Povežite se sa nama

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, POSLANIK PZP: Finansijski sistem je u opasnosti

Objavljeno prije

na

U regulaciji finansija jako je bitno da umijete da predviđate i prepoznajete ekonomsku dinamiku. Kad se problem manifestuje šteta je već napravljena. Zato je Savjetu Centralne banke Crne Gore neophodna nezavisnost i kompetentnost. Poslije neustavne smjene prethodnog Savjeta Centralne banke ne možemo govoriti o nezavisnosti. Izvršene smjene u Centralnoj banci su, takođe, izvedene na uštrb kompetentnosti, kaže na početku razgovora za Monitor poslanik Zarija Pejović. PEJOVIĆ: Prošlonedjeljni nastup guvernera Radoja Žugića u parlamentu može se podvesti pod maksimu kako ćemo- lako ćemo. Bio je, preciznije, u duhu politike 24 sata koja ga je i kandidovala i imenovala za tu odgovornu funkciju.

Guverner Žugić je očekivao da se izvještaj usvoji bez velike priče, uzdajući se u ograničeno stručno znanje poslanika (koje je prevashodno posljedica nepostojanja savjetodavnih kapaciteta Skupštine), kao i očekivano ćutanje i odobravanje parlamentarne većine. Guverner nije pokušao da odgovori na konkretno postavljena pitanja. Posebno je izbjegavao ona koja su se ticala Prve banke i rezultata njene kontrola, pravdajući se (ne)uznemiravanjem javnosti. Mada je intencija regulacije banaka puna transparentnost, na koju svi mi kao potencijalni i postojeći deponenti imamo pravo.

MONITOR: Očigledno je da ne dijelite optimizam zvaničnika CBCG. Kako Vi ocjenjujete stanje u crnogorskom finansijskom sistemu u ovom trenutku?
PEJOVIĆ: Regulator donosi kontradiktorne odluke na štetu stabilnosti finansijskog sistema. Nekvalitetna aktiva se uvećava sa tri odsto koliko je iznosila u 2007. godini na 18 odsto u 2010. godini, dok u prvoj polovini tekuće godine, krediti koji kasne sa otplatom iznose gotovo trećinu (29 odsto) ukupnih kredita. U takvoj situaciji regulator mora da zahtijeva veći nivo kapitala kako bi se apsorbovali mogući gubici. Međutim, novi Savjet Centralne banke donosi suprotnu odluku i smanjuje rezervacije za kreditne gubitke, čime se smanjuje i pritisak na banke da podižu nivo kapitala.

To je omogućilo da Prva banka izvrši dokapitalizaciju sa svega 13 miliona eura, dok su sljedstveno prethodnim pravilima, tokom mandata bivšeg Savjeta Centralne banke, dvije sistemske banke izvršile dokapitalizaciju sa 35, odnosno 45 miliona eura. Na ovaj način se stvara nelojalna konkurencija, jer je kapital najskuplji izvor finansiranja. Na drugoj strani, zbog jedne banke se smanjuje nivo zahtijevanog kapitala u čitavom sistemu. Finansijski stručnjaci sa kojima sam se konsultovao tvrde da smo najslabije kapitalizovani sistem u regionu. To je opasnost.

Skupština Crne Gore, ipak, nije prihvatila zaključak koji sam predložio uz Izvještaj Centralne banke, po kome se Centralnoj banci preporučuje veća kapitalizovanost bankarskog sistema. Ovo je, da podsjetim, bila i preporuka Evropske komisije u izvještaju za 2010. godinu.

MONITOR: Vjerujete li da CBCG drži potrebne konce u svojim rukama?
PEJOVIĆ: Kada politički moćnici uđu u sektor bankarstva, kompetencije regulatora slabe. To kaže teorija, a naša praksa u potpunosti potvrđuje. Kada je izabran novi Savjet satirično sam konstatovao kako ,,umjesto da Centralna banka uvede Prvoj banci mjeru privremene uprave, dešava se suprotno – Prva banka uvodi Centralnoj prinudnu upravu”. Smjenom direktorki sektora u Centralnoj banci, zaduženih za regulaciju, satira je postala zbilja.

Smatram da je promjena u Centralnoj banci izvršena upravo da bi se održala Prva banka. Međunarodni finansijski autoriteti, ne bez razloga, ukazuju na potrebu principijelnog sprovođenje Zakona o bankama.

MONITOR: Pošto je bilo kakva priča o crnogorskom finansijskom sistemu nemoguća bez osvrta na porodičnu banku braće Đukanović – u kojoj je fazi, prema vašim ocjenama, slučaj Prva banka?
PEJOVIĆ: Imate situaciju da bivši Predsjednik Savjeta Centralne banke, gospodin Ljubiša Krgović početkom prošle godine kaže da bi ,,oporavak Prve banke bio jednak svjetskom čudu”. Kada od guvernera Žugića pokušam da dobijem podatke o Prvoj banci, koji potiču od izvršenih revizija, ili kada pitam da li je Prva u prilici da servisira eventualni zahtjev Elektroprivrede za isplatom depozita, nailazim na ćutanje. Za to vrijeme viceguverner Velibor Milošević izriče pohvale Prvoj banci kao da nije viceguverner, već portparol Prve.

Čitava me situacija podsjeća na septembar 2008. godine kada su zvaničnici tvrdili da je Prva likvidna i solventna. Potom je uslijedio Zakon o zaštiti bankarskog sektora, pa kredit od 44 miliona. Znamo kako je vraćen. Nedugo potom u parlamentu me gospodin Milo Đukanović upitao zašto nisam u biznisu umjesto što se bavim politikom. Nemamo svi mogućnost da prodamo državu zarad biznisa.

MONITOR: Pominjete depozite EPCG. I Monitor je prošle nedjelje pisao o namjerama Terne i Prenosa da povuku dio deponovanog novca, preprekama pred kojima su se našli i o mogućim posljedicama tog čina. Šta bi nam taj potez mogao donijeti i kolika je uopšte vjerovatnoća da do njega dođe?
PEJOVIĆ: Logična je mogućnost da deponovana sredstva budu povučena, budući da je i svrha tog novca investiranje u proizvodnju i distribuciju električne energije.

Međutim, mislim da se prije radi o zatezanju od strane menadžmenta A2A i Terne, kako bi se ostvarili neki drugi interesi ovih kompanija. Slikovito rečeno – Elektroprivreda je taoc biznisa familije. Ukoliko se povlačenje sredstava desi, Ministarstvo finansija će primijeniti jedinu mjeru za koju znaju. Zadužiti se, a sredstva u vidu depozita položiti u Prvu banku. To tako funkcioniše. Pitanje je samo – do kada…?

MONITOR: Pred članovina Odbora za finansije, čiji ste član, nalazi se izvještaj o državnoj pomoći za 2010. godinu. Šta govore podaci koji su vam predočeni?
PEJOVIĆ: Izvještaj o državnoj pomoći je svojevrsni epitaf jedne politike privatnih i simulacije javnih interesa.

Početkom prošle decenije stav Vlade je bio da država ne treba da se miješa u privredu. Velika preduzeća su privatizovana uz mantru ,,privatni kapital će bolje upravljati”. Sada državna pomoć iznosi 1,4 odsto BDP-a i uz pomoć koju je dodijelila Malta, najveća je u Evropi. U apsolutnom iznosu skoro 72 miliona eura. Privatni vlasnici nisu investirali u proizvodnju – odnosili su profit. KAP je samo u prvoj godini odbacio profit jednak cijeni koju je kupac za njega platio.

Naravno posebno je pitanje ko je kupac KAP-a. Odnosno, ko je vlasnik kompanije MNSS, koja je upravljala Željezarom. Da li su suvlasnici i domaći moćnici? Kako god, država je KAP-u i Željezari udijelila značajnu državnu pomoć i kreditne garancije od kojih su neke već aktivirane. I dalje su bez odgovora aktuelna pitanja: po kom se kriterijumu dodjeljuje državna pomoć, odnosno, ko vrši evaluaciju rezultata dodijeljene pomoći?

Na drugoj strani, kako sektor malog i srednjeg biznisa nije ozbiljnije podstican od strane države, nema apsorpcione kapacitete da primi radnike koji, nakon privatizacije državnih preduzeća, gube posao u tim firmama. Zato smo svjedoci dramatičnih štrajkova.

MONITOR: Može li se postaviti pitanje odgovornosti ljudi koji su dio državnog novca, kroz pomenute oblike pomoći, preusmjerili u sada već propala preduzeća?
PEJOVIĆ: Postavlja se, zapravo, putanje legitimiteta čitave vladajuće strukture, koja je izbore raspisala da bi brodila krizom. Na žalost, jedine pobjede ove vlasti su one izborne. Plašim se da smo svi mi gubitnici. Politički sistem je zarobljen i ne može da odgovori izazovima ekonomske krize. Kako komesar Štefan File lijepo kaže ,,stavite državne ispred ličnih interesa”. Bez političke nema ni ekonomske kompetitivnosti. Bez kompetitivnosti nema održivog rasta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo