Povežite se sa nama

OKO NAS

ZABORAVLJENA SELA GORNJE MORAČE: Sami protiv nebrige države

Objavljeno prije

na

Gornjomoračani su odavno naučili da političari, iz koje god stranke da dolaze, brzo zaboravljaju obećanja data tokom predizbornih kampanja. U devet sela Gornje Morače predstavnici lokalne i državne vlasti svrate samo dok traje bitka za glasove. Tako je bilo i minule godine. Od velikih planova, perspektive i boljeg standarda –ništa. I danas se u tom dijelu kolašinske opštine živi kao u pretprošlom vijeku, tvrde mještani.

Struje nema više od dvije sedmice, a zbog stotinak porušenih stubova ne očekuju je prije ljeta. Puteve su čistili sami, kako ne bi bili potpuno odsječeni od svijeta. I dalje su neke ceste u zaseocima zavijane. Zimnica ostavljena u zamrzivačima, zbog nedostatka struje, neupotrebljiva je, do grada se teško stiže.

Slično je bilo i 2005. godine kada su pola godine bili u mraku. Strahuju da će i ove godine biti kao tada. Ne sjećaju se kada su prestali da vjeruju političarima, ali Gornjomoračani nijesu zaboravili da su nekada imali poštu, tri prodavnice i ambulantu. Da je do vlasti, tvrde, u gornjomoračkim selima više ne bi bilo žive duše. Na sreću, ističu, život ih je naučio da se drže one ,,u se’ i u svoje kljuse”.

,,Propast crnogorskih sela, možda je najočiglednija u ovom kraju. U Gornjoj Morači je nekad bilo sedam škola sa 750 učenika, sada samo dvije, jedna, do devetog razreda u Polju i druga do petog razreda u Ljevištima. U njima je svega sedam đaka. U devet gornjomoračkih sela sada je tek 450 stanovnika”, objašnjava Saša Dragović, predsjednik Udruženja mladih Gornje Morače.

I pored surove statistike Gornju Moraču drugačijom od ostatka ruralnog dijela Crne Gore, između ostalog, čini , upravo to Udruženje i entuzijazam njegovih 50-ak članova. Mladi tog kraja odlučni su u namjeri da ostanu u rodnim selima i stvore bolje uslove za svoje komšije, ali i perspektivu sa sebe. Svjesni su da su se latili preteškog posla, naročito s obzirom na činjenicu da se svi odgovori na njihove zahtjeve od lokalne uprave i države , svode na rečenicu: ,,Para nema”.

,,Osnovali smo NVO SOS SS, čiji je cilj da spriječi odlazak mladih sa sela u sjevernom dijelu Crne Gore. Imamo mnogo planova i ideja, a vjerujem i kapaciteta da ih realizujemo. Ponekad obeshrabri što ko god da je na vlasti u Kolašinu, prema Gornjoj Morači ima isti stav – ne postojimo za njih. Ipak, s obzirom da ovdje planiramo budućnost, nećemo imati mnogo vremena za osvrtanje na neodgovornost političara”, kaže Dragović.

Gornjomoračanima bi najviše pomoglo ulaganje u putnu infrastrukturu. Asfalt do neiskorištenih i neafirmisanih prelijepih planina Lola i Javorja učinio bi mnogo za taj kraj. Bolji put do Ljevišta, otvorio bi nove mogućnosti za tamošnje mještane, koji su među najuspješnijim kolašinskim stočarima.

,,Stočarima u selu Ljevišta rijetko ko može parirati po brojnosti stada, ali i po načinu na koji se bave poljoprivredom. Sve to uz, zaista, minimalne uslove”, tvrde u Udruženju.

Falinke Elektroprivrede Crne Gore, takođe, kažu mladi Gornjomoračani najbolje se vide u njihovim selima. Od ranih 80-ih prošlog vijeka, kaže Dragović, kada je u taj kraj dovedena struja niko nikad nije zamijenio nijedan stub ili radio išta na unapređenju elektroprenosnog sistema.

,,U pravnoj državi neko bi sigurno snosio odgovornost za ovo. Nije samo nevrijeme porušilo stubove u našim selima, već je odgovornost EPCG očigledna. Stubovi imaju rok trajanja, kao i sve, a ovi naši nijesu mijenjani od 1982. godine. To preduzeće pošalje ekipe na teren samo kad stubovi padnu. Da li iko u Crnoj Gori kontroliše rad EPCG “, pita Dragović.

Iako revoltirani odnosom nadležnih prema njihovim selima mladi u Gornjoj Morači radije pričaju o svojim planovima. Napominju da su neki od njih, iako su rođeni i živjeli u Podgorici, odlučili da se vrate na imanja svojih predaka.

,,Za sve što radimo osnovni cilj je da se stvore uslovi da se ljudi koji su se vratili na selo ne pokaju i ne vrate u grad. Imamo mnogo ideja, a osnovna je razvoj agroturizma, za što postoje idealni uslovi. Osnovali smo i sportsko-ribolovno društvo, očekujemo dobijanje koncesije za rijeku Moraču. To je značajno iz više razloga, a na taj način bi se otvorila i tri radna mjesta, za lovočuvare”, objašnjava Dragović.

U dogovoru sa vlasnikom turističke agencije Eksplorer Lukom Bulatovićem, Dragović i njegove kolege iz Udruženja privode kraju pripreme za otvaranje turističkog kampa. Tokom realizacije tog projekta, pored turističke valorizacije Gornje Morače, takođe, zaposlilo bi se nekoliko mještana. Planiraju i da iskoriste to što je iznad sela Ljevišta, kako tvrde, jedna od turističkih atrakcija – pješačka staza kroz kanjon Morače.

Dragović tvrdi da bi bar deset poljoprivrednih proizvoda iz tog kraja mogli da postanu brend u regionu, ali i šire. Pored već čuvene šljivove rakije, mjesto na tržištu, kaže on mogli bi da nađu i domaće kukuruzno brašno, lisnati sir, ljekovito bilje…

,,Sve to su naše šanse. Recimo, zanimljivo je da se ovdje sjeme za kukuruz nije mijenjalo preko 100 godina. Očekujem da ćemo uskoro uspjeti da uredimo prostor na kojem bi bilo moguće organizovati pazarni dan, ali i da ćemo u budućnosti naći sredstva za mini pogone u kojima bi se pakovalo ljekovito bilje i gljive, kojih je na ovom prostoru u izobilju”.

U planu je da se obnovi dom mladih, koji bi u budućnosti postao centar turističke organizacije. Mladi će volonterski očistiti neke od pješačkih staza, ali i pokušati da od Mioske pa dalje postave putokaze, kako bi turisti što lakše došli do brojnih atraktivnih lokacija Gornje Morače. Sve to, nadaju se u tom kraju, trebalo bi da im obezbijedi budućnost u kojoj neće biti mnogo brige bar oko osnovnih uslova za život.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo