Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Zdravlje kao državni neprijatelj

Objavljeno prije

na

Sljedeće nedjelje biće tačno deset mjeseci od kako smo čitaoce Vijesti, Dana i Monitora pozvali da nas obavijeste ako u nekoj od ovdašnjih prodavnica vide ili kupe meso ili mesne prerađevine porijeklom iz Brazila.

Niko nam se, do danas, nije javio.

Dostupna dokumenta, ipak, pokazuju da je za godinu dana, od sredine 2008. godine do avgusta prošle godine ovdašnjim dobavljačima dozvoljen uvoz skoro 500 tona pilećeg mesa iz Brazila. Devet desetina odobrenog uvoza za koji imamo podatke odnosi se na LL Korać iz Podgorice. Gdje je to meso?

ČUVARI TAJNE: Na ovo pitanje odgovorila nam je, u ljeto prošle godine, Mirjana Drašković, dugogodišnji inspektor Veterinarske ustanove Crne Gore i specijalista za bezbjednost hrane. I zbog toga je dobila otkaz.

U najkraćem: Mirjana Drašković je otkrila kako se u mesarama LL Korać piletina uvezena iz Brazila prodaje odmrznuta, pod lažnom etiketom, kao svježi pileći fileti.

„Na staklenoj vitrini sa strane lijepili su stare deklaracije Agroživa ili domaćih proizvođača Franca i slični, i tako odmrznuti pileći file prodavali kao domaći”, navodi Mirjana Drašković u krivičnoj prijavi koju je krajem avgusta prošle godine predala Vrhovnom državnom tužiocu. I na koju, do danas, nije dobila nikakav odgovor. „Na taj način kupac je svjesno varan i dovođen u zabludu. Takva hrana je nebezbjedna za ljudsku potrošnju.”

U prvi mah, iz LL Korać su tvrdili da je zatečena piletina ostatak uvoza izvršenog u ljeto 2008. godine. Tek pošto ih je inspektorka Drašković uhvatila u laži (ispalo je da je meso uvezeno u Crnu Goru prije nego što je proizvedeno u Brazilu), iz LL Korać su obznanili da im je, u vrijeme globalne epidemije tzv. svinjskog gripa, odobren uvoz 55 tona mesa iz epicentra epidemije. Direktor Veterinarske uprave Crne Gore Ivan Popović naložio je uvoznicima da pileće filete obavezno prepakuju prije nego ih stave u promet u maloprodaji. ,,Po mom mišljenju ovo je urađeno da se potrošači dovedu u zabludu i da se pomogne uvozniku da prepakovanjem prikrije zemlju porijekla za uvezeno meso”, navodi Draškovićeva u prijavu predatoj kabinetu Ranke Čarapić.

Inspektorka je o svom otkriću obavijestila nadležne u Veterinarskoj upravi, Ministarstvu poljoprivrede, Upravi policije i Tužilaštvu. I svi su ignorisali njena upozorenja.

Tada je odlučila da o potencijalnoj opasnosti za njihovo zdravlje obavijesti i građane Crne Gore. Istovremeno, za razliku od svojih šefova iz Uprave i Ministarstava poljoprivrede i zdravlja Mirjana Drašković nije zaboravila kako je samo nekoliko mjesec ranije zvanično saopšteno: „ … do daljnjeg će se suspendovati saglasnosti za uvoz svih vrsta roba životinjskog porijekla iz Južne i Sjeverne Amerike…”. Zašto se ova zabrana nije odnosila i na LL Korać?

Potom su se saopštenjem oglasili i zvaničnici Veterinarske uprave. Ali ne da objasne nedoumice, već da zaprijete i presude: ,,Ograđujemo se apsolutno od svih navoda koje javnosti iznosi inspektorka Drašković i u najmanju ruku ih smatramo neprimjerenim državnom službeniku (!?) i preduzećemo sve zakonom predviđene mjere da spriječimo dalje neistinito i iskonstruisano obraćanje Mirjane Drašković u svojstvu inspektora u našem državnom organu”.

ZLOČIN I KAZNA: Rečeno – učinjeno. Rješenje o otkazu uručeno je Mirjani Drašković 18 septembra prošle godine. U obrazloženju odluke Disciplinske komisije VU navodi se da je inspektorka ,,prekoračila ovlašćenja davanjem izjava u medijima da se u Crnoj Gori brazilsko meso prodaje kao domaće”, te da je zbog toga “uzbuđivala javnost tokom ove turističke sezone”. Direktor Veterinarske uprave Ivan Popović potvrdio je da je potpisao rješenje o otkazu. ,,Sve je urađeno po zakonu, tako da nemam namjeru da s tom osobom polemišem preko novina”, saopštio je Popović ne precizirajući što to do svega što je Mirjana saopštila nije istina. Ili je za kaznu bilo dovoljno to što su njeni iskazi nekoga ljutili.

,,Sistem kontrole bezbjednosti hrane u Crnoj Gori postavljen je tako da u njemu nema mjesta za one koji znaju i žele da rade svoj posao”, tvrdila je Mirjana Drašković, “Ja nisam izgubila posao zato što ne umijem da radim, nego zato što sam pričala i ukazivala na propuste”.

Pokazalo se da za razliku od nje direktor Popović, ponovo, nije bio u pravu. Prvo je Komisija za žalbe Vlade Crne Gore poništila odluku o otkazu tražeći da se postupak ponovi. Potom je na stranu Mirjane Drašković stao i Upravni sud Crne Gore. Tako je ona krajem jula vraćena na posao.

Tu su je sačekali i svi oni kojima je zaštita nečijih privilegija i dobre zarade bila važnija od poštovanja zakona i bezbjednosti stanovnika Crne Gore. Mirjani Drašković preostaje da nastavi davno započetu borbu za kvalitet i bezbjednost hrane koje stiže u Crnu Goru. A to, dokazano, nije ni malo laka bitka.

Crnogorski mediji su zabilježili kako se Draškovićka, tada kao republički veterinarski inspektor, još u avgustu 2002. godine suprotstavila naumu moćnika da se laka zarada stavi ispred zdravlja ljudi. ,,Predlog Sektora za poljoprivredu u Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva da se mlijeko od grla koja su bolesna od mastitisa otkupljuje u podgoričkoj Mljekari po cijenama nižim od 10 do 20 odsto od mlijeka zdravih grla, služba Veterinarske inspekcije ne može, niti će prihvatiti”, saopštila je Draškovićka uz opasku da je ,,veoma čudno da Ministarstvo kome je osnovni zadatak zaštita zdravlja ljudi, može uopšte da uzme na razmatranje ovakav predlog”.

Ministar Milutin Simović i njegovi saradnici nijesu javno polemisali sa njenim stavom.

Bez demantija ili adekvatnog objašnjenja prošli su i navodi Mirjane Drašković iz 2004. godine o trgovini leukoznim mesom iz Ulcinja. Ministar Simović je, tvrdi ona, dozvolio da se dio zaraženog mesa proda prerađivačima u Srbiji dok je ostatak navodno uništen u Crnoj Gori. Kasnije se ispostavilo da je vlasnicima ovdašnjih hladnjača za čuvanje leukoznog mesa isplaćeno preko 10 hiljada eura. Bez odjeka je prošle i afera teška 20-tak tona sira koji je, zbog nepropisne dokumentacije, vraćen proizvođačima u Zapadnoj Evropi i pored pritiska moćnog uvoznog lobija da se posao nesmetano nastavi, a Draškovićka – kao najveća smetnja unosnom biznisu – kompromituje i ukloni iz sistema kontrole.

Uslijedila je priča o uvozu mesa iz Brazila i Argentine. Ministar Milutin Simović je, krajem 2007. godine, u Skupštini Crne Gore demantovao sumnje Mirjane Drašković i ustvrdio kako se u Crnu Goru iz Brazila uvozi samo piletina. Poslanici nijesu povjerovali inspektorki iako im je ona predočila dva, doduše nepotpisana, rješenja o uvozu svinjskog i goveđeg mesa. Potom je isto potvrdio i Ivan Popović objašnjavajući da se brazilsko pileće i goveđe meso „uvozi u Crnu Goru u posljednjih deset godina i uvoziće se”. Ko je obmanuo javnost: ministar poljoprivrede ili direktor Veterinarske uprave? I zašto jedan ili drugi nijesu odgovarali za izrečenu neistinu?

Mirjana Drašković misli da zna odgovor na ovo pitanje: “Kod nas oni koji su odgovorni za pitanja bezbjednosti hrane koju jedemo jedno rade, drugo pričaju, treće misle – i pune džepove. To je suština”. Usput, tokom disciplinskog postupka koji je vođen protiv nje kao dokaz poslodavca pojavila su se i rješenja o uvozu goveđeg mesa iz Brazila (2003. i 2004. godine) na kojima je stajao potpis ministar Simovića.

NA RIJEČ: Za razliku od kolega iz Crne Gore, nadležni iz Srbije i BiH su, tokom godine na izmaku, na sva zvona obznanili kako su spriječili uvoz sumnjivog mesa iz Brazila i Argentine koje je prerađivano u tamošnjim sušarama i na tržište plasirano kao domaći proizvod. Iako je jedino domaće u tom poslu vazduh, greda o koju je meso obješeno, možda so i pamet koja je osmislila taj unosan posao. A riječ je, kažu, o biznisu koji godišnje vrijedi milione eura.

Nasuprot njima, crnogorski zvaničnici se nijesu potrudili da odgovora na jedno jedino pitanje koje se tiče bezbjednosti hrane koja se proizvodi ili uvozi u Crnu Goru. Umjesto toga oni su svoju energiju i trud uložili kako bi spriječili dobronamjerne da otkriju i obznane moguće nepravilnosti i njihov rizik po zdravlje stanovnika Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo