Dok su vrtići u većini crnogorskih gradova pretrpani, a država nove obećava ali nikako da sagradi – u Nikšiću je otvorena prva Montesori predškolska ustanova. Njen osnivač je Fondacija Ćano Koprivica, kojoj je ovo samo jedan u nizu filantropskih poduhvata. U njoj će se raditi po specijalizovanom Montesori programu, koji postoji već decenijama širom svijeta, pa roditelji rado upisuju djecu u sve ustanove koje nose naziv osnivačice Marije Montesori.
Sklopivši ugovor sa Montesori društvom Srbije, koje je član Internacionalne Montesori asocijacije, Fondacija je sertifikovala dva Montesori vaspitača, koji će raditi sa djecom. Ni sa prostorom neće kuburiti. Djeca će imati na raspolaganju dvije stotine kvadrata prostora.
,,Fondacija je stvorila adekvatan kadar i ambijent za rad Montesori školice Zvono po standardima Internacionalne Montesori asocijacije, a ujedno poštujući zahtjeve Obaveznog plana i programa koje propisuje Zavod za školstvo u Crnoj Gori, a sve sa ciljem obezbjeđivanja kvalitetnog predškolskog obrazovanja djece”, kazala je na svečanom otvaranju školice Svetlana Vuković.
Ona je podsjetila da su strateški ciljevi Fondacije Ćano Koprivica promovisanje filantropije, podsticanje drugih da se bave humanom djelatnošću i kreiranje razvojno-edukativnih programa, kao što je i ovaj Montesori koji će uticati na razvoj obrazovanja, kulture, umjetnosti, ekologije i zaštite životne sredine.
,,Prioritet Fondacije je obrazovanje, a odlučili smo se za Montesori, jer to je, iako vremenski prilično stara, napredna metoda i mnogo dobra za djecu, jer forsira sve njihove talente. Očekujemo da se ovaj projekat razvija, da Zvono bude Montesorijev centar za Crnu Goru, da se ovdje obučavaju vaspitači i vraćaju u svoje gradove, popularišu ovaj način rada s djecom”, kazao je Nikola Koprivica, osnivač Fondacije Ćano Koprivica.
Koprivica je najavio i nekoliko novih projekata. Jedan će se odnositi na ljekovito bilje, a u sklopu njega biće formirana i botanička bašta.
Fondacija Ćano Koprivica poklonila je Nikšiću, prije dvije godine, zgradu muzičke škole.
Ono po čemu je specifična Montesori koncepcija predškolskog vaspitanja i obrazovanja jeste omogućavanje uslova za razvoj svih potencijala djece, njihovo odrastanje i zadovoljavanje potreba što predškolskom djetetu pruža mogućnost da slijedi lični razvoj, da razvija sposobnosti i uspostavlja interakcije sa sredinom.
Marija Montesori se ubraja među najznačajnije reformske pedagoge.
Prva Dječija kuća Marije Montesori počela je da radi 1907. godine kao Casa dei Bambini, u Rimu. Za svega četiri godine proširila se Zapadnom Evropom, i poslije kratkog vremena pojavila se i u Sjedinjenim Američkim Državama. Montesori vrtića ima na svim kontinentima. Ono što ga odvaja od ostalih sistema vaspitanja, ovaj je, baš kao i njegova utemeljivačica, bio progonjen u vrijeme fašističke vlasti u Italiji. Istovremeno – bio je rado prihvaćen u zemljama u kojima se cijenilo humanističko shvatanje, demokratija, gdje se dijete nalazi u centru interesovanja odraslih koji su svjesni da je mir dragocjenost koju treba čuvati.
Danas je Montesori program svjetski priznata pedagoška koncepcija u obrazovanju, koja od 80-ih godina prošlog vijeka doživljava svoju renesansu. Zasniva se na filozofiji razvoja djeteta prema kojoj dijete stiče operativna znanja u područjima života u kojima će učestvovati kao odrasla osoba.
Montesori pedagogija predstavlja cjelovit i originalan vaspitno-obrazovni sistem, koji naglašava individualni tempo razvoja i ima jedinstven pristup u tehnici učenja. Ono što je posebna novina u odnosu na ustaljeni školski sistem – naglasak nije na podučavanju djeteta, nego se osigurava podsticajna sredina koja povećava dječiju prirodnu radoznalost i omogućava da kroz igru djeca spontano uče otkrivanje.
Pedagogija Marije Montesori temelji se na naučnom posmatranju spontanog učenja djece, na podsticanju vlastitog djelovanja djeteta i njegove samostalnosti i na poštovanju djetetove ličnosti.
Ko je Marija Montesori
Marija Montesori rođena je 1870. u Kjaravaleu, u Italiji, preminula je 1952. u Nordviku, u Holandiji. Bila je ljekarka, pedagog, filozof i filantrop. Najpoznatija je po svom obrazovnom sistemu Montesori, koji obuhvata djecu od rođenja do adolescencije. Njene obrazovne metode su i danas u primjeni u velikom broju državnih i privatnih škola širom svijeta.
Nakon puno peripetija Mariji je odobren upis na medicinski fakultet na kojem su, do tada, studirali samo muškarci. Tako je ušla u istoriju i kao prva žena u Italiji koja je završila medicinski fakultet I to na Univerzitetu La Sapienca u Rimu.
Odmah nakon što je kao vrlo dobar student diplomirala, u julu 1896. godine, Montesori se zaposlila u bolnici San Đovani u sklopu univerziteta. Iste godine je predstavljala Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena, na kojem je u svom govoru zastupala društvene reforme po kojima žene treba da imaju ista prava kao i muškarci.
Postavši član univerzitetske psihijatrijske klinike, Marija je ubrzo počela da se zanima za obrazovanje osoba sa smetnjama u razvoju. Kada je jedan od vaspitača dječijeg odjeljenja sa gađenjem komentarisao da djeca kupe mrve sa poda i jedu ih, Montesori je shvatila da ta djeca, koja nisu imala nikakav namještaj u skromnim prostorijama u kojima su obitavala, vape za čulnom motivacijom i aktivnošću ruku, što je takođe pogoršavalo njihovo stanje. Tada je i počelo njeno veće interesovanje za pedagogiju.
Njen rad sa djecom koja su imala probleme u razvoju počeo je da pridobija više pažnje u naučnim krugovima. Njen prvi značajan uspjeh predstavljali su osmoro njenih učenika koji su se prijavili za državni ispit čitanja i pisanja. Ta djeca, koje je tadašnje društvo nazivalo ,,nazadnom”, ne samo da su položila, nego su njihove ocjene bile iznad prosjeka, što je kasnije nazvano „prvim čudom Montesori”. Potom je osnovala i Dječije kuće shvativši da djeca koja provode vrijeme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samoobrazovanjem. Tvrdila je: „Nisam ja izmislila metodu obrazovanja, ja sam samo dala nekoj maloj djeci šansu da žive.”
Marijana BOJANIĆ