Ovih je dana Simon Critchley, filozofska zvijezda u usponu, u International Herald Tribuneu čitaoce podsjetio na Diogena. Znate tipa – stari Grk sa bijelom bradom, koji je usred bijela dana nosio upaljenu lampu, pa kada su ga pitali šta to radi, odgovorio – tražim iskrenog čovjeka u politici. Critchley se vraća na izvorni cinizam, koji je, kako piše, „u osnovi moralni protest protiv hipokrizije u politici”. On se nada da ćemo napokon prozrijeti korupciju, pohlepu i interese, „da će ova recesija od svih nas načiniti cinike”. Diogen je, nesumnjivo, bio sjajan lik. Kada je vidio da ljudi piju iz ruke, odbacio je šolju. Umjesto u kući, živio je u buretu. Nije kuvao, jer se hrana može jesti i svježa. Kada su ga prodali u roblje, ismijao je prodavca.

Zašto je onda cinizam izašao na tako loš glas? Baš zato što cinizam znači odbacivanje iluzije, na što system koji je zaštićen iluzijom odgovara moralnom diskreditacijom cinizma. To ide ovako: kada uvidimo da je moć cinična i odbijemo učestvovati u ritualima i pjevati u horu koji slave političke prakse kojima se moć održava, bićemo otpisani kao cinici.

Nedavni performans The Books Of Knjige, koji su najavili izlazak na izbore i onda, navodno u šali, u par dosjetki razotkrili čitav set razloga zbog kojih se ljudi inače bave politkom, imao je u sebi nešto diogenovsko. Saopštivši da se politikom žele baviti zato da bi krali, obogatili se i uživali u privilegijama, The Books Of Knjige su saopštili šta zapravo znače fraze: „zaštita nacionalnih interesa”, „Evropska unija”, „interes građana”… Ali, bespovratno je šteta što nisu izašli na izbore.

Na prigovor da politika nije proctor za ludiranje, nije karneval, treba odgovoriti sa – ona baš to jeste. Politika je prostor u kojem svi nose maske, a izbori su glasanje za najbolju masku. Da su se pojavili na izborima, The Books Of Knjige bi bili savršeno maskirani time što ne bi bili maskirani.

U demokratiji, vlast čine izabrani predstavnici naroda. Izbori su pučka svečanost. Na kojoj puk rado učestvuje – o čemu svjedoči visoka izlaznost na svim izborima u Crnoj Gori. Budući da se na izborima ništa ne mijenja i da je pobjednik unaprijed poznat, budući da izbori ne služe kao sredstvo za promjenu vlasti, proizilazi da se na izbore izlazi zbog izvjesnog užitka koji taj ritual sobom nosi.

Stvar funkcioniše, sistem se drži na okupu ukoliko se pretvarate da „slobodno izražena volja naroda” doista uređuje političke odnose, onako kako se građani pretvaraju da na izborima „određuju svoju sudbinu”. Nevolje nastaju onda kada neko uistinu povjeruje u to. Ono što tome slijedi jeste razočarenje – građani po pravilu negativno odgovore na njegovu političku ponudu, nakon čega, po pravilu, dolazi faza „ruženja naroda” – faza u kojoj onaj ko na izborima nije uspio prodati svoju političku ponudu upućuje moralni prijekor onima koji tu ponudu nisu pristali da kupe. Izbori najednom postaju gnostički fenomen, a građani se optužuju da su između dobra i zla izabrali zlo, za što će ispaštati naredne četiri godine. Obratite pažnju na izjave zvaničnika crnogorskih opozicionih partija – oni nakon objave izbornih rezultata po pravilu prihvataju volju građana, ali ih proročki upozoravaju na posljedice njihovog izbora. U toj interpretaciji, ono što će se građanima desiti u naredne četiri godine zapravo je kazna za njihov pakt sa zlom. Takvom retorikom oni koji gube čin glasanja svode na moralni izbor sakatastrofalnim posljedicama i čine ga u najmanju ruku napornim. Sa druge strane, pobjednici ponavljaju lepršave, neobavezujuće fraze o „slobodnoj volji”.

Na izborima se nekoliko grupa, od kojih je svaka nosilac hegemonije, bori za glasove građana. Vještina je u tome da se vlastiti interesi građanima predstave i kao njihovi interesi. Izbori su prostor iluzije. Na izborima ne pobjeđuje istina – ona, istina, je incident. Rezultat izbora je konsenzualna iluzija da je sa našim društvom sve u redu I da demokratija funkcioniše. Ona doista i funkcioniše – jer je njen zadatak da održi iluziju da građani, preko izbornog procesa, slobodno izraženom voljom, upravljaju svojom sudbinom.

Cinizam je iznimno opasan po sistem, i on to prepoznaje na svim razinama. Nedavno sam za državnu televiziju odgovarao na neka nevina pitanja o književnosti. Jedno od pitanja ticalo se cinizma u tekstu. Moja pohvala cinizmu je izrezana, odgovor je emitovan bez disruptivne teze o subverzivnom potencijalu cinizma.

Cinično se odnositi prema demokratiji znači razumjeti demokratiju i ne pristati na iluziju koja skriva nosioce hegemonije. Sami politički akteri cinično se odnose prema demokratiji, očekujući od nas, glasača, da stvar prihvatimo bez ciničnog odmaka. To što su cinični, daje im odlučujuću prednost u odnosu na glasače – zato system radi za njih, a glasači rade za sistem. Moja slobodna volja ne izražava se na izborima, nego u mom odnosu prema ideološkoj mreži koju sistem postavlja između mene i onoga što leži u središtu političkog sistema. Cinizam je izraz moje slobodne volje. Ako je naš politički izbor da li ćemo biti revolucionarne lude ili konzervativne hulje, nije li očito da je najbolji izbor – odbiti izbor? Tek takva odluka otvara proctor za akciju – već odluka da odbijam da budem predmet izborne manipulacije znači aktivnu poziciju. Zato su istinski pobjednici ovih crnogorskih izbora oni koji nisu glasali.

Andrej NIKOLAIDIS