FOKUS
VESELIN PEJOVIĆ, REŽIMSKI KANDIDAT ZA TRINAESTOJULSKU NAGRADU: Crnogorski san

Veselin Pejović, vlasnik nikšićke kompanije Uniprom koja je zagospodarila KAP-om iako nije isplatila punu cijenu za Kombinat, našao se na listi kandidata za Trinaestojulsku nagradu.
Iako su ovu nagradu i ranije pratile kontroverze oko kandidata i laureata, nikada za nju nije bio kandidovan neko osuđen za nasilje poput Pejovića.
Vlasnik Uniproma fizički je, lani u februaru, napao lidera PZP, poslanika Nebojšu Medojevića na beogradskom aerodromu, dok je bio u društvu supruge. Medojević je kritikovao prodaju KAP-a Pejoviću. Nakon što je crnogorski premijer javno pokazao razumijevanje za gubljenje živaca Pejovića, osuđujući Medojevićeve kritike, Pejović je u Osnovnom sudu u Podgorici tek uslovno kažnjen za napad.
Pejović je u vrijeme napada na aerodromu bio u društvu premijerovog prijatelja tajkuna Zorana Ćoća Bećirovića, i advokata Zorana Vukčevića. On je najprije udario Medojevića u glavu, a potom nasrnuo metalnom šipkom na njega. Nasilje je pravdao ovako: ,,Pljunuo sam i ošamario Medojevića kao što se biju žena i dijete”.
Pejović je oživio moderni crnogorski san: tučeš, prijetiš, posluješ povlašćeno i budeš kandidovan za Trinaestojulsku.
Monitoru su iz Ministarstva kulture saopštili da je Pejovića za nagradu predložio Kombinat aluminijuma, dok su se među onima koji su izjašnjenjima podržali kandidaturu našle dvije državne i jedna Pejovićeva kompanija.
,,Prijedlog za Veselina Pejovića podnio je Kombinat aluminijuma Podgorica, glavni menadžer Nebojša Dožić, a mišljenje na prijedlog su dali Montecargo, izvršni direktor Milivoje Pavićević; Luka Bar, izvršni direktor Slobo Pejović; Gradir Montenegro d.o.o Nikšić, predsjednik borda direktora Andrzej Szary, a odnosi se na ostvarene rezultete u privredi”, navodi se u odgovoru našem listu koji je potpisala Milena Radenović iz službe opštih poslova Ministarstva. Montecargo i Luka su u vlasništvu države, dok je Gradir bivša Pejovićeva kompanija zbog koje mu se sudi pred Privrednim sudom.
Prijedlog će razmatrati žiri koji je imenovala Skupština. Predsjednik žirija, prof. dr Dragan K. Vukčević, i članovi: prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica, prof. dr Milenko Popović i prof. dr Ilija Vujošević. Ivanović, jedan od članova žirija za dodjelu nagrade je predsjednik borda Luke Bar, koja je podržala Pejovićevu kandidaturu.
Iz Ministarstva su naveli da je kandidatura podnijeta u skladu sa uslovima i roku koji su propisani. Navodno, kako su objavili mediji, nije bilo prepreke za Pejovićevu kandidaturu pošto Zakon o državnim nagradama ne predviđa da se ne može kandidovati osuđivana osoba. Teško da je zakonodavcu moglo pasti na pamet da takva ograničenja moraju biti formalizovana kada su u pitanju najviša priznanja. Istina, u modernim crnogorskim vremenima, nije lako naći ,,uspješnog privrednika” bez dosijea.
Iz Ministarstva nijesu naveli u odgovorima za naš list, iako smo tražili, detalje obrazloženja za Pejovićevu kandidaturu, odnosno koje su to njegove poslovne uspjehe predlagači naveli kao preporuku za državnu nagradu.
Vlasnik KAP-a je tipični predstavnik Đukanovićevog biznisa – strateški partner sa istorijom nasilničkog ponašanja. Nasilništvo mu je gomilalo milione. Na krilima tranzicije je od konduktera dogurao do kupca jednog od najvećih crnogorskih preduzeća.
Počeo je da posluje kasnih osamdesetih radeći sa otpadom, da bi tokom Đukanovićeve ere posao proširio na hotelijerstvo, poslove s rudnicima, sve do KAP-a. Protiv Pejovića je za to vrijeme podnešeno više krivičnih prijava za raznorazno siledžijstvo u poslovanju.
Samo 2013. godine protiv njega je podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude. Prijave su podnijeli investitori na Zavali Igor Peljuhno i Naum Emilfarb, koji su tada zatražili od Đukanovića i institucija da ih zaštite od Pejovića, jer se, kako su naveli u pismima, boje za svoj život. Na Jutjubu još postoji snimak Pejovića kako lomi rampu na Zavali, a potom sa obezbjeđenjem upada u dvije vile. Pejović je potvrdio da je prijetio investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor “.
,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”, naveo je Peljuhno u prijavi prijetnje koje su mu upućene, tvrdeći da ih je Pejović presreo na parkingu kolašinskog ski centra. ,,Počinje da me udara i psuje. Rekao mi je da neću imati mira u Crnoj Gori i gura me u svoj automobil da potpišem neki papir. Govorio mi je da mu dugujem 900 hiljada. Sa njim je bio advokat Zoran Vukčević, koji mi je kazao da će mi svaki dan biti ovakav”.
Poslanik Novica Stanić optužio je 2012. godine Pejovića da mu je prijetio nakon što je u parlamentu pomenuo Pejovićeve poslove na sjeveru.
Pejović je bio suvlasnik kompanije Gradir Montenego koja je gazdovala rudnikom Šuplja stijena u Pljevljima. Crvenu vrpcu presjekao je Đukanović. Dok je vodio rudnik, jedan od zapošljenih podnio je prijavu tužilaštvu tvrdeći da ga je Rajko Kovačević, poslovođa i Pejovićev kum, tjerao da glasa za DPS. Kovačević je to potvrdio, ali se pravdao da je to navodno radio u šali. Pejovića su radnici optuživali i za nezakonite otkaze koje su dobili nakon što su tražili povišice, pozivajući se na težak posao koji im narušava zdravlje. Siledžijski, u svom stilu, Pejović ih je otpustio uz obrazloženje da im se dalje ne narušava zdravlje.
Gradir je Pejovića podržao u trci za Trinaestojulsku nagradu, dok pred sudovima još traje spor između njega i nekadašnjeg partnera u toj kompaniji koji ga je takođe tužio za siledžijstvo, o čemu je Monitor već pisao.
Slovenački biznismen Franc Riemer, jedan od najbogatijih Slovenaca i bivši stopostotni vlasnik Gradira, tereti Pejovića da mu je prevarom preoteo kompaniju oštetivši ga za najmanje osam miliona eura, ne računajući zaradu koju je Pejović ostvario nakon što je rudnik nedavno za 60 miliona eura prodao Poljacima. Riemer je protiv Pejovića, advokata Zorana Vukčevića i izvršnog direktora NLB Montenegro banke u Podgorici Črtomira Mesariča podnio i krivičnu prijavu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici.
Riemer Pejovića i Vukčevića tereti da su pokušali silom i prijetnjama da ga prinude da izađe iz vlasničkog udjela u Gradiru, i da su, pošto u tome nijesu uspjeli, lažnom i nezakonitom dokumentacijom promijenili odnos vlasništva u toj kompaniji u korist Pejovića.
Iako je Reimer jedini uložio novac, a Pejović svega 10 eura, navodi se u prijavi, zbog Pejovićevih konekcija upisani su kao ravnopravni partneri. Pejović se, navodi se u prijavi, Reimeru predstavio kao čovjek sa „jakim vezama u Vladi i predložio da pomogne oko kupovine rudnika “. To je navodno i ispunio: „Pomogao je Riemeru da bez ikakve konkurencije i pod veoma povoljnim uslovima kupi imovinu rudnika”, navodi Slovenac u prijavi. Rudnik koji je kasnije prodat za 60 miliona eura, Reimer je dobio za svega 400 hiljada eura.
Problem je navodno nastao kada je Riemer „otvoreno i iskreno obavijestio partnera Pejovića da je dobio ponudu od porodice Rotšild da im proda rudnik i da je realno očekivati cijenu od oko 230 miliona eura”
„Pejović i Vukčević su po svemu sudeći, tada došli na ideju da Riemera prevarama, iznudama, prijetnjama, falsifikovanjem i korupcijom u Privrednom sudu, eliminišu iz posla i otmu mu vlasništvo”, stoji u krivičnoj prijavi. Slovenac tvrdi da se nakon toga sa njima sastao u hotelu Interkontinental u Beogradu gdje mu Pejović navodno iznosi „šokantnu ponudu” – da mu za njegov udio u kompaniji, koji mu je Riemer poklonio, isplati 10 miliona eura. Tvrdi i da su mu Pejović i Vukčević prijetili fizičkom likvidacijom.
Apelacioni sud je u maju ove godine vratio na ponovni postupak spor između Reimera i Pejovića, nakon što je sutkinja tog suda Mi¬li¬ca Popović presudila u korist Pejovića. Apelacioni sud je presudu Popovićeve pobio zbog, kako je navedeno, bitnih povreda odredbi parničnog postupka.
Pejovićevo poslovanje krase i velika kreditna zaduženja i druge kontrorverze. Ogromna imovina, koju je Pejović krenuo da knjiži početkom 2000-ih, sve od otpada, sva je pod hipotekama. U Srbiji je 2007. godine za dva miliona eura otkupio Partizan Žarkovo, preko čega je postao i vlasnik vrijednih nekretnina u Buljarici. Potom kupuje šećeranu u Ćurpiji za dva miliona eura. U Crnoj Gori ima livnicu, apoteku, hotele na moru i Podgorici. Ta imovina uglavnom je bila založena zbog desetina miliona eura kredita koje je Pejović podizao kod domaćih i inostranih banaka.
Samo na njegovim nekretninama u Budvi, prema evidenciji Uprave za nekretnine, bilo je upisano oko 40 miliona eura kredita, od čega su 23 miliona krediti u NLB u Cirihu. Ostalo su desetine miliona uzetih u NLB Montenegro i Hipo Alpe adria banci.
Pejovićeve kompanije bile su i na spisku sumnjivih kredita koje je Hipo banka izdavala u regionu. Radi se o tri kredita: 5,5 miliona eura koje je Unipromu izdao Hypo Leasing u Crnoj Gori, 2,6 milionaa kod ovdašnje Hipo banke i 1,5 miliona eura koje su Uniprom metali povukli od Hipo banke u Srbiji.
Prema izvještaju NLB Montenegro iz 2011. godine, Uniprom je bio među najvećim dužnicima, sa nenaplaćenim potraživanjima banke od oko tri miliona eura, i kamatom od oko 300 hiljada eura. Monitor je već ukazivao: Pejović je istovremeno jedan od najvećih deponenata banke, sa višemilionskim depozitima. Preko Pejovićevih kompanija su očito u legalne tokove ušli ogromni novci kroz bankarski sektor, dok su njegovi milioni i nekretnine založeni u bankama. Zašto?
Kandidat Pejović je po mjeri ove vlasti. A kad se probije led, nema granica. Za koju godinu možda i Šarić bude na listi.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Komentari
FOKUS
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom