Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ZABRINJAVAJUĆE STANJE U PODGORIČKIM VRTIĆIMA: Rekorderi po prebukiranosti

Objavljeno prije

na

U vrtiću Suncokrili u podgoričkom naselju Blok pet u mlađoj jaslenoj grupi upisano je 70 djece, a zakon kaže da je osam mališana maksimalan broj. Upis devet puta više djece nego što to predviđa zakon, samo je jedan u nizu alarmantnih podataka koji su nedavno objelodanjeni zahvaljujući Izvještaju o stanju u javnim predškolskim ustanovama Đina Vrbica i Ljubica Popović u Podgorici. Izvještaj je napravljen nakon što su tokom aprila, predstavnici Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Ministarstva prosvjete i Savjeta roditelja obišli četiri vrtića u Podgorici.

Suncokrili je jedan od novoizgrađenih vrtića. Njegov problem je prebukiranost, ali pruža adekvatne uslove smještaja djece. A ima vrtića, kao što je Poletarac 1 na Zabjelu, gdje su pomoćne prostorije, hodnici i kancelarije prenamijenjeni u ,,učionice”. U njima se koriste zajednički toaleti i kupatila. A u nedostatku kreveta djeca spavaju na dušecima, koji se polažu na pod tek nakon što se dio namještaja iznese iz ,,učionice”. Namještaj se nakon odmora vraća nazad.

,,Moje dijete ide u Poletarac 1. U grupi ih je 65, a 20 krevetića. Po tri djeteta u jednom krevetiću. Kada spoje sve te krevete, možete zamisliti tu sliku. I kaže slabo spavao”, jedan je od komentara nakon objavljivanja Izvještaja na društvenim mrežama. ,,Zamislite dvije vaspitačice na 60-70 djece. Samo da se vrate zdravi kući ogroman je uspjeh”, primijetio je neko.

Na pitanja zašto je stanje u vrtićima ovakvo i šta preduzimaju tim povodom iz Ministarstva prosvjete nam do izlaska ovog broja niko nije odgovorio. Ovo ministarstvo već godinama nije u stanju da ispoštuje zakonske norme koje su jasne: u vaspitnoj grupi za uzrast do jedne godine može biti do osmoro djece, a za uzrast do dvije godine dvanaestoro. Zakon predviđa u grupi za uzrast dvije do tri godine može biti najviše 14-oro djece, od tri do četiri godine – 20, od četiri do pet godina 24, a od pet do šest – 25. Već godinama prosječan broj djece po vaspitnim grupama u podgoričkim vrtićima je – 35,4. To je više i od crnogorskog prosjeka koji je 28,8 djece u jednoj grupi.

Posljednji Izvještaj je pokazao da je stanje u vrtićima gore i od statističkog prosjeka: ,,U jednoj od mlađih vaspitnih grupa, na prostoru od 40 metara kvadratnih, upisano je čak 75-oro djece. Nije mnogo bolje ni u jaslenoj grupi – na 20 kvadrata upisano je 31 dijete, a na spavanju ih je zatečeno 18”.

Kristina Mihailović iz Udruženja Roditelji za Monitor kaže: ,,Od podsjećanja na stanje nemamo ništa. Pod hitno je potrebno da uradimo nešto konkretno u velikom broju opština gdje prebukiranost postoji, a to nije samo Podgorica, mada je u njoj problem najizraženiji”.

Ona napominje da je važno naglasiti da je Izvještaj pokazao izuzetnu predanost vaspitača i zaposlenih u vrtićima ,,što nas sve dodatno obavezuje na unaprijeđenje stanja”. ,,Kao što ni djetetu koje nema gdje da spava jer nema svoj krevet ne može biti dobro, tako isto ne može biti dobro ni vaspitačici ili medicinskoj sestri koja radi u tolikoj grupi”, kaže.

Ombudsman je nakon Izvještaja sačinio svoje mišljenje u kom daje preporuke nadležnima da riješe probleme: da se za prelazni period do gradnje novih objekata nađu dodatni prostori za smještaj djece, da se unaprijedi transparentnost ustanove u segmentu pružanja podataka relevantnih za javnost i roditelje, da se analizira upisna politika i ograniči upis djece u najopterećenijim jedinicama.

Na ranije preporuke Ombudsmana i nevladinog sektora, Ministarstvo prosvjete se nije, sem deklarativno, obaziralo.

Umjesto da ministar Predrag Bošković konkretno djeluje, iz njegovog ministarstva se plasiraju otkrića da su istraživanja iz oblasti neuronauke pokazala kako učenje tokom godina prije polaska u školu ima najjači efekat na razvoj budućih mentalnih funkcija kod djeteta. I da su shodno tome ulaganja u predškolsko obrazovanje jedna od najisplativijih investicija kada je riječ o unapređenju života pojedinca, ali i društva u cjelini. I pored ovako visoke svijesti, iz Ministarstva, ni Vlade, nema odgovora zašto se, kad već tako stvari stoje, ne ulažu pare u predškolsko obrazovanje.

Krajem 2012. preko šest i po hiljada građana potpisalo je onlajn peticiju u kojoj se tražila hitna gradnja ili dogradnja vrtića. Tada je Vlada odlučila da zatraži kredit od 10 miliona eura kojim bi se finansirala gradnja sedam novih vrtića u Podgorici, Baru, Pljevljima i Ulcinju. Uglavnom su ostala – obećanja.

,,Prema našim informacijama problem je tenderska procedura, cijeli proces je prilično spor. Koliko znamo počela je gradnja samo jednog, u Podgorici odnosno u Zagoriču i on bi trebalo da bude završen do kraja godine”, kaže Mihailovićeva.

Iz Institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Monitoru su kazali da su djelimično obaviješteni o razlozima kašnjenja u tenderskim i drugim procedurama, kao i dinamici korišćenja kreditnih sredstava za ove namjene, ali da smatraju da se jedino relevantne informacije mogu dobiti od resornih ministarstava.

Pored Podgorice, u kojoj je problem prebukiranosti najizraženiji, vrtića nedostaje u Baru, Pljevljima, Ulcinju, Herceg Novom i Kotoru.

Ministarstvo prosvjete je licence za rad izdalo za 15 privatnih vrtića u Crnoj Gori, od kojih je sedam u Podgorici. Za one sa dubljim džepom privatni vrtići su rješenje, ali mnogi mjesečno ne mogu da priušte preko 100 eura, čak ni za djecu.

I pored toga što u Podgorici radi 17 vrtića, skoro svake godine preko 2000 mališana ostaje neupisano.

Iz Ministarstva su najavili da će do 2018. godine biti izgrađeno sedam vrtića za 1.594 djece u Podgorici, Ulcinju, Baru, i Pljevljima.

U glavnom gradi četiri, i to u naseljima: Stari aerodrom za smještaj 375 djece, Zagoriču za smještaj 200 djece, Blok VI za smještaj 216 djece i Tuzima za smještaj 243 djece. Istovremeno, Strateškim planom razvoja Glavnog grada planirano je da se u Podgorici izgradi osam vrtića.

Ako sve bude teklo po planu, što do sada nije bila praksa, u školskoj 2019/20, Podgorica će imati povećanje od oko 1000 mjesta u vrtićima. Opet će nedostajati najmanje još toliko.

Najsvježija iskustva govore da gradnja vrtića i nije toliko skupa. U februaru je ministar Bošković otvorio dva vrtića u Nikšiću, u naseljima Kočani i Župa. Mediji su prenijeli da je prvi vrtić u blizini Krupačkog jezera od 80 kvadrata koštao Ministarstvo prosvjete samo 11.000 eura, Optina Nikšić je ustupila prostor, a ostatak od oko 9.000 eura je obezbjedila JPU Dragan Kovačević iz sopstvenih sredstava. Vrtić u Župi površine 216 kvadrata, koji može da primi 120 mališana, koštao je oko 69.000 eura.

Opozicija u podgoričkom parlamentu odavno predlaže da treba predvidjeti da svaki investitor mora, u sklopu bloka stambenih zgrada, obezbijediti i prostor za vrtić, školu.

,,Osim gradnje novih objekata, koji se predugo čekaju i ne mogu biti jedini način rasterećenja postojećih kapaciteta, trebalo bi uvesti popodnevni rad vrtića u opštinama gdje postoji prebukiranost, što smo i nekoliko puta predlagali Ministarstvu.Takođe, iznajmljivanje prostora je jedno od prelaznih rješenja. Tu je i gradnja novih vrtića po modelu privatno-javnog partnerstva”, kaže Mihailovićeva.

Rješenja ima. Prioriteti su u pitanju.

Gdje su pare

Izvještaj Državne revizorske institucije (DRI), u jesen prošle godine, pokazao je da je cijena od 40 eura, koju roditelji plaćaju za ishranu djece u vrtićima, previsoka u odnosu na stvarne troškove. Te da su samo dvije podgoričke predškolske ustanove Ljubica Popović i Đina Vrbica prihodovale po tom osnovu skoro 1,1 milion eura tokom 2014. U Izvještaju se precizira da je u podgoričku ustanovu Ljubica Popović 2014. upisano 3.145 djece svih uzrasta i da je od razlike u cijeni ishrane djece zarađeno čak 558 hiljada eura. Kontrola ustanove Đina Vrbica pokazala je da su roditelji za ishranu djece uplatili 843.348 eura, a da su ,,realni troškovi” iznosili 309.186, odnosno 534.161 euro manje. Na ovaj način i cetinjska ustanova Zagorka Ivanović prihodovala je od roditelja 111.465, a nikšićka Dragan Kovačević 222.748 eura… DRI je utvrdila da je zarađeni novac, mimo zakona, iskorišćen za finansiranje izdataka – pojedinih kategorija ličnih primanja, rashoda za materijal i usluge, tekuće održavanje ,,koje je trebalo obezbijediti iz sredstva budžeta Crne Gore, shodno Opštem zakonu o obrazovanju i vaspitanju”. Vrtići su morali da se snalaze jer Ministarstvo prosvjete, za vrijeme ministrovanja Slavoljuba Stijepovića, podgoričkoj ustanovi Ljubica Popović duže od četiri godine nije uplaćivalo novac za troškove električne energije, komunalnih usluga i vode. S druge strane Stijepovićeva administracija je istoj ustanovi od 2012. dužna i 270.000 eura, koje je prosvjetni resor, na osnovu zaključka Vlade, pozajmio od vrtića. Ministarstvo je, stoji u Izvještaju DRI, od 2011. i ustanovi Đina Vrbica dužno 230.000 eura, što je takođe trebalo da bude pozajmica.

Bojana DRAGAŠ
Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo