Lažni narativi uvijek prate zločin. Sastanak Mandića i ambasadorke Izraela u parlamentu samo je mali podsjetnik. Ambasadorka ekstremistima naziva crnogorske građane koji ustaju protiv genocida Izraela i domaćeg ćutanja. Mandić u kulturu sjećanja  krsti službovanje konceptu srpskog sveta zbog kog je devedesetih tekla krv. Stvarna

Ambasadorku Izraela u Crnoj Gori Avivit Bar-Ilan uplašio je ovonedjeljni protest u Podgorici. Protest, odnosno performans, organizovan je  povodom prikazivanja Dana izraelskog filma u KIC Budo Tomović, dok smrt i glad haraju Gazom.  Od  genocida koji javno  sprovodi Izrael, zapadni svijet ili okreće glavu ili ga pomaže, a Crna Gora gleda izraelske filmove. I ćuti. Ambasadorku su uplašili oni rijetki koji govore o paklu u Gazi.

“Radikalne grupe pokušavaju da naruše kulturnu saradnju između Izraela i Crne Gore . To nije ona Crna Gora koju poznajemo i koju volimo. Duboko sam razočarana pokušajem da se miran kulturni događaj sabotira kroz strah i agresiju “, kazala je ambasadorka. Radikalne grupe, u stvari su rijetki civilni aktivisti, profesori i novinari, okupljeni na performansu koji je organizovao Pokret solidarnosti sa Palestinom.

Ambasadorka je nastavila tonom prikladnim  žrtvi strašnog nasilja. “Mržnjom ispunjene parole koje smo čuli bile su odjek poruka terorističke organizacije Hamasa… Uzvikivali su nasilne parole sa lažnom propagandom, zastrašivali goste i, što je najuznemirujuće,  širili slike lažne krvi kako teče ulicama Podgorice.  Moj strah je jednostavan: gdje danas teče lažna krv, sjutra može teći prava”, saopštila je. Nasilne parole sa lažnom propagandom su neke od poruka ispisanih  na transparentima tokom performansa :  „Bravo za film.. sledeći put neka igra neko iz Gaze..ako preživi“,  „Ako ćutite dok traje genocid i vi ste saučesnici“.

Gazom teče prava krv, podsjetili su ambasodorku iz Pokreta solidarnosti.  “Simbolični performans crvenom bojom nije čin agresije, već umjetnički odgovor na stradanje u Gazi – poziv na saosjećanje i odgovornost . Prava krv već teče i ne možemo da ćutimo pred njom”,  odgovorili su. Podsjećajući na zastrašujuće brojke. Prave.

“Prema raspoloživim podacima znamo da je u pojasu Gaze nastradalo preko 56 000 ljudi, od čega je gotovo 80 odsto civila, dok su preko 30 odsto žrtava djeca. Nazivati građane koji traže pravdu „radikalnima“ ili ih poistovjećivati s ekstremizmom predstavlja uvredu za civilno društvo”,  kazali su. Podsjećajući  ambasadorku  da je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje premijera  Izraela Benjamina Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Joava Galanta.

Vlasti,  i opozicija, kao i genocid u Gazi, otćutale su i  protest ispred KIC-a  i ambasadorkino reagovanje.

Djela  govore.  Predsjednik parlamenta Andrija Mandić sjutradan je ambasadorku Izraela ugostio   u  Skupštini. Nakon sastanka, iz njegovog kabineta saopšteno je da su Mandić i Bar-Ilan , uz prigodne priče o odnosima dvije zemlje, razgovarali i o važnosti njegovanja kulture sjećanja.

“U tom kontekstu, podsjetili su da je Skupština  prvi put obilježila 22. april – Dan sjećanja na žrtve genocida u logorima Jasenovac, Mauthauzen i Dahau”,  navodi se u saopštenju.

Lažni narativi uvijek prate zločin. Sastanak Mandića i ambasadorke Izraela u parlamentu samo je podsjetnik. Ambasadorka ekstremistima naziva crnogorske građane koji ustaju protiv genocida Izraela i domaćeg ćutanja. Mandić u kulturu sjećanja  krsti službovanje konceptu srpskog sveta zbog kog je devedesetih tekla krv. Genocid počinjen devedesetih, u ime ideje za koju se svim srcem borio, vojvoda ne priznaje. Sjetio se genocida u komšiluku iz Drugog svjetskog rata,, čiji su autori tokom tog rata poraženi i osuđeni.

Istog dana kada se Mandić sastao sa ambasadorkom, ministar vanjskih poslova Filip Ivanović primio je ministarku  vanjskih poslova i dijaspore Palestine, Varsan Agabekian.  Onako u kumbulj, uz zvaničnike Jermenije i Srbije.

Iz njegovog kabineta, stidljivo je, na sajtu Vlade, izdato saopštenje u kom se navodi da je tokom sastanka  poseban akcenat stavljen je na humanitarnu situaciju u Gazi.

“Potpredsjednik Ivanović je izrazio žaljenje zbog dugotrajnog i neselektivnog stradanja civila. Ukazao je i na važnost eliminisanja bilo kakvog izgovora kojim bi se osporavalo pravo palestinskog naroda na dostojanstven život, te ponovio stav Crne Gore o neophodnosti uspostavljanja dvodržavnog rješenja”, navodi se.

Pa ti utvrdi koji je stav Crne Gore o genocidu u Gazi. Već viđeno. Glasaš za Srebrenicu u UN, pa izglasaš Rezoluciju o Jasenovcu kod kuće.  Pričaš o antifašizmu, ćutiš na veličanje Pavla Đurišića.  Antifašizam je za paradu. Ćutanje je glasnije.

Milena PEROVIĆ

Ni pet godina od pada Đukanovića, u Crnoj Gori nema mjesta za Slobodana Pejovića. Jer   nema mjesta za istinu o zločinima. Ni onih iz devedesetih, ni drugih. Kamen po kamen u temelje Crne Gore laž i danas  ugrađuje jedinstveni DPS.  I njegovo narodnjačko desno krilo,  sada pod pseudonimom ZBCG

Datumi. Vatromet za 19. Dan nezavisnosti, uz polupraznu zvaničnu proslavu, i tradicionalno ćutanje pred 33. godišnjicu zločina Deportacija. Dok se prošlost na sve strane pegla i falsifikuje. Prijeteći da nas proguta. Ta laž u koju nas decenijama guraju oni koji vode ovu zemlju. Sa pomagačima.

Više nevladinih organizacija uputilo je ove sedmice apel državnom tužiocu Miloradu Markoviću. Traže njegovu reakciju zbog sve učestalijeg veličanja četničkog pokreta i ratnog zločinca Pavla Đurišića. Kada je Đurišića mitropolit Joanikije nedavno nazvao „velikim junakom nepobjedivog karaktera“, ćutali su i  vlast i institucije. Možda Marković i izda neko prigodno saopštenje. Vidjećemo.

Da nas spasi od istorijskog revizionizma i sačuva antifašističke temelje zemlje ponudio se DPS. Čiji je počasni predsjednik, nepobjedivog karaktera, glavni akter zločina Deportacija. Premijer države čije su policijske službe mjesec dana u proljeće 1992. lovile nedužne ljude, da ih pošalju u smrt. Zbog njihovih imena. Tu su urušeni antifašistički temelji zemlje.

Đukanović je govorio da nije znao. Valjda nije čuo ni da su njegove službe kasnije, u vrijeme dok je čvrstom pesnicom vladao svim institucijama u zemlji, koristeći stare Udbine metode, ali i nove, iz mafijaških sistema u koje su nas u to doba uvrstili, bjesomučno pokušavale da slome Slobodana Pejovića. Hrabrog svjedoka koji je  progovorio o Deportacijama. U vremenu kad je to značilo biti heroj. Čovjeka čija su  ljudskost i hrabrost bile snažnija od mraka režima, o čijoj utrobi čitamo u skaj prepiskama.

Đukanovićev brižljivo sastavljeni partijski podmladak i danas živi u neznanju o prirodi tog  režima. Sjećaju se samo da je počasni predsjednik zaslužan za nezavisnost i ulazak zemlje u NATO. Zato su odbili da Dan nezavisnosti zvanično proslave „sa prisiljenim slavljenicima“, koji sa pozicija vlasti „razgrađuju nezavisnost Crne Gore“.

Naizgled ljuti protivnici, u temelje ove zemlje skupa i predano ugrađuju laž i zločin.  Đukanovićevog ministra policije u vrijeme Deportacija, Pavla Bulatovića, Demokrate, iznikle iz SNP-a,  pokušavaju da pretvore u heroja, tražeći da mu se podigne spomenik. O Bulatovićevoj monografiji, zajedničkom izdanju beogradskog Štampar Makarije i pogoričkog Obodskog slova, u Javnoj ustanovi Kulturno informativni centar Zeta  besjede Matija Bećković i Želidrag Nikćević. I niko ništa, sem nekoliko civilnih organizacija. „Antifašisti“ iz DPS-a ćute. Jer je to zajednički zločin. Jedinstvenog DPS-a. Koji je i danas živ.

RTCG je ove sedmice pustila dokumentarni film Karneval, koji svjedoči o zločinu Deportacija i hrabrosti Slobodana Pejovića. Kao da je Crna Gora bolja od one u kojoj je bilo nezamislivo da javni servis emituje ovaj film. Ili je na djelu još jedno krečenje prošlosti. Autor Karnevala, Šemsudin Radončić, najavio je na društvenim mrežama njegovo emitovanje na javnom servisu. U vrijeme progona Pejovića od strane Đukanovićevog režima, Radončić je napravio i drugi dokumentarni film u kom je od Pejovića pokušao da napravi zločinca, demantujući istovremeno sam sebe. Nije ga sada  pominjao.

Praznike su obilježile i dodjele nagrada. Nikom nije palo na pamet da bi jedna mogla otići Slobodanu Pejoviću. Stvarnom heroju.

Ni pet godina od pada Đukanovića, u Crnoj Gori nema mjesta za Slobodana Pejovića. Jer   nema mjesta za istinu o zločinima. Ni onih iz devedesetih, ni drugih. Kamen po kamen u temelje Crne Gore laž i danas  ugrađuje jedinstveni DPS. I njegovo narodnjačko desno krilo sada pod pseudonimom ZBCG. I dalje živi, predano šminkaju  zločince  u heroje.

Milena PEROVIĆ

Muhamed Alabar je poručio kako svi mogu da se opuste,  on nema namjeru da ulaže u Crnu Goru. Ono sa zakupom plaža na ulcinjskoj rivijeri bila je, kaže, “glupa ideja”. Važno je da ne promašimo temu.   Alabar i njegove vizije ulaganja u Crnu Goru, nijesu naš problem. Naše nevolje su naše vlasti – sadašnje i bivše. I njihove “glupe ideje”. Poput one da u Evropu možemo ući dostojanstveno, a da zaobilazimo evropske standarde

“Sa nadom i vjerom u zajedničku budućnost spremni smo da damo svoj puni doprinos evropskoj porodici“, poručio je Andrija Mandić u Budimpešti, obraćajući se učesnicima Konferencije predsjednika parlamenata zemalja članica EU.

Bilo im je sigurno  milo to što su čuli. Predsjednik Skupštine Crne Gore  pripomenuo  je “da je naša želja da u EU uđemo uspravljene glave – dostojanstveno, ispunjavajući sve neophodne obaveze, poštujući sve preduslove, pritom i čuvajući svoju istoriju, tradiciju i identitet.“

Dobro je što naš državnik želi da Crna Gora u EU uđe uspravljene glave. Treba onda očekivati preokret.  Kako sada stvari stoje, u Evropu se ušunjavamo.  Ispunjavajući tek ono što nam se dopada, a okrećući glavu od onoga što se vlastima učini kao opasnost.  Po njihove partijske interese, koji se nerijetko  predstavljaju i  kao opasnost po na našu “tradiciju i identitet”.  Mandiću možda  sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu  izgledaju kao  gubljenje dostojanstva.  Ili, recimo,  usvajanje Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja. Na čemu EU insistira odavno, za razliku od recimo, Putinove Rusije i Trampovih SAD.  A mi se pravimo mrtvi.

Ta nam je obaveza prema Briselu, eto, nekako, zapela. Resorno Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava pripremilo je Nacrt, a EK još prošlog decembra dala pozitivne ocjene na predloženi tekst.  Uslijedio je susret sa stvarnošću. Ne baš evropskom.

“Tri puta je tekst zakona kandidovan za razmatranje i utvrđivanje na Vladi. Zatražene su dodatne konsultacije, pa je obaveza pomjerena za prvi kvartal ove godine”, kazao je ministar Fatmir Đeka za Radio Slobodna Evropa (RFE) prije skoro tri mjeseca. Od tada, nema naznaka da je Vlada završila svoj posao i prijedlog zakona uputila na izjašnjavanje parlamentu.

Čeka se parlament i da opet razmotri Sporazum sa UAE, a nakon mišljenja Brisela da taj dokument, iako ne sadrži eksplicitne odredbe koje su u suprotnosti sa evropskim pravom, može proizvesti štetu i pravnu i ekonomsku kad se bude primjenjivao. Posebno onim odredbama koje se tiču javnih nabavki i konkurencije. Crnogorsku vlast kao da to ne brine. Važno je da se samo štrikira da posao može da krene.

U međuvremenu, Investitor iz UAE Mohamed Alabar bio je medijski najpropraćeniji govornik na RE:D konferenciji  (Real Estate Developmenta).

Alabar nije jedan od dva velika investitora za koja će vlasti UAE garantovati Vladi Crne Gore, kako bi im ova povjerila projekte u oblasti turizma i razvoja nekretnina – jedan na sjeveru a drugi na jugu države. Koji će biti, unaprijed, prepoznati kao strateški projekti od javnog interesa.

Alabar je na skupu poručio kako svi mogu da se opuste jer on nema namjeru da ulaže u Crnu Goru. I  nema “nijedan jedini” projekat u Crnoj Gori. Ono sa zakupom plaža na ulcinjskoj rivijeri bila je, kaže, “glupa ideja”.

Važno je da ne promašimo temu. Biznismen Mohamed Alabar  ima pravo da pokuša da s poslovnim namjerama dođe u našu zemlju. Jednako tako ima puno pravo da odustane.  Alabar i njegove vizije ulaganja u Crnu Goru, nijesu naš problem. Naša nevolja su naši upravljači – sadašnji i bivši. I njihove glupe ideje.

Poput ideje da u Evropu možemo ući dostojanstveno, zaobilazaći evropske standarde i vizije.  Ne kažnjavati zločince i zločine, počinjene u naše ime devedesetih.  Slaviti kao heroje počinioce i autore, masovnih zločina tokom Drugog svjetskog rata. Naposljetku,  kao perjanicu dostojanstvenog evropjestva imati Anadiju Mandića.  Kao takvog.

Zoran RADULOVIĆ