Povežite se sa nama

Izdvojeno

VUK JANIĆ I POSLJEDNJA JUGOSLOVENSKA JEDANAESTORICA: O izgubljenim snovima

Objavljeno prije

na

Ivica Osim: ,,Politička situacija je postajala sve gora, a reprezentacija je igrala sve bolje i bolje”. Onda se zemlja raspala a zlatni dječaci iz Čilea 1987. rasuli su se svijetom. Režiser Vuk Janić od 1994. kao izbjeglica, živi u Amsterdamu. U holandskoj prijestonici sreli smo se neposredno nakon premijere njegovog filma 2000

 

Sada već davne 2000, film Vuka Janića, Poslednja jugoslovenska jedanaestorica prikazan je u Amsterdamu. Iste godine, nagrađen je prvim mjestom u konkurenciji dokumentarnog filma. Dirljivo svjedočenje fudbalera posljednje reprezentacije SFRJ-a, o njihovom doživljaju raspada zemlje i karijerama koje su nastavili rasuti po svijetu. Režiser, koji je i sam iskusio strahote rata u rodnom Sarajevu, proputovao je Evropom i razgovarao sa slavnim igračima ,,zlatne generacije”. Fudbalerima koji su 1987, u Čileu, ponijeli titulu omladinskog svjetskog prvaka. Sa Sinišom Mihajlovićem i Zvonimirom Bobanom u Italiji, Robertom Prosinečkim u Zagrebu, Predragom Mijatovićem u Madridu. Osim njih i sa Dejanom Savićevićem u Beču i Ivicom Osimom u Gracu.

Vuk Janić od 1994, kao izbjeglica, živi u Amsterdamu. U holandskoj prijestonici sreli smo se neposredno nakon premijere njegovog filma.

,,Ovo nije film samo o fudbalu”, objasnio je. ,,Ovo je metafora o raspadu Jugoslavije. O pokušaju da razumijem ono što razumjeti ne mogu. Do kraja života neću razumjeti šta se u mojoj zemlji desilo i zašto”.

Ringišpil se polagano okreće preko platna, a onda umorno lice Ivice Osima. Čuje se pitanje režisera Janića.,,Prvo su se otcijepile Hrvatska i Slovenija, ali vi nastavljate da igrate i borite se za Jugoslaviju?” ,,Ne bori se niko za Jugoslaviju. Borili smo se za igru. Igra je igra. Bilo je slučajeva u ratu kada je zatišje, pa je raja igrala na male golove, oni isti koji su se borili jedni protiv drugih. To je jedna fina vrsta rata, a ne onog krvavog”.

Poslije ovakvih scena, zbog kojih se bolno grči utoba, slijede nježni porodični detalji. Boban sa ćerkom dok zalivaju cvijeće, Prosinečki pokazuje slike iz mladih dana na kojima je sa Šukerom, Peđa Mijatović ubjeđuje sina da je hladno da se kupa napolju u bazenu i ponavlja: ,,Znaš da bi te tajo pustio…”

U kadru je JAT-ov avion na putu u Italiju na sjetsko fudbalsko prvenstvo, 1990. Drugi dnevnik Televizije Beograd počinje najavom: ,,…Momci u plavim majicama krče put ka svjetskim fudbalskim visinama… Trener Osim se ljubi sa igračima, jugoslovenske zastave vijore se na tribinama, masa navijača skandira ‘Jugoslavija’”.

Sarajevo iste noći. Sve živo je na ulicama. Automobili sa upaljenim sirenama, pjenuša šampanjac, Sarajlije slave pobjedu i pjevaju Jugoslaviji.

,,Bosna se nekako osjećala najbliža sa tom reprezentacijom. Još su gajili nadu, iako su opasnost i strah već bili tu. Vidjeli su u tom uspjehu reprezentacije šansu za popravak nečeg što se više nije dalo popraviti. Politički, stanje je postajalo sve gore, a reprezentacija je igrala sve bolje i bolje”, priča Osim.

Glas komentatora: ,,Prilika, Savićević i 2 : 0. Jugosloveni su nadmoćno završili kvalifikacije, osvojivši prvo mjesto sa samo jednim porazom i sedam pobjeda u osam susreta”.

Slovenački igrači ostali su do kraja postojanja reprezentacije. Osim u Gracu pred kamerama: ,,Pokušavao sam da taj tim zadržim na okupu… Don Kihot je bio malo dijete za nas”.

Nije uspio. Maja 1992, na konferenciji za štampu Ivica Osim doima se kao slomljen čovjek. ,,Teško mi je da kažem. Podnosim ostavku… Odlazim, gotovo je. Ovo je moj gest, moja lična odluka. Neću da govorim radi čega, neću da objašnjavam. Vi to dobro znate. Ako ništa drugo, činim što mogu da se bar sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava”.

U Sarajevu je počeo rat. Dokumentarni snimci minobacačkih granata, zgrade u plamenu, snimci improvizovanih utakmica tokom rata, stadion Koševo prekopan, hiljade svježih humki, izgorjela Zetra u pozadini…Posljednja oaza zajedništva se ruši.

Slike Vukovara. Tišina. Ovdje je već sve srušeno.

Filmska priča počeće najavom: ,,Dvije države, Hrvatska i SRJ, koje su ne tako davno bile u ratu, izvučene su žrijebom u istoj grupi za Evropsko fudbalsko prvenstvo 2000”.

Reditelj zumira Peđin lik dok govori: ,,Osamnaestog avgusta treba da se igra sa Hrvatskom i ja mislim da će to biti Beograd, bez obzira na sadašnju situaciju. Mislim da će se stvari do tada smiriti. Desilo nam se da smo sada rivali”.

Beograd je 1999, razvaljeni grad, ne samo po zgradama nego i u dušama. Trubači praćeni srpskim navijačima i Kebom, na ulicama. Usporeni snimak i igrači reprezentacije Hrvatske i SRJ ulaze na teren. Jedan pored drugog, ne gledajući se, ulaze Boban i Mijatović. Prvi put poslije rata ,,Čileanci” igraju zajedno, ovaj put na suprotnim stranama. Mijatović, Mihajlović i Savićević za SRJ, Boban, Šuker, Bokšić za Hrvatsku. Mihajlović ne prestaje da se čudi: ,,Do juče smo zajedno igrali za jednu reprezentaciju, slavili i tugovali. A, sad, jedni protiv drugih”.

Revanš u oktobru. Dejan Savićević ispred kamere: ,,Obezbjedjenje je na nivou. Nemam straha. A šta ko misli, to me najmanje interesuje. Oni misle da smo mi krivi, a mi mislimo da su oni krivi”. Hrvatski navijač između kordona obezbjeđenja dobacuje uvredu Savićeviću. Kamera zumira Savićevićeve oči koje plamte, dok i on izgovara psovku. Zatim se spokojnim glasom okreće Janiću. I dodaje: ,,Najvažnije je da se utakmica završi bez incidenata”.

Na zagrebačkim ulicama, oko ponoći, zabilježen je razgovor sa Zvonimirom Bobanom. Opet zastave, ovaj put šahovnica u krupnom planu. Boban sa širokim osmijehom, odgovara na Janićeva pitanja. ,,Normalno je da je sve oko ove utakmice puno žešće, puno bitnije, puno drugačije. Prvi put se sastajemo kao državne reprezentacije. Igrali smo zajedno, ali tako je život otišao, i povijest napravila, i to tako treba prihvatiti”.

Opet se intoniraju Lijepa naša i Hej Sloveni, ovaj put domaćini zvižde jugoslovenskoj zastavi. SRJ se kvalifikovala za Evropsko prvenstvo.

Kamera zumira lice Ivice Osima. Legendarni Švabo u svojoj kući, u austrijskim štajerskim brdima, posmatra snimak igre dvije reprezentacije. Janić je zabilježio i ovaj trenutak: dok navijači zaglušujućom vikom pozdravljaju svoje igrače, Šuker i Mihajlović se pogledaju u oči, prijateljski nasmiju i pozdrave. Oči Ivice Osima ožive, na tren postoji neki drugi svijet.

,,To je momenat nade i suština filma. Najznačajnija poruka. Da uprkos mržnji, koja se u masi osjeća, prijateljstvo pojedinaca može opstati”, priča mi Janić dok šetamo duž amsterdamskih kanala.

Osim je tada je trenirao Šturm iz Graca i od njih je napravio austrijske prvake. Janić objašnjava: ,,U kući u austrijskim koruškim brdima, izgledao mi je kao neko ko se baš tu namjerno izolovao”.

Umornim glasom Osim objašnjava. ,,Poslije događaja u Bosni, nisam jedini koji je pokušao da se negdje skloni, da pobjegne. Ali, ne možeš. I ako odeš, to je prisutno. Veliki problem nastaje kada se brutalno prekinu svi snovi i plamenovi… Mnogi ljudi čije su duše ubijene žive, a nisu više živi“.

Iako nije pripadao generaciji iz Čilea, Janić je Dejana Savićevića uvrstio  u film, jer je prijatelj sa Bobanom. Snimao ga je kada je tek došao u Beč.

,,Želio sam da snimam u njegovoj sobi, ali je rekao : ‘Nemoj majke ti, stvari su u stanu jedna preko druge i nemam volje da ih sada raspremam’. Želio sam da uhvatim miris njegovog života. Snimali smo u   jednom hotelskom apartmanu, ali miris Dejanovog života osjetio sam kad smo otišli na Prater, onaj veliki točak napravljen početkom ovog vijeka, odakle se vidi Beč kao na dlanu. Moja je ideja bila da zabilježim ono što je za njihove živote karakteristično u vremenu u kojem snimamo. Mislim da sam u tome na neki način uspio”.

Prosinečki je odveo Janića u selo gdje mu žive roditelji. Idilična slika igrališta na kojem je napravio prve fudbalske korake. Sinušu  Mihajovića snimao je dok je ,,ležao kao gospod Bog naslonjen na loptu”, a u pozadini ekipa Lacija trenirala.,,Imaš najskuplji tim u drugom planu, dok mi pričamo šta se dešavalo u Jugoslaviji”. Ispričaće da je kao dijete učen da je Jugosloven, ali da je postao Srbin zbog svega što se u ratu dogodilo. Njegovi roditelji, majka Hrvatica i otac Srbin, morali su napustiti Vukovar, u strahu od hrvatskih vojnika… “

Dogovor za snimanje sa Zvonimirom Bobanom Janić je napravio pred utakmicu u Beogradu. ,,Boban je obrazovan, jako puno zna. Ličnost”, kaže Janić. ,,Djelovao je perfektno smireno, pričao je o prijateljstvu sa Dejanom, o tome kako je kao klinac došao iz Imotskog u Zagreb, da bi stanovao u internatu za mlade fudbalere… “

Zavaljen u dubokom baroknom naslonjaču, obrubljenom zlatom, u salonu vile u Madridu, Peđa Mijatović, dječačkim osmijehom i sa  tugom u glasu: ,,Sa svima njima, sa kojima sam igrao Svjetsko prvenstvo 1987. u Čileu i danas sam u odličnim odnosima”.

Onda svako od nas dugo odvija svoj film u sebi.

 

Mogli smo biti pobjednici

U intervju za holandski nedeljnik Panorama Vuk Janić na pitanje da li je, zbog sopstvenog iskustva i emocija bilo teško napraviti ovakav film, odgovara:  ,,Jako. Kad sam napustio Sarajevo 1994, nisam želio da razmišljam o pošlosti i o svemu što sam ostavio iza sebe. Ali, kasnije, sjetio sam se grupe igrača moje zemlje u čijim sam igrama uživao. Generacija, koja je kao jugoslovenski tim mogla stići daleko. Mogli su biti pobjednici svjetskog kupa. Toliko su obećavali, ali zbog događaja u mojoj zemlji razdvojili su se i obećanja se nisu realizovala. Odlučio sam da napravim film o ‘zlatnoj generaciji’. Ovo je film o izgubljenim snovima

 Lidija SOLDO KOJAŠEVIĆ

Komentari

FOKUS

BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Usled beskonačnih istraga i sudskih procesa koji se pokatkad okončaju smrću okrivljenih ili zastarom

 

Objavljeno je ove sedmice – preminuo je Željko Vuković, optuženi za saučesništvo u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva književnika Jevrema Brkovića 2006. godine. To je na suđenju zakazanom za ovu sedmicu saopštila njegova advokatica Aleksandra Rogošić.  Sada se čeka od Ministarstva unutrašnjih poslova da po zahtjevu Višeg suda u Podgorici potvrdi ovu informaciju. Ukoliko ona bude tačna proces se obustavlja. U prevodu, nakon skoro 20 godina od ubistva Vojičića i napada na Brkovića, proces će se okončati ne presudom i rasvijetljenim slučajem, već smrću jedinog osumnjičenog. U međuvremenu je preminuo i književnik Jevrem Brković.

Na ovonedjeljnom  ročištu advokatica  Rogošić je saopštila da je od Vukovićeve majke dobila informaciju da je preminuo: “Dobila sam informaciju od majke okrivljenog da je preminuo 1. aprila. Istu informaciju je dobio sud od policije. Do narednog pretresa, sud će tu informaciju da potvrdi, kako bi se postupak obustavio”, kazala je Rogošić.

Puniša Vojičić, stric ubijenog Srđana,  saopštio je da sumnja da je Vuković “ubijen ili sklonjen u inostranstvo”. On je sudu predložio da zatraži ispitivanje da li je tijelo koje se nalazi u grobnici zaista Vukovićevo.  Vojićić smatra da je Vuković bio prijetnja nalogodavcima zločina.

Vijesti su u februaru ove godine objavile  transkript razgovora odbjeglog policajca Ljuba Milovića i šefa kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera o tome “da je jedan podgorički biznismen” organizovao napad na književnika, kada je ubijen  Vojičić. Brković je više puta tvrdio da je motiv napada i likvidacije njegov roman Ljubavnik Duklje, u kojem je pisao o vezama bivše crnogorske vladajuće političke i poslovne klase s organizovanim  kriminalom.

Vuković je uhapšen u oktobru 2019., a suđenje je počelo naredne godine – četrnaest godina nakon ubistva. I istrage koja je tapkala u mjestu. A onda je nastavljeno tapkanje u sudnicama.

Viši sud je Vukovića u novembru 2022.godine proglasio krivim za saizvršilaštvo u pokušaju ubistva i osudio na tri i po godine zatvora. Međutim u aprilu prošle godine Apelacioni sud je  predmet vratio na ponovno suđenje. Vuković je pušten da se brani sa slobode.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo