Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (III):Telegrafska veza Kotor – svijet

Objavljeno prije

na

Prva balkanska radio stanica Prva radio-telegrafska stanica na Balkanu puštena je u rad 3. avgusta 1904. godine na Volujici, iznad Bara. Radila je na talasu od 500 metara, a domet joj je bio 200 kilometara. Stanicu je montirao i prisustvovao njenom otvaranju veliki pronalazač Markoni. Služila je za potrebe pošte, pomorskog saobraćaja i diplomatije na Cetinju. Volujica je održavala vezu sa stanicom San Kataldo kod Barija, a preko nje sa Zapadnom Evropom. * U Kotoru i Cetinju početkom ovog vijeka izlazila su dva neobična lista – Dnevni vjesnik i Dnevne novosti. Dnevni vjesnik izlazio je jednom ili više puta dnevno, a izdavali su ga bokeljski rodoljubi izvještavajući o operacijama crnogorske i srpske vojske u balkanskom ratu. Prvi broj pojavio se 9. oktobra 1912. godine, a posljednji 17. decembra. Dnevne novosti izašle su osam puta dvaput, a tri puta triput dnevno u junu i julu 1914. godine.

* Vjesnik je prvi dnevni list koji se pojavio u Crnoj Gori. Počeo je da izlazi na Cetinju 1914. godine.

* U Cetinju su 1914. godine izlazila četiri dnevna lista: Glas Crnogorca, Vjesnik, Dnevni list i Dnevne vijesti, a izdavana su i još tri dnevna biltena. Cetinje je tada imalo nepunih 6000 stanovnika.

* Prva čestitka povodom otvaranja radio-stanice u Podgorici, koju su 1914. godine podigli Francuzi, stigla je iz radio-stanice sa Ajfelove kule. Francuska radio-stanica na Ajfelovoj kuli imala je 1898. godine domet od svega četiri kilometra, dok je šest godina kasnije crnogorska stanica izgrađena na Volujici iznad Bara emitovala program na daljinu od dvije stotine kilometara.

* Prvi satirični list u Crnoj Gori zvao se Mali Radojica, a počeo je da izlazi na Cetinju 26. decembra 1926. godine.

* U selu Brčeli, Crmnica, u periodu 1935-1938. pojavila su se tri ilegalna lista, koji su umnožavani na šapirografu. To su: Putnik, Crmnica i Crveno selo. Tih godina i komunisti u Beranama izdavali su takođe tri ilegalna lista: Glas zatvorenika, Plamen iza rešetaka i Iskru.

* Na Cetinju je 27. novembra 1944. godine počela rad radio-stanica, oglašavajući se vijestima sa ratišta. Bila je to treća radio stanica, poslije dubrovačke i beogradske, u oslobođenom dijelu tadašnje Jugoslavije.

* Prvi podaci o organizovanom prenosu poštanskih pošiljki na teritoriji današnje Crne Gore potiču iz vremena rimske vladavine, kada je Balkansko poluostrvo predstavljalo most između istočnih i zapadnih provincija Rimskog carstva. Tada je formirana Cursus publicus, dobro organizovana institucija za prevoz putnika, robe i poštanskih pošiljki.

* Crnogorske poštonoše su puna tri vijeka imale zapaženu ulogu u prenošenju evropske korespodencije na Istok, posebno u prenošenju diplomatske pošte na relaciji Venecija – Carigrad.

* Prvi međunarodni ugovor o prenosu pošte sklopljen u Crnoj Gori je ugovor potpisan između Kotora i Carigrada 1578. godine.

* Najstariji pronađeni pisani dokument o redovnoj poštanskoj službi u Crnoj Gori – predlog o njenom uređenju, potiče od crnogorskog konzula u Skadru Čeha Jana Vaclika, a upućen je knjazu Nikoli 1863. godine. Vaclik je predložio da se napravi poštanski kovčežić, odredi poštanska taksa, izradi poštanski grb za poštonoše i kupe konji za prenos poštanskih pošiljki.

* Temelje pošti u Crnoj Gori postavio je Petar II Petrović Njegoš. On je odredio i prvu platu poštaru Špiru Martinoviću, koji je bio poštonoša i crkvenjak Petru I.

* Prvi telegrafi u Crnoj Gori proradili su krajem 1869. godine u Cetinju, Rijeci Crnojevića i Orjoj Luci.

* Prva telegrafska, a potom poštanska stanica u Cetinju bila je smještena u zgradi velike vojvotkinje Stane, majke knjaza Nikole.

* Crna Gora je prvu telegrafsku vezu sa svijetom uspostavila preko Kotora 14. marta 1870. godine. Telegrafska veza sa Srbijom uspostavljena je 16. novembra 1912. godine.

* Prvu poštansku konvenciju Crna Gora je potpisala sa Austrijom 25. maja 1871. godine.

* Prve crnogorske marke pojavile su se 1. maja 1874. godine. Na njima je bio lik knjaza Nikole. Tada je, na Cetinju, prvi put u Crnoj Gori upotrijebljen i poštanski vodeni žig.

* Prva pošta u Crnoj Gori podignuta je na Cetinju 2. oktobra 1874. godine.

* Crna Gora je primljena u članstvo Svjetskog poštanskog saveza 20. oktobra 1874. godine.

* Prvi telefonski aparati u Crnoj Gori nabavljeni su 1879. godine za potrebe knjaževog dvora na Cetinju, a instalirani su 1895. godine.

* Prve koverte u crnogorskom poštanskom saobraćaju počele su da se koriste 1893. godine.

* Prvu prigodnu poštansku marku u Evropi izdala je Crna Gora 24. jula 1893. godine. Prigodna marka izdata je povodom 400-godišnjice Obodske štamparije.

* Naljepnice za preporučena pisma uvedene su prvi put u Crnoj Gori 1894. godine. Štampane su na crnogorskom i francuskom jeziku sa nazivom pošte i rednim brojem.

* Prve novčane poštanske uputnice uvedene su u Crnoj Gori 1. juna 1895. godine.

* Prevoz poštanskih pošiljki konjskim kolima otpočeo je 1. jula 1895. godine na relaciji Cetinje – Kotor.

* Prvi poštanski sandučići postavljeni su u crnogorskim poštama u julu 1897. godine. Proizvedeni su u Beču, a bili su ofarbani u crveno. Na prednjoj strani bili su ucrtani pismo i državni grb.

* Mjesni telefonski saobraćaj u Crnoj Gori proradio je 1900. godine.

* Prevoz poštanskih pošiljki željeznicom otpočeo je na teritoriji Crne Gore 1901. godine i to na relaciji Zelenika – Sarajevo.

* Prvi poznati filatelista u Crnoj Gori bio je Blažo Novaković, profesor. Raspolagao je značajnim zbirkama domaćih i stranih maraka.

* Crna Gora je prva evropska zemlja koja je uvela automobilski poštanski saobraćaj. Od 5. jula 1903. godine poštanske pošiljke je umjesto diližanse počeo da prevozi automobil, prozvan “karoca bez konja”. Automobil, proizveden u pariskoj firmi ,,Delahaže” vozio je vozač iz Pariza, a put od Cetinja do Nikšića prelazio je za pet sati i četrdeset pet minuta. To je istovremeno bio i prvi automobil u Crnoj Gori. Nešto kasnije jedan autobus sa deset sjedišta i prostorom za poštu redovno je saobraćao između Kotora i Nikšića, preko Cetinja i Podgorice.

* Telefonska služba uvedena je u Crnoj Gori 1. jula 1907. godine. Telefonske stanice otvorene su u deset crnogorskih gradova. Telefonima su se mogli služiti oblasni upravitelji pošta u Cetinju, Podgorci, Nikšiću, Kolašinu i Baru, politički komesari u Andrijevici i Žabljaku, predsjednik opštine u Ulcinju, plemenski kapetan u Grahovu i ministri i načelnici ministarstava.

* Prvu filatelističku “radnju sa markama u Crnoj Gori” otvorio je 1929. godine Vaso Radovanović, a filatelijom je počeo da se bavi 1896. godine.

* Vaso Radovanović, dr Vladimir Gerasimovič i Radovan Vučeković osnovali su na Cetinju 1932. godine Društvo filatelista, prvo u Crnoj Gori. Iako već u godinama, oni su se nalazili u grupi filatelista koji su 1952. godine osnovali Savez filatelista Crne Gore.

* Automatski telefoni uvedeni su prvi put u Crnoj Gori 1938. godine i to u Herceg Novom. Centrala je imala kapacitet 80 priključaka, a te godine Herceg Novi je imao 48 telefonskih pretplatnika.

* Prva partizanska poštansko-telegrafsko-telefonska stanica na oslobođenoj teritoriji Jugoslavije u vrijeme Drugog svjetskog rata otvorena je u Beranama 23. jula 1941. godine.

* Prvi teleprinter u Crnoj Gori dobilo je Cetinje 1948. godine. Bio je povezan sa Beogradom, a teleprinter je bio tipa “Lorenc”.

* Prvi Muzej PTT Crne Gore otvoren je 1959. godine u Cetinju, na inicijativu dr Pera Šoća.

* Prvu mobilnu telefoniju u Crnoj Gori uvela je 17. jula 1996. godine norveško-crnogorska firma Pro Monte GSM.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LI): Postreferendumske godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad je postalo jasno da se Monitor vratio na izvornu izdavačku koncepciju, u list su se 2004-2005 vratili: Nataša Novović, Branka Plamenac, Milena Perović, Vladimir Jovanović, Šeki Radončić, Sead Sadiković, Mustafa Canka. Došao je i mladi književnik Andrej Nikolaidis. Krajem dvijehiljaditih Monitor će ponovo dostići za Crnu Goru nevjerovatni tiraž od preko 5.000 primjeraka.

Umjesto da poslije referenduma iskoristi snagu izvornih evropskih independista Monitora i Vijesti za ubrzano približavanje Crne Gore Evropskoj uniji, Đukanović se odlučuje da uništi sve kritičke glasove. Najteže oruđe bilo je usmjereno na Vijesti. Pošto se obračun stalno prelivao i na Monitor, njegov početak ću ukratko prikazati u ovom feljtonu.

Dodatni razlog za to je, što su glavni akteri drame bivši Monitorovci.
Od 2003. do 2005. saradnja s WAZ-om bila je veoma korisna za Vijesti. WAZ je garanotvao za kredit za kupovinu kolorne štamparske mašine. Pokušavao sam da nagovorim direktore WAZ-a da kupe 50 odsto vlasništva u Monitoru, kako bih obezbijedio jeftino štampanje u boji i za Monitor. Jedan od dva kopredsjednika WAZ-a, bivši njemački političar Bodo Hombah koji je početkom dvijehiljaditih bio specijalni koordinator Pakta za stabilizaciju Balkana, posjećivao je Crnu Goru svake godine. Nakon susreta sa Đukanovićem, koji mu se žalio na Vijesti, dolazio bi u redakciju i govorio da je ponosan na list. Moji partneri u Vijestima bili su s njim oduševljeni, iako je moj poznanik Thomas Sh. govorio da treba da budemo oprezni sa Hombahom, jer je sklon korupciji. Završio je uspješnu političku karijeru prijevremeno, zbog toga što je poslije jedne izborne kampanje napravio u Kanadi kuću od sedam miliona dolara. Da je ušao u interesne odnose sa Đukanovićem shvatili smo sa zakašnjenjem. Kad je 2005. saradnju sa Vijestima preuzeo bivši makedonski političar dr Srđan Kerim, jedan od dva kodirektora WAZ-a za Balkan, odnosi s WAZ-om počeli su da se komplikuju. Izvršni direktor Daily Pressa Jadran Kapor je sredinom 2006. organizovao moj susret sa Kerimom u Svetom Stefanu.
Kerim je rekao da WAZ planira da kupi i list Dan i da želi da bude većinski vlasnik u oba lista. Pošto nijesam zaposlen u Vijestima, predložio mi je da prodam WAZ-u moj udio u listu. Kazao sam mu da se o takvim stvarima mora razgovarati sa ostalim suvlasnicima. Na sastanku sa četvoricom ponudio nam je 800.000 eura da prodamo naše udjele WAZ-u. Kad smo mi to odbili, razgovor je postao napet.

U međuvremenu sam saznao da je Kerim uveo WAZ u beogradsko preduzeće Futura Stanka (Cane) Subotića, poznatog Đukanovićevog partnera iz duvanske afere, kao i da je kuća u Svetom Stefanu u kojoj boravi kad dolazi u Crnu Goru, u stvari, Subotićeva vila. Dobio sam i informaciju da je Đukanović obezbijedio Kerimu podršku Crne Gore za izbor za Predsjednika Skupštine UN za 2007. godinu, kad je došao red na Balkan da da kandidate za to mjesto. Jednog dana Kerim nam je rekao da za WAZ više nije prihvatljiva uređivačka politika koja kritikuje Subotića i Đukanovića. U ime crnogorskih suvlasnika napisao sam pismo dvojici (ko)predsjednika WAZ-a u Esenu.

13.12.2006.
Vrlopoštovana gospodo,

Dopustite da vam najprije, u ime svojih kolega (g.g. Ž. Ivanovića, S. Šćekića i Lj. Mitrovića) i u svoje ime, izručim izraze poštovanja i privrženosti našem partnerstvu sa WAZ-om. I da vas obavijestim da Daily Press i list Vijesti završavaju poslovnu godinu sa dobrim finansijskim rezultatima, s povjerenjem čitalaca koje je najveće od osnivanja lista, i s vodećom pozicijom u odnosu na druge dnevne listove, koji se izdaju u Crnoj Gori i izvan nje.

Nažalost, ja vam ne pišem da bih s vama podijelio zadovoljstvo od zajedničkog uspjeha, već zbog … Sredinom oktobra, g. Jadran Kapor, direktor Daily Pressa i zastupnik WAZ-ovih interesa tokom prethodnih uspješnih godina, prešao je na novu dužnost u Zagreb, u Jutarnji list. …Umjesto njegovog nasljednika, kod nas je prije nešto više od mjesec dana, došao dr Srđan Kerim i saopštio da WAZ želi promjenu postojećeg vlasničkog odnosa 50-50, u korist WAZ-a. Na naš odgovor da mi ne vidimo razlog za promjenu odnosa u kompaniji koja neprekidno raste i pravi uspjeh od svog osnivanja, g. Kerim je WAZ-ovu želju podigao na nivo ultimatuma. Kazao je da WAZ može ostati u Daily Pressu samo ako postane većinski vlasnik.

S poštovanjem i najboljim željama,
dr Miodrag Perović

Hombah mi je odgovorio da je Kerim samo razmjenjivao mišljenja sa crnogorskim partnerima. „Izričito želim da napomenem da dr Kerim ima naše povjerenje i da treba da ima i vaše.” „Naša strategija je, kao što znate, obezbjeđivanje nezavisnosti redakcija …”. Nažalost, informacije koje su do nas uskoro došle, govorile su da WAZ-ove namjere nijesu tako naivne. Pisao sam ponovo Hombahu.

08.07.2007.
Poštovani gospodine Hombach,

… Veoma me raduje da nezavisnost redakcija i sloboda medija ostaju elementima WAZ-ove strategije u Crnoj Gori. Zabrinjava promjena koja se dogodila u odnosima u trouglu Vijesti-WAZ-crnogorska vlast. Vi lično ste bili uveli praksu da se nakon posjete Podgorici i razgovora sa predstavnicima crnogorske vlasti, sretnete sa ljudima iz Vijesti. Sada se redosljed promijenio. Predstavnik WAZ-a g. Kerim od nas odlazi kod crnogorske vlasti, a odatle vladinim avionom dalje na put. Umjesto saopštenja za javnost o toj posjeti, krugovi bliski Vladi nam prenose da će u Vijestima biti otkupljeni udjeli, odnosno sprovedena revizija. Takođe, u trenutku kad me obavještavate da će WAZ uskoro imenovati novog direktora u Crnoj Gori, mi, iz istih Vladinih izvora saznajemo mnogo više: ko će to biti i da je g. Đuranović po volji crnogorske vlasti. Sadržaj izvještaja WAZ-ove interne revizije koji pominjete, nije mi poznat, ali vjerujem da ću, kad se vratim s puta, o tom izvještaju dobiti informacije iz pomenutih izvora.

Dopustite da Vas informišem da sam prije nešto više od četiri godine odbio ponudu gospodina Đukanovića da kao nezavisna ličnost uđem u njegovu vladu, jer sam smatrao da bih time mogao ugroziti nezavisnost medija čiji sam osnivač (dnevnik Vijesti, nedjeljnik Monitor, Radio Antena M). Ja sam i dalje veoma zainteresovan za nezavisnost ovih redakcija.

Ja, naravno, nemam ništa protiv revizije poslovanja WAZ-ovog direktora g. Kapora i našeg povjerenika g. Ivanovića, a takođe ni gospode iz Esena koji su vodili poslove izgradnje naše štamparije. Potvrđujući zainteresovanost za unapređenje poslovanja Daily Pressa, odbijam institucionalnu zloupotrebu WAZ-a protiv dostojanstva ljudi i kao sredstvo pritiska na pojedine partnere u Podgorici da pristanu na prodaju svojih udjela. Gospoda Kapor i Ivanović saopštili su mi da su detaljni izvještaj o poslovanju lista i štamparije slati u Esen svakog mjeseca tokom prethodne četiri godine i da sa WAZ-ove strane nije bilo nikakvih primjedbi.

Radujući se skorom susretu, šaljem Vam novogodišnje čestitke i najbolje želje.

Sa srdačnim pozdravima,
Dr Miodrag Perović

Hombah mi je odgovorio sjutradan. Izbjegao je priču o tome da će WAZ Draška Đuranovića izabrati za izvršnog direktora Daily Pressa na preporuku vlasti i ponovio odanost WAZ-a nezavisnosti redakcije. Rekao mi je da će mi se javiti Andreas Rudas, direktor za Balkan, i tako „pobjegao” od spornih tema. Rudas mi je pisao dvaput u razmaku od četiri dana. U prvom pismu me uvjerava u svoje najbolje namjere i u „strogu odvojenost redakcijskih i ekonomskih poslova u izdavaštvu”. „Nikada ne bismo dozvolili da na bilo koji način postoji miješanje u redakcijska pitanja odnosno uticaj na sadržinsku orijentaciju nekog od medija u kojima WAZ ima učešće”. Iz drugog kratkog Rudasevog pisma slijedi
da je jedini izuzetak bio kad se radi o Stanku Subotiću.

15.01.2007.
Predmet: Molba za pojašnjenje

Poštovani gospodine Peroviću,
Proteklog vikenda u Beogradu održan je seminar Međunarodnog udruženja novinara SCOP, na kojem je učestvovao naš generalni menadžer za magazine kod Politike, gospodin Mathias Weimer. On je nažalost morao izvijestiti o dva veoma neugodna napada na WAZ, upravo od strane kolega učesnika iz Vijesti. Dvojica kolega su iznijela teške prigovore protiv gospodina Subotića, koji je psovan kao „trgovac ženama, švercer cigareta”, tako da se WAZ u tom smislu okrivljuje za „saučesništvo”. Slobodan sam Vas zamoliti za hitno pojašnjenje o tome kako je moglo doći do takvih optužbi i ostajem sa prijateljskim pozdravima,

Andreas Rudas,
Direktor WAZ Ost Holding

Istog dana kratko sam odgovorio.

Dragi gospodine Rudas,
Hvala Vam za Vaša pisma. … U vezi sa Vašim drugim pismom ustanovio sam sljedeće. Niko iz Vijesti nije bio pozvan, i stoga niko nije bio prisutan na skupu u Beogradu koji pominjete.Da je neki novinar Vijesti bio prisutan na skupu, on/ona
ne bi ružila WAZ jer mi dijelimo zajednički dignitet sa njim. Ali ne možemo pomoći u vezi sa činjenicom da, na ovom dijelu globusa, svako partnerstvo sa g-dinom Subotićem diskredituje partnera.

S najboljim željama i pozdravima,
dr Miodrag Perović

Riješio sam da se borim protiv Kerima i njegove namjere da uspostavi kontrolu nad Vijestima u korist Subotića i Đukanovića. Napisao sam novo pismo Hombahu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (L): Obnova Monitora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad sam se poslije Ćanove smrti prvi put sreo sa njegovim sinom Nikolom, predočio sam mu kompromisno rješenje za diobu vlasništva. Umjesto po 25 odsto u Monitoru, daćemo Ćanu i meni po 18 odsto u Monitoru i po 18 odsto u Anteni M. Pošto je Ćanov doprinos za osnivanje i za održavanje radija bio višestruko manji nego ukupni doprinos ostalih osnivača, takav kompromis je razuman i pravedan. Nikola je rekao da je očekivao da će Ćano u Monitoru imati više. Ponovio sam mu da je Ćano smatrao da njemu, meni, ostalim osnivačima i novinarima treba da pripadne po 25 odsto, ali da novinari uporno traže 50 odsto. Ako to ne dobiju, procjenjujem da postoji realna opasnost da dio Monitorove redakcije napravi svoj nedjeljnik uz finansijsku podršku vlasti. Pošto je crnogorsko medijsko tržište malo i za jedan politički nedjeljnik, predočio sam mu procjenu da bi to ugrozilo opstanak Monitora. Objasnio sam mu da Monitor i Antena M posluju s gubicima i vlasnici ne dobijaju dividendu, već se od njih očekuje da na neki način daju pomoć. Novinari daju doprinos time što su i što će još dugo imati male plate ili status honorarnih saradnika, zbog čega će im penzije biti male. Dogovorili smo se da će se javiti nakon što razmisli o mom predlogu.

U međuvremenu, završio sam prikupljanje ovlašćenja nekoliko osnivača, koja još nijesam bio prikupio, da sprovedem diobu vlasništva kako sam planirao. Advokat Vanja Mugoša je osmislio pravnu proceduru: na osnovu ovlašćenja, ja postajem jedini vlasnik preduzeća Montenegropublic i zatim podijelim vlasničke udjele. (Tako se izbjegava novi odlazak u sud stotinak osnivača.) Prvi korak je obavljen početkom jeseni 2002. (Kusovac je 2010, u svom feljtonu u Pobjedi, to nazvao mojom zloupotrebom.) Pošto se Nikola Koprivica nije dugo javio, poslije izvjesnog vremena sam mu pisao i molio ga da dođe. Došao je i rekao da je išao u Privredni sud da vidi koliki je udio registrovan na Ćana. Našao je da je to oko 1.5 odsto, pa je mislio da nema mnogo smisla da dolazi. Ponovio sam mu da, po dogovoru s Ćanom, Ćanu i meni pripada podjednako i predočio mu ko bi bili ostali osnivači u Monitoru, a koji u Anteni M.

Pristao je i advokati su 25.02.2003. realizovali dogovor. Iz Montenegropublica su se izdvojila dva preduzeća, Monitor i Antena M. Monitor je bio pravni nasljednik Montenegropublica sa vlasničkom strukturom: Miodrag Perović i Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) po 18 odsto, Zoran Mišurović, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3,5 odsto, novinari 50 odsto. Preostalih 3.5 odsto dali smo privremeno jednom independisti, koji će do referenduma učestvovati u pokrivanju gubitaka. Novinari su svojih 50 odsto podijelili na 14 ili 15 njih koji su bili prisutni u Monitoru od prije 1994.

U Anteni M smo postupili drugačije, jer je zaslužnih novinara bilo manje. Tokom tri godine 1997-1999 radio je bio drastično oslabio i finansijski i uređivački. Na moj zahtjev, u akciju spasavanja 1999. je za rukovodioca radija privremeno došao Željko Ivanović, a na njegov zahtjev početkom 2001. godine vratio se Darko Šuković. On je do početka 2003. povratio staru slušanost i popularnost radija. Po kriterijumima koje smo usvojili, vlasnička struktura trebalo je da bude: Miodrag Perović, Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) i Zoran Mišurović po 18 odsto, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3.5 odsto, Mihailo Radojičić 4 odsto; ostatak od 35 odsto naznačili smo dotadašnjim direktorima i glavnim urednicima radija. Željko se odrekao od svojih 7 odsto u korist Darkovu. Pošto je Darko dao višestruko veći doprinos razvoju radija od ostalih novinara, odlučio sam da mu se dugoročno (ako duže ostane u radiju) dodijeli još 28 odsto, odnosno ukupno 35 odsto. Od toga bi se 17 odsto privremeno registrovalo na njegovog pašenoga Sretena (Srećka) Radonjića, značajnog osnivača iz Zoranove sponzorske grupe.

Želio sam da promjenu rukovodstva obavimo bez lomova i smjena. Pri izdvajanju Monitora i Antene M iz Montenegropublica statutarno smo predvidjeli da će u daljem mandat direktora i urednika trajati dvije godine. To je značilo da je početak jeseni 2003. vrijeme kad ćemo birati novo rukovodstvo. Pad tiraža i veliki gubici osporavali su aktuelno rukovodstvo. Iako je na smanjenje tiraža o kojem sam govorio moralo uticati i pokretanje dnevnih listova Vijesti i Dan, smanjenje od 600 procenata tražilo je uređivačke promjene. Od kad je Draško preuzeo dužnost direktora 2001, pojavila se i neumjerenost u gazdovanju listom. Petnaestak ljudi preveo je iz statusa honorarnih saradnika u status stalno zaposlenih. Povećao je troškove za administraciju i troškove za reklamiranje Monitora. Zbog smanjenja prihoda od tiraža, istopile su se sve rezerve i već 2002. list je pao u novu egzistencijalnu finansijsku krizu. Godinu dana sam na više načina pomagao da se održi list. Direktorice CKB Milka Ljumović i Bosa Tatar povećale su izdatke za reklamu i sponzorstva Monitoru. Animirao sam i neke stare prijatelje lista da pomognu na sličan način. Međutim, to nije bilo dovoljno. Morali su se smanjiti troškovi.

Razgovarao sam o spasavanju Monitora s Esadom. Bio je ljut na mene što sam, kako je rekao, dopustio Drašku i društvu da ugroze list. Na Monitor iz vremena kad smo ga vodili on i ja, Esad je gledao kao na svoje veliko dostignuće. Za to je imao puno razloga. List koji je osnovan kao čin pobune protiv zla i ,,okupacije”, pod njegovim uredničkim rukovodstvom postao je škola modernog crnogorskog novinarstva. Volio je Monitor kao vlastito čedo. Kako je bio jedini od meni poznatih novinara koji nikada nije želio moć izvan novinarstva, znao sam da je spreman na nove žrtve da bi se list obnovio i preživio. Međutim, isticao je da je teže obnavljati ugled i uticaj posrnulog lista, nego graditi novi. Rekao je da bi to probao jedino pod uslovom da ja budem direktor, ignorišući moje objašnjavanje da ja više nijesam u stanju da se dijelim između matematike i novinarstva. Udario sam na Esadove emocije. Rekao sam mu da mi više ne smeta što smatra da je liberalni kapitalizam neprijatelj slobode. Naprotiv, mislim da je dobro što je zasnovani ljevičar. Đukanović je proizveo ružni i nepravedni neoliberalni (ideološki neutralni) režim. Ljevičari su gotovo iščezli, a niko kao ljevičar nema dobre senzore za pitanja socijalne pravde. Našli smo kompromis. Dogovorili smo se da i dalje ne moram da dolazim na sastanke redakcije i da ću da pišem samo kad me on ubijedi da je to neophodno. Da će moj zadatak biti da redukujem broj zaposlenih i troškove svedem na nivo koji opstanak lista čini mogućim. Kad oporavimo list, mogu da odem.

Od broja 679 (24.10.2003), u impresumu lista pisalo je: Predsjednik Odbora direktora i v.d. izvršnog direktora dr Miodrag Perović, v.d. glavnog urednika Esad Kočan. Počela je borba za obnovu Monitora.

Zbog mog odsustva iz redakcijskog života, ulogu koju sam ja igrao početkom devedesetih, sad je igrala Milka Tadić. Zahvaljujući Esadovoj i Milkinoj požrtvovanosti, Monitor je počeo da vaskrsava sa svojom starom uređivačkom politikom: borba i za nezavisnost i za demokratske reforme. Za godinu dana tiraž je dupliran.

Ja sam se pozabavio redukovanjem troškova. Srećnim sticajem okolnosti, 2003. godine njemačka medijska korporacija WAZ (Western Algemeine Zeitung) kupila je 50 odsto vlasništva u Vijestima. Od nevelike sume novca koju sam dobio, počeo sam da plaćam otpremnine ljudima koji su se sporazumno vratili u status honorarnih saradnika. A prijatelji Monitora, koje sam malo prije pomenuo, produžili su da pomažu list. Daily Press je participirao u troškovima štampanja. I pored poboljšanja situacije, finansijski problemi su i dalje bili veliki. Izvršili smo jednu dokapitalizaciju tako što su u vlasništvo ušli novi ljudi. Svi ,,spasioci” bili su zainteresovani da Monitor doprinese referendumu koji se očekivao. Poslije izvjesnog vremena počeo je i lagani finansijski oporavak lista.

Dana 28.01.2005. formiran je Savjet Pokreta za nezavisnost Crne Gore. Organizator je istakao veliki značaj koji je Monitor imao za razvoj independističkog pokreta: ispred oko 130 članova u izdvojenom redu sjedjelo je šest ličnosti: Predsjednik Crne Gore i predsjednik DPS-a Milo Đukanović, Predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić, Predsjednik Građanske partije Krsto Pavićević, Rektor Univerziteta Crne Gore prof. dr Ljubiša Stanković, predstavnik crnogorske dijaspore akademik prof. dr Aga Simović i ja.

Nikola Koprivica je na finansijske probleme gledao iz ugla biznisa. Doveo je sredinom 2005. svog kuma Veselina Kljajića, koji je bio predavač na odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Beogradu, da honorarno bude direktor za izdavačke projekte Monitora. Kad je dobronamjerni i ljubazni profesor shvatio da su vječiti finansijski problemi lista posljedica toga što je crnogorsko tržište premalo za nedjeljnik, a ne nedovoljnog znanja onih koji prave list, 2006. napustio je poziciju u Monitoru.

U decembru 2006. prodata je Crnogorska komercijalna banka u kojoj sam bio suvlasnik. Od novca koji sam početkom 2007. dobio od te prodaje vratio sam ne male dugove koji su se akumulirali prethodnih godina. Osmorici osnivača iz sponzorske grupe Zorana Mišurovića, koji su duže od decenije pomagali Monitor, vratio sam tranšu duga od 55 000 eura. Iz velikog prostora u ulici 19. decembra, u martu 2007. preselili smo se u stan u ulicu Vuka Karadžića. Kupio sam novi server i novu mrežu kompjutera. Sponzorisao sam 2007. Monitor sa dodatnih 33.000 eura. Proces racionalizacije poslovanja Monitora bio je završen. Planirao sam da se u oktobru (poslije četiri godine rada na oporavku Monitora od Draškove ere) povučem.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIX): Novo stanje u Monitoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Stavljanjem nadnaslova lični stav iznad mojih kritičkih komentara uklonjen je zastor iza kojeg se duže od dvije godine skrivala nova stvarnost u Monitoru, koja je nastala kad je Draško izabran za glavnog urednika. U Upravnom odboru i u redakciji su od formiranja SDP-a 1993. postojale dvije komplementarne grupe. Svaka od njih je više podržavala jednu od dvije independističke partije, Liberalni savez i Socijaldemokratsku partiju. Ćano je kao član SDP-a više vjerovao procjenama rukovodstva te partije (Feljton, 26. 2. i 11. 6. ove
godine). Ja sam bio kormilar koji je mirio različitosti.

Liberalni savez je od osnivanja 1990, i nacionalnom energijom i liberalnim ideološkim diskursom, bio izmješten iz crnogorske projugoslovenske i prokumunističke dogmatske stvarnosti. Dok je ta izmještenost početkom devedesetih budila Crnu Goru iz istorijskih zabluda, krajem decenije postala je prepreka akcionom objedinjavanju independističkih snaga. Grubim odnosom prema, po prirodi, mekom SDP-u, LS je tu partiju još 1998. odgurao u koaliciju sa DPS-om. Tako je pro SDP grupa u Monitoru postala blagonaklona prema DPS-u. Draško je pripadao ovoj grupi i to je od parlamentarnih izbora 1988. počelo da se osjeća u uređivanju lista. U doba NATO intervencije 1999. i u vrijeme Miloševićevog pada 2000. to je bilo podnošljivo. Potom je Draškova benevolentnost prema režimu postala vidljiva. Kad smo na jesen 2001. Vojičića izabrali za novog urednika, mislio sam da smo stvari vratili u prirodni red. Nažalost, Vojičić je bio prvi glavni urednik koji je direktora smatrao nadređenim u uređivačkim pitanjima. Stoga je premještanje Draška sa pozicije glavnog urednika bilo uzaludno.

Da neki moj tekst urednik ne prihvati za uvodnik, već kao komentar, bilo bi prirodno za visoke profesionalne kriterijume koje smo ustanovili. Ali stavljanje nadnaslova lični stav iznad dva komentara koja su bila u potpunosti saglasna sa izdavačkom koncepcijom llista, bilo je slanje poruke nekome izvan redakcije: Ne možemo odbiti osnivaču lista da objavi članak, ali smo poručili čitaocima da se Monitor ne slaže sa njegovim stavovima. Da ne bi ispalo da osporavam uredničku autonomiju, na ograđivanje uredništva od mojih stavova nijesam reagovao. Umjesto da istjerujem duhove, čekao sam da stvari postanu jasne cijeloj redakciji. Budući da sam rijetko dolazio u list, o nekim događajima sam saznavao sa zakašnjenjem. Moji odnosi sa trojkom iz rukovodstva bili su, formalno, u redu, ali sam osjećao da sam nepoželjan. Kasnije sam saznao da je Draško odavno sistematski radio na formiranju neraspoloženja prema meni i Ćanu. Već sam rekao da je za Ćana govorio da je davao pomoć iz državnog preduzeća, a ne iz svog džepa. Ćano mi je, međutim, svojevremeno rekao da je Cinex, preko kojeg je pomoć najčešće slata, većinski njegovo preduzeće. Priče o mojim tajnim interesima, moći i bogatstvu Draško je proturao u redakciji. Vojičić, manje lukav ali poganog jezika, je bio glasnogovornik.

Ta priča se u izvjesnoj mjeri primila kod mladih novinara koji me nijesu poznavali.

Cijena Draškove nesamostalnosti je rasla. Prvo su se pojavili ekscesi u redakciji. Jednom je pri redigovanju teksta mlade novinarke promijenio smisao i faktografiju teksta. Ona je odbila da novu verziju potpiše. (Tako počinje novinarska biografija današnje direktorice Monitora). Iznenadilo me kad sam kasnije čuo da Monitorova prvakinja nije ustala u zaštitu mlađe koleginice. Kad je Draško pokušao da cenzuriše tekst jednog etabliranog Monitorovog novinara, došlo je do svađe u kojoj ga je ovaj nazvao udbašem. Draškova moć manipulacije bila je velika. Ustručavam se da napišem koga je sve ubijedio da podrži njegov predlog da Esada isključim iz redakcije. Jer je, navodno, bio pristrasan prema Liberalnom savezu u mjeri koja ga diskvalifikuje kao novinara.

Pitao sam se čime je Draško „zamađijao” nekoliko značajnih Monitorovih novinara/rki. Poslije formiranja koalicione vlade DPS-a i SDP-a 2002. iz ovog kruga mi je u jednom razgovoru rečeno: „Sad će te napustiti veliki broj ljudi”. Zvučalo je čudno, jer sam do tada bio samo prvi među jednakima i istorodnima. Shvatio sam da je dio redakcije očekivao da će Đukanović krenuti u demokratske reforme i da će RTV i Pobjeda prihvatiti proevropsku i independističku izdavačku politiku. Bilo je razumljivo da su ljudi s ovim očekivanjem bili spremni da odu u državne medije. S Monitorom su probudili značajni dio Crne Gore, s dnevnim listom i televizijom bi je cijelu stavili na evropske i independističke tračnice. Ispoljio sam sumnju da će se nama ukazati ta prilika, jer ne vjerujem da će Đukanović ikad postati Evropljanin i demokrata.

Ovaj kratki razgovor mi je pomogao da shvatim kako je Draško izgradio jaču poziciji u redakciji i Upravnom odboru, nego što je pripadalo zakašnjelom borcu sa skromnim novinarskim dometima. Kao sin Veselina Đuranovića, poslije studija političkih nauka, pripreman je za visoke pozicije u starom režimu. Pučistička vlast mu se grubo obračunala sa ocem i učinila sve što je mogla da ga moralno diskvalifikuje. Draška je izbacila iz Ministarstva spoljnih poslova. Odlaskom na Dubrovačko ratište preporučio se pučističkoj vlasti, ispoljivši spremnost da joj služi bez obzira što je ponizila i njega i oca. Pokazao je da mu je pripadnost establišmentu bitnija od integriteta i ubjeđenja. Kao Veselinov sin poznavao je sebi slične pripadnike bivšeg režima, koji su imali važne pozicije i u novom režimu. Stoga je za one novinare koji su se umorili od Monitorove oskudice, Draško bio mogući ključ koji otvara vrata do pozicija direktora i glavnih urednika državnih medija ili do neke državne funkcije.

Moju teoriju o Drašku i sumnju da je postao tuđi igrač u našim redovima, izložio sam ljudima iz Upravnog odbora, kada smo razgovarali poslije falsifikata koji je 2001. napravio sa mojim tekstom i naslovnicom Poleće soko i nisko pade. Međutim, oni su moju sumnju odbacili. Većina njih bili su ljudi koji su napravili karijeru i ugled kao kadar iz komunističkog perioda. Svi su imali pozitivan odnos prema Veselinu Đuranoviću. To osjećanje su prenosili i na Draška i računali ga za svoga. Ućutao sam i produžio da sumnjam da je Draško „na vezi”. Sada, nakon što je od mojih tekstova počeo da se ograđuje stavljanjem nadnaslova lični stav bio sam u to potpuno siguran. Međutim, jasni dokazi pojavili su se tek desetak mjeseci kasnije.

Dva slučajna događaja kompletirala su uvid u prirodu Draškovog djelovanja. Jedan se dogodio u CKB-u, dok je direktor bila moja sestra Milka. Kad sam osnovao Monitor, ona je bila pomoćnik ministra finansija. Da bismo mogli da održimo bliske odnose koje smo imali, dogovorili smo se da ništa što slučajno saznam dok boravim kod nje (bilo na poslu, bilo kod kuće), ne smijem da prenosim novinarima. Držao sam se tog dogovora kao zakletve. Od toga nije bilo mnogo štete za list, jer su nezavisno od mene novinari, ranije ili kasnije, dolazili  do istih informacija.

Jedno takvo saznanje, koje prije pisanja ovog feljtona nijesam ni s kim podijelio, ticalo se Draška. Kad bih došao kod sestre u banku, po pravilu sam u kancelariji koja je bila blizu njenog kabineta čekao dok me, preko sekretarice, ne pozove k sebi. Jednom takvom prilikom, vidio sam da je prije mene kod Milke bio Draško sa tajkunom bliskim Đukanoviću. Izvukao sam iz sekretarice informaciju da tajkun daje Drašku finansijske garancije za kredit preduzeću Bega Press njegove žene, koje treba da se bavi distribucijom štampe. Kod Milke nijesam pominjao ovu informaciju, ali sam po izlasku iz banke sproveo malo istraživanje. Jednom se u redakciji pominjalo osnivanje Monitorovog preduzeća za distribuciju štampe, uz pomoć nekih fondacija. U Monitorovoj administraciji su mi rekli da je projekt ustupljen preduzeću Bega Press, koje treba besplatno (ili po povlašćenoj cijeni) da vrši distribuciju lista. Jedan pikap koji je nedavno poslala Monitoru pariska fondacija Dragice Ponorac, Draško je pozajmio Bega Pressu. Više automobila ovo preduzeće kupuje na kredit uz pomoć nekih Draškovih prijatelja.

Nedvojbeni uvid u prirodu Draškovog odnosa sa vrhom Đukanovićevog režima dobio sam u taksiju. Jednom, kad sam letio za London, uzeo sam taksi do tivatskog aerodroma. Taksisti su uvijek bili jedna od mojih veza sa „narodnim masama”. U toku razgovora, taksista me upitao da li je Draško prešao kod (Milana) Roćena. Ja ga, glumeći ravnodušnost, upitam, otkud on zna da Draško treba da pređe kod Roćena. Računao je da sam ja Roćenov i Draškov prijatelj, pa mi je bez ustezanja ispričao da je bio ili da je i dalje vozač u preduzeću Draškove supruge. Jednom su njih dvoje sjedjeli pozadi u autu „tu gdje vi sjedite” i razgovarali. Draško je rekao supruzi da Milan smatra da je korisnije da Draško još neko vrijeme ostane u Monitoru.

Konačno sam imao objašnjenje Draškove metamorfoze iz bojažljivog ličnog sekretara u robusnog cenzora. Za spas Monitora morao sam ne samo promijeniti Draška, već i otkloniti mogućnost njegove reinkarnacije. Pošto je Monitor malobrojni kolektiv, rješenje je bilo zamjena rukovodstva ljudima otpornim na sjaj pozicija kojima režim nagrađuje zaslužne.

Sredinom 2003. neodložno se nametnulo i rješavanje još jednog problema. Posljednjih godina došlo je do velikog smanjenja tiraža lista. Potvrdilo se pravilo koje je Esad često ponavljao. Možeš izvršiti pritisak na birača da te jednom u četiri godine glasa, ali nikako ne možeš dugoročno održavati lojalnost čitaoca prema listu, ako
se list ne uređuje po pravilima profesije. Kad smo 1997. imenovali Draška za glavnog urednika, Monitor je imao tiraž oko 7.000 primjeraka. Do oktobra 2001, kad je Draško zamijenio Milku na položaju direktora, tiraž lista je prepolovljen. Vojičić je tada postao formalni glavni urednik. Kažem formalni, jer ga je Draško kontrolisao. Do sredine 2003. tiraž se još jednom prepolovio. Jednom prilikom sam ga pitao, da li on i Draško imaju zadatak da unište list, jetko je odgovorio: „I treba ga uništiti”. Ali nije objasnio zašto.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo