Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN BOJOVIĆ, PREDSJEDNIK NVO ZABJELO REPUBLIKA: Apsurdom na apsurd

Objavljeno prije

na

Prije 21. godinu dok se Jugoslavija raspadala, grupa momaka sa Zabjela proglasila je Republiku. Zoran Bojović, predsjednik NVO Zabjelo Republika, nam govori o prošlim i sadašnjim vremenima na Zabjelu. MONITOR: Nedavno ste proslavili 21. godinu Republike Zabjelo. Kako ste te ratne1991. došli na tu ideju?
BOJOVIĆ: Početkom 90-ih jugoslovenska plemena su mahnito zablejala za, kao odjednom probuđenim, nacionalnim utvarama, a mi nismo željeli biti dio toga. Ta čast da Zabjelo proglasimo Republikom pripala je mojoj generaciji, Zabjelčanima rođenim u prvoj polovini 70-ih. Viđelo se i tada da apsurd postaje opšteprihvaćeni standard, pa smo željeli da apsurd ,,udarimo” apsurdom. Ne zaboravite, mi smo bili generacije koje su bukvalno iz srednje škole slali da oblači maskirne uniforme. Njihovo ,,topovskog meso”. Republika Zabjelo je bila i ostala naš odgovor na užas velikonacionalnih gadosti, na dno malograđanskih strasti.

MONITOR: Što se tiče infrastrukture, Zabjelo je ostalo isto kao i prije dvije decenije. Je li to rađeno planski, da se zadrži autentičnost Republike?
BOJOVIĆ: Zabjelo je ultraradničko naselje. Pored rijetkih starozabjelskih domaćinstava sa okućnicom, sve ostalo su socijalističke betonske kocke za hiljade radnika nekadašnjih industrijskih giganata i njihove, uglavnom nezaposlene, potomke. Najnovije građevinsko silovanje nije nas mimoišlo. Područja predivnog zabjelskog humusa (ravne, čiste i plodne zemlje) pretvaraju se u nehumane stambene četvrti. Pogledajte, za primjer, novopodignutu nakazu od naselja, preko puta Dakpetrol pumpe pa sve do južnih obronaka Ljubovića. Da se raspisao konkurs za najgrđe moguće rješenje, sigurno da bi ovaj realizovani bio u samom vrhu. Užasno grdne, sabijene, nekvalitetne zgrade, planirane izgleda za zombije – a ne ljude, bez ikakve funkcionalnosti. Taj novi kvart je dobio naziv koji zaslužuje – hemoroidi. I neko daje vreću sopstvenog novca da bi živio u tim i takvim uslovima.

MONITOR: Može li se to zaustaviti?
BOJOVIĆ: Da se razumijemo, svi novozabjelčani su svakako dobrodošli, ali ako pričamo o prostornim smjernicama našeg jedinog Zabjela, onda moramo biti iskreni i konstatovati da je stanje katastofalno. Mi smo još početkom 2000-ih, kada smo viđeli ko pravi planove, apelovali da se zaustavi staroaerodromizacija i pozlatičenje Zabjela, ali avaj. Zabjelo se pretvara, rekosmo tada, u konglomerat stovarišta, groblja i deponija. Dalje, jasno je da se gradske vlasti ne žele baviti potrebama građana Zabjela. Više stotina hiljada eura poreza redovno se godišnje deponuje iz zabjelskih novčanika u gradsku i državnu kasu. I đe su te pare? Je li pasarela, krečenje škole ili možda par semafora ekvivalent tom novcu? Predizborno krpljenje ulica? U toku je proces gušenja smisla života na Zabjelu i moraćemo u narednoj dekadi pokucati na par debelo tapaciranih vrata i pronaći odgovor na ova i neka druga pitanja.

MONITOR: Za razliku od Titograda, sadašnje Podgorice, koji je postao spavaonica s oskudnim kulturnim sadržajima, Zabjelo je uspjelo da očuva svoj mentalitet i prepoznatljivi duh. Kako ste uspjeli u tome?
BOJOVIĆ: Dobro ste primijetili. Radi se o zabjelizmu, cijeloj jednoj nauci i posebnom stanju duha u zabjelskom čovjeku. To je osjećaj koji se može dočarati kao mješavina čistog rodoljublja, unikatne, nadahnute kreacije i radosti. Kako se aktivira, đe se nalazi i kome se ,,daje”, to još ne znamo.

Što se tiče Podgorice, primjećujemo da i dalje uglavnom dominira tzv. titogradski sterilitet (tradicionalna učmalost, gušenje kreativnosti, dominacija primitivizma pomiješana sa mentalitetskim okovima…). Urbana kultura je marginalizovana, čak je rock abortiran početkom 90-tih. Nakon ogavnog turbo-folka, sada se svi njišu uz isto tako ljigav turbo-pop. Živimo na prostorima đe je najveća koncentracija prča po glavi stanovnika, a taj divlji prč ne dozvoljava empatiju, kulturu, bilo kakav red. Sve je to vremenom mutiralo u džukelizam i ovo je njegovo vrijeme. I što ste veća bitanga – bolje vam ide, sistem vas hrani. Podgorica je jedini glavni grad bivših republika SFRJ đe nema nikakvog kontinuiteta slobodnih klubova entuzijasta iz svijeta filma, književnosti, muzike, nauke… Nekakva još neimenovana mentalitetska guba ne da da se ovaj prostor smiri, dovede u red i izliječi.

MONITOR: Jeste li digli ruke od osvajačkih pretenzija o kojima je svjedočio grafit – Zabjelo do Maslina?
BOJOVIĆ: Pazite, taj grafit je napisan rukom ostrašćenog velikozabjelčanina koji, ubijeđen sam, skoro i da ništa ne zna o bogatoj teritorijalnoj tradiciji i autohtonim zabjelskim granicama. Ne, nama ne trebaju teritorije koje nam istorijski ne pripadaju. Zabjelo je stotinama vjekova toplo uokvireno između Dajbabske gore i Ljubovića, omeđeno Moračom i Ćemovskim poljem. Naša zabjelska zemlja, a to će vam potvrditi i pozvaniji geolozi, najplodniji je dio velike zetsko-bjelopavlićke kotline. Ako pogledamo karte iz Kraljevine Jugoslavije, FNRJ i SFRJ vidi se da je teritorija Zabjela jasno, čak i reljefno, odvojena od ostalih teritorija. Na današnjim kartama Opštine Podgorica, teritorija Zabjela je grubo dislocirana, očigledno drsko i namjerno! Ne može, niti je ikada bilo da se centralni zabjelski plato, na karti predstavlja kao Pobrežje! Zatim, skoro kompletno područje istočnog Zabjela, od jadranske magistrale do Plantažinih vinogorja označen je kao pustinja, ili brisani prostor, ničija zemlja! A vjekovima se taj plodni komad ravnice orao plugovima zabjelskih velmoža. No, jasno je da nekome, a zna se i kome, smeta istorijski kontinuitet i geotektonska cjelovitost Republike Zabjelo.

MONITOR: Kakvi su dalji planovi razvoja Republike?
BOJOVIĆ: S obzirom na to da je veliki broj Zabjelčana i dalje mentalno zarobljen u lavirintima spinovanih srpsko-crnogorskih igara bez granica, dirigovanog sivoekonomskog preživljavanja i modernih postranzicionih stereotipa, i što je najporaznije, uopšte ne pokazuju znake oporavka, niti ih interesuje išta drugo do zadovoljenje osnovnih usta-želudac-debelo crijevo potreba, mi ćemo nastaviti da i dalje objedinjavamo preživjele ostatke svijesti.

Planiramo da do kraja godine krenemo u realizaciju akcije Spomenik nepoznatoj Tetki. Zašto? Svi mi koji imamo tetke ili sestre koje vremenom postaju tetke, svjedoci smo da je u pitanju jedna veličanstvena institucija koja nije adekvatno ispoštovana. Bilo da je riječ o naprečac čuvanju đece, vanrednim ručkovima, vođenju i izvođenju iz vrtića, godišnjim odmorima, do kratkoročnih i dugoročnih novčanih pozajmica. Zatim, nemali broj je i onih koje su tetke odgojile više i bolje no rođeni roditelji. Nije nam poznato da iđe na svijetu postoji sličan spomenik. Pronaći ćemo neku neuglednu javnu površinu (a njih je na Zabjelu masa), oplemeniti je klupama i drugim mobilijarom, izvajati statuu i svečano otvoriti spomen-park Nepoznatoj Tetki. U čast svim našim ponosnim precima, živim Zabjelčanima, jedine Republike, i, prije svega, našim divnim zabjelskim Tetkama.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo