Povežite se sa nama

DUHANKESA

Vjetrobran trabanta

Objavljeno prije

na

Majko, ne odvraćaj me! Rekao sam, i tako ću učiniti: objesiću se o ovu granu, čim bude dovoljno visoka. – Mati mog prijatelja preklinjući pogleda u mene. U rukama je držala tacnu sa tanjirima i spremljenom salatom. Mi smo od jutra sjedili za stolom u dubokoj hladovini razgranate trešnje; na stolu, uz rubove šahovske table, nekoliko knjiga poezije, papiri jednog rukopisa, bocun rakije od zelenog kristala i dvije čašice. Usred maja. Prelivi guste trave, jarki ornamenti iscrtani rascvjetalim maslačkom, pjege sunčevog svjetla kroz sjene dva gusta lješnika, sve se to splotilo u bešumni titraj, prelijevajući cijelu baštu dahom venecijanski zelenog taloga. – Tintoretova nepoznata slika! – rekoh. – ostala je nepoznata ne samo svijetu nego i njemu samom. Slika koju je cijelog života sanjao i zbog koje nije prestao slikati. Bio se zarekao da će prestati sa slikanjem kada naslika tu svoju sliku iz snova! Zato je i slikao do kraja života, jer tu sliku nikada nije mogao prenijeti na platno! Evo je, ova tvoja bašta, to je ta slika Rado!
Siesta fabulosa – to naše dugo planirano plandovanje u raskoši kasnog proljeća, sve do ovog trenutka teklo je da bolje ne može biti! I sada ta priča o vješanju!? I to baš o ovu granu, ove trešnje pod kojom smo već satima uživali!? Rada, majka mog prijatelja spusti poslužavnik i očajna poče kršiti ruke. – Kako možeš govoriti o slikama, dok ovaj moj sin govori svašta, ne daj mi Bože!?
– Ništa ti ne brini. Uhvatimo ga za riječ! Rekao je za ovu granu, kad dovoljno poraste. Znači, treba još jedno pedalj – najviše dva da poraste!? Evo neka obeća da će do tada paziti na sebe, a kada grana stigne tako visoko, prosto mu bilo i od ljudi i od mene, njegovog prijatelja, i od tebe, njegove majke Rado, i od Boga! Jer ono što ne znate ni ti, ni on, otklanja svaku brigu, a tebe, dragi moj Milane, obavezuje da živiš koliko ti je dato. Jer, znajte, da grane ne rastu u vis! Ni na jednom drvetu! Ostanu na visini na kojoj su bile kada su izdžikljale iz stabla!
I evo nas, opet pod istom trešnjom, ovog puta pred kraj aprila, čitavih 11 godina kasnije! Ona grana je u dlaku na istoj visini. Milan se prenemaže: – Eh kako se zenuh onda! A zaista nisam znao da grane ne rastu u visinu, nego da raste samo vrh drveta! – Majka Rada donese salatu i kriške bijelog sira, pa uđe poslom u kuću. Ostavismo se šaha. Dignem čašu i nazdravim: – Nikada mi nisi rekao šta te navelo na onaj naum!?
– Jedna Jelena – reče. Počeli smo kada sam je uvjerio da odnos ljubavi nije odnos reciprociteta! Kada partneri imaju jednaka prava i slobode, to je poslovni odnos. Strast i ljubav su iznad svakog reciprociteta. Strast je neograničena vlast na ograničeno vrijeme. Ljubav je neograničena vlast na neograničeno vrijeme! Onaj ko voli, ne misli na nikakvu razmjenu; ljubav živi od onoga što je vrijednije od bilo kakve protivusluge. Ljubav je iznad svakog dara i svakog uzdarja! Nema ni uzvraćene, ni neuzvraćene ljubavi! Ljubav je apsolutna situacija. Život izvan ljubavi, regulisan je proporcijom uloženog kapitala (rada, vremena…) i očekivanog profita: život u ljubavi ne mari za proporcije i kalkulacije, za investicije, kao ni profit! Ulaže li išta Sunce time što svijetli i grije!? I šta bi moglo biti proporcionalno visok profit za to što čini za nas i sav život na svijetu!?
I tako, postao sam njen trabant. Pratilac koji daje sve, a ne traži ništa! Apsolutno predan, vjeran, apsolutno srećan; imali smo neograničenu vlast jedno nad drugim, i to na neograničeno vrijeme. I malo prije onog razgovora pod trešnjom, od prije 11 godina, izletila je jedna njena riječ. Kao kada kamenčić fijukne sa šlepera i udari u vjetrobran. A duša je srča: začas pukne. Još sam trabant – ali sa naprslinom preko cijelog vjetrobrana.
– Pa promijeni vjetrobran – pokušah da se našalim! Ništa lakše nego da zamijeniš stari i staviš novi vjetrobran!
Zajedno smo pokušali – reče ozbiljno i zamišljeno. Ali nije pomoglo. Ta naprslina se uvijek pojavi kad god pogledam kroz svoj vjetrobran. Od tada, moja ljubav je naprsnuti vjetrobran trabanta. Baš kao što ova grana trešnje stoji na visini na kojoj je izbila i ta naprslina je još tamo gdje je bila kada se pojavila!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

 

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kobne čari šizofrenične slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imperativ šizofrene slobode je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda

 

Ništa nije tako zavodljivo kao sloboda i ništa nije tako važno kao pravo da čovjek slijedi svoju sreću! Zato čovjek iznad svega cijeni slobodu da mijenja svijet u skladu sa zahtjevima sopstvene sreće. Manipulatorima ljudske duše to je dalo ideju: ubijedi srećne ljude da nisu srećni, ponudi im drugu viziju sreće i proglasi slobodu da slijede tu sreću, za njihovo suvereno pravo i obavezu! Tako je izvornu slobodu zamijenila šizofrenična sloboda. Njen imperativ je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda! Tvoja “sloboda“ je tvoje ropstvo! Ideja revolucije, kao prava i obaveze ljudi da mijenjaju svijet u ime svoje sreće, zamijenjena je perfidnim ideološkim zahtjevom da sebe prihvatiš kao grešku, svoj život kao zabludu, svoju slobodu kao ropstvo! Velika stranputica slobode počinje tu. Šizofrenična sloboda postaje opšta obaveza. Naređenje. Zavodljivost neograničene slobode zaslijepila je ljude. Niko nije ni pomislio da sam pojam naređenja isključuje slobodu,  da se ne može biti slobodan po naređenju! Niti da ti naređenje da iz korijena “slobodno“ promijeniš svoj život i sebe (na tačno propisan način!), zapravo ne derogira tvoje pravo da takvu promjenu odbiješ!

Feministički pokret je započet kao pokret za emancipaciju žene. Emancipaciju od koga? Od sebe kakva je bila do tada.  Konkretno, emancipaciju odnosno, oslobođenje sebe od žene-supruge, žene-domaćice, žene-majke. Od poziva na oslobođenje, pokret za emancipaciju žene preko noći se pretvorio u imperativ,  naređenje – u flagrantnu suprotnost slobode. Umjesro emancipacije,  naređena sloboda dovela je žene u šizofreničnu situaciju, a obavezama supruge, domaćice, majke, dodala je nove, znatno složenije obaveze. Emancipacija kao društveni imperativ, razorila je  društvenu žensku solidarnost i unijela među njih rascjep, nezadovoljstvo i neravnopravnost. Iako su ravnopravne (makar i formalno) sa muškarcima, žene su postale  neravnopravne između sebe. One koje su iz bilo kog razoga, ostale samo supruge, domaćice i majke, društveno su degradirane kao neuspješne, nesposobne, dostojne sažaljenja. One koje se u toj “neemancipiranoj“  ulozi osjećaju zadovoljne i potpuno ostvarene, osuđene se kao zatupljenje sluškinje  i mašine za rađanje djece. Svoj jad, nezadovoljstvo, traume i frustracije sopstvenog života, emancipirane žene prikrivaju omalovažavanjem i prezirom načina života kojim žive takve “neemancipirane“ žene. Neuporediva društvena važnost porodice, vrijednost života provedenog u uzajamnoj ljubavi, zajedničkom održavanju doma,  radostima potpune posvećenosti sopstvnoj djeci,  javno je stigmatizirana. Šta je  mogla ponuditi “emancipoacija“, osim psihološkog mehanizma kompenzacije!?

Nakon feminističke emancipacije kao promjene tradicionalno ključne društvene uloge žene, na velika zvona došlo je naređenje za slobodnu promjenu sopstvenog pola. Zašto robovati Prirodi? Zašto se pokoriti slijepoj slučajosti svog pola, kad postoji pravo na slobodu izbora? Ko može biti srećan ako ne može slobodno izabrati svoj pol!? Simon de Bovoar je svojom suludom tvrdnjom da „..je pol socijalna a ne fiziološka kategorija, te da se podjela na ‘muško’ i ‘žensko’ profilira pod uticajem vaspitanja u periodu od 5-te do 7-me godine“, raspalila veliki požar kobnih čari šizofrenične slobode!  Seksualna orijentacija je takođe proglašena za  ličnu slobodu i tako otvorila duboku kataklizmičku pukotinu šizofrenične slobode u topografiji ljudskog roda. Ako si žena, a ne sviđa ti se što si žena – postani muškarac! Ako nisi srećan što si muškarac – postani žena!

Ako nas pol čini nesrećnima, zašto uopšte imati pol? Činjenica da živiš u radikalno binarnom svijetu (Dan i Noć, Plus i Minus, Muško i Žensko, Život i Smrt), ne ukida tvoju obavezu da sebe  slobodno odrediš kao nebinarno biće!  Grupa Nemo, je najavila nebinarnog čovjeka  pjesmom The Code, na Eurovision 2024.   Ludilo je kao kretanje tijela u vakuumu. Ima tendenciju da se nikada ne zaustavi. Sljedeći korak šizofrene slobode kao obaveze, predvidljiv je. Nakon pitanja: Zašto ne potražiti sreću  izvan polne binarnosti? –  slijedi novi mamac:  Zašto biti srećan samo kao čovjek ako možeš biti srećan i kao nešto drugo? Savremena hirurgija čini čuda, zašto sebe zatvoriti u jedan oblik? Sada je prilika, sada se živi! Ako ne iskoristiš sada da postaneš minotaur, kentaur, spajdermen, lizardmen, nećeš nikada! Utrkujte se, ko će prvi do te slobode! Podržaće vas oni koji upravljaju svijetom.

Na kraju krajeva, mnogo je jednostavnije vladati nakazama nego ljudima.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo