Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (II): Rat protiv mupovaca, Kurda, mudžahedina…

Objavljeno prije

na

DRVENIK, oktobra

Dva dana smo u selima Lovorno, Mihanići, Popovići, Drvenik… Na tom potezu prodefilovalo je još nekoliko jedinica iz Budve, Bara, Nikšića… Za sobom ostavljaju zapaljene, razrušene, opljačkane… kuće, kafane, prodavnice… I dio naših u stopu ih slijedi. Naiđosmo i na spaljenu kuću Tereze Kesovije! Zapalili je, saznajemo, Nikšićani. Niko ne prođe, a da ne pogleda zgarište, razrušeni bazen, izrovano dvorište, potpuno sagoreli automobil… Čuju se dobacivanja – eto joj pa neka sad pjeva Tuđmanu po Dubrovniku… Sjetih se nedavnog Terezinog koncerta u Titogradu na kojem je i pjevala i govorila “svojim dragim Crnogorcima”. Rado sam slušao i Terezine pjesme. Znam da od ovih ovdje nikome ništa nije skrivila popularna pjevačica, ali u ovoj ostrašćenoj atmosferi uzaludno je bilo šta progovoriti u njenu odbranu. Njima je dovoljno što je ona – Hrvatica. Na putu prema obližnjem selu nađoh par novčanica Nezavisne Države Hrvatske. Uzeh dvije za uspomenu. Nekad sam bio Numizmatičar, ali ovakve novčanice vidim prvi put. I prvi put vidim papirni novac minijaturnog formata. * – Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi, s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje kazalište. Sve sam to činila, a oni sada pale naše, razaraju i uništavaju…
(Tereza Kesovija, Monitor)


MIHANIĆI, oktobra

Konavoska sela već nekoliko dana “osvajamo” iznenađujuće brzo.
– Ukoliko nas milicija ne zaustavi zbog nedozvoljene brzine, uskoro ćemo se kupati na dubrovačkim plažama, šali se vojska.
– Sreća naša što ne znaju kakva je ovo rulja, a da otuda krene dvjesta hrabrih momaka otjerali bi nas do Bugarske! Oni najratoborniji zariču se da će Novu godinu čekati usred Dubrovnika! Koju, pitaju ih drugi. I njihovu katoličku i našu pravoslavnu, odgovaraju im, pozdravljajući ih sa tri prsta.
– Bože dragi, ako bih do tada ostao u rezervi, poludio bih i ja i moja porodica, uzvraća prosijedi Milan, već umoran od rata.
– Ma, kakva vas je nova godina snašla. Pustiće nas čim navršimo četrdeset pet dana, tješi ga drug. – Zar nam nijesu tako obećali?

Rasprava o povratku kućama se nastavlja, dok pratimo “akciju” jedne jedinice u obližnjem selu. Na povisokom stablu vijori šahovnica. Grupa strijelaca i snajperista zainatila se da je skine, ali i pored kiše metaka ona odolijeva iako je sva izrešetana. Konačno, poslije skoro polučasovne pucnjave, meci prepoloviše jarbol i njegov gornji dio pade zajedno sa zastavom… Sada, poslije višednevnog ratnog iskustva, osjećamo se mnogo sigurnije. Navikli smo se na pucnjavu i miris baruta, upoznali teren, znamo da se ispred nas, na prvim borbenim linijama, nalaze druge jedinice, a od nekoliko starijih mještana, koji su se predali ili su zarobljeni, saznajemo da su se ostali masovno razbježali uoči dolaska crnogorskih rezervista. Plašili su nas vijestima da dolaze crnogorski četnici koji sve pred sobom kolju i pale, pa je narod bezglavo bježao. Neki su pobjegli u Herceg Novi, drugi u Dubrovnik, Zagreb… Mi smo stariji ljudi i nijesmo htjeli da ostavimo imanja i stoku, pa što nam Bog da, pričaju uplašene starine. Oni koji nisu htjeli da bježe iz svojih domova kažu da su mnogi ovdašnji mladići mobilisani mimo svoje volje u hrvatski MUP i vojsku. Tvrde da je i na ovim prostorima Tuđman morao da pobijedi makar za njega niko i ne glasao! A glasali su mnogi iz golog straha. I nije, kažu, istina, da je Tuđman ikad dolazio u selo Lovorno, a još manje da mu je tamo bio pripremljen vo pečen na ražnju, kako su svojevremeno pisale neke crnogosrke i beogradske novine!

* (…) Pratio sam kako je nikla, kako je njegovana i kako je odlakavila laž da Hrvati imaju pretenzije na crnogorski teritorij, laž čija je posljedica oružani sukob i službeni zahtjev za korekcijom granica između Crne Gore i Hrvatske. Kao, Crnoj Gori prijeko potreban poluotok Prevlaka! Uvjeravam vas da prije koji tjedan većina Hrvata nije ni znala gdje je taj poluotok i da nema ozbiljnog hrvatskog političara koji bi mislio na osvajanje bilo čijeg teritorija, a pogotovo na osvajanje crnogorske zemlje. Ako su Hrvati zainteresovani za status svoje manjine u Crnoj Gori, taj problem žele riješiti u skladu s civiliziranim normama o ljudskim pravima, a ne osvajanjem tuđe zemlje, što danas ne čini nijedan civilizirani narod (…) Vas lažu, čestiti Crnogorci, kad vam kažu da, jurišajući na Dubrovnik, ratujete protiv ustaša, protiv plaćenika i protiv “Tuđmanovih bojovnika”. Kad pucate, vi pucate na Hrvate, na cvijet hrvatske mladosti koji s ustaštvom, plaćenicima i partijskom vojskom nema ništa…”

(Ivan Aralica: “Poslanica Crnogorcima”, “Slobodna Dalmacija”, 21. X 1991.)

* I pored uvjeravanja rijetkih mještana da je ovaj kraj pust, nismo sigurni da nas neko neće napasti. Ovo je, ipak, rat! I tuđa teritorija, a skoro svakog dana ovuda provoze zarobljenike prema Herceg-Novom. Na opreznost nas upozoravaju i starješine, a i uznemirujuće radio-vijesti.

Svakodnevno Radio Crne Gore javlja da je neko od rezervista poginuo ili ranjen na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu, da ovim terenima danonoćno vršljaju grupe opasnih diverzanata koji ne prezaju ni od čega! Potreseni i zabrinuti takvim vijestima, razmišljamo o svojoj tragičnoj sudbini i našim uglavnom nezbrinutim porodicama, iako se trudimo da nečim drugim odagnamo sumorne misli… Radio Crne Gore, uz “Pobjedu”, ovdje nam je i dalje jedina veza sa svijetom. Svaka četa dobila je po jedan prijemnik još u Doljanima, a mnogi su ih “kupili” u odvašnjim kućama, pa od njih uši ne odvajaju. Uveče se masovno, kao po komandi, prati večernji dnevnik. Bez riječi slušamo ratne izvještaje strepeći da li će spiker među imenima poginulih i ranjenih pročitati nekoga od naše rodbine, prijatelja, poznanika…
– Kako lažu ne bi me čudilo da pročitaju da sam i ja poginuo, dobacuje plećati tridesetogodišnjak u “mupovskoj” jakni, dok ispija sa svojim društvom flašu “balantajna”. A Radio svakodnevno izvještava o mudžahedinima, Kurdima, Šiptarima… koji u ustaškim uniformama kao plaćenici ratuju protiv nas na ovim terenima. Mi još nijednog nismo vidjeli!
Darko nam tim povodom ispriča svoju zgodu. Bio, kaže, nedavno kući, pa baba navalila da joj priča svoje ratne doživljaje. U neko doba, baba ga zapita:
– A, moj sine, sretaš li i ti tamo naoružane kurve?
– Ma, kakve kurve, bako?
– Pa, radio stalno javlja da u ustaškoj vojsci ratuju i kurve!
Nagluva baba, pa Kurde prekrstila u – kurve! Smijeh se još ne stiša, a započe nova priča o istoj temi. Ispriča je Vojo. Nedavno sam, kaže, bio i ja kod svojih. Jedne večeri na dnevniku Televizije Crne Gore najaviše da će gledaocima prikazati Kurda koji ratuje u ustaškim jedinicama. I, pred kamerama se pojavi brkati rmpalija.
– Kako se ti zoveš, upita ga osorno reporter.
– Ja sam Božo Trklja, odgovori mu ovaj.
– Jesi li ti u zengama ili u hadezeovcima, uslijedi novo pitanje reportera.
– Ni u jednima, ni u drugima. Ja sam ti, bolan, vozač kamiona iz Korita, odgovori zbunjeni čovjek.
– kraj razgovora sa “pravim” Kurdom! U tom trenutku kamera hvata zbunjenog voditelja kako se rukama drži za glavu… Opet se razliježe smijeh… Neki povikaše treba, dok rat traje, zatvoriti i Radio, i Televiziju, i “Pobjedu”, a novinare lažove dovesti na prve borbene linije… Iz susjedne grupe zagalamiše: “Prekinite, da čujemo šta radio javlja…”

* Razbijene ustaške horde i razni bjelosvjetski Tuđmanovi plaćenici – među kojima ima Kurda, Bugara, Rumuna, Turaka, Iračana, pa čak i Filipinaca – pružaju posljednji otpor jedinicama JNA i rezervistima koje su stigle nadomak Dubrovnika.

(“Rat za mir”, I )
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo