Povežite se sa nama

REGION

VOJISLAV ŠEŠELJ U SRBIJI: Povratak prošlosti?

Objavljeno prije

na

Drama u vezi s teškom bolešću Vojislava Šešelja, koji je sve vreme boravka u Hagu bio predsednik Srpske radikalne stranke, završila se odjednom, kako se čini, i brzo i lako. Nakon neuspelog dogovaranja oko njegovog privremenog puštanja na slobodu u junu ove godine, kada Šešelj nije pristao na uslove Tribunala, sud je odjednom od tih uslova odustao i bez formalnog Šešeljevog pristanka, samo uz garancije Vlade Srbije, pustio ga da redovnim letom 12. novembra stigne u Beograd.

Zašto je Tribunal u Hagu ovako odlučivao nije sasvim jasno, ali nije prvi put da se donose odluke o privremenom puštanju na slobodu koje ne sadrže stroge uslove. Setimo se nemarnog odnosa Tribunala prema Ramušu Haradinaju, koji je kao optuženik na privremenoj slobodi, aktivno učestvovao u predizbornoj kampanji. Vojislavu Šešelju su u junu postavljeni veoma restriktivni uslovi, sa zabranom javnog nastupanja i stroge kontrole kretanja da ne bi došlo do kontakata sa žrtvama i svedocima. Po svemu sudeći, sada je odlučilo pogoršanje Šešeljevog zdravstvenog stanja i njegovo ranije odbijanje da se podvrgne hemoterapiji u specijalnoj izolaciji. No, ima i mišljenja da je za Tribunal koji Šešelja drži u pritvoru već dvanaestu godinu, ovo bilo i zgodno opravdanje da bar napravi pauzu u uzaludnim pokušajima da pronađe kakvu-takvu strategiju ne bili se proces okončao presudom i slučaj Šešelj skinuo s dnevnog reda.

Vojislav Šešelj je koristio sve pravne (i nepravne) mogućnosti da oteža rad suda, uključujući i uvrede zbog kojih je posebno sankcionisan. Ambiciozno sastavljena optužnica ispostavilo se da stoji u nekim delovima na klimavim nogama, to jest na nekim nepouzdanim svedocima koje je Šešelj pritiscima i zastrašivanjima, od svedoka tužilaštva pretvarao u svoje. Iz današnje perspektive Šešeljeva haška odiseja, mora se priznati, liči na pažljivo režirani subverzivni projekat nekog mastermajnda, s namerom da ovaj sud baci na kolena. Šešelj je tu ambiciju stalno isticao, a u Beogradu je okupljenim pristalicama poručio da ga je sud nasilno izbacio iz pritvora, ali da ga je on pobedio a „pobedi se u zube ne gleda”.

Da li će ovaj izazivač međunarodne pravde na primeru ICTY, pobrati i političke poene što je danas „bezuslovno” na privremenoj slobodi „iz humanirarnih razloga”, tek će se videti. Radikali prema julskim ispitivanjima agencije Faktor plus beleže porast podrške (4,3 odsto), a sada neke druge agencije tvrde da su prešli cenzus.

SRS je svakako jedna od partija s najvećom dinamikom, iako je od 2012. godine prestala da bude parlamentarna. Sa cepanjem stranke 2008, veliki broj njenih članova i glasača prešao je u SNS, kako su ime svojoj partiji dali Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, do tada „desna i leva ruka” Vojislava Šešelja. Interesantno je, međutim, da su radikali postali velika pa i najveća partija tek po odlasku Šešelja u Hag, februara 2003. Već krajem septembra iste godine beleži se njihov uspon (oko 10 odsto podrške), da bi u kasnijim godinama, kao u julu 2008, dostizao i do 34 odsto. Pad je vrtoglav s odlaskom Tomislava Nikolića: samo devet odsto u junu 2009, a godinu dana kasnije 5,3 odsto. Najveća Nikolićeva muka dok je bio radikalski lider bila je slaba koaliciona moć SRS koja je bila i jedina prepreka njihovom dolasku na vlast. Prelomom u jesen 2008, za samog Nikolića ali i Vučića, taj problem je polako odložen ad acta.

Uprkos euforičnom dočeku Vojislava Šešelja na aerodromu, ispred sedišta stranke u Zemunu i njegove kuće u Batajnici, najave mitinga i velike političke aktivnosti sa ciljem rušenja „izdajničke vlasti”, pitanje je koliko će porasti politički uticaj radikala u narednom periodu, ali i kakva će biti politika njenog lidera. Pod pretpostavkom uspešnog lečenja (iako Šešelj izjavljuje da mu je politika a ne zdravlje na prvom mestu), rejting radikala će verovatno rasti, ali je pitanje hoće li, kada i kako ugroziti poziciju ne samo vladajuće SNS, već i drugih desno orijentisanih partija koje žele da ojačaju ili se vrate na političku scenu. Isto je tako naizvesno da li bi stara i nova desnica ulazila u saveze sa radikalima, posebno s obzirom na Šešeljev dosadašnji politički ekstremizam.

Pitanje je i hoće li Šešelj nastaviti dosadašnju politiku na isti način i koliko će ona biti odbijajuća za one koji traže ili su već našli novu populističku retoriku. U avionu je već objasnio da nije tačno da će se svetiti svojim „izdajnicima”, te da je to rekao samo u vezi s očekivanjem da će vlast u Srbiji ispuniti njegove zahteve, ali da se s „izdajnicima” neće rukovati! Rekao je, navodno, i to da je Vučić „pametan”, a da Nikolić mora da odgovara zbog načina na koji je stekao diplomu.

Iako mora da je bio zadovoljan gužvom koju su njegove pristalice napravile, Šešelj je ipak delovao kao čovek u nekakvom „antiklimaksu”, kao da je sve što ga je dočekalo njemu samom nekada izgledalo drugačije. Zato je pitanje: da li je i koliko je suđenje u Hagu promenilo Šešelja i da li će se on zadovoljiti onim što mu sopstvena politička prošlost danas nudi u Srbiji? Karte su se izmešale, jedan drugi političar je SRS učinio velikom partijom i pod drugim imenom i sa drugačijom politikom, doveo je na vlast. Takvu, kakvu bi poželeli i Milošević ali i Tito, bez značajnije i uticajnije opozicije, bez disidentstva, gotovo bez nezavisnih medija i uticajnih pojedinaca i sve to uz podršku i Zapada ali i Istoka.

Vojislav Šešelj se više puta tokom ‘90-ih i na početku 2000-ih nudio da ode u Haški tribunal. Otišao je 24. februara 2003, pošto je u januaru te godine protiv njega podignuta optužnica za zločine protiv čovečnosti i za kršenje zakona i običaja ratovanja, u okviru tzv. udruženog zločinačkog poduhvata. Terećen je za zločine u Vukovaru, okolini Sarajeva, Nevesinju, Mostaru, Zvorniku i u nekim delovima Vojvodine. Postojale su tri verzije optužnice tokom suđenja, a njegov kraj obeležila je afera sa sudijom Frederikom Harhofom, čije je pismo o pritiscima na sudije od predsednika suda Teodora Merona, dospelo u danske i svetske medije. Šešelj je vešto iskoristio buku koja se digla oko Harhofovog pisma kolegama, i zatražio da se taj sudija izuzme iz pretresnog veća koje njemu sudi zbog, navodnih predrasuda prema optuženicima srpske nacionalnosti. Uspeo je u tome (specijalno veće je zaključilo da je Harhof u pismu pokazao da je pristrasan), a zatim se usprotivio naimenovanju novog sudije (čime je proces trebalo da se produži dok se novi sudija ne upozna s predmetom), a ne okonča puštanjem optuženog na slobodu ili vraćanjem čitavog postupka na početak.

Iako je izricanje presude prvobitno bilo zakazano za 30.oktobar (tužilaštvo je tražilo osudu na 28 godina zatvora, a Šešelj svoje oslobađanje), pogoršanje Šešeljevog zdravlja izgleda da je pokazalo izlaz i za sud koji je pod sumnjama i za samog Šešelja. Štaviše, interesantno je da je prihvaćen Šešeljev predlog za izuzeće sudije Harhofa baš kada je on izneo krajnje optužujuće navode protiv predsednika suda Merona, sumnjajući na američki pa čak i izraelski politički uticaj na sud. U medijima je bilo mišljenja da se deo sudija obračunao sa svojim „zviždačem” upravo preko Šešelja kojeg je mišljenje Harhofa o sankcionisanju komandne odgovornosti moglo skupo da košta. Osim toga, ovo je prvi slučaj da se sudija menja nakon davanja završnih reči, a tvrdi se da i statut Suda nema precizno uputstvo za takvu situaciju. Novoizabrani član sudskog veća Mandiaje Nijang jedini je tražio da se Šešelj obaveže na set uslova za privremenu slobodu koji su traženi u junu, ali je ostao u manjini. Tako da odlukom o puštanju nije jasno definisana ni uloga srpskih vlasti, a Šešelj je u avionu bio bez pratnje i po dolasku se potpuno slobodno kretao bez vidljivog prisustva predstavnika policije. Upravo kao što bi bilo da je iz Haga došao s pravosnažnom oslobađajućom presudom.

Podsjećanje na Đinđića

Mediji su povodom dolaska Vojislava Šešelja na privremeni dopust radi lečenja, svoje izveštaje dopunjavali i podsećanjem na politiku koju je Šešelj vodio dok je bio na slobodi, ali i iz pritvora. Tako je, režimski TV Pink, insistirao na njegovom odnosu prema ubistvu Zorana Đinđića. Šešelj je, kada ga je o tome ispitivalo srpsko tužilaštvo, rekao: „Ja sam se lično obradovao kada sam čuo da je Đinđić poginuo.” U Beogradu se sada spekuliše da bi Šešelj mogao da ispriča više o onome što zna o okolnostima u zemlji u to vreme i tzv. političkoj pozadini ubistva premijera. Iako je sumnjičen da je i sam učestvovao u njegovoj organizaciji ili da je bio obavešten o namerama ubica (na mitingu pred odlazak najavio je „krvavo proleće” i da će Đinđić „morati na dno reke”), veruje se da bi on, upravo da bi dokazao da nije deo pozadine ubistva, mogao sada da o tome kaže više nego što je ispričao u istražnom postupku. Naravno, u tom TV prilogu nije bilo pomena o tome da je i Tomislav Nikolić tada rekao kako je i Tito pred smrt „imao problema s nogom”, zbog čega se po promeni svoje politike, izvinjavao.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RATKO MLADIĆ U HAGU PRAVOSNAŽNO OSUĐEN NA DOŽIVOTNI ZATVOR: Svi zločini na čelu sa srebreničkim genocidom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tačka stavljena u Hagu proteklog utorka doživotnim zatvorom za počinjene najveće zločine poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju

 

Oko 600 svjedoka i 10.000 dokaznih predmeta potkrijepilo je u novembru 2017. odluke suda u Hagu kojim je predsjedavao Alfons Ori. Njegovo sudsko vijeće izreklo je da: „osuđuje Ratka Mladića na doživotnu kaznu zatvora“. Novo petočlano vijeće je 8. juna ove godine potvrdilo tada donijetu presudu.

Mehanizam za međunarodne krivične sudove koji je naslijedio Haški tribunal, rasformiran nedugo poslije Mladićeve prvostepene presude, izrekao je drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske. On je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Hrvata i Bošnjaka širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika Unprofora za taoce, 1992–1995, za zločine protiv čovječnosti u 15 bosanskih opština: progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje.

Presuda je potvrđena uz suprotno mišljenje predsjednice vijeća – sutkinje Priska Matimba Nijambe iz Zambije. Ova sutkinja bila je članica i sudskog vijeća koje je osudilo Zdravka Tolimira za genocid u Srebrenici. I tada je njeno mišljenje bilo izdvojeno.

Petočlano vijeće je, uz suprotno mišljenje dvoje sudija, odbilo žalbu tužilaštva da je Mladić kriv za genocid i u drugim opštinama.

Presuda proteklog utorka neće spriječiti nadogradnju mita o „generalu oslobodiocu“, osuđenom za najteže zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Poruke iz nekih djelova BiH, Srbije i Crne Gore to potvrđuju.

Reakcije javnosti mogle bi se sumirati u dva pogleda. U jednoj od tirada izvedenih u haškoj sudnici Mladić je tu ustanovu ismijavao  kao „dijete zapadnih sila”, a sebe označio metom NATO saveza. Refren koji se ponavlja od osnivanja suda. S druge strane Serž Bramerc, bivši glavni tužilac Haškog suda za ratne zločine, koji je nadzirao zarobljavanje Mladića, smatra da bi njeovo ime „trebalo uvrstiti na listu najpokvarenijih i najvarvarskijih ličnosti u istoriji“.

Zapadni mediji gotovo jednoglasno prenose priču o „Balkanskom koljaču“. Podsjećaju – kada je sud u Beogradu za vladavine Borisa Tadića dao dozvolu za Mladićevo izručenje u Hag, hiljade ljudi je izašlo na ulice više gradova kako bi se bunili i slavili svog nacionalnog heroja.

Bramerc smatra da je jedan od razloga za velike probleme u bivšoj Jugoslaviji to što nacionalistički političari nakon svakog izricanja presude govore: „To je presuda protiv svih nas!“. Generacije rođene i odrasle nakon mučnih dešavanja devedesetih stasavaju kraj brojnih murala podignutih u slavu „velikom vojskovođi“. „To je otvoreno falsifikovanje istorije“, objašnjava Bramerc.

U regionu dugo svjedočimo istorijskom revizionizmu, a slučaj Mladić je gnusniji od svih.

„Ja ne stičem utisak da smo se pomerili iz devedesetih što se tiče genocida u Srebrenici. Uglavnom se krećemo između dva polariteta – prvi su političari koji otvoreno slave Ratka Mladića kao heroja, a drugi polaritet je negiranje da je u Srebrenici počinjen genocid, već se koriste sintagme da je to bio ‘veliki’ ili ‘strašan’ zločin”, rekla je za RSE Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.

Devedesete su najočiglednije na terenu. „Za mene je Mladić simbol svih užasnih zločina koji su se dogodili tokom rata – naše djevojčice su silovane, dječaci ubijani, samo zato što su Muslimani. Njemci su imali Hitlera, Srbi imaju Mladića”, kazala je Munira Subašić predsjednica udruženja Majke Srebrenice i Žepe, a prenio Rojters.

Glas naroda druge strane može se predstaviti izjavom srpskog ratnog veterana Milije Radovića iz Foče. „Za mene on je ikona i za srpski narod je on ikona. Niko ne može da ga osudi za bilo što, a naročito ne Haški tribunal. On je žrtva međunarodne zavjere mafijaških političara. On je naš čovjek, koji je poštovao pravila rata“, rekao je Radović.

I iz Crne Gore, dodatno polarizovane posljednjih mjeseci, poruke su oprečne.

Iz Vlade se ne oglašavaju povodom noviteta iz Haga, a iz dijela vladajuće koalicije tradicionalni bijes i nepriznavanje odluka suda. Nova srpska demokratija se obrušila na hašku „antisrpsku tvorevinu“. „General Ratko Mladić bio je na čelu slavne vojske koja je vodila odbrambeni rat i koja je spriječila da se srpskom narodu ponove genocid u Jasenovcu, da se ponove klanja u Prebilovcima, Jadovnu, Kozari, i drugim stratištima na kojima su ljudi stradali samo zato što su bili Srbi”, navodi se u saopštenju ove partije. Salučaj Mladić je samo potvrdio – ova svijest je problem sa kojim se mora suočiti Crna Gora, to niko ne može uraditi umjesto nje.

Oni smatraju da je Mladić „nakon svega ostao pobjednik“. Da ovakvo mišljenje dijele i kadrovi po dubini novog sistema vidjeli smo iz facebook reakcije Vladimira Vukovića, spoljnog eksperta u ministarstvu četvorostruke ministrice Vesne Bratić. Nakon što je na društvenim mrežama veličao taze pravomoćno presuđenog ratnog zločinca, raskinut je ugovor sa njim. Vukoviću je progledano kroz prste nakon nedavnog vrijeđanja novinara Nebojše Šofranca.

Iz opozicionog DPS-a poručuju da presudom Mladiću nije samo osuđen ratni zločinac, već i čitavo jedno zlo vrijeme na Balkanu. Da li su zaboravili na ulogu svojih partijskih vođa u zlom vremenu pitaju se mnogi?

Milorad Dodik je zaključio da je ovo pokušaj stvaranja mita o genocidu koji se nije dogodio. Sijanje razdora u BiH nastavio je uoči sjednice Savjeta bezbjednosti. Izjavio je za RTS da će RS i srpski narod na ovoj sjednici predstavljati Aleksandar Vučić, a ne ambasador BiH u Nju Jorku Sven Alkalaj. Ovaj diplomata je na sjednici Savjeta izjavio: „Mladić je poznat kao kasapin sa Balkana, i umrijeće u sramoti, ali pravda je pobjedila, i zato je BiH danas zahvalna”.

Dodikove kolege iz Beograda su se opreznije od njega vrtjele oko haške presude.

Premijerka Ana Branabić rekla je da je Hag presudama udaljio region od pomirenja i da je Srbija u potpunosti posvećena i zalaže se za istraživanje svih ratnih zločina i za privođenje svih koji su optuženi, kao i kažnjavanje odgovornih.

Aleksandar Vučić je u video obraćanju na sjednici SBUN poručio svim Srbima da drže glavu gore i da srpski narod nije osuđen ni za šta. Vučić je osudio „užasan zločin“ u Srebrenici, i rekao da su ljudi oslobođeni za zločine nad Srbima, ali da Srbija i dalje osuđuje sve zločine u regionu i zločince koji su porijeklom Srbi. Optužio je druge zemlje regiona da to ne rade. „Ova vrsta selektivne pravde može da spriječi saradnju, ali mi ćemo gledati u budućnost“, rekao je Vučić i poručio da se Srbija zalaže za mir.

O selektivnosti je govorio i predstavnik Rusije. Po njemu je presuda Mladiću nastavak političke linije koju je imao Haški tribunal, ocjenjujući da to nije institucija pomirenja, već ističe zločine jednih, a zataškava zločine drugih.

U Srbiji postoje i drugačiji glasovi. Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, na tviteru je napisala da bi, povodom izricanja presude Ratku Mladiću, predsjednik Srbije trebalo da moli žrtve za oproštaj jer je Srbija pomagala vojsku bosanskih Srba, čiji su generali osuđeni za genocid, a ne da poziva Srbiju da poštuje srebreničke žrtve da bi jasenovačke ostale upamćene. Ovo je izazvalo reakcije, među kojima su brojne stigle iz vrha SNS-a. Ona je izjavila da će ovakva presuda smanjiti prostor za neko buduće negiranje genocida.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, rekla je za beogradski Danas da se nadala da će Mladića osuditi za genocid i u drugim opštinama, ili bar u opštini Prijedor. Kao glavni nedostatak presude smatra to što nema konekcije sa Beogradom. „Ali i ovakva presuda je vrlo značajna za ono što se dešavalo tokom rata”.

Hrvatska vlada oglasila se saopštenjem u kome kaže da je ovom presudom Ratko Mladić konačno i pravosnažno osuđen za najteže i najokrutnije zločine počinjene na tlu Bosne i Hercegovine.

Ponekada je šutnja najznakovitija. Još se nije oglasio Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Analitičari ukazuju da se nije oglašavao ni tokom prethodne presude Mladiću, a ni one Radovanu Karadžiću.

Iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća navode: „Ova je presuda važan korak u skidanju odgovornosti sa svih budućih generacija srpskog naroda za zločine koje je neko počinio u njihovo ime i treba da bude poruka da se iz zločina ne može izvući nikakva politička niti materijalna korist“.

„Ono na što trebamo obratiti pažnju jeste to da su Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik, koji su bili tvorci udruženog zločinačkog poduhvata, osuđeni za to, ali je taj projekat ostao na plećima Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i sada je pitanje dokle će taj projekat trajati“, kazao je nakon izricanja presude reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. „Smatram da treba učiniti sve da se taj zločinački projekt osujeti i da se u Bosni i Hercegovini vrati stanje kakvo je ono i bilo, a to je pitanje stvaranja zajedničke države Bosne i Hercegovine, države svih građana koji će ovdje živjeti u miru, jedni na druge misliti i jedni drugima pomagati“.

Istoričar Dragan Markovina smatra da je haški sud odigrao važnu ulogu kada su zločini u bivšoj Jugoslaviji u pitanju, kada se radi o dokumentovanju događaja i privođenju zločinaca pravdi. On ocjenjuje da je ova institucija morala doživjeti debakl u vezi sa suočavanjem postjugoslovenskih društava sa prošlošću. „Teško da je moguće i zamisliti školskiji primjer cinizma međunarodne zajednice od činjenice da je osnovala međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, a istovremeno proizvela mirovni sporazum u kojem je legalizirala Republiku Srpsku”, piše Markovina. „Nikakve presude haškog suda ne mogu donijeti pravdu, nakon što je nepravda legalizirana”.

Visoki zvaničnici EU su zadovoljni presudom. „Poricanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca protivrječe najosnovnijim evropskim vrijednostima“, u zajedničkoj izjavi su naglasili Žozep Borel i Oliver Varhelji. Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel je putem tvitera izrazio nadu da će ova presuda pomoći da se bolna prošlost ostavi iza nas, i da se na prvo mjesto stavi zajednička budućnost. Domaći analitičari ovakva očekivanja smatraju u najmanju ruku pretjeranim.

Predsjednik SAD-a Džo Bajden presudu je opisao kao trenutak nade. „Ova istorijska presuda pokazuje da će oni koji čine stravične zločine odgovarati“, rekao je Bajden i iskazao zajedničku odlučnost za sprečavanje da se buduća zvjerstva dogode bilo gdje u svijetu. „Iskreno se nadam da će lideri u regionu poštovati ovu presudu i potvrditi njenu važnost za vladavinu prava“, istakao je Bajden.

Kada je počelo suđenje, Mladić je tražio da se u sudnici pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao generala zna cijeli svijet. „Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem“, pisao je Monitor prije pet godina.

Presudu prije četiri godine dočekao je riječima: „Sve je ovo čista laž“. Sada, osim izjašnjavanja da može pratiti izricanje presude, nije pustio ni glasa.

Dojče vele prenosi riječi Serža Bramerca da je za Mladića važilo pravilo – cilj opravdava sredstvo. „On je porodice žrtava gledao podrugljivo, prijeteći im gestovima i mimikom. Suočili smo ga sa 167 svjedoka – to su bili hrabri ljudi. Nikada nije pokazao kajanje ili barem razumijevanje za njih“.

Nakon izricanja presude, generalov sin Darko Mladić preko RTRS prenio je poruku ševeningenskog osuđenika da se čuva Republika Srpska. „Nije on bitan, već opstanak RS“, rekao je Darko Mladić.

Mnogi sa zebnjom ukazuju na taj jaz: i Prijedor u kojem je na pečetku rata ‘92, ubijeno preko 3.000 Bošnjaka i Srebrenica u kojoj je ‘95 i zvanično počinjen  genocid, pripali su RS. Kao i pola BiH. Svi glavni civilni i vojni tvorci RS osuđeni su u Hagu kao ratni zločinci. To svjedoči o svijetu u kojem živimo.

 

Odjeci pravde

Nesvakidašnje scene viđene su u Konjević polju par dana prije izricanja presude Ratku Mladiću. Nakon dugogodišnje pravne bitke crkva u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju kod Bratunca, porušile su vlasti RS petog juna. To je nalagala presuda Evropskog suda za ljudska prava 1. oktobra 2019.

Fata Orlović je tokom rata osim muža izgubila još preko dvadeset bližih rođaka. Sa preživjelim članovima porodice našla se u egzilu, da bi po povratku u svoj dom tamo zatekla pravoslavnu bogomolju sagrađenu 1996. Odlučuje se za pravnu bitku. Nakon što je iscrpila sva sredstva u zemlji, slučaj je prenijela u Strazbur. I pobijedila.

Blagoslov za uklanjanje hrama čiji će se mobilijar i iskoristivi djelovi prenijeti u novu bogomolju dao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

Orlovićka je poručila da joj je žao što se na ovaj način uklanja jedna bogomolja, ali da je u isto vrijeme srećna, jer je konačno dočekala da vrati svoje imanje.

„Meni je danas najgore od ovih 20 godina. Ovamo mi nije drago, a ovamo jest mi drago da je moje dvorište slobodno“, rekla je Fata Orlović.

 

Crna Gora i srebrenički genocid

Rezoluciju o genocidu u Srebrenici su predložili poslanici iz sedam opozicionih partija: Genci Nimanbegu, Andrija Popović, Dragutin Papović, Damir Šehović, Ervin Ibrahimović, Raško Konjević i Fatmir Đeka.

Predlog rezolucije podrazumijeva, između ostalog, da Parlament osudi i priznaje da se u Srebrenici jula 1995. godine desio genocid u kom je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, da se zabranjuje javno negiranje postojanja i umanjenja genocida, da se 11. jul proglasi danom sjećanja na žrtve, da se afirmiše mir i stabilnost, te se pozivaju javne institucije da istraže ratne zločine.

Uslijedila je višesatna debata u kojoj se pretresala bliža i dalja istorija zločina na ovim prostorima, relativizovao genocid i predlagali amandmani na tekst rezolucije. Očekuje se da će ona biti usvojena. Poslanice PZP Branka Bošnjak i URE Suada Zoronjić su problematizovale ulogu  DPS-a, koji je među predlagačima rezolucije, u događanjima tokom rata u BiH.

„Treba da se uradi revizija prošlosti. Najviše kaskamo u rješavanju ratnih zločina, zato što je politički vrh Crne Gore učestvovao u ratu”, rekla je Bošnjak. Njena koleginica je konstatovala da je BS, kao koalicioni partner DPS imala dovoljno vremena da usvoji ovakvu rezoluciju. „Deklaracija koju je ponudila Bošnjačka stranka je jednostrana, jer nije prepoznala ulogu svojih koalicionih partnera, svima je jasno ko je punio tenkove gorivom, dok je trajala agresija u BiH, kome je Milo Đukanović pomagao. Ko je deportovao izbjegle Bošnjake iz Herceg Novog koji su pobjegli od vihora rata i ko ih je vratio pod nož u Foču? Ko je učestvovao u ratnohuškačkim pregovorima i koliko su time doprinijeli genocidu u Srebrenici, s obzirom na to da je Đukanović bio dio državnog savjeta odbrane SRJ 1995. godine“, rekla je Zoronjić.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NAKON USTOLIČENJA 46. PATRIJARHA SPC PORFIRIJA: Kojem će se privoljeti carstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti

 

Izabran je 46. patrijarh SPC. Porfirije Perić, vladika zagrebačko-ljubljanski osvojio je 31 glas, njegov duhovnik vladika Irinej bački 30, episkop Jefrem banjalučki 24. Ova tri imena su se našla u kovertama u jevanđelju. Osim njih, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je zaslužio 17, a vladika diseldorfski i cijele Njemačke Grigorije četiri manje.

Nakon ustoličenja, novi patrijarh se obratio besjedom u kojoj je, ne slučajno,   naglasio da za političarenje i parcijalno bavljenje politikom nema vremena. „Savremeni odnosi u društvu pa i savremena politika, shvaćena kao borba različitih partija, često u sebi nose i dosta neprijatnosti, nažalost i neprimerenih odnosa i aktivnosti”.

I  ranije je govorio da ne misli da je crkva politička organizacija koja treba da bude arbitar u događajima i zbivanjima društva. Uz ogradu da zna da postoje „kolege koje ne misle tako i koje postupaju drugačije.”

Igre oko prijestola, naravno, ni ovog puta nijesu mogle proći bez brojnih mistifikacija. Procedura je takva da, nakon što se utvrdi lista vladika koje imaju pravo da budu birani, počinje glasanje kako bi se odredila tri kandidata. Dalja sudbina je u božijim rukama. Mada, mnogi ne vjeruju da je sve prepušteno slučaju.

Vladika koji je opravdano odsutan može svoj glas da povjeri drugom vladici. Medije je najviše zaintrigirao slučaj vladike Lavrentija. On je, kao najstariji, trebao da predsjedava Saborom, a pozicije koje pokriva obezbijedile su mu dva glasa. Usljed zdravstvenih problema jedan glas prenio je na vladiku bačkog Irineja, a drugi Bulovićevom duhovnom čedu vladici zvorničko-tuzlanskom Fotiju. Po oporavku, Lavrentije je izrazio zadovoljstvo izborom patrijarha.

Danas piše kako pojedini crkveni krugovi nezvanično komentarišu da je u njegovom slučaju bila riječ o „političkoj bolesti“. Kao drugi zanimljiv slučaj pominje se izostanak episkopa zapadnoameričkog Maksima, kome zbog korone nije dozvoljeno da prisustvuje izbornom Saboru SPC-u. Navodno, ovaj vladika nije u dobrim odnosima sa kolegom Bulovićem.

Zbog dobrih kontakata sa vrhom države Srbije, naročito sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem sa kojim, kako neki tvrde, ima i porodične veze, vladika Porfirije je odavno viđen kao nasljednik patrijaršijskog trona.

„Vučić je pred izbor novog patrijarha imao samo jedan projektni zadatak, a to je da obezbedi da se u Jevanđelju nađu koverte sa tri imena njegovih favorita. Favorit broj jedan je od početka bio upravo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije”, rekao je za Aljazeeru novinar Nenad Kulačin.

Teolog Jovan Blagojević smatra da na izbor Porfirija nije presudno uticao politički faktor, odnosno predsjednik Vučić, kao i da su oni u korektnim odnosima, a odnosi na tom nivou treba da budu korektni. Ovaj teolog smatra da bi Vučić, da je mogao, izabrao neke sebi bliže ličnosti.

A da je Vučiću veoma važno saglasje sa ckvom  ukazivao je i  Filip Švarm u nedjeljniku Vreme.

„Lako se složiti da je izbor patrijarha SPC uvek bio važan za kreatore državnog i političkog život. Ali, kako deluje, nikome onako važan kao Vučiću”, piše urednik Vremena. Po njemu jedan od najvažnijih razloga je pitanje Kosova. Kako se očekuje veliki pritisak iz EU i SAD, razumijevanje iz vrha SPC-a može biti ključno u toj igri.

Vjerski analitičar Draško Đenović smatra da je to što je Porfirije bio blizak vlasti na kraju materijalizovano. „Verujem da će u njemu predsednik Srbije i uopšte država imati desnu ruku kada su u pitanju stavovi u vezi sa Kosovom, kao i neki drugi gorući stavovi gde je državi potrebna podrška crkve“, ističe Đenović. Ovaj dobar poznavalac prilika tvrdi za VOA da za razliku od starijih vladika, za Perića kosovsko pitanje nije u tolikoj mjeri značajno. „Samim tim što je mlađi mislim da je on mnogo realniji u stavu da je Kosovo praktično izgubljeno za Srbiju. Sad je samo pitanje kako izaći iz toga, a da se izađe kao pobednik”, zaključuje Đenović.

Patrijarh Porfirije je dio besjede nakon ustoličenja posvetio Kosovu. „Kosovo je srce Srbije, pjeva današnje mlado pokolenje, a srce je, po Svetim Ocima, organ života i ljubavi, pa tako i na našem Kosovu ima mjesta za sve. U srce može i treba da stane svako”, rekao je.

Zbog pomiriteljskih tonova novi patrijarh je zavrijedio simpatije u mjestima u kojima je služio. Naročito u Hrvatskoj. Jedini je iz Srpske pravoslavne crkve koji je javno osudio paljenje hrvatske zastave 2015. godine od strane Vojislava Šešelja. Govorio je da bi bio protiv paljenja bilo koje zastave, jer je ona simbol nečijeg identiteta i dostojanstva i bio uvjeren da su to znali i „izvođači tog performansa”. I prije ovakvih reakcija, tadašnji vladika je imao problema u matičnoj državi. „Jastrebovi SPC-a”, kako naziva dio te vjerske zajednice, nijesu ga željeli u Srbiji, jer im je izgledalo da ima veliki uticaj i da kreira politike u štampanim i elektronskim medijima, pa je njihovim igrama završio u Hrvatskoj. U razgovoru za Al Jazzere kaže da je siguran da postoje i vladike i hrišćani koji dijele mišljenje koje je iznio.

Istoričar Hrvoje Klasić opisuje novog patrijarha kao graditelja mostova „bez obzira na dubinu i širinu rijeke“, i nekog ko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano.

O povezivanju ljudi priča i Porfirije poručujući da će cijelim svojim bićem raditi na  na izgrađivanju mostova i uspostavljanju dijaloga sa svima. To je, tvrde mnogi,   pokazivao tokom službovanja u Hrvatskoj. Na proslavi jubileja 10 godina rada patrijaršijske gimnazije i 200 godina školstva pri pravoslavnoj crkvi koju je organizovala njegova eparhija u Zagrebu mogao se vidjeti nesvakidašnji prizor. Ceremoniji su prisustvovala tri predsjednika Hrvatske: Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.

Priče o mostovima predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ipak prihvata sa rezervom. „Ne vidim kako bi on mogao biti most između Hrvatske i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mi smo svjetovni državnici. Njegova uloga tu nije bitna” prenijeli su izjavu Milanovića mediji regiona.

Među najvećim mrljama novog patrijarha je ona koju otkriva video snimak na kojem on sa društvom pjeva četničke pjesme o Đujićevoj kokardi i njenom sjaju na Dinari na skupu u Čikagu. Zanimljivo, u hrvatskim medijima se može naći odbrana ovog sveštenika od napada, vjeruje se, instruiranih iz Srbije.

Kao episkop je bio član, pa predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije Srbije. Iz ovog perioda ostalo je dosta problematičnih momenata vezanih za regulaciju vlasništva nad medijima u Srbiji, kao i vulgarne, nasilne i antisemitske sadržaje rijaliti i drugih programa. Porfirije je prvi arhijerej SPC kome je povjereno staranje nad organizacijom vjerskog života u Vojsci Srbije. Od 2002. godine, vladika Porfirije je predsjednik Upravnog odbora Srpskog privrednog društva Privrednik u Novom Sadu. Ima onih koji ovo društvo vide kao paravan za nelegalne finansijske radnje krugova bliskih novom patrijarhu.

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti.

Od uspostavljanja srpske patrijaršije 1920. godine patrijarsi su birani u dobi od oko 60 godina. Danas neki pogrešno vjeruju da su godine novoizabranog patrijarha prekid jedne tradicije. Prvi srpski patrijarh Dimitrije je sa 59 godina počeo službovanje kao beogradski mitropolit, da bi uspostavljanjem patrijaršije 1920. nastavio da stoluje kao patrijarh. Patrijarh Varnava je 1930. godine na tron došao sa 50 godina, Gavrilo Dožić u 57, Vikentije sa 60, German u 59. godini. Patrijarh Pavle je tu titulu preuzeo u 76, a Irinej u 80. godini. Novi patrijarh ima 60 godina i mnogi smatraju da je vrijeme pred njim. Da li će nastaviti putem kojim je do sada išao i koji je najavio ili će se igrati političarenja sa svojim prijateljem na svjetovnom tronu, vidjećemo uskoro, jer mnoga pitanja su im već krenula u susret.

Nezahvalno je prognozirati šta se može očekivati od ovog prvosvještenika i crkve na čijem je čelu. Draško Đenović smatra da je on ipak ona struja koju je vodio i do sada Irinej Bulović. „Ne očekujem neke drastične promene u srpskoj crkvi, s obzirom da je Irinej Bulović maltene nezamenljiv deo Sinoda SPC i verujem da će se nastaviti u tom smeru”.

Urednik Vremena smatra da je primjer mitropolita Amfilohija, kojem je pošlo za rukom da objedini opoziciju u Crnoj Gori, važan razlog Vučićeve preokupiranosti crkvom. „Vučić mora voditi računa da mu se ‘ne dogodi Amfilohije’”, smatra Švarm.

Uskoro ćemo saznati i kako nova administracija SPC gleda na dešavanja u Crnoj Gori.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠKOLA UŽASA MIROSLAVA – MIKE ALEKSIĆA: Zlotvor iz srca tame

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja. Priznanje mlade glumice Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedno od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost iskaza žrtava. Bolno se izdvojilo – Zašto su ćutale?

 

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja jedne odurne i nezamislive priče. ,,Iskočio je iz svoje tmine iznenada, jer su njegove uplašene žrtve progovorile iz same utrobe svoje jeze i stida. Taj sram ne pripada njima, ali je pedagog uspeo da sopstveni slom udeli onima koje je slamao”, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik. Naslov članka je sumoran u svojoj jednostavnosti – Profesor Mika.

Jer ko bi mogao i da posumnja da strahote nad djecom čini neko njegovog kalibra.

,,Neko će reći da stvar još nije gotova, nismo čuli njega i njegovu bajku o dometima posebnog oblika brutalne pedagogije u učenju glume. Mada je profesor Mika bio majstor diktatorske manipulacije, samouzdignuti bog u svom perverznom svetu, gde je sve bilo inverzija i ništa na svom mestu. Iz strogosti dolazi milost za izabrane, i oni su obavezni da se pokore, i da iznenadnu, podarenu bliskost uzvišenog prihvate kao dopušteno nasilje. Ako su suviše mladi, nisu u stanju da vide gde ih vodi takav put ka cilju; ako su deca, ona su nedužna za sve, osim za zlikovce koji ih žigošu svojim neopisivim zlom i oštećuju zauvek”, navodi Stojadinović.

Mlada glumica i nekadašnja studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu Milena Radulović, prva je, ali ne i jedina žrtva profesora Mike, koja je istupila javnim priznanjem da je, sa 17 godina, preživjela zlostavljanje. Ono koje razara i duh i biće. Silovanje.

Kao da ta trauma nije već bila previše, na sudu je dočekala druga, kada je, više od pet sati, morala da svjedoči o užasima koji su je snašli u Aleksićevoj školi. Mučan je put kojim je krenula. ,,Moraće da govori o najmučnijim detaljima policiji, tužiocu i sudijama, da sebe izloži zlim očima mračne sfere Srbije, koja silovanje ne vidi kao zločin nego kao mužjačko pravo. Po njemu, alfa zveri uzimaju ono što žele, ne polažući računa nikome. Imaće pred sobom advokate odbrane, koji će želeti da je ponize i proglase odgovornom za sunovrat jednog istaknutog pedagoga i profesora glume, kome je svojim javnim istupom uništila karijeru. Još mnogo toga će imati protiv sebe; njena odluka da izloži svoje patnje posrnulom društvu jeste podvig koji nastaje kao lična i opšta epska drama, skoro ravna traumama zbog kojih se drama odigrava”, objašnjava Stojadinović.

Priznanje Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedna od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost priče. Bolno se izdvojilo. Zašto je ćutala?

,,Da li je mogla da sve to kaže ranije? Možda i nije, razumevanje tuđe monstruoznosti kao svoje krivice težak je teret koji pritiska u svakoj fazi sopstvenog mučnog vrednovanja. Strah od toga da kao žrtva ostane kriva za svoju golgotu, ume da odloži svaku čvrstu odluku. Ali brisanje muke sa nasilnikom koje ostaje kao vreli beleg, nije moguće bez otklanjanja bola koji je Milena podelila sa svima nama. Naravno da u tome nije bila jedina, ali je prva probila omertu, taj kodeks ćutanja i čuvanja najstrašnije tajne, bez čijeg otkrivanja nema spasa”, odgovara Stojadinović.

Priča Milene Radulović pokrenula je lavinu. Nina Janković, Aleksandar Radojičić, Milan Marić, Aleksandra Tomić, Jelisaveta Orašanin, Radovan Vujović, Kristina Radenković, Hristina Popović, Dragan Bjelogrlić, Tihomir Stanić, Marijana Mićić, Jelisaveta – Seka Sablić, Milena Vasić, Miloš Biković, Saša Joksimović, Vanja Milačić, Vukota Brajović, Dragana Dabović, Miona Marković, rediteljka Milena Grujić, samo su neke od brojnih javnih ličnosti koje su joj pružile podršku.

Glumica Beogradskog dramskog pozorišta Iva Ilinčić, koja je zajedno sa još par djevojaka prijavila policiji Aleksića za zlostavljanje, za Blic je iznijela svoju priču. ,,Pre nekih godinu dana prvi put sam sebi rekla: ‘Ne, Iva! Mika te nije čeličio za glumu, nije te kao glumicu testirao, nego te je zlostavljao. Veoma te je zlostavljao! I zlostavljao je mnoge druge. I zlostavljaće. Neće se nikad zaustaviti’. Nisam silovana, srećom nemam takvo iskustvo, ali jesam kontinuirano seksualno uznemiravana. Šest godina sam ćutala, negirala, nikom nisam govorila, bukvalno nikome. Bilo mi je jasno da je loše. Kada se dogodilo prvi put, rekla sam sebi: ‘Mika mi je kao otac, nemoguće da se ovo dešava i ne dešava se. A ako se dešava, onda on mene čeliči, hoće da me spremi za surovi svet reditelja, producenata’. Pravdala sam to, odbijala da prihvatim. Ignorisala sam. A onda sam priznala sebi, što je bio ogroman korak”, ispričala je ona.

Glumica Hana Selimović, koja je takođe pohađala školu glume kod Aleksića, na svom Fejsbuk profilu podržala je Milenu, ističući da, iako sama nije bila seksualno zlostavljana, iz škole ,,nije izašla bez trauma”. ,,Milena Radulović je uradila jednu važnu stvar. I u ovako jezivim situacijama je praznik prisustvovati ženskoj hrabrosti i snazi. Ja sam 13 godina išla u tu dramsku grupu. Nisam doživela njen scenario. Ali, odande nisam izašla bez trauma”, napisala je Hana.

Još jedna poznata glumica Branka Katić, koja je u svojim tinejdžerskim danima dvije godine bila član Omladinskog dramskog studija koji je vodio Aleksić, i danas pamti mentalno nasilje kojem su bili izloženi svi polaznici. ,,Nije čas prošao da me nije slao na umivanje. Govorio mi je da sam glupa, a takođe smo imali i jednu epizodu gde mi je zbog igranja sa bendom Zabranjeno pušenje u Hitu meseca, a što je bio deo sticanja radnog iskustva, prakse u srednjoj školi, napravio scenu pred svima i pitao me da li je u redu da se devojčica od 15 godina probija sisama kroz svet… Često bi me i rasplakao. Jednom je zamolio sve ostale da izađu da bi mi zatim objasnio da sve to radi zato što me voli”, ispričala je Katić.

I rediteljka Maja Matković progovorila je o svom iskustvu u školi Aleksića. ,,Danas je Beograd jedno lepše i sigurnije mesto, jer je od danas jedan beskrajno opasan čovek priveden i čeka suđenje. Taj psihopata, pedofil i seksualni predator nam je svima, devojčicama, normalizovao objektivizaciju naših tela kao ‘datost’  života, i znam da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da su bile potrebne godine da se repozicioniram u sebi po pitanju moje seksualnosti. Kada si dete u takvoj situaciji, da bi preživeo, potisneš to u sebi, jer je bol preveliki”, napisala je Matković na svom Instagram profilu.

Profesorka na FDU-u u Beogradu Biljana Srbljanović oglasila se na Fejsbuku u objavi u kojoj je objasnila zašto je pogrešno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje. Otkrila je i da je često govorila protiv Aleksićeve škole, indoktrinacije, i činjenice da ,,u dječijoj školi radi neko ko je snimao Arkana”. ,,Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba. U ‘školu’ Miodraga Aleksića upisivana su deca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu decu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mesio, menjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog poverenja, najstrašnije izdao, najbolnije povredio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom devojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cene više od samih roditelja, decu izdao na najmonstruozniji način”.

Srbljanović navodi da je pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala – bolesno. ,,Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste deo te bolesti”.

I dok svakog dana pristižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok i užas odjeknuli su i u Bosni i Hercegovini, nakon otvorenog pisma koje je na portalu Tačno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić. Borićeva u pismu podsjeća na ,,one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu”, koje opisuje kao ,,leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način”. Ona tvrdi da je nekadašnji profesor scenskog govora Miroslav Avram, poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije, seksualno napastvovao mlade studentkinje glume. Borićeva je i profesoricu Katicu Dorić – Lešić optužila da je znala za činjenja profesora Avrama, a da nije reagovala. ,,Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori”.

Na Fejsbuk stranici pod nazivom Nisam tražila osvanulo je mnoštvo anonimnih iskaza žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u regionu. Preteško ih je čitati.

Nakon što je više studentkinja sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na toj stranici podijelilo svoje ispovijesti, reagovala je i rediteljka Jasmila Žbanić koja ih je posavjetovala da svoje nasilnike prijave pravnim putem. ,,Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces – ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena”, napisala je Žbanić.

No, da li će, i šta priča Milene Radulović još izbaciti na površinu? ,,Koliko zlostavljača dece živi uglednim, udobnim životom, sigurni da su njihove tajne zauvek nedostupne? Oni nijesu zaustavljeni, imaju moć da zataškaju postojanje svog paklenog lica. Na primer, pedofilski kružok u elitnoj politici, o čemu je govorio, pa zaćutao Igor Jurić. Ili, zašto crkva tako uporno čuva svoje ugledne pedofile, koji još propovedaju i činodejstvuju, sa verom u boga”, zaključuje Stojadinović.

Kakvo smo mi to društvo?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo