Povežite se sa nama

MONITORING

Urbanizovani kriminal

Objavljeno prije

na

Štala, svinjac, kokošinjac, ambar… ili slična, prijeko potrebna menažerija seoskog gazdinstva, takođe su objekti, pa je za njihovu izgradnju u zabitoj đedovini potrebno pribaviti „papire”, bezmalo kao da se grade stambeno-poslovni kompleksi u Podgorici ili Budvi, administrativnoj i turističkoj metropoli. To je, prevedeno na laičku terminologiju, zapisano u Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata koji je septembra 2008. stupio na snagu. Ukoliko neko to ne zna – povjeruje u parole vlasti da je potrebno „oživjeti selo” – to ga neće spasiti, ne samo zaludnog truda, potencijalno promašene investicije u građevinski materijal, radnu snagu, zatim troškova rušenja objekta, već i moguće krivične prijave, presude i robije.

U nadležnom Ministarstvu održivog razvoja i turizma izvještač Monitora je dobio tumačenje da „prostorno-urbanistički plan opštine, obuhvata cijelo područje opštine; nema naselja van ovog plana, pa se ni jedan objekat, uključujući seoske kuće, ne može nalaziti van područja navedenog plana”.

Na naše pitanje – da li je za seoske „pomoćne objekte” takođe potrebno pribaviti propisane dozvole? – dobili smo odgovor: „Shodno Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata, građenje, postavljanje i uklanjanje pomoćnih objekata, koji služe korišćenju stambenog i drugog objekta, uređuje lokalna samouprava”.

Objasnili su nam da prostorno-urbanistički planovi lokalnih samouprava za seoska područja sadrže smjernice i osnove za rejonizaciju i grupisanje seoskih naselja, kojima se definiše mogućnost rekonstrukcije ili izgradnje na tim područjima i izdavanja građevinske dozvole. Ali, kako na opštinskom šalteru u transparetnoj proceduri dobiti dozvolu za građevinske radove na selu ako, na primjer u Podgorici, još nije usvojen prostorno-urbanistički plan pa je na snazi arhaična planska dokumentacija iz 1990. godine?!

Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata je najavljivan na sva zvona: njegovim usvajanjem staće se za vrat haosu u crnogorskom urbanizmu. Što od toga imamo nepune tri godine kasnije?

U Ministarstvu barataju sa službenih oko 40.000 divljih objekata, dok neslužbeno procjenjuju da ih zapravo ima 80.000-100.000. U tom nelogičnom rasponu – koji, ukoliko je istinit, obuhvata objekte u kojima živi, boravi ili dolazi na posao aproksimativno trećina crnogorskog stanovništva – kriju se odgovori, ne samo o razmjerama urbanističke katastrofe i trajnoj devastaciji prostora, korupciji, nezakonitom bogaćenju i mogućem „pranju novca”, već i o moćnom instrumentu kontrole i ucjena širokih biračkih masa.

Vlast je divlju gradnju njegovala decenijama. Procjenjuje se da je tokom 1990-ih, kada je DPS imala monolitnu republičku i najveći dio opštinskih vlasti, oko 80 odsto tada sagrađenih objekata bilo bez dozvole. Nastavljeno je u sličnom stilu 2000-ih.

Ne postoji ubjedljivije objašnjenje od „urbanističkog” za dva najveća izborna trijumfa DPS-SDP koalicije ili njenih kandidata, onih na lokalnim izborima u Podgorici i Budvi, gdje je divlja gradnja i manipulacija sa diskretnim otvaranjem opcija njene legalizacije u zamjenu za glasove široko rasprostranjeno pravilo.

Miomir Mugoša je septembra 2006. na izborima za gradonačelnika osvojio rekordnih 62,9 odsto, trijumfujući i u naseljima gdje njegova partija ili koalicija na parlamentarnim izborima ne dobija većinu; ta su, naselja, prepoznata kao žarišta divlje gradnje. Na lokalnim izborima u Budvi, sada okrivljeni Rajko Kuljača, kao nosilac liste DPS-SDP, osvojio je marta 2009. nevjerovatnih 71,9 odsto glasova!

Dejan Milovac, direktor programa za urbanizam MANS-a, kaže za Monitor da je zakon iz 2008. uveo moratorijum na rušenje objekata koji su sagrađeni do njegovog usvajanja, bez obzira na njihovu namjenu i bez prethodno sprovedenog popisa nelegalnih objekata.

„Inspekcija sada na terenu ne može utvrditi kada je objekat sagrađen. Vlasnici nelegalnih objekata imaju mogućnost da tvrde da su sagrađeni (započeti) prije septembra 2008. godine. Ne treba ni pominjati koliki prostor za korupciju ostavlja ovakva situacija”, objašnjava Milovac.

Prema njegovim riječima, nije napravljena ni kategorizacija objekata, pa aktuelni zakon jednako tretira zgrade na budvanskoj rivijeri i vikendice na Žabljaku sa udžericama po obodima Podgorice koje su sagradili pauperizovani proleteri nekadašanje titogradske industrije.

„Tajkuni, koji su kroz izgradnju objekata oprali novac, u postupku legalizacije se jednako tretiraju sa socijalnim slučajevima”, tvrdi Milovac.

To je tek nastavak kontroverzi. Nepromijenjena je tradicija selektivne primjene zakona koju sprovode inspekcije.

Stupanjem na snagu Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, pored postojećih inspekcija za građevinarstvo i urbanizam, konstituisana je nova – inspekcija zaštite prostora, sa zadatkom da kontroliše da li je za građenje objekata izdata građevinska dozvola.

„Iskustvo MANS-a u komunikaciji sa inspekcijama”, kaže Dejan Milovac, „svjedoči da nerijetko iste situacije kršenja zakona budu različito tretirane. U ogromnom broju slučajeva to zavisi od toga ko je subjekat nadzora. Ne postoji dosljedna primjena zakona u istovjetnim slučajevima. Zbog toga se dešava da pojedini investitori ‘prođu’ samo sa upravnom mjerom, a ne i krivičnom prijavom”.

Izmjenom Krivičnog zakonika je propisano da su krivična djela: gradnja bez dozvole na državnom ili privatnom zemljištu, zatim gradnja suprotno građevinskoj dozvoli i tehničkoj urbanizaciji ili suprotno odluci nadležnog državnog organa (zaprijećena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora), ili kada se protivpravno priključi gradilište odnosno objekat na tehničku infrastrukturu (zaprijećeno od tri mjeseca do tri godine zatvora).

U praksi, ne postoje jasno utvrđeni kriterijumi kada inspekcija, nakon donošenja upravne mjere (rješenja o rušenju nekog objekta), protiv investitora podnosi ili ne podnosi krivičnu prijavu.

Primjer je rad Inspekcije za zaštitu prostora Glavnog grada Podgorice. Na službenom sajtu je objavljeno da je 2009. donijeto ukupno 102 rješenja o rušenju, od čega 66 rješenja zbog uzurpacije državnog zemljišta. Navodi se kako su sa 102 rješenja o rušenju podnijete samo 23 krivične prijave protiv subjekta nadzora, bez podataka da li se gradilo na uzurpiranom ili državnom zemljištu!

Nigdje ne piše, ali kao da se nudi dilema: rušenje, krivična, zatvor… ili, ništa od toga, samo glas na izborima? Slobodno birajmo!

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR PROGRAMA ZA URBANIZAM MANS-A
Divljanje se nastavlja, inspekcija, policija i tužilaštvo inertni

MONITOR: Kakvi su, u najbitnijem, rezultati primjene Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata?
MILOVAC: Zakon je najavljivan kao efikasan alat za konačan obračun sa nelegalnom gradnjom. Prethodno „divljanje” u prostoru se pokušavalo opravdati nepostojanjem baš jednog takvog pravnog akta. Nažalost, zakon sadrži par „korisnih rupa” kojima je obezbijeđeno da se, na primjer, inspekcijski nadzor u prostoru – kao jedan od neposrednih mehanizama kontrole – u potpunosti obesmisli. Kada govorimo o planiranju prostora, termin „planiranje” izbačen je iz zakona, uveden je termin „uređenje”. To najbolje ilustruje trenutno stanje: u veoma rijetkim situacijama imamo luksuz da nešto planirano iznova. Većina opština bavi se saniranjem postojećeg, nelegalnog stanja i njegovim uvođenjem u zakonske okvire – takozvanim „uklapanjem” objekata kroz izmjenu planske dokumentacije.

MONITOR: Nelegalna gradnja je novim zakonom postala krivično djelo. Kako to u praksi izgleda?
MILOVAC: Kriminalizacija nelegalne gradnje je imala ograničeno, preventivno djejstvo. Krivične prijave podnose se uglavnom protiv vlasnika individualnih objekata, dok veliki projekti i dalje izmiču „ruci pravde”. Inertnost policije i tužilaštva da proaktivno djeluju kada je u pitanju ovo krivično djelo rezultira da, nakon čuvene Zavale, imamo desetine primjera sinhornizovanog djelovanja opštinskih administracija i investitora u kršenju zakona i propisa. Što se tiče inspekcijskog nadzora, novost je uvođenje inspekcije za zaštitu prostora, koja je trebala da bude neki novi front za odbranu prostora. U stvarnosti se desilo kao i sa prethodnim inspekcijama – nedovoljna opremljenosti i mali broj inspektora. Uticaj nadzora na terenu je zanemarljiv u odnosu na brzinu i spremnost nelegalnih graditelja da osvoje prostor i ostvare profitne interese.

MONITOR: Što se može desiti sa gradnjom na seoskom području, gdje se mnogi, a da o tome ništa i ne znaju, danas-sjutra mogu suočiti sa rješenjima o rušenju i/ili krivičnim prijavama, jer su na svojoj đedovini, nakon stupanja na snagu zakona rekonstruisali stare porodične kuće, podigli „pomoćne objekte”… a da nemaju „papire”?
MILOVAC: Što se tiče izgradnje pomoćnih objekata koji su u funkciji poljoprvrednih domaćinstava ili njihova rekonstrukcija i situacije koju ste opisali, u teoriji postoji mogućnost da će se u nekoj budućoj akciji na suzbijanju nelegalne gradnje, na udaru „pravne države” naći svinjci, kokošinjci, ograde i kreveti za lozu… Najveći problem vidim u tome što su građani generalno neobaviješteni o svojim pravima, ali i obavezama kada je prostorno planiranje u pitanju. Javne rasprave na kojima se pretresaju pitanja od važnosti za građana o uređenju prostora su veoma loše organizovane. Sa druge strane, građani su često ili neobaviješteni ili potpuno nezainteresovani. Tako da većina sazna da je prekršila zakon tek onda kada ih posjeti inspekcija (govorim o pomoćnim objektima) i ukaže im da postoji npr. plan kojim nije predviđen njihov objekat, da je taj plan bio na nekoj raspravi na kojoj oni nijesu bili ili nijesu uopšte čuli za nju.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo