Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (II): Rat protiv mupovaca, Kurda, mudžahedina…

Objavljeno prije

na

DRVENIK, oktobra

Dva dana smo u selima Lovorno, Mihanići, Popovići, Drvenik… Na tom potezu prodefilovalo je još nekoliko jedinica iz Budve, Bara, Nikšića… Za sobom ostavljaju zapaljene, razrušene, opljačkane… kuće, kafane, prodavnice… I dio naših u stopu ih slijedi. Naiđosmo i na spaljenu kuću Tereze Kesovije! Zapalili je, saznajemo, Nikšićani. Niko ne prođe, a da ne pogleda zgarište, razrušeni bazen, izrovano dvorište, potpuno sagoreli automobil… Čuju se dobacivanja – eto joj pa neka sad pjeva Tuđmanu po Dubrovniku… Sjetih se nedavnog Terezinog koncerta u Titogradu na kojem je i pjevala i govorila “svojim dragim Crnogorcima”. Rado sam slušao i Terezine pjesme. Znam da od ovih ovdje nikome ništa nije skrivila popularna pjevačica, ali u ovoj ostrašćenoj atmosferi uzaludno je bilo šta progovoriti u njenu odbranu. Njima je dovoljno što je ona – Hrvatica. Na putu prema obližnjem selu nađoh par novčanica Nezavisne Države Hrvatske. Uzeh dvije za uspomenu. Nekad sam bio Numizmatičar, ali ovakve novčanice vidim prvi put. I prvi put vidim papirni novac minijaturnog formata. * – Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi, s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje kazalište. Sve sam to činila, a oni sada pale naše, razaraju i uništavaju…
(Tereza Kesovija, Monitor)


MIHANIĆI, oktobra

Konavoska sela već nekoliko dana “osvajamo” iznenađujuće brzo.
– Ukoliko nas milicija ne zaustavi zbog nedozvoljene brzine, uskoro ćemo se kupati na dubrovačkim plažama, šali se vojska.
– Sreća naša što ne znaju kakva je ovo rulja, a da otuda krene dvjesta hrabrih momaka otjerali bi nas do Bugarske! Oni najratoborniji zariču se da će Novu godinu čekati usred Dubrovnika! Koju, pitaju ih drugi. I njihovu katoličku i našu pravoslavnu, odgovaraju im, pozdravljajući ih sa tri prsta.
– Bože dragi, ako bih do tada ostao u rezervi, poludio bih i ja i moja porodica, uzvraća prosijedi Milan, već umoran od rata.
– Ma, kakva vas je nova godina snašla. Pustiće nas čim navršimo četrdeset pet dana, tješi ga drug. – Zar nam nijesu tako obećali?

Rasprava o povratku kućama se nastavlja, dok pratimo “akciju” jedne jedinice u obližnjem selu. Na povisokom stablu vijori šahovnica. Grupa strijelaca i snajperista zainatila se da je skine, ali i pored kiše metaka ona odolijeva iako je sva izrešetana. Konačno, poslije skoro polučasovne pucnjave, meci prepoloviše jarbol i njegov gornji dio pade zajedno sa zastavom… Sada, poslije višednevnog ratnog iskustva, osjećamo se mnogo sigurnije. Navikli smo se na pucnjavu i miris baruta, upoznali teren, znamo da se ispred nas, na prvim borbenim linijama, nalaze druge jedinice, a od nekoliko starijih mještana, koji su se predali ili su zarobljeni, saznajemo da su se ostali masovno razbježali uoči dolaska crnogorskih rezervista. Plašili su nas vijestima da dolaze crnogorski četnici koji sve pred sobom kolju i pale, pa je narod bezglavo bježao. Neki su pobjegli u Herceg Novi, drugi u Dubrovnik, Zagreb… Mi smo stariji ljudi i nijesmo htjeli da ostavimo imanja i stoku, pa što nam Bog da, pričaju uplašene starine. Oni koji nisu htjeli da bježe iz svojih domova kažu da su mnogi ovdašnji mladići mobilisani mimo svoje volje u hrvatski MUP i vojsku. Tvrde da je i na ovim prostorima Tuđman morao da pobijedi makar za njega niko i ne glasao! A glasali su mnogi iz golog straha. I nije, kažu, istina, da je Tuđman ikad dolazio u selo Lovorno, a još manje da mu je tamo bio pripremljen vo pečen na ražnju, kako su svojevremeno pisale neke crnogosrke i beogradske novine!

* (…) Pratio sam kako je nikla, kako je njegovana i kako je odlakavila laž da Hrvati imaju pretenzije na crnogorski teritorij, laž čija je posljedica oružani sukob i službeni zahtjev za korekcijom granica između Crne Gore i Hrvatske. Kao, Crnoj Gori prijeko potreban poluotok Prevlaka! Uvjeravam vas da prije koji tjedan većina Hrvata nije ni znala gdje je taj poluotok i da nema ozbiljnog hrvatskog političara koji bi mislio na osvajanje bilo čijeg teritorija, a pogotovo na osvajanje crnogorske zemlje. Ako su Hrvati zainteresovani za status svoje manjine u Crnoj Gori, taj problem žele riješiti u skladu s civiliziranim normama o ljudskim pravima, a ne osvajanjem tuđe zemlje, što danas ne čini nijedan civilizirani narod (…) Vas lažu, čestiti Crnogorci, kad vam kažu da, jurišajući na Dubrovnik, ratujete protiv ustaša, protiv plaćenika i protiv “Tuđmanovih bojovnika”. Kad pucate, vi pucate na Hrvate, na cvijet hrvatske mladosti koji s ustaštvom, plaćenicima i partijskom vojskom nema ništa…”

(Ivan Aralica: “Poslanica Crnogorcima”, “Slobodna Dalmacija”, 21. X 1991.)

* I pored uvjeravanja rijetkih mještana da je ovaj kraj pust, nismo sigurni da nas neko neće napasti. Ovo je, ipak, rat! I tuđa teritorija, a skoro svakog dana ovuda provoze zarobljenike prema Herceg-Novom. Na opreznost nas upozoravaju i starješine, a i uznemirujuće radio-vijesti.

Svakodnevno Radio Crne Gore javlja da je neko od rezervista poginuo ili ranjen na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu, da ovim terenima danonoćno vršljaju grupe opasnih diverzanata koji ne prezaju ni od čega! Potreseni i zabrinuti takvim vijestima, razmišljamo o svojoj tragičnoj sudbini i našim uglavnom nezbrinutim porodicama, iako se trudimo da nečim drugim odagnamo sumorne misli… Radio Crne Gore, uz “Pobjedu”, ovdje nam je i dalje jedina veza sa svijetom. Svaka četa dobila je po jedan prijemnik još u Doljanima, a mnogi su ih “kupili” u odvašnjim kućama, pa od njih uši ne odvajaju. Uveče se masovno, kao po komandi, prati večernji dnevnik. Bez riječi slušamo ratne izvještaje strepeći da li će spiker među imenima poginulih i ranjenih pročitati nekoga od naše rodbine, prijatelja, poznanika…
– Kako lažu ne bi me čudilo da pročitaju da sam i ja poginuo, dobacuje plećati tridesetogodišnjak u “mupovskoj” jakni, dok ispija sa svojim društvom flašu “balantajna”. A Radio svakodnevno izvještava o mudžahedinima, Kurdima, Šiptarima… koji u ustaškim uniformama kao plaćenici ratuju protiv nas na ovim terenima. Mi još nijednog nismo vidjeli!
Darko nam tim povodom ispriča svoju zgodu. Bio, kaže, nedavno kući, pa baba navalila da joj priča svoje ratne doživljaje. U neko doba, baba ga zapita:
– A, moj sine, sretaš li i ti tamo naoružane kurve?
– Ma, kakve kurve, bako?
– Pa, radio stalno javlja da u ustaškoj vojsci ratuju i kurve!
Nagluva baba, pa Kurde prekrstila u – kurve! Smijeh se još ne stiša, a započe nova priča o istoj temi. Ispriča je Vojo. Nedavno sam, kaže, bio i ja kod svojih. Jedne večeri na dnevniku Televizije Crne Gore najaviše da će gledaocima prikazati Kurda koji ratuje u ustaškim jedinicama. I, pred kamerama se pojavi brkati rmpalija.
– Kako se ti zoveš, upita ga osorno reporter.
– Ja sam Božo Trklja, odgovori mu ovaj.
– Jesi li ti u zengama ili u hadezeovcima, uslijedi novo pitanje reportera.
– Ni u jednima, ni u drugima. Ja sam ti, bolan, vozač kamiona iz Korita, odgovori zbunjeni čovjek.
– kraj razgovora sa “pravim” Kurdom! U tom trenutku kamera hvata zbunjenog voditelja kako se rukama drži za glavu… Opet se razliježe smijeh… Neki povikaše treba, dok rat traje, zatvoriti i Radio, i Televiziju, i “Pobjedu”, a novinare lažove dovesti na prve borbene linije… Iz susjedne grupe zagalamiše: “Prekinite, da čujemo šta radio javlja…”

* Razbijene ustaške horde i razni bjelosvjetski Tuđmanovi plaćenici – među kojima ima Kurda, Bugara, Rumuna, Turaka, Iračana, pa čak i Filipinaca – pružaju posljednji otpor jedinicama JNA i rezervistima koje su stigle nadomak Dubrovnika.

(“Rat za mir”, I )
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo