Povežite se sa nama

MONITORING

Zločin od pravosuđa

Objavljeno prije

na

Predmeti ratnih zločina, koji su na crnogorskim specijalnim sudovima, još su toku. Nema pravosnažnih presuda za optužene u slučajevima Morinj, deportacije, Bukovica i Kaluđerski laz. Svi optuženi su trenutno na slobodi. Dvije prvostepene presude su oslobađajuće (Bukovica i deportacije), jedna osuđujuća (Morinj), no i ona je ukinuta. Ukupno je najmanje 118 ljudi, prema neslužbenim podacima, tokom ova četiri ratna zločina pobijeno, ili su zbog torture umrli – odnosno, dvoje su izvršili samoubistva.

Neke žrtve i članovi porodica pogubljenih iz predmeta deportacija, Bukovica i Kaluđerski laz su sudskim poravnanjima ili presudama obeštećeni. Ratni zločin deportacija sudskim poravnanjem je priznat od strane države, no, aspurdno, to se desilo a da prethodno nije utvrđena pojedinačna odgovornost.

Za dva ratna zločina terete se aktivni i rezervni pripadnici bivše JNA, odnosno, njene sukcesorke Vojske Jugoslavije; u slučaju Bukovica, osim pripadnika vojske, okrivljena su i dvojica rezervista crnogorske policije, dok su svi optuženi u slučaju deportacija bili funkcioneri MUP-a.

MUČNI ŠLAGVORT: Svi navedeni predmeti, još iz faza istraga, nalikuju mučnom šlagvortu tezi aktuelnog DPS-a da je „u Crnoj Gori sačuvan mir”.

Dvojica najviše rangiranih funkcionera koji su saslušavani u predmetu deportacija su juna 2008. bili tadašnji premijer i vicepremijer, Milo Đukanović i Svetozar Marović. Iskaze su, međutim, davali bez prisustva branilaca osumnjičenih – uprkos ranije priloženom zahtjevu da prisustvuju svim istražnim radnjama!

Istražni sudija Radomir Ivanović nije Đukanoviću i Maroviću tokom davanja iskaza postavio ni jedno jedino pitanje. Na primjedbe zbog čega nije pozvao advokate osumnjičenih i zašto je dozvolio da održe monologe, sudija Ivanović je kazao: „Ako je taj iskaz po procjeni suda, a po mojoj procjeni jeste bio i potpun i valja, zašto bih ja postavljao dodatna pitanja i koja su to pitanja? Zašto ih branioci nijesu u štampi formulisali i koja bi to ‘strašna’ pitanja postavilo bilo Đukanoviću bilo Maroviću?!”

Kada tako stoje stvari, nije čudno da je tokom suđenja, Ivanovićeva koleginica, Milenka Žižić, predsjednica vijeća Specijalnog suda, odbila zahtjev advokata da svjedoče Đukanović i Marović.

Na drugoj strani, tužilaštvo niti za jednog od osumnjičenih u svim predmetima ratnih zločina – iako se radi o najtežim krivičnim djelima – nije zatražilo, skupa sa podnošenjem zahtjeva za pokretanje istrage, takođe i zahtjev za određivanje pritvora.

Zbog toga je većini u slučaju deportacija – njima petorici od ukupno devetorice optuženih – suđeno u odsustvu. U bjekstvu su bila dvojica hijerarhijski najvažnijih optuženika: Boško Bojović i Milisav Marković, pomoćnici nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova za tajnu službu i uniformisanu policiju.

Prema izjavi svjedoka Milana Paunovića, nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera, Milisav Marković je, u vrijeme istrage, pokušavao da ga direktno i posredno nagovori da za zločin svu krivicu svali na pokojnog šefa MUP-a.

MORINJ: Tužilaštvo je pokrenulo istragu tek 2007, kada je Državno odvjetništvo Hrvatske dostavilo dokazni materijal o Morinju. Divlje JNA mučilište kod Kotora, kroz koje je prošlo najmanje 160 Hrvata zarobljenih u tzv. ratu za mir, postojalo je od oktobra 1991. do avgusta 1992. iako je na teritoriji Crne Gore tada funkcionisalo Ustavom i zakonima utvrđeno pravosuđe – sa istražnim zatvorima, tužilaštvima, sudovima.

Kasnije optuženi, mornarički oficir Mladen Govedarica, izjavio je (Dan, 2. mart 2007) da u Morinju navodno niko nije bio ubijen. Međutim „izvjesni starac sa prezimenom Čučuk, od ranije je bolovao od karcinoma, prebačen je u Kotor gdje je preminuo poslije petnestak dana; izvjesni Brailo umro je od srčanog udara, dok se jedan mlađi zatvorenik objesio vojničkom košuljom”, kazao je Govedarica.

O okolnostima ovih smrti crnogorski organi nikada nijesu sproveli istragu.

U prvostepenoj presudi za Morinj šestorica od sedmorice optuženih (jedan bio u bjekstvu) osuđeno je na ukupno 16 i po godina zatvora. Uslijedile su žalbe, pa je Apelacioni sud oborio presudu jer je, navodno, nezakonito zasnovana na neovjerenim kopijama zapisnika sa iskazima svjedoka pred hrvatskim sudovima, kao i na neovjerenim kopijama medicinske dokumentacije oštećenih; naloženo da se svi ovi dokumenti izuzmu iz spisa predmeta u ponovljenom postupku.

Tužilaštvo je, međutim, jednostavno „propuštilo” je da se žali u dijelu prvostepene presude koji se odnosi na ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U obnovljenom postupku optuženima se sudi samo za zločine protiv ratnih zarobljenika.

DEPORTACIJE: Iako se slučaj deportacija, sa svim ključnim inkriminisanim detaljima, znalo još 1992, tužilaštvo je pokrenulo postupak tek 2005, kada se država suočavala sa parnicama za naknadu štete od strane familija pobijenih. Optužnica je podignuta januara 2009, pa zatim bitno izmijenjena u finišu prvostepenog procesa.

Uprkos neoborivim činjenicama – poput rezolucija Savjeta bezbjednosti ili dokumenta Vlade Srbije dostavljenom prošle godine sudu u Londonu u predmetu po zahtjevu za izručenje Ejupa Ganića (kojom priznaje da je bila maja 1992. bila „zaraćena strana”) – postupajuća tužiteljka, Sonja Vukčević je prekvalifikovala optužnicu odustavši od tvrdnje da je na teritoriji BiH maja 1992. vođen međunarodni oružani sukob. Time je radikalno umanjila eventualnu odgovornost optuženih.

Apsurd u tom predmetu se ogleda i u kasnijoj žalbi tužiteljke na presudu, jer u njoj opet navodi da je rat u BiH „imao karakter međunarodnog oružanog sukoba”!

BUKOVICA: Ovaj ratni zločin je nolens-volens država priznala, jer je donijeta barem jedna pravosnažna presuda po zahtjevu za naknadu štete.

No, još neki procesi po istom osnovu su, koliko je poznato, u toku; veoma interesantni. Recimo, po tužbi za naknadu štete Zlatije Stovrag, supruge pokojnog Himza, koji je „iz straha od pripadnika policije izvršio samoubistvo vješanjem”. Osnovni sud u Podgorici je aprila 2010. dosudio odštetu gospođi Stovrag, no Viši sud je ukinuo.

U svjedočenjima objavljenim u publikaciji Bukovica (Fond za humanitarno pravo) navodi se kako je policajac Slaviša Svrkota, sada optuženi, „nogom udario u leđa Himzu Stovraga, pucao mu preko glave”. Interesantno, Veselin Veljović, v.d. direktora Uprave policije (UP) je zimus svjedočio u korist Svrkote; i njega pominju u publikaciji Bukovica, da je prijetio da će „sjeći uši”, itd.

I u ovom slučaju, kao ni u ostalim, nije ispitivana komandna ni nalogodavna odgovornost. Optužnicu je potpisala Đurđina Ivanović, krajem 2009. unaprijeđena specijalna tužiteljka. A istraga za Bukovicu je obarala neslavni rekord crnogorskog pravosuđa i zbog toga da je čak šest puta revertovana; uz to, proglašena je „službenom tajnom”.

Tokom istrage brojni svjedoci su pozivani samo dan uoči davanja iskaza – iako su živjeli na teritoriji BiH. Drugim svjedocima su obnavljane traume, pa ih je policija privodila, iako nije bilo obavezujućeg dokaza da im je poziv na koji se nijesu odazvali prethodno uredno uručen.

Brojni svjedoci u Bukovici, nezavisno jedan od drugoga, pominjali su i druga imena navodno umiješana u ratni zločin – no, protiv njih nije podignuta optužnica.

Vrhunac istrage Đurđine Ivanović – čak ni imena optuženih nije tačno napisala!

KALUĐERSKI LAZ: U proljeće 1999. u Kaluđerskom lazu i nekoliko okolnih sela, na lokacijama van zone borbenih djelovanja, pripadnici Vojske Jugoslavije su ubili najmanje 21 kosovskih Albanaca, civila, među kojima žene i đecu, no optužnica je procesuirala ubistva 18 civila.

Optužnice su podignute avgusta 2008. Tri godine su optuženici bili u pritvoru a da nije donešena presuda; izvođeni su dokazi i saslušavani svjedoci, dok je prvooptuženi, oficir Predrag Strugar, bio nedostupan. Nedavno su pušteni na slobodu osmorica optuženih, dok je Strugaru Apelacioni sud Srbije ukinio pritvor u kojem se nalazio od oktobra prošle godine.

Kaluđerski laz je država priznala kao ratni zločin kada je pravosnažnom sudskom presudom odlučeno da se onomad ranjenom Hadži Ahmetiju isplati 12.000 eura na ime duševnog bola. Ukupno 11 drugih parnica za naknadu štete je takođe pokrenuto od strane rodbine pobijenih.

Tužilaštvo je prethodnih godina branilo državu na ovim parnicama, dok je istovremeno vodilo istragu i podiglo tužbu o istom zločinu; zastupnici tužilaštva su tvrdili da država Crna Gora nema nikakvu odgovornost u svemu tome.

No, sada je prihvaćena odgovornost, makar iz razloga što je Crna Gora, kako je objašnjeno, pravni sljedbenik SRJ, pa oštećene porodice nemaju potrebe da dokazuju činjenice iz krvavih događaja. Pripadnici Vojske Jugoslavije, po toj logici, za Kaluđerski laz nemaju odgovornosti, civile nijesu bezrazložno ubijali, jer se u crnogorskom pravosuđu to masovno ubistvo tumači kao „vanredni događaj”.

To je velikodušni „recept” crnogorskog pravosuđa i za taj i za sve ostale slučajeve ratnih zločina: krivce za najteža krivična djela zataškati fantomima „državnih, a ne pojedinačnih grešaka”. Kao da je država bila bez „državnika”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane? Ili su problem neispunjena obećanja DPS ministara koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom

 

Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020., pojedini strani investitori odustaju od ranije ugovorenih projekata i značajnih investicionih ulaganja na području Crnogorskog primorja.

Prvi je to učinio zakupac elitnog turističkog kompleksa Sveti Stefan-Miločer, kompanija Adriatic properties i njen vlasnik, grčki biznismen Petros Statis. On je krajem maja 2021. godine objelodanio kako će hotelski operater Aman Resorts zatvoriti hotele Sveti Stefan i Miločer i pokrenuti arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa odštetnim zahtjevom od 100 miliona eura. Odlučili su se na takav korak zbog odluke lokalne zajednice da ukloni barijere u vidu gvozdenih ograda i kapija na prilazu maloj, Kraljičinoj plaži. Zahtjevi mještana da se oslobode prilazi plažama doveli su Aman u situaciju da ne može svojim gostima da obezbijedi mir i privatnost.

Arbitražom prijeti i drugi investitor, Konzorcijum kompanija Nortstar d.o.o iz Podgorice i of-šor kompanije Eqest Capital Ltd, registrovane na britanskom ostrvu Jersey, koji je planirao gradnju turističkog kompleksa na hercegnovskoj rivijeri, pod nazivom Montrose.

Početkom septembra ove godine Ministarstvu finansija stigao je dopis kompanije Nortstar o raskidu ugovora o zakupu zemljišta, lokacije na kojoj je planirana izgradnja više hotela, naselja sa luksuznim vilama, apartmanima, pristaništima, marinama i mnogobrojnim pratećim objektima. Vrijednost investicije procjenjivana je na 250 miliona eura.

Realizacija oba navedena projekta umnogome je zavisila od dobrih relacija investitora sa istaknutim političarima iz redova DPS-a, sa ministrima ključnih resora koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom za te dvije lokacije. Što je tokom investicione euforije od 2006. godine bila uobičajena praksa.

Visok nivo korupcije obilježio je sektor građevinarstva i stranih investicija, u kome su državni funkcioneri ucjenjivali investitore. Sve njihove potrebe i želje  ispunjavali su donošenjem niza urbanističkih planova na štetu prirodnih resursa  priobalnog područja. Povlastice su se, nerijetko, odnosile i na finansijske ustupke u pogledu plaćanja raznih državnih taksi i poreza ili naknade za zakupljeni prostor kopna i mora, koji se mjerio stotinama hiljada ili milionima kvadrata.

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane?

„Ugovor stoljeća“ iz  2007. kojim su pod višegodišnji zakup dati hoteli Miločer i Sveti Stefan, doživio je potpuni krah, koji se poklopio sa promjenom vlasti u Crnoj Gori. Biser turističke ponude Crne Gore pod ključem je već drugo ljeto zaredom, isključen iz turističkog prometa, vidno oronuo i zapušten. Za to vrijeme u Londonu teku dva arbitražna postupka oko Svetog Stefana. Prvi je podnio zakupac, kompanija Adriatic properties protiv tri državne firme, HG Budvanska rivijera, HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, kao i  protiv Ministarstva ekonomije i turizma. Vlasnik Svetog Stefana i Hotela Miločer, kompanija Sveti Stefan Hoteli, vodi istovremeno arbitražni postupak protiv zakupca.

Na primjeru Svetog Stefana vidljivo je kakvu je privilegije zakupac uživao tokom prethodnih 13 godina najma. Ugovor o zakupu drastično je izmijenjen na štetu države. Prethodno ugovoren iznos godišnje naknade od 1,9 miliona eura smanjen je za 30 odsto dok je rok zakupa produžen sa 30 na 45 godina.

Kruna ustupaka koje su Vlada i Skupština Crne Gore ovom zakupcu napravile, bila je dozvola za gradnju stanova za tržište na najatraktivnijem dijelu Crnogorskog primorja, u samom Miločerskom parku, na nekadašnjem imanju  dinastije Karađorđević.

Miločer je trenutno građevinsko ruglo bivše vlasti i zakupca. Neshvatljiva devastacija vrijednog prostora Miločerskog parka sa betonskim višespratnicama u njemu, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Gradilište je napušteno a prema izjavama Petrosa Statisa, zakupac neće nastaviti tu investiciju.

Grad hotel Sveti Stefan je zatvoren „jer ljudi mogu da plivaju zajedno sa gostima hotela, a to nikada nije bio dio plana. U polu-privatni rizort ne bi nijedan investitor uložio, pa ni Aman“, naveo je između ostalog  Statis.

Projekat Montrose je druga priča  ali sa istim akterima iz tadašnje Vlade. Vlada je 2009. godine sa navedene dvije kompanije, Nortstar i Eqest Capital, zaključila ugovor o zakupu 510.927 m2  zemljišta u zoni morskog dobra u naselju Rose, na hercegnovskom dijelu poluostrva Luštica, na 90 godina. Iza navedenih kompanija, prema izjavama odbjeglog biznismena Duška Kneževića, stoji njegov kum, Branislav Gvozdenović, višegodišnji ministar i visoki funkcioner DPS-a. Vlada je Konzorcijumu dala ekskluzivna prava u pogledu korišćenja zemljišta i dijela morske obale.

Posebno je zanimljiv ugovor koji je Konzorcijum zaključio sa JP Morsko dobro, 2019. godine. Prema tom ugovoru investitoru je dat dio obale na lokalitetu Rt Dobrič u dužini od 1.500 metara, sa akva prostorom površine 62.445 m2, na rok od 90 godina. Zakupac je oslobođen plaćanja zakupnine morskog dobra tokom izgradnje turističkog kompleksa. Konzorcijumu je bilo dozvoljeno „modeliranje“ obale, povećanje površine nasipanjem mora radi izgradnje plaža, privezišta i pristaništa… Ugovorom je dato i ekskluzivno pravo svojine nad izgrađenim objektima kao i pravo da djelove zakupljenog morskog dobra proglase privatnim posjedom. Sva prava JP Morsko dobro, na ovom dijelu obale, prelaze na Nortstar i partnere. Skrivene i zvanične.

Predlog ugovora po kojem je investitor oslobođen plaćanja naknade za morsko dobro stigao je u direkciju JPMD iz Ministartva održivog razvoja i turizma i Ministarstva finansija.

Protokol o pravosnažnosti ugovora potpisan je 2013. od kada traju obaveze investitora da u prvoj fazi gradnje, u prvih pet godina, investira oko 140 miliona eura. Taj iznos je kasnije smanjen na 80 miliona, sa novim rokovima. Potpisivani su aneksi ugovora, prema jednom od njih Opština Herecg Novi preuzela je obavezu izgradnje infrastrukture do lokacije za Monterose.  Za proteklih deset godina niti su izgrađeni putevi, ni vodovod, a za najavljeni luksuzni rizort nije ugrađena nijedna cigla. Ali je investitor platio naknadu za zemljište, unaprijed za 10 godina, do 26. avgusta 2023., u iznosu od 3,9 miliona eura.

Trinaest godina kasnije, potpisnici ugovora svaljuju krivicu jedni na druge, da bi u konačnom kompanija Nordstar obavijestila Vladu da napušta projekat na Luštici.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović rekao je da želi sastanak sa pravim vlasnicima projekta i da je Ministarstvo spremno učiniti sve kako bi zaštitilo interese Crne Gore, da se u direktnoj komunikaciji otklone problemi i da se investicija realizuje transparentno. Do sastanka nije došlo jer su predstavnici investitora zahtijevali susret izvan Crne Gore. Kao krajnji rok za razgovor između Vlade i vlasnika, određen je 23. septembar.

Međutim, premijer Dritan Abazović bio je konkretniji.

„U ovom projektu nisu ispunjene obaveze koje su morale da se ispune. Investitori odlaze jer je neko prethodno loše radio ugovore sa njima. Svaka stvar se završavala na mufte. Nefer odnos prema investitorima treba tražiti kod Vlada od broja 40 do 42“, kazao je Abazović.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA IZMEĐU STATISTIKE I PROJEKCIJA: San ili java

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sve teže sastavljamo kraj s krajem, statistika nas ubjeđuje da nam je sve bolje i bolje. A političari najavljuju „nikad težu” jesen i zimu. Nastavljajući da troše nezarađeno

 

Crna Gora je, prema preliminarnim statističkim podacima, imala najveću stopu ekonomskog rasta u Evropi u drugom kvartalu (april–jun) ove godine. „Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2022. godine iznosila je 12,7 odsto“, saopšteno je iz Monstata.

Iz priloženih podataka vidi se da je za proljetošnji rast ekonomije najzaslužnija kategorija „lična potrošnja domaćinstava“ koja je bila nekih 200 miliona veća nego u istom periodu prošle, 2021. godine. A dosta su pripomogle i zalihe, koje su za godinu dana uvećane sa 71,5 na 199,5 miliona.

Podatke Monstata, po pravilu, ne prati detaljnije objašnjenje pa je interpretacija saopštenih podataka prepuštena zainteresovanima. Među prvima se oglasio bivši ministar ekonomije i jedan od osnivača političkog pokreta Evropa sad Jakov Milatović. „Ovo je rezultat povećanja plata zbog Programa Evropa sad i samim tim značajno veće potrošnje domaćinstava. Znanjem do uspjeha“, pohvalio se Milatović pratiocima na tviteru.

Ima tu istine. Bez uvećanih plata potrošnja bi, bez sumnje, bila manja. Ali, tu se priča ne završava. Rast zarada u Crnoj Gori pogurao je i cijene. Zato je naša ovogodišnja inflacija, takođe, među najvećima u Evropi. I za približno polovinu veća od one izmjerene u zemljama euro zone. Iako je tamo uticaj energenata (struja, gas, naftni derivati) na ukupan rast cijena neuporedivo veći nego u Crnoj Gori. Taj dio zasluga programa Evropa sad Milatović i Milojko Spajić ne pominju.

Tu su, potom, i efekti ukrajinske krize. Ne samo globalni. U izmjerenom rastu „lične potrošnje domaćinstava“ jedan pristojan dio otpada na Ukrajince i Ruse koji su, nakon početka rata, došli u Crnu Goru. Kao što je i rast zaliha u drugom kvartalu, u dobroj mjeri, posljedica grozničavog gomilanja osnovnih životnih namirnica (brašno, ulje, šećer) i u špajzima i u trgovačkim magacinima. U strahu da ćemo, usljed rata na Istoku Evrope, ostati bez hrane.

Eto tako smo se, prema stopi ekonomskog rasta, našli na vrhu Evrope.

Samo neki dan ranije, u subotu, Crna Gora je, ponovo zahvaljujući statističkim podacima, bila na trećem mjestu u Evropi prema procentu struje koja je tog dana dobijena iz vjetroelektrana (36 odsto ukupnih dnevnih potreba). Informacija je ostala u sjenci najava mogućih restrikcija, činjenice da uvozimo struju po cijenama koje su višestruko veće od onoga što kompanije iz sistema EPCG naplaćuju od svojih potrošača i brojnih nepoznanica u trouglu Vlada – Elektroprivreda Željezara Nikšić (Toščelik).

Ove sedmice Vlada je, na prijedlog Ministarstva finansija, odlučila da za 15 miliona eura kupi približno trećinu od 10 odsto akcija EPCG koje će se u petak 23. septembra naći na aukciji Montenegroberze.

Do juče smo živjeli u ubjeđenju da je ta transakcija dio aranžmana premijera Dritana Abazovića o očuvanju nekih 250 radnih mjesta u Željezari, nako što je njen vlasnik, turski Toščelik, digao ruke od dalje proizvodnje čelika u Nikšiću. Zamišljeno je da operaciju spašavanja vodi Elektroprivreda, uz obrazloženje da će na tom prostoru izgraditi solarnu elektranu. I dijelom, možda, sačuvati i proizvodnju čelika. Uz pomoć stranih kreditora (ili investitora) ali, konačno, za naš račun i o našem trošku. ,,Imamo značajan broj investitora koji će morati nešto da investiraju u proizvodne pogone, u osnovnu djelatnost Željezare, ukoliko žele da budu partneri u gradnji (solarne) elektrane”, saopštio je predsjednik borda Elektroprivrede Milutin Đukanović.

Ove sedmice – drugačija priča. „Na ovaj način možemo da pomognemo državnoj kompaniji za likvidnost, potpuno transparentno i zakonito“, rekao je ministar Aleksandar Damjanović odbijajući spekulacije da je planirana kupovina akcija za 15 miliona eura dio pomenutog  paket aranžmana  o kome smo prethodno pisali. Šta će EPCG uraditi sa dobijenim novcem – to Vlada ne zna, ustvrdio je Damjanović. „EPCG kroz svoj bord direktora i Skupštinu akcionara donosi  poslovne odluke za koje će biti apsolutno odgovorna, kao što je i do sada bila…“.

A ko će dati smjernice bordu i, prije svega, Skupštini akcionara kompanije u kojoj država ima 9/10 akcija, ako ne Vlada? Nešto slično je primijetio i ministar odbrane Raško Konjević. „Oni (Bord i Skupština akcionara – prim. Monitora) o tome formalno donese odluku, ali mi smo u obavezi – kada već kupujemo akcije i pumpamo likvidnost EPCG – da pozovemo predstavnike države, članove odbora direktora Elektroprivrede i da ih pitamo kakva im je namjera. Ako je namjera borda direktora da sa državnim novcem iz budžeta, iz tekuće rezerve, vrše neke poslovne odluke koje su direktne pogodbe sa nekim privatnim vlasnicima – onda ova naša namjera nije onakva kakva pričamo da jeste“.

Za koji dan, pa će i te namjere biti mnogo jasnije. Do tada bi neko mogao postaviti pitanje prava Vlade da i onako oskudna sredstva u državnom budžetu troši na nešto što nije previđeno ni njegovom prvom verzijom (decembar 2021, vlada Zdravka Krivokapića) ni tehničkim rebalansom sa početka ljeta (vlada Dritana Abazovića). Novac za kupovinu akcija (25 miliona) dio je rebalansa budžeta o kome poslanici tek treba da se izjasne naredne nedjelje. I ko zna kakvo će to izjašnjavanje biti. Ako ga ne prihvate – čeka nas prava kriza javnih finansija. Ako ga prihvate – tražimo nove kredite kako bi pokrili (ne)planirane troškove.

Do tada, još malo Monstatove statistike. Prosječna plata u Crnoj Gori, isplaćena u julu, iznosila je 714, a prosječna penzija nešto manje od 330 eura. U istom mjesecu, za minimalnu potrošačku korpu (to je ona gdje se burek troši na grame a jaja kupuju na četvrtinu) morali ste obezbijediti više od 760 eura. Kako?

Nema podataka na kome smo mjestu u Evropi po odnosu prosječne zarade i minimalnih troškova života. Možda je i bolje da ne znamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TARGETIRANJE NOVINARA U MANIRU DPSA-a: Novinare na bandere, slobodu medija o klin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je premijer Dritan Abazović u više navrata optuživao medije i prijetio gašenjem, na mejl adresu jednog od njih stigla je prijetnja smrću

 

„Novinar si pi*ka ti materina pa piši o ovim go*nima i znaj visićeš na banderi u bulevaru za primer, kolabirantu“, jedna je od prijetnji koja je protekle sedmice upućena urednici nedavno osnovanog M portala. Riječ je o mediju koji duže vrijeme objavljuje prepiske kriminalaca, pripadnika takozvanog „škaljarskog“ klana, u kojima se pominje odlazeći premijer Dritan Abazović, funkcioneri ove i prethodne Vlade, ali i Srpska pravoslavna crkva i Demokratski front. U nekoliko mjelova koji su stigli na adresu glavne urednice M portala Danice Nikolić targetirani su novinari, građanski i nevladini aktivisti, političari i preduzeća…

Povodom tih prijetnji Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo predmet. Prijetnje M portalu stigle su nakon više Abazovićevih otužbi, da ovaj i neki drugi mediji, radeći za Demokratsku partiju socijalista (DPS), šire govor mržnje i ekstremizam, a doveo ih je u vezu sa kriminalnim klanovima. Iz M portala je prethodno saopšteno da stvari komplikuje ćutanje onih koji bi trebalo da ih zaštite kao građane i kao novinare. Na izjave premijera Abazovića reagovali su i iz Gradske televizije, čiji je osnivač Grad Podgorica, a na čijem čelu je Ivan Vuković iz DPS-a. Oni su 11. septembra od direktora Uprave policije Zorana Brđanina zatražili procjenu bezbjednosti njihovih novinara i urednika. „Kao posljedicu ovih nezapamćenih pritisaka vrha države na medije, meta smo konstantnih prijetnji i uvreda ne samo korisnika društvenih mreža, nego i nepoznatih građana na različitim javnim mjestima“, naveli su iz Gradske televizije.

Akcija za ljudska prava (HRA) je osudila optužbe koje je premijer u tehničkom mandatu iznio na račun medija, bliskih Demokratskoj partiji socijalista. Premijer je, kako kažu, odgovoran za promociju slobode medija, koja podrazumijeva i pravo na kritiku vlasti, čak i onda kad ta kritika nije potpuno utemeljena. Podsjećaju da je Abazović nekoliko puta optužio pomenute medije i pojedince da su povezani sa kriminalnim grupama i da raspiruju i šire nacionalnu mržnju.

„Jednom je zaprijetio i gašenjem medija, što je nedopustivo u demokratskom društvu, posebno jer to nije u nadležnosti premijera. Umjesto zapaljivih izjava, koje krše pretpostavku nevinosti i zagovaraju netrpeljivost prema novinarima, od premijera se očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima, koja su izvršili novinari, proslijedi državnom tužilaštvu putem Ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, organa u njegovoj nadležnosti, umjesto da saopštava optužbe bez dokaza putem medija”, ističu u HRA.

Kritike Abazovića prema M portalu su se intenzivirale nakon što je taj portal od sredine avgusta počeo da objavljuje transkripte razgovora navodnih pripadnika šakaljarskog klana sa Sky aplikacije u kojima se pominje i lider građanskog pokreta URA i njegovi saradnici. Komentarišući objavljene transkripte razgovora navodnih pripadnika škaljarskog klana, a u kojima se pominje premijerovo ime, Abazović je optužio iste medije da sarađuju sa djelovima organizovanog kriminala.

„To što objavljuje M portal, to što radi Pobjeda, CDM i portal Analitika i drugi… sve je povezano imenima o kojima sam govorio u Specijalnom tužilaštvu“, rekao je Abazović 5. septembra nakon saslušanja u Specijalnom tužilaštvu, gdje je govorio o svojim saznanjima o švercu cigareta.

Medijski ekspert Duško Vuković za Monitor kaže da ljudi iz vlasti, pa i oni iz prvog ešalona, imaju pravo na afektivna raspoloženja, ali moraju znati da će ih ta raspoloženja kompromitovati. On primjećuje da, umjesto da uče na greškama prethodnika, vlast koju personifikuje mladi Dritan Abazović njihove greške koristi kao poželjne obrasce ponašanja.

„Obaveza je vlasti da uredi sistem i izgradi nezavisne institucije koji će obezbijediti pretpostavke za medijske i svake druge slobode, a da onda institucije sankcionišu one koji krše zakone, profesionalne standarde i etiku. To je izostalo, a optužbe i prijetnje kafanskog tipa su ostale crnogorska paradigma kada je riječ o odnosu vlasti i medija“, ističe Vuković.

Direktorica Instituta za medije Olivera Nikolić smatra da je težina riječi obezvrijeđena, a da smo svakodnevno svjedoci toksičnosti koja se izliva u javni prostor zbog porasta uvredljivog i govora mržnje, što rezultira agresijom, netrpeljivošću, pojačanim stereotipima, predrasudama, na kraju i podjelama.

„Pojedini političari ne prezaju od pokušaja disciplinovanja medija, čije im uređivačke politike nijesu po volji. Targetiraju medije i novinare. Svjedoci smo sve češćeg pritiska na novinare, koji su posljednjih godina učestala meta napada i čija je bezbjednost ugrožena“, pojasnila je Nikolić.

Direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ističe da Abazović nastavlja praksu koja je karakterisala bivšu višedecenijsku vlast DPS-a. Ona smatra da se, umjesto „zapaljivih izjava“, od premijera očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima novinara proslijedi državnom tužilaštvu i to putem Ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, koji su u njegovoj nadležnosti, umjesto što saopštava optužbe bez dokaza. Konstatuje da je na sceni nastavak višedecenijske prakse koja je dovela do napada na novinare, u nekim slučajevima sa najtežim posljedicama.

Olivera Nikolić ukazuje da od odgovornosti ne mogu pobjeći ni mediji. Više su, kaže, dio problema nego rješenja. Utaboreni i podijeljeni popuštaju pred pritiscima centara moći, zamagljuju granicu između činjenica i mišljenja, selektivno pristupaju u odbrani javnog interesa.

„Sve rjeđe su prostor dijaloga, a sve češće prostor političkog obračuna, ili megafon centara moći iz politike i van nje“ kaže Nikolić. Ona pita: „Podriveno je povjerenje u medije i institucije i kome građani da vjeruju i ko će to da servisira njihovu osnovnu potrebu da budu informisani i obaviješteni?“

Siniša Bijeković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, osudio je prijetnje i uvrede upućene urednici M portala, kao i ostalim novinarima i drugim javnim ličnostima koji su targetirani porukama „krajnje prizemne i uznemirujuće sadržine“. Sad, zanimljivo – iz  Ministarstva kulture i medija poručili su da „napadi i prijetnje novinarima i novinarkama, narušavaju princip slobode medija koji mora biti do kraja poštovan, bez obzira na uređivačku politiku medija“. Ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Džudi Rajzing Rajnke (Judy Rising Reinke) saopštila je da nije prihvatljivo kada politički lideri kritikuju novinare ili medijske kuće jer im se ne sviđa kako oni izvještavaju, što dovodi do ugrožavanja bezbjednosti novinara.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo