FOKUS
ULOGA TAJNIH SLUŽBI U RAZBIJANJU JUGOSLAVIJE: Kako je Arkan naoružavao Hrvatsku

Kada u 95. godini života zapalite javnost u svojoj, i u susjednim zemljama, to govori da je u pitanju nešto ozbiljno. To je ovih dana učinio Josip Manolić objavljivanjem knjige Politika i domovina – moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku
Manolić je antifašist, bivši visokorangirani pripadnik Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), u jednom periodu najbliži saradnik dr Franje Tuđmana, premijer, šef tajnih službi. Mediji su ga prozvali ,,čovjekom koji zna najviše tajni”.
Od njegovih memoara ovih dana mnogi strepe. Gotovo da nema značajnijeg imena sa hrvatske političke, privredne, ali i policijsko-špijunske i novinarske scene koji se ne prepoznaju u Manolićevoj knjizi.
Na predstavljanju Manolićevog djela istoričar Tvrtko Jakovina rekao je kako misli da knjiga nije ,,pljuvačka”, ali bi neke osobe spomenute u njoj možda mogle ostati ,,dirnute”. Po Jakovini, ima i ljudi koji su apostrofirani kao ,,američki igrači”, a među njima bio je i jedan od vodećih hrvatskih komunista Mika Špiljak, nekadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.
Hrvatski mediji podsjećaju da je Manolić, prije sukoba sa Tuđmanom bio i šef svih obavještajnih službi.
Manolić u knjizi iznosi tvrdnje koje dramatično mijenjaju hrvatsku (i srpsku) sliku o Željku Ražnatoviću Arkanu, vođi paravojne formacije Tigrovi, koja je učestvovala u borbama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom ratova 1990-ih. U opsežnom poglavlju o poznatom slučaju Arkanovog hapšenja u Hrvatskoj početkom 1991, piše da je Hrvatska kupila 12 šlepera oružja od Željka Ražnatovića, kao i da je predsjednik Tuđman lično naredio da Ražnatoviću bude isplaćeno dva miliona maraka za videozapis ubistva pripadnika hrvatskih oružanih snaga na Ovčari poslije bitke za Vukovar.
Prema Manoliću, u proljeće 1990, odmah po formiranju vlade Hrvatske na čijem je čelu bio HDZ, tadašnji minstar odbrane Martin Špegelj bio je zadužen da naoruža formacije, tadašnje republike u sastavu SFRJ.
,,Željko Ražnatović Arkan još je tijekom istrage i boravka u (zatvoru) Remetincu, i prije režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991. godine, točnije, u travnju te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove tvrtke iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove AK 47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o dvanaest šlepera oružja.”
Arkan je uhapšen u Dvoru na Uni u novembru 1990, u akciji koju je organizovao Josip Boljkovac prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova i čovjek broj jedan za operativne i tajne službe na početku stvaranja hrvatske države. ,,Bilo je to u vrijeme ‘balvan-revolucije’. U Knin je došao general Dušan Pekić kako bi izvršio smotru tamošnje vojske, a isto je kasnije trebalo da učini i jedan četnički vojvoda, mislim da se zvao Bandić. Znali smo da će u njegovoj pratnji biti i Zeljko Ražnatović Arkan, koga smo preko naših ljudi u Beogradu uvjerili da bi bez većih tećkoća mogao razoružati policijsku postaju u Dvoru na Uni. Tamo je zapovjednik bio jedan Srbin iz Siska. Znajući da Arkan voli spektakularne akcije, Ministarstvo unutarnjih poslova je sve organiziralo i ugovorilo kako bi Arkan došao u Knin, a zatim i u Dvor – ispričao je sada već pokojni Josip Boljkovac, za Slobodnu Dalmaciju.
“Plan se upravo tako i ostvarivao. Pošto je, prateći četničkog vojvodu, Arkan boravio u Kninu, automobilima su se 29. novembra uputili prema Dvoru na Uni. Kada su se približili policijskoj postaji, vidio je cijevi mitraljeza i odmah je shvatio da je upao u zamku. Vojvoda je naredio da se puca, ali Arkan je insistirao da se predaju, pa su svi razoružani i dovedeni u Zagreb,” naveo je Bojkovac.
Na suđenju u Zagrebu, Arkanu je izrečena presuda od 20 mjeseci zatvora. Ubrzo se našao na slobodi. Po Boljkovcu Arkan je pušten iz Remetinca u ljeto 1991, pošto se vrh tadašnje hrvatske vlasti dogovorio sa srpskim vlastima o njegovoj ,,prodaji” za milion njemačkih maraka.
,,Oslobađanje Arkana nikada ne bih dopustio, a bez znanja predsjednika države on ne bi mogao biti ni zamijenjen. No, hrvatski vrh, znači predsjednik dr Franjo Tuđman, premijer Josip Manolić, general Martin Špegelj, a posebno Gojko Šušak (ministar odbrane, za koga Manolić tvrdi da je još u emigraciji u Kanadi, radio za UDBU), koji je bio o svemu odlično obaviješten, odlučio je da pusti Ražnatovića. Preko naše veze u Beogradu doznao sam da je za njegovo puštanje plaćeno milion maraka. Gdje je taj novac završio, ne znam, ali u Zagrebu žive dva krunska svjedoka koji su prisutvovali razgovoru o zamjeni Arkana. U Hrvatskoj je tada prevladavala politika kompromisa”, naveo je Boljkovac..
Po Manoliću, činjenica je da je 12 šlepera oružja stiglo i da je predato vlastima Hrvatske, a da je Arkan tih dana boravio u Remetincu. ,,Postoji i informacija da je Arkan tim oružjem zapravo kupio svoju slobodu,” piše Manolić.
Manoliću u nastavku postavlja pitanja: ,,Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom? Zašto ja, kao ondašnji predsjednik Vlade, nisam imao informaciju o tim nabavama? Je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cijelu operaciju vodio ‘obavještajni krug’, i na strani kupaca i na strani prodavača?”
Manolić takođe navodi: ,,Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, naši pojedinci, u zgradi Županijskog suda u Osijeku, pripremit
će dvije aktovke pune zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se i danas nameću glase: Čije je bilo to zlato i srebro, ima li ono neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom, tko je, zapravo, osoba koja je zlato donijela na Županijski sud u Osijeku i na kraju, kome je preuzimatelj aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilno preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar?”
Manolić tvrdi i da je Arkana u Remetincu slobodno posećivalo mnogo ljudi, dok su istovremeno djelovi njegovog dosjea nestajali iz sudskog spisa, pa tako sudac, navodno, nije imao mnogo izbora nego da Arkana osudi na samo 20 mjeseci zatvora. To nije podrazumijevalo obavezni pritvor pa je Arkan mirno napustio Hrvatsku.
,,Postoje dokumenti koji pokazuju da Arkanovo uhićenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom nastavku suradnje s tim čovjekom. Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem (Hrvatskim ,,zemuncem”), sve do Bagarićeva ubojstva (u Zagrebu 1995), ali i s Ferdinandom Jukićem, djelatnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka, te s još nekim pojedincima, velikim hrvatskim gospodarstvenicima čija imena zasad ne bih spominjao”, naveo je takođe Manolić.
Manolić je nastavio: ,,Hrvatska će se i 1992. godine koristiti uslugama Željka Ražnatovića. I ta će se operacija zbivati mimo mojih očiju, u najvećoj tajnosti. Štoviše, mislim da sam svjesno bio isključen pri njezinoj organizaciji zbog činjenice da smo predsjednik Tuđman i ja tad već bili ‘zategnuli konopac’. Izborom ljudi koji će se uključiti u tu operaciju, a neki su i danas živi, Tuđman, poslije i njegovi nasljednici, zatvorili su krug odanih i moćnih.”
Po Manoliću, u februaru 1992. godine, Tuđman je isplatio dva miliona njemačkih maraka za nabavu videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja sa Ovčare. Videozapis je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac je odnijet Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, predata je predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici. ,,I danas čovjek se mora zapitati: ‘Predsjedniče, čemu to?'”, napisao je Manolić.
Manolić: Karamarko sarađivao sa Udbom
Manolić je ovih dana u epicentru zanimanja javnosti poslije izjave da je vođa glavne opozicione stranke HDZ Tomislav Karamarko sarađivao krajem 1980-ih sa Udbom.
,,Neću ulaziti u to kako je postao suradnik UDBE… Ja znam da je bio ucjenjivan zbog nekih sitnih stvari pa je prihvatio manje zlo,” naveo je Manolić, simpatizer vladajuće Socijaldemokratsk partije, što su pojedini mediji doživjeli kao dio kampanje pred predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj. Poslije nedjelju dana se Karamarko oglasio intervjuom u Večernjem listu i najavio tužbu protiv Manolića, tvrdeći da ,,u eri tame nije bio suradnik političke policije, već njezina žrtva.”
Manolić je izjavio: ,,Od ovih mojih memoara očekujem da se otvori prostor koji je bio blokiran i pod velom tajnosti”.
Špijun je uvijek špijun
Manolić ističe kako ,,ne bi mogla nastati hrvatska država bez suradnje sa bivšim strukturama UDBE i JNA i svim snagama koje su u socijalizmu bile nezadovoljne sustavom. A tih snaga je bilo dosta.”
Ugledni hrvatski publicista Boris Dežulović je nedavno izjavio kako je ,,hrvatsku državu stvorio Franjo Tuđman koji je bio visoki komunistički funkcioner i general prije nego što se sjetio da je Hrvat. Devedesetih, on hrvatsku državu stvara sa samim kremom Udbe. Znali smo i onda, pa sada ponovno senzacionalno otkrivamo da je pola tadašnjeg vođstva HDZ-a bilo s debelim dosijema u Udbi i da je zapravo ta priča neispričiva i neobjašnjiva bez Udbe. I sad se senzacionalno otkriva da su u stvaranju hrvatske države HDZ i njegov utemeljitelj koristili Udbu. Da koristili su Udbu ili Udba njih, već ćemo to saznati za 50 godina kad se otvore arhivi i kad jednog dana ovo bude normalno društvo. Ali, da je ta priča potpuno mutna to je jasno”, kazao je Boris Dežulović za kanal N1, objašnjavajući metodologiju raspada SFRJ, kada je UDBA preko republičkih filijala preuzela vlast u svim republikama bivše Jugoslavije.
Hvatski novinar Damir Petranović je povodom Manolićve knjige napisao kako je autor, ,,hodajuća arhiva neugodnih sjećanja i kompromitirajućih dokumenata, latentna opasnost za sve današnje velike Hrvate od kojih je veliki broj, naravno, prije dvadeset i kusur godina izigravao čuvare tekovina socijalističke revolucije. Ili su, još gore, bili psi čuvari jednog – ne lažimo se – totalitarističkog režima. A takvih je u Hrvatskoj i danas jako, jako puno… Pravu istinu o njihovom broju i imenima vjerojatno nećemo saznati jer špijuni štite jedni druge, pa su svi dokumenti iz tog vremena proglašeni tajnim na punih sedamdeset godina.”
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
FOKUS
MILO ĐUKANOVIĆ I JAKOV MILATOVIĆ U DRUGOM KRUGU PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Je li 29 veće od 35

Da li je Milatovićevih 29 odsto podrške veće od Đukanovićevih 35 u prvom krugu, zavisiće od njihovih „rezervoara“, kako to naziva aktuelni predsjednik Crne Gore. A posebno od toga da li je podrška jednog dijela avgustovskih pobjednika Milatoviću deklarativna ili stvarna
U drugi krug predsjedničkih izbora, zakazan za 2. april ove godine, idu aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i jedan od lidera Pokreta Evropa sad, Jakov Milatović. Milatović je u prvom krugu predsjedničkih izbora u nedjelju 19. marta osvojio 28,92 odsto glasova, a Đukanović – 35, 37 odsto.
Đukanović, čiji je ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora očekivan, u prvom krugu osvojio je preko 60 hiljada glasova manje nego 2018. godine, kada je pobijedio već u prvom krugu predsjedničkih izbora. U glavnom gradu, Milatović je osvojio čak skoro osam hiljada glasova više od Đukanovića.
Iako se očekivao dobar rezultat Jakova Milatovića, koji se od njegove kandidature pominje kao jedan od najozbiljnijih rivala Đukanovića ukoliko uspije da uđe u drugi krug, procenat glasova koji je Milatović osvojio, iznenadio je, čini se, gotovo sve. Možda ponajviše Đukanovića i njegovog predizbornog partnera Andriju Mandića, koji su uporno pokušavali da se predstave kao oni koji će ići u drugi krug predsjedničkih izbora. ,,Samo Đukanovića doživljavam kao konkurenta”, govorio je uoči prvog kruga predsjedničkih izbora lider DF-a Andrija Mandić. Pristavši da se suoči u javnom nastupu samo sa Mandićem, na privatnoj debati, umjesto sa svima na RTCG-u, Đukanović je poručivao isto. Da smatra da je Mandić njegov jedini rival. U prevodu – jedini željeni. Monitor je već pisao da Mandić u drugom krugu nema onoliko širok spekar glasača poput Milatovića ili Alekse Bečića, te da je otuda bio Đukanovićeva najbolja šansa za konačnu pobjedu.
Dogodio se, međutim, scenario koji Đukanović nikako nije želio.
,,Obećao sam da ćemo uspjeti i uspjeli smo. Ovo je pobjeda svih onih koji su u prethodnih 30 godina bili diskrimisani, čija su djeca napustila Crnu Goru, onih koji nisu imali pravdu. Đukanovića ćemo poslati u političku penziju 2. aprila”, poručio je Milatović, trudeći se da djeluje optimistično.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništvo u susret predsjedničkim izborima potvrđuje i odluka da naprave privatno javno sučeljavanje, i ne učestvuju u tradicionalnoj završnoj debati na Javnom servisu. Prema pisanju medija, Đukanović i Mandić već su snimili svoju privatnu debatu u Hotelu Hilton u Podgorici, koja će kad ovaj broj Monitora bude u štampi, biti prikazana na dvije privatne televizije – TV Prva naklonjenoj Mandiću i TV E, koja promoviše Đukanovića.
Nakon što je objavljeno da je privatno snimanje Mandića i Đukanovića dogovoreno i realizovano, a da nijedan ni drugi nijesu potvrdili gostovanje na završnom sučeljavanju na RTCG-u, i ostali kandidati saopštili su da neće prisustvovati debati na Javnom servisu. Debata, je otkazana.
Gostovanje je prvi otkazao Milatović: ,,Očigledno se plaše još jednog fijaska kakav su doživjeli na prošloj debati. U nedostatku političko-ekonomskih argumenata i loših rejtinga, pribjegli su tajnom dogovoru i organizovanju privatne i fingirane debate. Njihov bijeg pokazuje da su svjesni da će 19. marta politika namještenih sučeljavanja biti poražena, a da će pobijediti transparentnija, bogatija i pravednija Crna Gora novih ljudi i ideja”.
Nakon njega oglasio se i Bečić: ,,S obzirom na informaciju da se odlazeći predsjednik Đukanović i predsjednički kandidat Mandić nijesu odazvali pozivu za drugu debatu na RTCG-u, već da planiraju u istom terminu projektovanu međusobnu debatu na privatnim televizijama, suprotno demokratskim principima i demokratskoj kulturi, jasno je da u tim okolnostima učešće u navedenoj debati na Javnom servisu gubi svaki smisao. Igra neće proći. Građani su je prozreli. Fingiranju je došao kraj”, saopštio je. Sa sličnim razlozima, učešće je otkazao i kandidat Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore.
O partnerstvu Mandića i Đukanovića svjedoče i srpski mediji pod Vučićevom kontrolom, očito zainteresovanim da na mjestu predsjednika Crne Gore vide svoje dugogodišnje partnere. Vučićeva propaganda već je presudila. U drugi krug idu Đukanović i Mandić, najavljuju stranice srpskih tabloida.
Dok savezništvo Đukanovića i Mandića cvjeta, partnerstvo Đukanovićevih najozbiljnijih rivala na ovim izborima, nije postignuto.
Analitičari se slažu u jednom – poraz Đukanovića u drugom krugu bio bi izvjesniji da su udružene snage njegovih najozbiljnijih konkurenata. No, međusobne ponude Bečića i Milatovića, da se objedine oko jednog kandidata, propale su u raznim interpretacijima ko koga treba da podrži i pod kojim uslovima.
Dritan Abazović je prelomio je da će njegova URA na predstojećim izborima podržati Bečića a ne Milatovića. Prethodno je saopštio da vaga između ta dva kandidata. Takođe, najavljen je i zajednički nastup Demokrata i URA-e na predstojećim „izbornim ciklusima“, i saopšteno da je cilj „objedinjavanje političkog centra“, te da će njihova zajednička lista biti otvorena i za druge političke subjekte „uključujući i Evropu sad“.
Iako Pokret URA nema svog predstavnika na predsjedničkim izborima, Abazović se i na druge načine priprema za buduće „izborne cikluse“. Tik pred presudnu bitku u nedjelju, ispunjeno je Abazovićevo obećanje da će očistiti policijske redove od kriminalaca . U akciji Specijalnog policijskog odjeljena i Specijalnog državnog tužilaštva uhapšeni su bivši policajac Vladimir Bajčeta i službenik te institucije Milan Popović. Bajčeta je bivši tjelohranitelj Duška Šarića. Među uhapšenima su i bivši službenici Uprave policije, koji su navodno blisko sarađivali sa kavačkim kriminalnim klanom.
Dok URA podržava Bečića, CIVIS, koji je dio zajedničke koalicije Crno na bijelo iz 2020, dao je podršku Milatoviću. Milatoviću su podršku dali I – Demohrišćanska stranka Dejana Vukšića, Stranka pravde Novska Lista, Durmitorska inicijativa i Jugoslovenska komunistička partija.
Bečić osim URA-e ima podršku Grupe građana Novi pobjeđuje, Grupe građana Ne damo Nikšić, a podrška je stigla i od potpredsjednika Opštine Mojkovac Gorana Palevića, koji dolazi sa izborne liste Grupa građana Ne damo Mojkovac.
Mandić osim podrške partija koje čine DF, ima podršku SNP-a. Njegovu kandidaturu podržala je i bivša ministarka u Vladi Zdravka Krivokapića Vesna Bratić.
Đukanovića podržavaju SD, Bošnjačka stranka, LP, Partija crnogorskih muslimana, DP Fatmira Đeke, Demokratska stranka Roma. Na podršku glasača SDP-a, može računati u drugom krugu, pošto ta partija ima kandidatkinju Draginju Vuksanović Stanković.
Kampanja se bliži kraju. Jasno je: ako Đukanović pobijedi njegov će se režim vratiti na bijelom konju, i šanse da se reformiše DPS biće izgubljene. Crna Gora će izgubiti priliku da krene drugim pravcem. Đukanović je pokazao tokom protekle tri decenije kako se uništava država i društvo. Sada je preuzeo rizik da pokaže i kako se uništava sopstvena partija. Slogan Milo, nego ko suštinski se može pročitati kao poruka da niko iz DPS-a ne zaslužuje da bude predsjednik.
Milo Đukanović igra na sve ili ništa. Ulog je normalnija Crna Gora. Samo, njegov poraz ne znači sam po sebi pobjedu Crne Gore. Na drugoj strani ponora je – Andrija Mandić. Partner.
NASILJE NA CETINJU: Nema optuženih
Kandidat za predsjednika Jakov Milatović, napadnut je prethodne sedmice na Cetinju, gdje se održavala njegova konvencija. Milatovića je napala grupa demonstranata, koji su protestovali ispred cetinjskog Sportskog centra, gdje se održavala njegova konvencija.
Incident se dogodio i pored toga što je u tom trenutku ispred Sportskog centra bio prisutan veliki broj policijskih snaga, uz čiju je pomoć, konačno, uz psovke i povike, Milatović ušao u zgradu u kojoj se održavala kovenncija.
Policija do danas nije otkrila ko su napadači na Milatovića, iako je utvrdila i uhapsila osam napadača na policijske službenike tokom istog incidenta.
Milatović i Evropa sad su za incident na Cetinju optužili Đukanovića.
„Strah koji iz njega progovora, te kukavičluk da koristi druge radi svoga interesa, kako bi sebe predstavio jedinim državnikom koji je dobrodošao na Cetinje, može samo proći kod onih koje je uvukao u svoje prljave kombinacije, te ih napravio zavisnim. Zapravo, Đukanović radi ono što je devedesetih priređivao istom tom Cetinju i rodonačelnicima ideje nezavisne Crne Gore“, kazao je Milatović.
Incident su osudile brojne partije, ali i međunarodne organizacije i diplomate. Iako je i DPS zvanično osudio nasilje na Cetinju, paralelno su Đukanović i njegovi pravdali nasilje na Milatovića. I sam Đukanović je to učinio na predizbornoj konvenciji u Prijestonici.
„Predsjednik Crne Gore htio bi da bude onaj koji ni kao kandidat ne može s mirom doći na Cetinje, a htio bi u njemu da stoluje”, poručio je.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom