Povežite se sa nama

INTERVJU

TEONA STRUGAR-MITEVSKA, REDITELJKA: Petrunija je naš lični vrisak

Objavljeno prije

na

Film je inspirisan istinitim događajem. Radi se o mladoj ženi iz Štipa koja je skočila za krst, uhvatila ga i odbila da ga vrati, jer je smatrala da ona kao žena ima pravo na taj krst kao i svaki drugi muškarac. Ona je svojim postupkom razdrmala crkveni poredak i tradiciju

Film Bog postoji, ime mu je Petrunija u režiji Teone Strugar-Mitevske dobitnik je Velike zlatne mimoze za najbolje ostvaranje 33. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival.

Ovo je peti dugometražni igrani film nagrađivane rediteljke iz Sjeverne Makedonije. U svim ostvarenjima, prepoznatljivim autorskim stilom, tretira društvene, političke i ekonomske aspekte balkanskog podneblja. Film Bog postoji, ime mu je Petrunija  premijerno je prikazan u takmičarskom programu na Berlinalu, jednom od tri najveća i najznačajnija filmska festivala u svijetu, gdje je osvojio Priznanje ekumenskog žirija i Guild film nagradu.

Film je nastao prema istinitoj priči o djevojci koja se usudila da u Štipu prekrši pravila tradicionalne ceremonije bogojavljenskog plivanja muškaraca, tako što je skočila u rijeku i uhvatila krst čime je izazvala bijes sredine, porodice, policije i crkve.

MONITOR: Kako ste reagovali kad su Vam javili da ste osvojili Grand Prix u Herceg Novom?

STRUGAR-MITEVSKA: Nije lako napraviti film. Čovjek se non-stop bori: prvo da napiše scenario, onda do scenario bude prihvaćen pa finansiran, pa posle dolazi snimanje, post produkcija… Svaki film je kao neko dijete, kome treba minimum tri do pet godina da sazri, da nađe svoju formu i na kraju i svoju publiku. Veliko je zadovoljstvo da ovaj film, iako je specifican, nalazi svoju publiku ne samo na našim prostorimo, nego svuda u svijetu. To je san svakog reditelja, a Grand Prix je trešnja na torti. Presrećna sam!

MONITOR: Kad ste odlučili da snimate film – inspirisan stvarnim događajem iz Štipa?

STRUGAR-MITEVSKA: Film je inspirisan istinitim događajem koji se desio prije nekoliko godina. Radi se o mladoj ženi koja je skočila za krst, uhvatila ga i odbila da ga vrati, jer je smatrala da ona kao žena ima pravo na taj krst kao i svaki drugi muškarac. Nesvjesno, ona je svojim postupkom razdrmala crkveni poredak i tradiciju. Kada smo čuli priču, odmah smo odlučili da je to – to, da moramo snimiti film o ovoj hrabroj osobi koja u suštini ne traži ništa sem pravde i ravnopravnosti u svom društvu.

Humor u filmu dolazi iz apsurdnosti situacije, iz kontrasta između modernih očekivanja i tradicionalno postavljenog društva. Balkan je sam po sebi pun apsurda. Na primjer, komunizam je emancipovao ženu, a u istom momentu živimo u jako tradicionalnoj sredini gdje sa završetkom Jugoslavije religija dobija sve veći značaj i sve više je prisutna u svakodnevnom životu.  Nije lako biti emancipovana žena u jako tradicionalnom društvu , a bogami nije lako ni muškarcu. Problem je u nemogućnosti da se bude drugačiji od onoga što nam društvo nalaže – odnosno muškarac mora biti mačo men, a žena na primjer domaćica. Volim da provociram i postavljam pitanja koja su nezgodna u bilo kojem domenu.

MONITOR: Koliko je bilo teško dobiti sve dozvole da se film snimi i krenuti u realizaciju? Kako je crkva reagovala?

STRUGAR-MITEVSKA: Nije bilo lako da počnemo da radimo film baš u Štipu, ali smo vjerovali da samim tim što snimamo tamo gdje se pravi slučaj desio, možda ćemo inicirati nekakvu promjenu. Odluka je naravno bila povezana sa autentičnim doživljajem, ali i ideja je bila da promijenimo nešto. Koja je poenta umjetnosti ako se ne stremi da se promijeni patrijarhalni poredak, poboljša sistem… Kada smo stigli u Štip, vrata nam nisu bila otvorena.

Pričali smo sa stanovništvom Štipa i rekli im o čemu je ovaj film, a svako od njih bi rekao – zašto smo odlučili da snimamo film o toj ludoj ženi. Ipak smo bili uporni i polako, dan po dan, maltene pola grada je bio na neki način involviran u filmu. Što se tiče crkve – to je potpuno druga priča. Bilo nam je važno snimati u unutrašnjosti lokalne crkve, ali i imati nekakvu komunikaciju sa lokalnim crkvenim znalcima, pa je moja sestra Labina napisala oficijalno pismo gdje je zamolila za nekakav vid saradnje.

Nažalost, njena greška je bila što je u tom pismu napisala i naziv filma, odnosno Bog postoji , ime mu je Petrunija. Nedjelju dana kasnije dobili smo i zvaničan odgovor, u kojem je pisalo: Puno hvala na interesovanju, ali mi nećemo ništa da imamo sa vama ili vašim filmskim projektom, jer Bog postoji i on je muško, odnosno Isus Hristos. Tako da su nam crkvene vlasti jasno dale do znanja da sa nama neće imati ništa. Ipak smo bili uporni i napravili film bez njihove pomoći. Kada je film prvi put prikazan u Skoplju, plašili smo se reakcija, ali u suštini nije bilo nikakvih.

MONITOR: Zanima me kako je nastao scenario? Da li ste pričali sa ,,pravom” Petrunijom?

STRUGAR-MITEVSKA: Nažalost, nikad nismo imali mogućnosti da nađemo pravu Petruniju. Njena je priča malo tužna, a možda je to i sreća… Otkako se prava priča desila, život za nju u Štipu je postao nepodnošljiv. Nije mogla da hoda slobodno ulicom, bez uvreda i tada se nekako otvorila mogućnost da ode iz zemlje i to je i uradila. Danas živi sa svojom majkom u Londonu.

Eto krst je i njoj donio sreću, napustila je tu opresivnu sredinu u kojoj je definitivno bila crno jagnje i kojoj nije pripadala. Sve oko priče osim njeno skakanje i hvatanje krsta je naša lična imaginacija, Elmina i moja. Naravno akcija prave mlade žene je početak svega, a mi smo to iskoritili da bi pričali o cijelom društvu i što nas lično najviše nervira, odnosno frustrira. Petrunija je na neki način naš lični vrisak.

MONITOR: Kakve su bile reakcije kad je film prikazan u makedonskim bioskopima?

STRUGAR-MITEVSKA: Film je prvi put prikazan u martu u Skoplju , pa je onda prikazivan po malim gradovima širom Makedonije. Ovog ljeta je mnogo puta bio dio open air kina. U jednom momentu, u gradskom parku u Skoplju, čak je 2000 ljudi gledalo film. Mislim da film polako, ali sigurno uzima svoje pravo mjesto u makedonskom društvu.

MONITOR: Publika veoma emotivno reaguje na sve Vaše filmove. Mislite li da postoji šansa da se promjeni nešto na Balkanu, da umjetnost može da utiče da se mijenja svijet?

STRUGAR MITEVSKA: Naravno da umjetnost može promijeniti svijet i čak da nije tako umjetnost mora stremiti ka tome. Evo ove godini je jedna mlada djevojka skočila u Štip da izvadi krst. I znate šta se desilo – lokalni pop joj ga je dao bez ikakovog problema! Bolji dokaz od ovoga nema – umjetnost može i mijenja svijet!

MONITOR: Vaša sestra je poznata glumica – Labina Mitevska i glumi u Vašim filmovima. 

STRUGAR-MITEVSKA: Kada smo počeli da snimamo, nismo imali drugog izbora…. A sada ne znam kako bi drugačije radili. Prvi film koji smo zajedno snimili bio je naš kratki film Veta. Za vrijeme pravljenja tog filma uvidjeli smo da nije lako kao žena raditi u filmskoj industriji na Balkanu.  Morali smo se non-stop boriti sa nevidljivim duhovima, odnosno staromodnim pravilima i predrasudama o tome šta može jedna žena da uradi i kako. Da bi sve to bolje prebrodili, odlučili smo da se da se udružimo, jer smo zajedno jače. Kasnije se i pridružio i naš brat Vuk. Raditi sa familijom nije laka stvar, veoma je važno odvojiti onaj familijarni aspek od profesionalnog, ponekad se desi da se sve izmiješa, ali Labina je kao osoba veoma racionalna, ona ja na neki način stub ove naše avanture.

MONITOR: Za kraj Vas moram pitati o crnogorskim korijenima i Vašem prezimenu?

STRUGAR MITEVSKA: Rasteći nikad mi nije bilo jasno zašto nosim samo tatino prezime, a ne i mamino. Bilo mi je potpuno prirodno da dodam njeno i bila je to jako jasna odluka bez ikakve hezitacije. Kada sam rodila sina i njemu sam dala moje prezime kao i tatino. Labina je uradila isto. Strugari dolaze iz Dodoša na Skadarskom jezeru. Puno sam u životu proputovala, ali takvu ljepotu još uvijek nisam nigdje pronašla. Jako sam ponosna na svoje crnogorske korjene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Borba državotvornih frakcija unutar nacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prava politička borba u BiH ne vodi se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju . To je više neki postmoderni milet sistem nego parlamentarna demokratija

 

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je prije nekoliko dana da BiH nema budućnost, i da je nezabilježeno u svijetu da jedna zemlja godinu dana nakon izbora nema formiranu vlast. Kako to komentarišete?

MUJKIĆ: Iza ovih njegovih riječi krije se stara nacionalistička strategija da se sistematskim blokiranjem rada institucija proizvede takvo stanje na koje će se poslije prstom ukazati kao objektivno i zaključiti kako je ta država po sebi nemoguća. To mogu da razumijem, odnosno od njega se ništa drugo osim destrukcije i ne može očekivati.Ono što je meni neshvatljivo je da izabrani legitimni predstavnici u zakonodavnoj vlasti, koja je vrhovna vlast u jednoj demokratskoj zemlji, već godinu i po dana, izuzev časnih izuzetaka, sjede i ne rade ništa, za što primaju visoke plate.

MONITOR: Analitičari ističu da se vodeća nacionalna partija Bošnjaka Stranka demokratske akcije samo nominalno zalaže da napredak države Bosne i Hercegovine, dok vodeće partije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – Savez nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatska demokratskazajednica BiH – otvoreno zagovaraju etničku podjelu među građanima i slabljenje državnih institucija.

MUJKIĆ: To SDA-ovo zalaganje za građansku državu i multietničnost vrlo se lako može raskrinkati kada se analizira stanje u onim dijelovima BiH gdje je ona tradicionalno na vlasti. Taj dio BiH je dubinski nacionaliziran, što znači da su svi ključni resursi u rukama ove državotvorne stranke.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji ocjenjuju  da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?

MUJKIĆ: Ako je građanin BiH, a jeste, relevantan jedino kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog naroda, onda se demokratija reducira samo na uska rukovodstva partija koje artikuliraju šta interesi tog naroda jesu. Takva koncentracija moći pogoduje autokratskoj političkoj kulturi i korupciji, antidemokratskoj fuziji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti čiji nosioci postaju samo izvršioci dogovora svojih lidera koji se postižu izvan institucija.

MONITOR: Nedavno ste rekli da se spektar aktuelnih političkih partija u BiH uglavnom može opisati kao pedeset nijansi sive. Šta to znači?

MUJKIĆ: To znači da je etnopolitičko naciotvorstvo, državotvorstvo ključna gravitaciona tačka bosansko-hercegovačke politike oko koje kao planeti i njihovi sateliti kruže politički subjekti. Ne postoji nijedno drugo gravitaciono polje koje bi dalo kontratežu i omogućilo da se uspostavi uobičajeni moderni politički spektar koji ide od desnice, preko centra k ljevici. U borbi za vodeće mjesto odlučuju nijanse, odnosno to ko će uspješnije zastrašiti svoje biračko tijelo, ko će im efektnije zaprijetiti nestankom, ko će uspješnije ogaditi one mrske druge koji stalno vrebaju. Prava politička borba u BiH nikada se ne vodi između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju.To je više neki postmoderni milet sistem nego što je parlamentarna demokratija.

MONITOR: Postoji li u BiH opozicija koja brine o interesima građana?

MUJKIĆ: Nešto od tog potencijala ima Naša stranka. Ona najpribližnije otjelovljuje ideju građanstva. I od SDP-a bi se, pod uslovom njegovog dubinskog prestrukturiranja i ideološke kristalizacije, dalo nešto napraviti u tom pravcu. Ali, ključna riječ je ono bosanskohercegovačka u vašem pitanju. Premda postoje neki iskorak u tom pravcu, mi još nemamo bosanskohercegovačku opoziciju u punom, osobito geografskom smislu te riječi.

MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko govorio je prošlonedjeljnog četvrtka u Vašingtonu o stalnom osporavanju temelja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesprovođenju niza sudskih odluka koje dugo čekaju na izvršenje, retorici podjela pojedinih zvaničnika, generalnoj paralizi političkih procesa u zemlji…

MUJKIĆ: Sve to bih i ja kao i većina građana BiH mogao da kažem kada bih imao prilike da kažem u nekom Washingtonu, ali Inzko nije građanin koji ima pravo da se žali, da prigovara, već je Visoki predstavnik koji prema Dejtonskom mirovnom sporazumu zamjenjuje fundamentalni  konsenzus građana koji treba da počiva u temeljima političke zajednice i takvo njegovo govorenje je neodgovorno i nedostojno te pozicije za koju prima platu. Po Dejtonskom sporazumu međunarodna zajednica je kroz instituciju Visokog predstavnika sastavna i nezaobilazna komponenta političkog funkcioniranja unutar te države, pa svako nedjelovanje je dio problema i predstavlja opstrukciju funkcioniranju države. Oni nemaju mandat da se ponašaju kao neutralni promatrači koji nešto iz prikrajka prigovaraju i broje koliko je puta neko nešto izjavio, već da aktivno, da citiram Dejtonski sporazum, doprinose izgradnji održive demokratije.

MONITOR: Kako nacionalističkim  elitama uspijeva da tako dugo ogroman dio stanovništva drže pod kontrolom i u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti?

MUJKIĆ: Ono što se u proteklih 25 godina etnonacionalističke dominacije razvilo poseban je režim međuovisnosti između dominantne političke klase i klase suvišnih, nepotrebnih onih koji se, kako to Izetbegović opisuje, nisu snašli u tranziciji. Suvišnim, nepotrebnim, zamjenjivim načinili su ih rat, postratna tajkunska privatizacija, niski dohoci i nedostatak poslova, porast ličnog duga kao i tekući raspad i puzajuća privatizacija različitih javnih službi. Ova potklasa nije uvijek potpuno suvišna i nepotrebna režimu. Prvo, izvor je jeftinog rada, drugo, ona je izvor legitimacije moći, dakle, izvor jeftinih glasova, a kad zatreba i pas čuvar vladajuće elite. Upravo kako Nancy Isenberg kaže, ‘klasa i politika identiteta djeluju u tandemu’. E sad, problem je što je novca sve manje, a istovremeno sve više ljudi postaje suvišnim, zamjenjivim, te utoliko postaju sve većom opasnošću za režim.

Učestalost i intenzitet protesta se u međuvremenu povećavaju: JMBG protesti 2013, Februarski ustanak 2014, pokret solidarnosti za lica stradala u poplavama 2014, Pravda za Davida i Dženana i tako dalje. Svaki od ovih protesta ima jaku biopolitičku notu i svaki na ozbiljan način potkopava dominantnu ideološku koncepciju ‘naroda’ i proširuje koncepciju političkog. Jedan od načina na koji se režim nosi s tim suviškom ljudi je tekući egzodus stotina hiljada tih ljudi ne samo iz BiH već i iz susjedstva kao migrantskih radnika u Njemačkoj i na Zapadu. Migracija se, sa svoje strane, pokazuje uspješnim, ali privremenim sredstvom za nestajanje suvišnih ljudi i održavanje režima na vlasti.

MONITOR: Kakve su izgledi da se pojavi politička snaga koja će se tome uspješno suprotstaviti i od BiH stvoriti umjesto etničke građansku i demokratsku državu?

MUJKIĆ: Da bismo dali odgovor na to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Ja predlažem onu klasnu. Klasno gledano, u BiH postoji vladajuća klasa političkih, ili još bolje, kako je to Rogers Brubaker formulirao, etnopolitičkih preduzetnika. To je više politička klasa u đilasovskom smislu koja je uspjela ovladati resursima što uz pomoć političkih mehanizama, što uz pomoć oružane pobune i ratnog profiterstva. Uprkos razlikama koje međusobno ispoljavaju, pa čak i konfliktima, ta klasa ima, i to na nivou cijele BiH, jedinstveni interes, a to je kontrola resursa i njihove distribucije, naravno svaka na svom dijelu BiH. U ostvarenju te hegemonije, za koju je potrebno stalna mobilizacija na nacionalnom osnovu, jedna frakcija rado pripomaže drugoj održavajući tako sistem podjela među stanovništvom ustanovljenim procedurama uključenja i isključenja, kontroliranju reakcija stanovništva uz pomoć ideoloških državnih aparata, ceremonijala i svetkovina i slično. Tako je klasna podjela ustvari majka svih drugih podjela. Prava opozicija onda treba da bude ona politička snaga koja će ovako antagonizirane bosanskohercegovačke mase objediniti oko svoga klasnog interesa u najširem smislu i kao takva konfrontirati se ovoj složnoj etnonacionalističkoj vladavini. To znači ona mora biti prekoetnička i prekoentitetska i mora biti u stanju da artikulira one društvene procese koji se u stvarnom životu događaju. Namjesto apstraktne državotvornosti, opozicija bi morala na sebe preuzeti konkretnu društvotvornost.

MONITOR: Kakvu budućnost  predviđate BiH?

MUJKIĆ: Ne bih se usudio da išta predviđam. Mislim da je od osobitog značaja da BiH dospije pod kišobran najprije NATO integracija. To je prvi korak, jer nepostojanje sigurnosne garancije da na Bosnu i u njoj niko više neće potezati oružje produžuje vijek vladavini nacionalizma koja počiva na širenju straha od nestanka.

 

Zločinačka ideja

MONITOR: Šta mislite o ideji da treba omogućiti Hrvatima da imaju svoj entitet, da RS treba sama da odlučuje o svom statusu, a da se Bošnjaci  organizuju u dijelu koji kontrolišu i to nazovu Bosnom?

MUJKIĆ: Mislim da je to nazadna, pa u mnogim dimenzijama i zločinačka ideja. Ona počiva na negiranju jedne elementarne, zdravorazumske činjenice da, kako je o tome pisala Hannah Arendt, ne možemo birati s kim ćemo na Zemlji i u društvu živjeti, da zatečeni društveni diverzitet moramo prihvatiti kao takav i iznalaziti modele življenja u pluralitetu. U tome se treba sastojati mudrost vođenja politike. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji počivali su na idelogijama koje su insistirale na biranju s kime živjeti, pa su doveli do udruženih zločinačkih poduhvata. To za Hannah Arendt znači prerogativ genocida. Meni je mnogo bliža crnogorska ideja multietničke političke zajednice.

 

Etničko samočišćenje

MONITOR: BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koju je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Da li iko traži nečiju odgovornost za takvo stanje u zemlji?

MUJKIĆ: Naravno piše se i govori o tome, postavljaju se pitanja, ali odgovornost se  prebacuje na one druge i tako ukrug. Tom broju od pola miliona treba da dodamo i preko  milion građana koje je BiH izgubila tokom rata. Nije puno bolje ni u susjednim državama koje su ostvarile svoj nacionalistički san o etnički čistim prostorima, a koje nam nude kao rješenje za naše probleme.Taj proces sam nazvao posljednjom fazom etničkog čišćenja, etničko samočišćenje, čišćenje od svojih etničkih sunarodnjaka nakon što je čišćenje od onih drugih već postignuto i ono je krajnja mogućnost i istina nacionalizma kao samoubilačke zločinačke ideologije.

                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, PROFESOR KNJIŽEVNOSTI, BIVŠI POSLANIK: Afirmišimo rješenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bi značajan dio opozicije pokazao maštovitost i entuzijazam koji ima u međusobnim obračunima i tu energiju usmjerio ka vlasti, promjene bi mogle doći u iznenađujuće kratkom roku

 

MONITOR: Brojne afere dale su pečat ovoj godini od Koverte do Stanova. Komentar na afere i činjenicu da su bjelodano razobličene brojne privilegije u kojima godinama uživaju državni službenici, te sudije i
tužioci?

PERIĆ: Većina građana  zna da smo društvo koje je sasvim uronilo u klijentelizam i korupciju. Ta spoznaja se objašnjava ili opravdava sa različitih aspekata: političkog, ekonomskog, klijentelističkog… ali niko ozbiljan je neće osporiti. Pravo je pitanje šta ćemo mi sa tom istinom? Ili korak dalje, zašto nedovoljno ili gotovo ništa ne preduzimamo u vezi sa njenim neprijatnim sadržajem? Dio odgovora leži u činjenici da onaj segment zajednice koji je zadovoljan svojim „dijelom kolača“ to vidi kao neminovnost i kao jedini mogući model funkcionisanja društva. To su ljudi koji razumiju da stanje nije dobro, ali koji imaju čitav arsenal izgovora i opravdanja – od toga da nigdje nije drugačije i da to tako mora, pa sve do čuvene rečenice „čuvaj taj posao“.

Drugi, uvjeren sam mnogo veći dio zajednice postojeće stanje doživljava kao tjeskobnu nepravdu i pravo je pitanje zašto ta većina ne uspijeva, odnosno ne čini dovoljno da promijeni svoj veoma nepovoljan položaj.

Nažalost, mi kao zajednica nismo pokazali sposobnost da izgradimo intelektualno jezgro ili elitu koja bi odlučno ukazivala na ove anomalije i nudila modele borbe, koja bi davalo putokaze kuda se trebamo kretati. Bez tih putokaza svako društvo luta, mi nismo izuzetak.

Bez hrabrosti, znanja i strategije koji bi neki nazvali i vizijom ništa se nikad i nigdje ne mijenja. Promjena se događa kada čovjek zna da nema drugog puta do borbe za promjenu statusa quo. Koliko god to moglo zazvučati cinično, očito značajan broj ljudi misli da imaju još što izgubiti iako je suštinski, po mom dubokom uvjerenju, taj prag davno pređen.


MONITOR: Koliko je iznenađenje to što iz takvog društa želi da pobjegne 70 odsto mladih?

PERIĆ: Na činjenicu da se Crna Gora zaokružuje kao zajednica kojom dominiraju nepravda i nefunkcionalnost dominantno mlada populacija reaguje njenim napuštanjem – sada i doslovno. Za posebnu brigu je činjenica da se struktura onih koji odlaze značajno izmijenila – došao je red na  ljekare, inžinjere, mlade preduzetnike… I sve one koji su nam najpotrebniji. To je kadar koji bismo čak morali i da uvozimo kada bismo nekim čarobnim štapićem riješili sve ekonomske probleme.

Kada je čovjek sveden na ime na listi sigurnih partijskih glasova, tada oni koji smatraju da su iznad toga imaju potrebu da napuste taj spisak – a to često znači i zemlju. Vladajuće strukture tako odbacuju ljude za koje procjenjuju da ih ne mogu kontrolisati – kod kojih proizvode reakciju koja se okončava napuštanjem zemlje.

Ova situacija dugoročno pomaže vlasti, jer oni koji sada odlaze su uglavnom kritički orijentisani prema njenim ,,dometima”. Ne treba ispustiti iz vida da ljudi ne napuštaju zemlju samo zbog veće plate. Prirodna je potreba da se čovjek ,,izmjeri” koliko vrijedi – u nauci, kulturi, u privredi – a to mu ovaj sistem u kontinuitetu ne dozvoljava.

Dakle, dugoročno po vlast – iseljavanje je sjajan trend, a za Crnu Goru veoma loš. Tako ulazimo u zonu da se interes vlasti i države na vrlo jasan način razdvajaju. Ukoliko se nešto ne promijeni –  ili vlast ili trendovi, naša država će se naći u ozbiljnom problemu koji bi mogao ugroziti ne samo njenu održivost, već i opstanak.


MONITOR: Kako ocjenjujete pregovore vlasti i opozicije oko izbora koji su planirani za narednu godinu, da li su mogući ,,fer i pošteni izbori” u ovakvoj društveno-političkoj klimi?

PERIĆ:Ono što smo do sada vidjeli u radu skupštinskog odbora meni ne uliva ni minimum povjerenja da ćemo imati aktivniju poziciju za promjene. Vrijeme se troši i suštinski se, svjesno ili ne, vladajućoj strukturi zaista olakšava posao. Volio bih da me vrijeme demantuje.

Vlast koja je bila u ozbiljnom problemu na početku godine sada se savim konsolidovala i čak nameće vremenski okvir političkih dešavanja koji njoj odgovora. Posljedica političke neinventivnosti, ne samo odsustva koordinacije – već i bilo kakve saradnje, sa dominatnim naporom da se neko profiliše u najjači subjekat unutar opozicije se sada plaća pozicijom koja ne obećava uspjeh.

Ako bi na sceni onog dijela političke javnosti koji se predstavlja alternativom, bilo koordinacije, strategije i inovativnosti, trenutna situcija bi se u par mjeseci mogla promijeniti i u prvi plan izbaciti sve slabosti vladajućih struktura – koje bi, uprkos sadašnjem rasporedu snaga, mogle biti na ivici poraza. Nažalost, nisam optimista u pogledu koordinisanog djelovanja opozicije i to nas dovodi u pat poziciju u kojoj se smjenjuju najjače strukture u opoziciji, ali ne i vlast. Kada bi značajan dio opozicije pokazao maštovitost i entuzijazam koji ima u međusobnim obračunima i tu energiju usmjerio ka vlasti, promjene bi mogle doći u iznenađujuće kratkom roku.

Politički sistem u Crnoj Gori je kreiran tako da ljude koji odlučuju ne motiviše na akciju već ih uljuljkava u neku vrstu prividne sigurnosti.  Nikako ne stavljam znak jednakosti niti dijelim odgovornost za posljedice na oba pola političkog spektra, ali kao što veća davanja i visoke plate funkcionerima vlasti nisu sistem napravili efikasnijim, tako ni značajne državne dotacije partijama nisu dale za rezultat promjenu vlasti. Ovo su provjerljive činjenice.

Opozicija koja ne umije, ne može ili neće da iskoristi sve afere da bi poentirala, ili koja je, da pođem i korak dalje, spremna da za izostanak  promjena optuži građane – ne može do pobjede. Ako se ovaj pristup preokrene – sve je moguće, ali sa postojećim okvirom, ovo nije sistem koji može da ,,izbaci” domet bilo koje ozbiljnije promjene, pa ni one koja bi značila smjenu vlasti.


MONITOR: Građanski protesti su pred gašenjem, a najavljeni su opozicioni. Koliko je taj vid pritiska na ovakvu vlast djelotvoran?

PERIĆ:Protesti su ne samo legitiman već i u najrazvijenijim demokratijama poželjan mehanizam iskazivanja nezadovoljstva građanina. To je prirodna reakcija na nefunkcionalnost i nepravdu sistema.

Građani Crne Gore su pokazali da su spremni za proteste. Međutim, problem nastaje kada treba osmisliti strategiju, napraviti organizaciju i promovisati ideju koja bi jednako motivisala i integrisala građane.  Na sve je to nužno dodati spremnost da se bude istrajan i nepokolebljiv.

Ne zaboravimo da su Volter i Ruso na filozofskoj ravni pripremili teren za, po mom razumijevanju, najveću suštinsku  promjenu koju je svijet do tada vidio: Francusku buržoasku revoluciju. Dakle, događaj koji omeđava civilizaciju je pripremljen na filozofskoj ravni.

Nasuprot tome, naša inteligencija ne želi da uzme ulogu koja joj pripada – da daje snažne impulse promjenama. Razlog tome je nespremnost da se preuzme odgovornost za posljedice svog djelovanja, ali jednako tako i strah od gubitka kakve-takve sigurnosti i udobnosti. Na taj način ona je sebe većinski deklarisala za neodgovornu i ne baš hrabru.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je iz principijelnih razloga napustio Skupštinu. Kako komentarišete grčevitu borbu političara iz vlasti i opozicije, direktora, sudija, tužilaca da po svaku cijenu ostanu na funkcijama iako iza njih često, najblaže rečeno, ne stoje nikakvi rezultati?

PERIĆ: Svako treba da živi u skladu sa svojim uvjerenjima. Problemi po zajednicu nastaju onda kada ljudi na pozicijama koje uključuju podnošenje odgovornosti to ne čine. Kada se prihvatite posla sudije, ministra, direktora javnog preduzeća… i kada vaše odluke mogu uzrokovati velike, a nekad čak i nenadoknadive štete – od vas se očekuje da podnosite odgovornost, a da – ako kršite zakon – i odgovarate pred sudom. Ovo su postulati funkcionalnog društva.

Kod nas do visokih upravljačkih pozicija po pravilu ne dolaze ljudi zbog vizije koju imaju već zbog broja glasova koje menadžerišu između dva izborna ciklusa. Oni i ne razmišljaju o tome da podnesu bilo kakvu odgovornost u bilo kakvoj situaciji. Umjesto toga većinu svojih ,,napora” usmjeravaju ka partijskom radu i rješavanju nekog ličnog interesa – od obezbjeđivanja dodatnih primanja i sinekura za sebe i članove svoje porodice i prijatelja – pa sve do uvećavanja stambenog prostora na teret  građana. U tim okolnostima nije ni realno očekivati razvijanje koncepta odgovornosti.

Čak i kada neko pokaže odvažnost i podnese odgovornost, po pravilu se stavlja u koš ,,sumnjivog lica” – zbog kojih je to motiva učinila ili učinio.  Tako se perfidno  afirmiše stigmatizacija procesa podnošenja odgovornost. Odgovornost za ovo imaju oba pola crnogorskog društva – i onaj u vlasti i onaj blizak alternativi.

MONITOR:Pored dugotrajne političke i svake druge krize, građane kao da je zahvatila apatija, svjest o besperktivnosti. Vidite li neki izlaz iz te pomirenosti sa mišlju da u dogledno vrijeme teško može biti bolje?

PERIĆ:Uvijek postoji izlaz. Sama činjenica da se ujutro probudite i možete započeti novi dan je veličanstvena jer znači da imate mnogo mogućnosti pred sobom.

Mi kao zajednica bismo trebali da afrimišemo rješenja i da insistiramo na njima. Nije dovoljno biti protiv nečega. Ako je to jedina strategija, doseg je ograničen. On ima određenu snagu, ali nikad dovoljnu za promjenu. I to ne samo ovdje – nego bilo gdje. Ako želite do pobjede,  morate saopštiti zašto   tražiti podršku, okupljati ljude na vrijednostima koje dijelite, raditi na sebi i razvijati potencijale svakog pojedinca – a time i zajednice.

Pred nama je duga borba za normalan život i održivu zajednicu, ona traži ljude od vizije spremne za bitku koja njima neće donijeti nikakvu opipljivu korist, već izvjesno veliku žrtvu. Zajednica koja ima takve pojedince traje – sve ostale prije ili kasnije propadaju.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VALERIJA SAVELJIĆ, NEKADAŠNJA FINANSIJSKA DIREKTORICA PLANTAŽA: Plantaže me hrane, zato ih branim

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans da bih ugasila Plantaže. Ja sam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada

 

Prvi put u istoriji Plantaža, na kraju proizvodne godine (kraj septembra) imamo – gubitak, kaže za Monitor Valerija Saveljić manjinski akcionar, zaposlena i nekadašnja finansijska direktorica jedne od najpoznatijih crnogorskih kompanija (uz EPCG jedina za koju je ozvaničen naum da ostane u državnom vlasništvu). Verzirani,  našu sagovornicu prepoznaju kao možda i najargumentovanijeg kritičara aktuelnog menadžmenta Plantaža oličenog u izvršnoj direktorici Verici  Maraš i predsjedniku borda Veselinu Vukotiću.

MONITOR: Šta se desilo?

SAVELJIĆ: I ja sam se pitala zašto su to dozvolili.

Ovo, što se prinosa tiče, nije naša najgora godina. Plantaže su imale i veće podbačaje što se tiče količine ubranog grožđa, ali je poslovni rezultat uvijek bio pozitivan. Do sada.

U prvom momentu sam posumnjala da je menadžment Plantaža odlučio da bilanse kompanije uskladi sa stvarnošću. Mi godinama imamo situaciju da su nam godišnji rashodi veći od prihoda, ali se poslovni rezultat „pegla“ uvlaćanjem vrijednosti zaliha. I ove godine je vrijednost zaliha enormno povećana u odnosu na prošlu godinu – iako nema realnog opravdanja za tako nešto: prinos je manji, kvalitet grožđa je lošiji –  ali to nije pomoglo.

MONITOR:Šta pokazuju podaci o kojima razgovaramo?

SAVELJIĆ: U ovom periodu mi imamo smanjenje prihoda od prodaje za 1,5 miliona eura. Imamo, zatim, povećane troškove poljoprivredne zaštite za 0,4 miliona, pa povećanje troškova zarada (vjerujem da su oni rezultat porodičnog i partijskog zapošljavanja) i veliko povećanje troškova sudskih sporova sa radnicima.

Znači, na svim bitnim pozicijama prihodi su smanjeni a troškovi povećani. Veći su troškovi materijala, zarada…

MONITOR: Koliko su ti sudski sporovi ozbiljan problem?

SAVELJIĆ: Ove godine ti su troškovi već 1,4 miliona eura.

U ovom trenutku spor protiv Plantaža vodi više od stotinu zapošljenih, a prema podacima koje imam, od 2016. godine Plantaže su za sudske sporove sa zaposlenima isplatile preko 3,2 miliona eura neto. To znači da su skupa sa porezima i doprinosima koje moraju platiti ti troškovi blizu pet miliona.

MONITOR:Da li su plate zaposlenima povećane?

SAVELJIĆ: Ne. Ako ima stvarnog povećanja troškova zarada ono je posljedica novog zapošljavanja. A novo zapošljavanje se ne obavlja na pozicijama na kojima je to potrebno već tamo gdje mogu da se smjeste prijatelji, rođaci i partijske kolege.

To se pokušava prikriti zapošljavanjem preko agencija.

Tako se, pored ostalog, prikrivaju stvarni troškovi radne snage pošto se naknade zaposlenima koji su angažovani preko agencije vode kao „ostali poslovni rashodi“.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. NOVEMBRA

ILI ONLINE NA
https://www.novinarnica.net/

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo