Povežite se sa nama

OKO NAS

Zaboravljena obećanja

Objavljeno prije

na

Fitim Pajazitaj (21), jedan od stanovnika Kampa 1 na Koniku, riješio je da iskoristi oktobarske sunčane dane i ispuni obećanje dato sebi. On je sa trošnim materijalom počeo izgradnju dodatne prostorije ispred svojeg kontejnera. Kaže da za vrijeme svake kiše mora da u tu jednu prostoriju u kojoj boravi unosi sve stvari koje ima, od obuće do hrane.

 

„Obećali su nam izgradnju stanova početkom januara, evo bližimo se kraju godine a radovi nijesu još ni počeli”, priča mladi Pajazitaj dok pokušava da ispravi iskrivljeni ekser.

Kaže da su navikli na lažna obećanja. ,,Zato sam ja obećao sebi da ću dogradit neku dodatnu prostoriju. I evo ispunjavam dato obećanje”, kaže Pajazitaj. Objašnjava usput da će dograđenu ostavu prekriti ceradom.

Pajazitaj nije jedini koji tako pokušava da riješi problem nedostatka prostora. Gotovo svaki stanovnik Kampa svojim je rukama sklepao nekakvu građevinu ispred kontejnera.

„Zima dolazi, ako se ne snađemo sami, ništa”, dobacuje Pajazitajev komšija, takođe u radnoj atmosferi.

Nakon požara koji je prošle godine u julu mjesecu zahvatio Kamp 1 na Koniku, kada je oko 800 stanovnika ostalo bez krova nad glavom, donacije od međunarodnih organizacija su stizle sa svake strane. Tako je, jedan od njih, turski Crveni polumjesec donirao preko stotinu šatora u kojima su stanovnici kampa pokušavali da bar na trenutak zaborave kroz šta su prošli i šta su sve izgubili.

Tada je na osnovu procjene stanja na terenu, Operativni tim na čelu sa Željkom Šofrancem utvrdio da je najbolje prelazno rješenje za smještaj stanovnika iz Kampa Konik 1 nabavka kontejnera. Vlada im je obezbijedila kontejnere ,,dok se ne pronađe dugoročnije rješenje”. Ostalo je na tome.

Jedan od najvažnijih koraka, definisan Akcionim planom u okviru 23. poglavlja Pravosuđe i temeljna prava i 19. poglavlja Socijalna politika i zapošljavanje, odnose se na izgradnju stanova za 1177 porodica raseljenih i interno raseljenih osoba.

U martu 2012. godine, Evropska unija i Crna Gora su potpisale sporazum prema kojem će se izdvojiti tri miliona eura za finansiranje izgradnje 90 stambenih jedinica i višenamjenskog centra za stanovnike Kampa na Koniku.

Planirano je da, uz pomoć međunarodne zajednice, izbjeglički kampovi Konik 1 i 2 budu zatvoreni do 2016. godine, kada bi na njihovom mjestu trebalo da budu izgrađeni stambeni blokovi.

U tu svrhu na Sarajevskom procesu, balkanskom međunarodnom donatorskog projektu pokrenutog prošle godine na konferenciji u Sarajevu, prikupljena su značajna sredstva iz nacionalnog programa IPE za 2012 godinu. Izdvojen je milion eura za doprinos Regionalnom programu stambenog zbrinjavanja za izbjeglice iz Kampa.

Obećana izgradnja, prvobitno planirana početkom ove godine, započeće u 2014. godini u blizini deponije za otpad glavnog grada, iako je Strategijom predviđeno da se naselja neće nalaziti u blizini deponije.

Direktor uprave za zbrinjavanje izbjeglica Željko Šofranac saopštio je ranije da će izgradnja stambenih jedinica započeti u septembru mjesecu ove godine.

No, i septembar je prošao pa se stanovnici kampa ipak nadaju da će u 2014. početi izgradnja njihovih domova. A dok se novi domovi ne završe, većina Roma i Egipćana iz kampa će i dalje živjeti u metalnim kontejnerima i sa zavišću gledati na susjedne kuće od cigle i cementnih blokova.

Eva Smit, predsjedavajuća Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), tijela Savjeta Evrope, kaže da će smještanje svih izbjeglica na jedno mjesto značiti da oni ostaju pod segregacijom umjesto integrisani u crnogorsko društvo. To crnogorska vlast zna.

Ona je dodala da bi bolje rješenje, kao što je predloženo u izvještaju iz 2011. godine, bio normalan smještaj za izbjeglice širom grada ili države.

Druga opcija bila bi da se polovina planiranih stanova popuni neromskim porodicama koje su pripremljene za zajednički život sa romskim susjedima, kazala je Smit.

Crna Gora od juna 2013. godine predsjedava na Dekadi uključivanja Roma 2005-2015, jednoj od inicijativa koje se bave izazovima s kojima se Romi u Evropi danas suočavaju.

Crna Gora je kao prioritete tokom predsjedavanja definisala: pravni status, antidiskriminacija, rodna ravnopravnost, ekonomsko osnaživanje, kulturni i jezički identitet i uključivanje mladih.

No, umjesto stanova stigli su polovni kontejneri. U okviru donacije za poboljšanje uslova u Kampu Konik 2 Ambasada Amerike u Podgorici isporučila je u avgustu prvih 16 kontejnera od ukupno 100, koji su dopremani sa Kosova, saopšteno je iz Vladinog biroa za odnose s javnošću.

Kontejneri su već korišćeni, pa je Operativni tim za koordinaciju i praćenje aktivnosti postavljanja kontejnerskog naselja formirao komisiju za prijem i procjenu oštećenja, koju čine predstavnici Vojske Crne Gore i Direkcije za imovinu.

Kontejneri su privremeno postavljeni u krugu kasarne Masline do završetka neophodnih opravki i obezbjeđenja potrebnih sadržaja za njihovo funkcionisanje (klima, kreveti, dušeci, ormari itd…).

Projekat Vlade i američke ambasade predviđa izmještanje Kampa 2 sa sadašnje lokacije. Gdje, još se ne zna.

Sve aktivnosti oko postavljanja novog kontejnerskog naselja vršiće Direkcija za javne radove, uz obezbijeđena sredstva od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja i Ministarstva finansija”, pojasnili su iz Vladinog biroa.

Gradonačelnik Miomir Mugoša je ranije najavio da će se na lokaciji Kampa 2, nakon premještanja kampa, izgraditi stanove i raščistiti prostor za realizaciju autoputa koji treba tuda da prođe.

Aktivnosti premještanja kampa 2 na Koniku još uvijek nijesu počele. Hoće li stanovnici tog kampa ovu zimu dočekati u boljim uslovima ili će i ova donacija biti samo jedna u nizu, na papiru?

Elvis BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo