Povežite se sa nama

FELJTON

Zemni ostaci u muzeju

Objavljeno prije

na

Na sastanku komisije koja je zapisnički konstatovala da su pronađene kosti Ivanbega, načelno je dogovoreno da se inhumacija obavi neposredno nakon vraćanja posmrtnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene 1989. godine iz Italije u Crnu Goru. Taj čin, uz odgovarajući vjerski obred, planiran je za maj 1990. godine. Međutim, umjesto inhumacije, zemni ostaci Ivana Crnojevića ,,iz bezbjednosti su stavljeni u trezor Službe društvenog knjigovodstva”, pošto Zavod nije imao odgovarajući depo, a u crkvi na Ćipuru nije bilo uslova da se oni u njoj pohrane. Zemni ostaci Ivana Crnojevića, nakon petnaestak godina provedenih u SDK, premješteni su u depo Narodnog muzeja na Cetinju. Iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture više puta je traženo od Ministarstva kulture da inicira sahranu ostataka Ivana Crnojevića uz državni protokol i vjerski obred. Bivši ministar kulture Predrag Sekulić najavio je da će Ministarstvo kulture predložiti da se to pitanje riješi u najskorijem roku, naglašavajući da je vađenje kostiju prije dvadeset godina iz crkve na Ćipuru bilo neprimjereno, kao i da se taj postupak protivi svim civilizacijskim načelima.

Grob na kome se nalazi spomen ploča sa natpisom ,,Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore”, i dalje stoji prazan.

Početkom 2002. godine urađen je Predlog programa sahrane posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića, koji su potpisali Čedomir Marković, Petar Ćuković i Čedomir Drašković. Tekst od šest stranica nosi datum 30. januar 2002. godine. U njemu se, pored ostalog, navodi:

,,I pored činjenice da je grobnica Ivana Crnojevića sanirana 1989. godine paralelno sa formiranjem grobnica za sahranu kralja Nikole i kraljice Milene, kada je, očito za sahranu, izrađena i nova nadgrobna ploča, čin ponovne inhumacije nije izvršen. Ostalo je nepoznato zbog čega sahrana posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića nije izvršna i pored toga što su o tome vođeni razgovori i što su na vrijeme obavljene sve potrebne pripreme. Ostaje činjenica da ona nije izvršena i da se posmrtni ostaci Ivana Crnojevića i danas nalaze nesahranjeni, ovoga trenutka smješteni u depou Narodnog muzeja na Cetinju”, navodi se u Predlogu.

Slijedi Predlog protokola u kojem se kaže: ,,Bez obzira na vrijeme koje je proteklo do sahrane ostataka kraljevskog para do danas, kada je, po svemu sudeći, trebalo obaviti i sahranu posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića, uzimajući u obzir činjenicu, kako je već rečeno, da se radi o državniku, Protokol sahrane se mora odvijati pod pokroviteljstvom države i njenih odgovarajućih organa u saradnji sa lokalnom upravom Cetinja.

U tu svrhu potrebno je formirati počasni odbor za sahranu, koji bi usvojio predloženi Protokol za sahranu i starao se o njegovoj realizaciji. Pored počasnog, potrebno je formirati i Organizacioni odbor od predstavnika Ministarstva kulture i republičkih institucija, čiji bi članovi obavili sve pripreme vezane za realizaciju protokola.

Predlaže se da se svečani čin sahrane obavi na samom kraju juna ili samom početku jula naredne godine. Nude se tri datuma – 30. jun, 1. juli ili 2. juli, jer se pretpostavlja da je u jednom od tih dama umro Ivan Crnojević. Nažalost, istorijski podaci nijesu zabilježili tačan datum njegove smrti, ali se, kako je već napomenuto, o mogućem danu smrti sudi na osnovu obavještenja kotorskog providura, koji nosi datum od 4. jula 1490. godine. Naravno može se za sahranu odrediti I neki drugi datum iz bogate istorije Ivana Crnojevića”.

Predložen je i raspored pripreme i realizacije protokola sahrane.

Pripadnost crnogorskom narodu

„Polazeći od opštih rezultata poznatih dokumenata vezanih za ovu epohu, činjenica je da nema nikakvih tragova koji bi ukazivali da su Crnojevići imali svijest o pripadnosti nekoj široj etničkoj grupi ili narodu osim crnogorskom.

Takođe, nije nevažna činjenica da upotreba prese u umnožavanju crkvenih knjiga, posredno govori o kanonskoj autonomiji Crnogorske crkve prilikom donošenja odluke o upotrebi Štamparije u te svrhe”.

(Predrag Malbaša: ,,Dva crnogorska manastira”)

Prva crnogorska štamparija

Ivan Crnojević slavan je ne samo po tome što je utemeljio Cetinje, nego i zato što je osnovao štampariju. Napominjući da je o Crnojevića štampariji napisan veliki broj tekstova, istoričar Dragoje Živković kaže da je ipak nekoliko važnih pitanja u vezi s njenim nastankom i radom ostalo nerasvijetljeno. ,,To su pitanja – ko je bio pokretač ideje i nabavljač štamparije, gdje je i kad počela i prestala s radom i koje su sve knjige u njoj tiskane”, navodi Živković u knjizi Istorija Crne Gore. Živković kaže da se ,,ne smije smetnuti s uma da je Ivan Crnojević spadao u red najobrazovanijih ljudi svojega doba, i da je otuda morao imati visoko razumijevanje za namjenu i značaj štamparskog stroja, čineći, vjerovatno, sve što je mogao da ga što prije nabavi. Kako je uz to bio očevidac propadanja i uništavanja staroslovenskih crkvenih knjiga, i ne samo u djelovima njegove zemlje koje su već bili osvojili Turci, već i u drugim krajevima Balkana, cijenio je da je propadanje manastirskih biblioteka moguće nadoknaditi mnogostruko uvećanom štamparskom produkcijom crkvenih knjiga”. Prema Živkovićevom mišljenju, Ivan je jedino mogao nabaviti štampariju iz Mletaka, i to samo u periodu između 1476. i 1478. godine. Druga je stvar što ona zbog složenih političkih prilika, posebno gubljenja Žabljaka (1478) nije mogla da bude instalirana na Obodu. Stoga će najbliže biti istini da je štamparsko postrojenje bilo montirano u Cetinjskom manastiru, nakon njegovog podizanja 1485. godine, piše Živković. ,,Izvjesno je da je njen prvijenac bio Oktoih prvoglasnik. Riječ je, u stvari, o prvom dijelu obimnog Oktoiha osmoglasnika ili paraklitika.  Relativno kasno se saznalo da je ovo djelo štampano kao druga inkunabula crnogorske produkcije. Nije nađen u cjelosti nijedan primjerak Oktoiha petoglasnika. Do početka Drugog svjetskog rata identifikovano je samo osam listova ove jedine ilustrovane crnojevićke inkunabule. U toj grupi bila su i dva ilustrovana lista. Nažalost, i taj istrgnuti dio listova izgorio je u požaru Narodne biblioteke u Beogradu (1941). U zbirci unikatnih starina Cetinjskih muzeja i danas se čuva jedan ilustrovani list Oktoiha petoglasnika. Dalje, izvadak od 37 listova ove knjige nađen je u manastiru Dečani i još jedan odvojeni list. Unutar dečanskog spoja listova nalaze se i četiri ilustrovana; na jednom od njih je replicirana ilustracija onog lista iz Cetinjskih muzeja. Pozivajući se na neobjavljenu bibliografiju Lukijana Mušickog iz 1822/23. godine, Pavle Šafarik je obavijestio naučnu javnost još 1865. godine o jednom nađenom primjerku cetinjskog Oktoiha petoglasnika. Zabilježen je, dalje, podatak da je te iste (1865) godine arhimandrit Antonin, u manastiru Slepče kod Bitolja, pronašao jedan primjerak tog Oktoiha, kojemu je, potom, izgubljen trag. Nezavisno od toga što Oktoih petoglasnik nije sačuvan u cjelini, ne treba dovoditi u sumnju njegovo postojanje. Na temelju raspoloživih podataka i sačuvanih fragmenata, kao i posrednih vijesti, zna se da je ova inkunabula imala 272 lista, veličine 26,5×18 cm, sa po 31 retkom na stranici. Takođe je utvrđeno da je njegovo štampanje dovršeno krajem januara 1494. godine”, piše Živković.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.

Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.

U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda).  Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.

Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).

Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.

Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.

Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.

Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.

Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).

Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)

„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).

I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.

Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo