književnosti, taj vitez lutalica koji pomaže potlačenima i štiti uvrijeđene, postao je utjelovljenje ljudskog sna o blaženstvu slobode, čestitosti, uzornosti i pravednosti. Upravo je razvoj don Kihotovog sluge Sanča od gramzivog, lukavog seljaka do mudrog upravitelja pobjeda istinskih životnih ideala, ono svevremeno što taj roman čini poslije Biblije najprevođenijom knjigom na svijetu.

Istinu govoreći, te poruke don Kihota, baš kao i ljubav Servantesa i Dulčineje, danas trebaju Ulcinjanima više od bilo kakvih, iako hvale vrijednih marketinških akcija.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo