Povežite se sa nama

Izdvojeno

VUK JANIĆ I POSLJEDNJA JUGOSLOVENSKA JEDANAESTORICA: O izgubljenim snovima

Objavljeno prije

na

Ivica Osim: ,,Politička situacija je postajala sve gora, a reprezentacija je igrala sve bolje i bolje”. Onda se zemlja raspala a zlatni dječaci iz Čilea 1987. rasuli su se svijetom. Režiser Vuk Janić od 1994. kao izbjeglica, živi u Amsterdamu. U holandskoj prijestonici sreli smo se neposredno nakon premijere njegovog filma 2000

 

Sada već davne 2000, film Vuka Janića, Poslednja jugoslovenska jedanaestorica prikazan je u Amsterdamu. Iste godine, nagrađen je prvim mjestom u konkurenciji dokumentarnog filma. Dirljivo svjedočenje fudbalera posljednje reprezentacije SFRJ-a, o njihovom doživljaju raspada zemlje i karijerama koje su nastavili rasuti po svijetu. Režiser, koji je i sam iskusio strahote rata u rodnom Sarajevu, proputovao je Evropom i razgovarao sa slavnim igračima ,,zlatne generacije”. Fudbalerima koji su 1987, u Čileu, ponijeli titulu omladinskog svjetskog prvaka. Sa Sinišom Mihajlovićem i Zvonimirom Bobanom u Italiji, Robertom Prosinečkim u Zagrebu, Predragom Mijatovićem u Madridu. Osim njih i sa Dejanom Savićevićem u Beču i Ivicom Osimom u Gracu.

Vuk Janić od 1994, kao izbjeglica, živi u Amsterdamu. U holandskoj prijestonici sreli smo se neposredno nakon premijere njegovog filma.

,,Ovo nije film samo o fudbalu”, objasnio je. ,,Ovo je metafora o raspadu Jugoslavije. O pokušaju da razumijem ono što razumjeti ne mogu. Do kraja života neću razumjeti šta se u mojoj zemlji desilo i zašto”.

Ringišpil se polagano okreće preko platna, a onda umorno lice Ivice Osima. Čuje se pitanje režisera Janića.,,Prvo su se otcijepile Hrvatska i Slovenija, ali vi nastavljate da igrate i borite se za Jugoslaviju?” ,,Ne bori se niko za Jugoslaviju. Borili smo se za igru. Igra je igra. Bilo je slučajeva u ratu kada je zatišje, pa je raja igrala na male golove, oni isti koji su se borili jedni protiv drugih. To je jedna fina vrsta rata, a ne onog krvavog”.

Poslije ovakvih scena, zbog kojih se bolno grči utoba, slijede nježni porodični detalji. Boban sa ćerkom dok zalivaju cvijeće, Prosinečki pokazuje slike iz mladih dana na kojima je sa Šukerom, Peđa Mijatović ubjeđuje sina da je hladno da se kupa napolju u bazenu i ponavlja: ,,Znaš da bi te tajo pustio…”

U kadru je JAT-ov avion na putu u Italiju na sjetsko fudbalsko prvenstvo, 1990. Drugi dnevnik Televizije Beograd počinje najavom: ,,…Momci u plavim majicama krče put ka svjetskim fudbalskim visinama… Trener Osim se ljubi sa igračima, jugoslovenske zastave vijore se na tribinama, masa navijača skandira ‘Jugoslavija’”.

Sarajevo iste noći. Sve živo je na ulicama. Automobili sa upaljenim sirenama, pjenuša šampanjac, Sarajlije slave pobjedu i pjevaju Jugoslaviji.

,,Bosna se nekako osjećala najbliža sa tom reprezentacijom. Još su gajili nadu, iako su opasnost i strah već bili tu. Vidjeli su u tom uspjehu reprezentacije šansu za popravak nečeg što se više nije dalo popraviti. Politički, stanje je postajalo sve gore, a reprezentacija je igrala sve bolje i bolje”, priča Osim.

Glas komentatora: ,,Prilika, Savićević i 2 : 0. Jugosloveni su nadmoćno završili kvalifikacije, osvojivši prvo mjesto sa samo jednim porazom i sedam pobjeda u osam susreta”.

Slovenački igrači ostali su do kraja postojanja reprezentacije. Osim u Gracu pred kamerama: ,,Pokušavao sam da taj tim zadržim na okupu… Don Kihot je bio malo dijete za nas”.

Nije uspio. Maja 1992, na konferenciji za štampu Ivica Osim doima se kao slomljen čovjek. ,,Teško mi je da kažem. Podnosim ostavku… Odlazim, gotovo je. Ovo je moj gest, moja lična odluka. Neću da govorim radi čega, neću da objašnjavam. Vi to dobro znate. Ako ništa drugo, činim što mogu da se bar sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava”.

U Sarajevu je počeo rat. Dokumentarni snimci minobacačkih granata, zgrade u plamenu, snimci improvizovanih utakmica tokom rata, stadion Koševo prekopan, hiljade svježih humki, izgorjela Zetra u pozadini…Posljednja oaza zajedništva se ruši.

Slike Vukovara. Tišina. Ovdje je već sve srušeno.

Filmska priča počeće najavom: ,,Dvije države, Hrvatska i SRJ, koje su ne tako davno bile u ratu, izvučene su žrijebom u istoj grupi za Evropsko fudbalsko prvenstvo 2000”.

Reditelj zumira Peđin lik dok govori: ,,Osamnaestog avgusta treba da se igra sa Hrvatskom i ja mislim da će to biti Beograd, bez obzira na sadašnju situaciju. Mislim da će se stvari do tada smiriti. Desilo nam se da smo sada rivali”.

Beograd je 1999, razvaljeni grad, ne samo po zgradama nego i u dušama. Trubači praćeni srpskim navijačima i Kebom, na ulicama. Usporeni snimak i igrači reprezentacije Hrvatske i SRJ ulaze na teren. Jedan pored drugog, ne gledajući se, ulaze Boban i Mijatović. Prvi put poslije rata ,,Čileanci” igraju zajedno, ovaj put na suprotnim stranama. Mijatović, Mihajlović i Savićević za SRJ, Boban, Šuker, Bokšić za Hrvatsku. Mihajlović ne prestaje da se čudi: ,,Do juče smo zajedno igrali za jednu reprezentaciju, slavili i tugovali. A, sad, jedni protiv drugih”.

Revanš u oktobru. Dejan Savićević ispred kamere: ,,Obezbjedjenje je na nivou. Nemam straha. A šta ko misli, to me najmanje interesuje. Oni misle da smo mi krivi, a mi mislimo da su oni krivi”. Hrvatski navijač između kordona obezbjeđenja dobacuje uvredu Savićeviću. Kamera zumira Savićevićeve oči koje plamte, dok i on izgovara psovku. Zatim se spokojnim glasom okreće Janiću. I dodaje: ,,Najvažnije je da se utakmica završi bez incidenata”.

Na zagrebačkim ulicama, oko ponoći, zabilježen je razgovor sa Zvonimirom Bobanom. Opet zastave, ovaj put šahovnica u krupnom planu. Boban sa širokim osmijehom, odgovara na Janićeva pitanja. ,,Normalno je da je sve oko ove utakmice puno žešće, puno bitnije, puno drugačije. Prvi put se sastajemo kao državne reprezentacije. Igrali smo zajedno, ali tako je život otišao, i povijest napravila, i to tako treba prihvatiti”.

Opet se intoniraju Lijepa naša i Hej Sloveni, ovaj put domaćini zvižde jugoslovenskoj zastavi. SRJ se kvalifikovala za Evropsko prvenstvo.

Kamera zumira lice Ivice Osima. Legendarni Švabo u svojoj kući, u austrijskim štajerskim brdima, posmatra snimak igre dvije reprezentacije. Janić je zabilježio i ovaj trenutak: dok navijači zaglušujućom vikom pozdravljaju svoje igrače, Šuker i Mihajlović se pogledaju u oči, prijateljski nasmiju i pozdrave. Oči Ivice Osima ožive, na tren postoji neki drugi svijet.

,,To je momenat nade i suština filma. Najznačajnija poruka. Da uprkos mržnji, koja se u masi osjeća, prijateljstvo pojedinaca može opstati”, priča mi Janić dok šetamo duž amsterdamskih kanala.

Osim je tada je trenirao Šturm iz Graca i od njih je napravio austrijske prvake. Janić objašnjava: ,,U kući u austrijskim koruškim brdima, izgledao mi je kao neko ko se baš tu namjerno izolovao”.

Umornim glasom Osim objašnjava. ,,Poslije događaja u Bosni, nisam jedini koji je pokušao da se negdje skloni, da pobjegne. Ali, ne možeš. I ako odeš, to je prisutno. Veliki problem nastaje kada se brutalno prekinu svi snovi i plamenovi… Mnogi ljudi čije su duše ubijene žive, a nisu više živi“.

Iako nije pripadao generaciji iz Čilea, Janić je Dejana Savićevića uvrstio  u film, jer je prijatelj sa Bobanom. Snimao ga je kada je tek došao u Beč.

,,Želio sam da snimam u njegovoj sobi, ali je rekao : ‘Nemoj majke ti, stvari su u stanu jedna preko druge i nemam volje da ih sada raspremam’. Želio sam da uhvatim miris njegovog života. Snimali smo u   jednom hotelskom apartmanu, ali miris Dejanovog života osjetio sam kad smo otišli na Prater, onaj veliki točak napravljen početkom ovog vijeka, odakle se vidi Beč kao na dlanu. Moja je ideja bila da zabilježim ono što je za njihove živote karakteristično u vremenu u kojem snimamo. Mislim da sam u tome na neki način uspio”.

Prosinečki je odveo Janića u selo gdje mu žive roditelji. Idilična slika igrališta na kojem je napravio prve fudbalske korake. Sinušu  Mihajovića snimao je dok je ,,ležao kao gospod Bog naslonjen na loptu”, a u pozadini ekipa Lacija trenirala.,,Imaš najskuplji tim u drugom planu, dok mi pričamo šta se dešavalo u Jugoslaviji”. Ispričaće da je kao dijete učen da je Jugosloven, ali da je postao Srbin zbog svega što se u ratu dogodilo. Njegovi roditelji, majka Hrvatica i otac Srbin, morali su napustiti Vukovar, u strahu od hrvatskih vojnika… “

Dogovor za snimanje sa Zvonimirom Bobanom Janić je napravio pred utakmicu u Beogradu. ,,Boban je obrazovan, jako puno zna. Ličnost”, kaže Janić. ,,Djelovao je perfektno smireno, pričao je o prijateljstvu sa Dejanom, o tome kako je kao klinac došao iz Imotskog u Zagreb, da bi stanovao u internatu za mlade fudbalere… “

Zavaljen u dubokom baroknom naslonjaču, obrubljenom zlatom, u salonu vile u Madridu, Peđa Mijatović, dječačkim osmijehom i sa  tugom u glasu: ,,Sa svima njima, sa kojima sam igrao Svjetsko prvenstvo 1987. u Čileu i danas sam u odličnim odnosima”.

Onda svako od nas dugo odvija svoj film u sebi.

 

Mogli smo biti pobjednici

U intervju za holandski nedeljnik Panorama Vuk Janić na pitanje da li je, zbog sopstvenog iskustva i emocija bilo teško napraviti ovakav film, odgovara:  ,,Jako. Kad sam napustio Sarajevo 1994, nisam želio da razmišljam o pošlosti i o svemu što sam ostavio iza sebe. Ali, kasnije, sjetio sam se grupe igrača moje zemlje u čijim sam igrama uživao. Generacija, koja je kao jugoslovenski tim mogla stići daleko. Mogli su biti pobjednici svjetskog kupa. Toliko su obećavali, ali zbog događaja u mojoj zemlji razdvojili su se i obećanja se nisu realizovala. Odlučio sam da napravim film o ‘zlatnoj generaciji’. Ovo je film o izgubljenim snovima

 Lidija SOLDO KOJAŠEVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Poslanicima su te informacije dobrodošle da nastave započetu predizbornu kampanju pred lokalne i, prije ili kasnije neizbježne, vanredne parlamentarne izbore. Tako je suština problema javnih finansija ostala zatrpana pričama koje su išle od bankrota države do biciklističkih staza u Podgorici. I međusobnih optužbi za stanje u kome se Crna Gora nalazi.

Neki su zvučali iskreno, bezmalo, nudeći izvinjenje za to što su, podrškom prošlogodišnjem prijedlogu Zakona o budžetu za 2022. doprinijeli aktuelnim, ali očekivanim, problemima.

„Ovo je posljedica i jednog nezrelog projekta Evropa sad”, konstatovao je poslanik PzP Branko Radulović. „Ja sam glasao za njega, a meni kaže Nebojša Medojević ‘kako možeš za njega da glasaš’ a ja mu kažem – kako moram. Moram da glasam jer je ovo opilo gladni dio građana”. Poslije se Radulović dopunio: „Morao sam da glasam jer bi me građani kršima gađali da nisam glasao za to. To je bila naša istina”, pa se, valjda za kaznu, preporučio za budućeg potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju.

Drugi su o ponuđenom rebalansu sudili kroz prizmu dolazećih lokalnih izbora.

„Imamo jasne naznake da se budžet pokušava pretvoriti u rezervoar za finansiranje izborne kampanje, posebno za dvije najzastupljenije političke partije u 43. Vladi (GP URA i SNP – prim. Monitora) i to je ponavljanje prakse DPS-a”, upozorio je poslanik Demokrata Momo Koprivica, apostrofirajući povećanje budžetske rezerve i jednokratna socijalna davanja koja se iz nje isplaćuju. „Sredstva ne dobijaju svi, procjenjuje se na osnovu bliskosti sa određenim partijama. Sve se radi suprotno zakonu, dešava se zloupotreba u budžetskom sistemu. Mi ćemo zato predložiti amandman kojim će se zabraniti isplata sredstava fizičkim licima u toku izborne kampanje”, najavio je Koprivica. Zaboravljajući da je njegova partija, u dogovoru sa tadašnjim ministrom finansija Milojkom Spajićem, poprilično „kumovala” neplaniranom rastu budžetskih davanja. I to baš u oblasti socijale (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, naknada majkama).

Iz DF-a su minimalizovali vlastitu odgovornost za faličan budžet i veličali ekonomska dostignuća svojih kadrova raspoređenih po dubini u energetskom sektoru. SD-ovci su ponavljali kako su oni odavno najavljivali pristigle ekonomske probleme, SNP potrdio da će, kao odgovorna partija, podržati ponuđeni rebalans (i ministra sa njihove kvote u vladi Dritana Abazovića).

Sve ih je zasjenio DPS. To poglavlje rasprave o rebalansu budžeta zaslužuje posebnu pažnju.

Danas imamo, obavijestio nas je predsjednik poslaničkog kluba DPS Danijel Živković „finansijski, ekonomski, obrazovno, bezbjednosno, politički, institucionalno, vrjednosno uništenu Crnu Goru”. Njegov kolega Jevto Eraković nadovezao se tvrdnjom: „Ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje – pucanj je u crnogorsko zdravstvo”.

Sve to je, i još ponešto, na jezik ekonomije preveo poslanik i savjetnik predsjednika države Petar Ivanović: „Inflacija u Crnoj Gori je gotovo 15 odsto. Ugašen je KAP, gubitak EPCG grupe je skoro 100 miliona eura, Rudnik uglja je pred kolapsom. Turistička sezona je kratka i loša, neki investitori odlaze. Neki tuže državu. Fali novca za Fond PIO, zdravstveni sistem je pred kolapsom. Nezaposlenost povećana”.

U DPS-u, valjda, računaju da smo zaboravili: rekordnu inflaciju u Crnoj Gori (tada dio tzv. SRJ) imali smo u januaru 1994. godine. Otprilike:  5.578.000.000.000.000.000 odsto (5,578 triliona) ili, približno, oko 113 odsto na dan. KAP je bankrotirao 2013, koji mjesec nakon što je stečaj uveden na zahtjev Ministarstva finansija. Tadašnje DPS vlade predvodio je premijer Milo Đukanović. Prethodno su KAP, EPCG i Vlada CG mjesecima krali struju iz sistema evropske interkonekcije. Rudnik uglja je, dok su njim gazdovale DPS vlade i njihov strateški partneri A2A i Aco Đukanović, bio na čelu crne liste poreskih dužnika (2016). Onda su novcem Elektroprivrede otkupljene njihove akcije. Najveća nezaposlenost u Crnoj Gori bila je u julu 2010 – 32,7 odsto (DPS Vlada Igora Lukšića). Najgoru turističku sezonu u nezavisnoj Crnoj Gori organizovala je vlada Duška Markovića (2020). Škaljarski i kavački klan, i njihov niz smrti koji je odnio preko 60 života, nijesu produkt „većine od 30. avgusta”.

Poslanik Živković je zaboravio DPS Zakon o slobodi vjeroispovijesti i litije koje su, u istom momentu, na ulice crnogorskih gradova izvodile preko 100.000 ljudi. A Jevto Eraković početak pandemije koju su medicinski radnici, njegove tadašnje kolege, dočekale baz zaštitnih maski i rukavica. Dok nijesu stigle prve donacije…

Moglo bi se tako nabrajati u nedogled. O nekadašnjim dostignućima DPS vladavine svjedočiće, izgleda, Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Veselin Vukotić, trenutni spuški stanari. … Pa, moguće, i Petar Ivanović (zloupotreba novca Abu Dabi fonda), nađe li se izvršna vlast spremna da pravosudni sistem osposobi, kadrovski i finansijski, da radi svoj posao i završi višegodišnje istrage i suđenja.

Posljedice navedenog vidljive su i u aktuelnom budžetu. Samo, možda, ne na prvi pogled. Biće, zato, da se poslanica DPS Aleksandra Vuković pomalo šali kad najavljuje: „Nakon pobjede građanske politike, krećemo u razvoj i ostvarenje ekonomskog plana na kojem smo mi u DPS-u radili ove dvije godine dok su oni prodavali zjale…”.

Ni taj humor ne smije da zavara. Ekonomski problemi Crne Gore su veliki. I sistemski. Na svaka četiri eura koja će potrošiti ove godine, država pozajmi jedan. Dijelom od same sebe (iz depozita formiranih prethodnim zaduženjem) a dijelom od domaćih i stranih kreditora. Štedi se samo na razvoju i budućnosti. Od 350 projekata iz ovogodišnjeg kapitalnog budžeta stvarno se realizuje njih manje od stotinu (85, kaže da je prebrojao poslanik SD Boris Mugoša). Većina ostalih nema ni osnovnu dokumentaciju. A sljedeće godine, ne dođe li do radikalnih rezova u potrošnji, državni izdaci biće još veći. Isto se ne može garantovati i za državne prihode.

Da ponovimo, za kraj, dobre vijesti. Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Kao u svakom vicu, onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev cilj nastavka kontrole bankarskog sektora je jasan, nepoznanica je da li će se u parlamentu sastaviti većina spremna da mu pomogne da taj cilj i ostvari.  Po cijenu još jednog moćnika u trećem mandatu

 

,,Dr Radoje Žugić, ministar finansija, na sjednici od 25. februara 2015, informisao je Vladu, da u ovom trenutku nije moguće obezbjediti ponudu koja će sadržati povoljnije uslove kreditiranja poljoprivrede u odnosu na ponudu Abu Dabi fonda za razvoj”, navodi se u dokumentu, koji Monitor prvi put objavljuje, a koji je Vlada uputila Investiciono razvojnom fondu (IRF) u martu 2015. Tu se citira i Žugićev stav o usaglašenom mišljenju dva ministarstva i IRF-a u vezi sa dva najozbiljnija  pitanja koja se tiču ovog ugovora – troškova valutnog rizika i rizika odobrenja, odnosno procedure kreditnog rizika.

Strah je, pokazalo se, bio  opravdan, pa je nakon četiri godine, u aprilu 2019, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo izviđaj koji se odnosi na radnje prilikom raspodjele i trošenja 23 miliona dolara kredita iz ovog fonda. Prethodni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović je po dolasku na čelo tog resora dokumentovao da je novac u državu ušao mimo računa državnog trezora, i da u dokumentaciji nema garancije od 50 miliona koju  je država dala za taj kredit, u okviru Zakona o budžetu za 2015. godinu.

Javnost je tada saznala da je novac išao preko posebnog računa koji je nazvan ,,specijalnim” i koji je u Prvoj banci otvorio tadašnji ministar poljoiprivrede i aktuelni poslanik DPS-a Petar Ivanović. Skupština je na  zahtjev SDT-a Ivanoviću ukinula poslanički imunitet. U sklopu istrage saslušani su i bivši direktor fonda Zoran Vukčević, nekadašnji ministar poljoprivrede u prelaznoj Vladi 2016. godine i aktuleni državni sekretar u tom resoru Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić. Na saslušanju u SDT-u bili su i korisnici Abu Dabi kredita, među kojima i vlasnik kompanije Vektra Dragan Brković. Jedini koji nije saslušan je Žugić.

Specijalno tužilaštvo je tokom 2018. ispitivalo minuli rad guvernera CBCG povodom prijave o zloupotrebama novca za udruženja penzionera i naplaćivanja članarina u periodu od 2004. do 2010. kada je bio direktor Fonda PIO. Dok je bio na ovoj poziciji državni fond je učestvovao u transakcijama kojim je Prva banka, familije Đukanović, vraćala kredit Vladi Crne Gore. Ocjena da su transakcije između Prve banke u Vlade sumnjive bile su povod za sukob tadašnjeg guvernera CBCG Ljubiše Krgovića sa Milom Đukanovićem i njegovom DPS većinom. Ubrzo je spremljen novi Zakon o CBCG, Krgović je smijenjen, a zamijenio ga je Žugić.

On je prije toga ispekao zanat kao predsjednik Upravnog odbora Prve banke, i 2008. godine pomogao da se od Ministarstva finansija dobije zajam od 44 miliona evra za spas banke, nakon godina nezakonitih i neregularnih finansijskih aranžmana koji su obilježili njeno poslovanje od kada je Aco Đukanović postao njen najveći akcionar (vlasnik).

I tada je je reagovalo tužilaštvo pa je 2012. vođena  istraga protiv Žugića i ministra finansija Igora Lukšića zbog zloupotrebe ovlašćenja u vezi sa slučajem Prve banke. Kao i u ostalim slučajevima koji se tiču Đukanovića i njegove najbliže okoline, sve prijave su odbačene. Ili arhivirane, pod šifrom „istraga je u toku“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se razriješiti duboka politička kriza u kojoj se nalazi zemlja, niko ne zna. Institucije su ili u blokadi, ili na pauzi. Jedino predano rade političke partije, u susret lokalnim izborima 23. oktobra

 

Nakon burne prethodne sedmice, u kojoj se, makar u medijima, masovno razrješavalo s funkcija i tumačio Ustav – zatišje. I parlament, pred kojim je u narednom periodu glasanje o nekoliko inicijativa, od one za razrešenje predsjednika države, preko „zaboravljene“ inicijative za razrešenje predsjednice Skupštine, do zahtjeva Đukanovića za skraćenje mandata Skupštini – pauzira.

Predsjednica Skupštine Danijela Đurović rekla je da će se sjednica, na čijem je dnevnom redu njeno razrješenje, nastaviti nakon što to zatraže poslanici koji su tražili pauzu, i podsjetila da je potpredsjednica  Skupštine Branka Bošnjak dala pauzu na zahtjev Poslaničkog kluba Demokratskog fronta. Pauza, kako su izračunali neki od poslanika, traje duže od 624 sata.

Istovremeno, predsjednica Đurović je za kraj sedmice, petak 30. septembar,  zakazala vanrednu sjednicu na kojoj bi trebalo da se glasa o Đukanovićevom predlogu za skraćenje mandata Skupštini. Ukoliko bi taj predlog prošao, raspisali bi se vanredni parlamentarni izbori. Malo je vjerovatno, procjenjuju mediji i analitičari, da će u petak, kada ovaj broj Monitora bude na trafikama, parlament imati većinu za raspravu i glasanje o skraćenju mandata Skupštini, na zahtjev predsjednika države. Prema nezvaničnim informacijama, avgustovski pobjednici u parlamentu neće podržati dnevni red sjednice koju je inicirao predsjednik države.

Đukanović je 23. septembra predložio skraćenje mandata sadašnjeg skupštinskog saziva, nakon što je odbio predlog avgustovskih pobjednika da bude formirana nova vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. „Glasaćemo i protiv dnevnog reda i protiv skraćenja mandata ako bude usvojen”, saopštile su Demokrate i ocijenile da bi ukoliko bi neko iz „stare nove većine” odlučio da glasa suprotno, potvrdio da je  u „dilu sa DPS i  Đukanovićem”.

Tim povodom oglasio se i premijer tehničke vlade Dritan Abazović, tokom  višednevne posjete SAD, u koju je pošao neposredno pred posljednji rok da se Đukanoviću dostavi ponuda o novoj vladi, nakon čega su potpisi URA na dogovor avgustovskih pobjednika stavljeni sa zakašnjenjem.

Za Glas Amerike Abazović je kazao da „misli da bi trebalo da u Skupštini izglasamo inicijativu o razrešenju predsjednika Mila Đukanovića, jer se time šalje važna politička poruka, a pitanje je za pravnike da li to može da se operacionalizuje zbog situacije sa Ustavnim sudom”.  Abazović je dodao da bi, i u slučaju da ne dođe do deblokade Ustavnog suda, koji je neophodan u proceduri razrešenja predsjednika, to bila „važna politička poruka”.

Abazović je iz Amerike poručio i da misli da je Đukanoviću došao kraj. „Đukanović više ne može da bude dio nikavog konstruktivnog dogovora u našem društvu i bilo bi dobro da to sam prihvati. Znam da je teško, ali posle puno decenija, mislim da je ovo kraj”, kazao je. Slično je govorio i prošle godine u ovo doba. Usput opet je optužio Demokrate da su Đukanoviću, glasanjem o nepovjerenju manjinskoj vladi, omogućile povratak na scenu. Po ko zna koji put, javno zaboravljajući da je upravo URA, uz Đukanovićevu podršku, srušila prvu avgustvsku vladu i formirala manjinsku.

Uglavnom, zbog duboke institucionalne krize u koju je zapala zemlja, sve se i svodi na političke poruke. Ustavni sud je u blokadi nakon što je nedavno penzionisan dugogodišnji sudija tog suda Miodrag Iličković. Civilni sektor odgovornost za blokadu vidi u partijskim trgovinama i neuspješnim dogovorima. Iz HRA su ranije podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF i URE u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Đukanović je krajem prošle sedmice pozvao parlamentarnu većinu da hitno da svoj glas za izbor sudija Ustavnog suda. „Promjenljivoj parlamentarnoj većini koja prijeti da će me smijeniti ukazala se jedinstvena šansa. Nepokolebljivi borci protiv Crne Gore imaju jedinstvenu priliku, iako to ne bi željeli, da urade nešto za svoju državu. Da hitno daju svoj glas za izbor sudija Ustavnog suda i tako pokažu da stvarno misle da sam prekršio Ustav”, naveo je Đukanović. Đukanović svakako zna da nije stvar samo u tome deblokirati Ustavni sud, nego i učiniti ga nezavisnim i autonomnim od politike i moćnika. Tri decenije njegov DPS predano je radio na porobljavanju te institucije. I svake druge. A tek slobodan, Ustavni sud može procijeniti da li je Đukanović prekršio Ustav.

No, iako je Ustavni sud važna instanca i za održavanje lokalnih izbora, i jedini nadležan za konačno rješevanje izbornih sporova, političke partije uveliko učestvuju u predizbornoj utrci za lokalne izbore koji Crnu Goru očekuju 23. oktobra. Liste su predate, iako je bilo stručnih mišljenja da se izborni proces ne može održati bez Ustavnog suda. Takođe, lokalni izbori se održavaju po starim zakonima jer ni izborna reforma nije okončana. Zapravo, rad na dugo najavljivanoj reformi izbornog zakonodavstva nije ni započeo.

Da su izborne zloupotrebe nešto sa čime će se Crna Gora suočiti i tokom ovih lokalnih izbora, najavio je i ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić.

Adžić je saopštio je da policija i tužilaštvo preispituju moguće zloupotrebe promjene prebivališta, u svrhu izbornog inžinjeringa. „Nakon analize prijava promjene prebivališta od strane Direktorata za upravne poslove državljanstvo i strance, uočeno je da u pojedinim opštinama gdje se održavaju lokalni izbori postoji povećan broj zahtjeva za prijavu promjene prebivališta od strane građana, saopštio je Adžić.

On je precizirao: „Upoređujući stanje sa prethodnom ili drugim godinama, u kojima nije bilo održavanja lokalnih izbora, uočava se drastičan porast, naročito u opštini Šavnik, što upućuje na sumnju da se vrše izborne zloupotrebe”. Zaista je sumnjivo da je u gradiću u kome je na posljednjim parlamentarnim izborima pravo glasa imalo nešto oko 1.500 glasača, ove godine u birački spisak pridodato više od 370 duša. Novodoseljenih.

Koliko će dugo trajati institucionalna i politička kriza, za sada nije jasno. Ni da li nas nakon oktobarskih lokalnih izbora, očekuju pravne vratolomije sa žalbama eventualno nezadovoljnih, ili vanredni parlamentarni izbori, po starim pravilima i sa blokiranim institucijama. U susret teškoj jeseni, žive su samo političke borbe.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo