Povežite se sa nama

INTERVJU

TEONA STRUGAR-MITEVSKA, REDITELJKA: Petrunija je naš lični vrisak

Objavljeno prije

na

Film je inspirisan istinitim događajem. Radi se o mladoj ženi iz Štipa koja je skočila za krst, uhvatila ga i odbila da ga vrati, jer je smatrala da ona kao žena ima pravo na taj krst kao i svaki drugi muškarac. Ona je svojim postupkom razdrmala crkveni poredak i tradiciju

Film Bog postoji, ime mu je Petrunija u režiji Teone Strugar-Mitevske dobitnik je Velike zlatne mimoze za najbolje ostvaranje 33. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival.

Ovo je peti dugometražni igrani film nagrađivane rediteljke iz Sjeverne Makedonije. U svim ostvarenjima, prepoznatljivim autorskim stilom, tretira društvene, političke i ekonomske aspekte balkanskog podneblja. Film Bog postoji, ime mu je Petrunija  premijerno je prikazan u takmičarskom programu na Berlinalu, jednom od tri najveća i najznačajnija filmska festivala u svijetu, gdje je osvojio Priznanje ekumenskog žirija i Guild film nagradu.

Film je nastao prema istinitoj priči o djevojci koja se usudila da u Štipu prekrši pravila tradicionalne ceremonije bogojavljenskog plivanja muškaraca, tako što je skočila u rijeku i uhvatila krst čime je izazvala bijes sredine, porodice, policije i crkve.

MONITOR: Kako ste reagovali kad su Vam javili da ste osvojili Grand Prix u Herceg Novom?

STRUGAR-MITEVSKA: Nije lako napraviti film. Čovjek se non-stop bori: prvo da napiše scenario, onda do scenario bude prihvaćen pa finansiran, pa posle dolazi snimanje, post produkcija… Svaki film je kao neko dijete, kome treba minimum tri do pet godina da sazri, da nađe svoju formu i na kraju i svoju publiku. Veliko je zadovoljstvo da ovaj film, iako je specifican, nalazi svoju publiku ne samo na našim prostorimo, nego svuda u svijetu. To je san svakog reditelja, a Grand Prix je trešnja na torti. Presrećna sam!

MONITOR: Kad ste odlučili da snimate film – inspirisan stvarnim događajem iz Štipa?

STRUGAR-MITEVSKA: Film je inspirisan istinitim događajem koji se desio prije nekoliko godina. Radi se o mladoj ženi koja je skočila za krst, uhvatila ga i odbila da ga vrati, jer je smatrala da ona kao žena ima pravo na taj krst kao i svaki drugi muškarac. Nesvjesno, ona je svojim postupkom razdrmala crkveni poredak i tradiciju. Kada smo čuli priču, odmah smo odlučili da je to – to, da moramo snimiti film o ovoj hrabroj osobi koja u suštini ne traži ništa sem pravde i ravnopravnosti u svom društvu.

Humor u filmu dolazi iz apsurdnosti situacije, iz kontrasta između modernih očekivanja i tradicionalno postavljenog društva. Balkan je sam po sebi pun apsurda. Na primjer, komunizam je emancipovao ženu, a u istom momentu živimo u jako tradicionalnoj sredini gdje sa završetkom Jugoslavije religija dobija sve veći značaj i sve više je prisutna u svakodnevnom životu.  Nije lako biti emancipovana žena u jako tradicionalnom društvu , a bogami nije lako ni muškarcu. Problem je u nemogućnosti da se bude drugačiji od onoga što nam društvo nalaže – odnosno muškarac mora biti mačo men, a žena na primjer domaćica. Volim da provociram i postavljam pitanja koja su nezgodna u bilo kojem domenu.

MONITOR: Koliko je bilo teško dobiti sve dozvole da se film snimi i krenuti u realizaciju? Kako je crkva reagovala?

STRUGAR-MITEVSKA: Nije bilo lako da počnemo da radimo film baš u Štipu, ali smo vjerovali da samim tim što snimamo tamo gdje se pravi slučaj desio, možda ćemo inicirati nekakvu promjenu. Odluka je naravno bila povezana sa autentičnim doživljajem, ali i ideja je bila da promijenimo nešto. Koja je poenta umjetnosti ako se ne stremi da se promijeni patrijarhalni poredak, poboljša sistem… Kada smo stigli u Štip, vrata nam nisu bila otvorena.

Pričali smo sa stanovništvom Štipa i rekli im o čemu je ovaj film, a svako od njih bi rekao – zašto smo odlučili da snimamo film o toj ludoj ženi. Ipak smo bili uporni i polako, dan po dan, maltene pola grada je bio na neki način involviran u filmu. Što se tiče crkve – to je potpuno druga priča. Bilo nam je važno snimati u unutrašnjosti lokalne crkve, ali i imati nekakvu komunikaciju sa lokalnim crkvenim znalcima, pa je moja sestra Labina napisala oficijalno pismo gdje je zamolila za nekakav vid saradnje.

Nažalost, njena greška je bila što je u tom pismu napisala i naziv filma, odnosno Bog postoji , ime mu je Petrunija. Nedjelju dana kasnije dobili smo i zvaničan odgovor, u kojem je pisalo: Puno hvala na interesovanju, ali mi nećemo ništa da imamo sa vama ili vašim filmskim projektom, jer Bog postoji i on je muško, odnosno Isus Hristos. Tako da su nam crkvene vlasti jasno dale do znanja da sa nama neće imati ništa. Ipak smo bili uporni i napravili film bez njihove pomoći. Kada je film prvi put prikazan u Skoplju, plašili smo se reakcija, ali u suštini nije bilo nikakvih.

MONITOR: Zanima me kako je nastao scenario? Da li ste pričali sa ,,pravom” Petrunijom?

STRUGAR-MITEVSKA: Nažalost, nikad nismo imali mogućnosti da nađemo pravu Petruniju. Njena je priča malo tužna, a možda je to i sreća… Otkako se prava priča desila, život za nju u Štipu je postao nepodnošljiv. Nije mogla da hoda slobodno ulicom, bez uvreda i tada se nekako otvorila mogućnost da ode iz zemlje i to je i uradila. Danas živi sa svojom majkom u Londonu.

Eto krst je i njoj donio sreću, napustila je tu opresivnu sredinu u kojoj je definitivno bila crno jagnje i kojoj nije pripadala. Sve oko priče osim njeno skakanje i hvatanje krsta je naša lična imaginacija, Elmina i moja. Naravno akcija prave mlade žene je početak svega, a mi smo to iskoritili da bi pričali o cijelom društvu i što nas lično najviše nervira, odnosno frustrira. Petrunija je na neki način naš lični vrisak.

MONITOR: Kakve su bile reakcije kad je film prikazan u makedonskim bioskopima?

STRUGAR-MITEVSKA: Film je prvi put prikazan u martu u Skoplju , pa je onda prikazivan po malim gradovima širom Makedonije. Ovog ljeta je mnogo puta bio dio open air kina. U jednom momentu, u gradskom parku u Skoplju, čak je 2000 ljudi gledalo film. Mislim da film polako, ali sigurno uzima svoje pravo mjesto u makedonskom društvu.

MONITOR: Publika veoma emotivno reaguje na sve Vaše filmove. Mislite li da postoji šansa da se promjeni nešto na Balkanu, da umjetnost može da utiče da se mijenja svijet?

STRUGAR MITEVSKA: Naravno da umjetnost može promijeniti svijet i čak da nije tako umjetnost mora stremiti ka tome. Evo ove godini je jedna mlada djevojka skočila u Štip da izvadi krst. I znate šta se desilo – lokalni pop joj ga je dao bez ikakovog problema! Bolji dokaz od ovoga nema – umjetnost može i mijenja svijet!

MONITOR: Vaša sestra je poznata glumica – Labina Mitevska i glumi u Vašim filmovima. 

STRUGAR-MITEVSKA: Kada smo počeli da snimamo, nismo imali drugog izbora…. A sada ne znam kako bi drugačije radili. Prvi film koji smo zajedno snimili bio je naš kratki film Veta. Za vrijeme pravljenja tog filma uvidjeli smo da nije lako kao žena raditi u filmskoj industriji na Balkanu.  Morali smo se non-stop boriti sa nevidljivim duhovima, odnosno staromodnim pravilima i predrasudama o tome šta može jedna žena da uradi i kako. Da bi sve to bolje prebrodili, odlučili smo da se da se udružimo, jer smo zajedno jače. Kasnije se i pridružio i naš brat Vuk. Raditi sa familijom nije laka stvar, veoma je važno odvojiti onaj familijarni aspek od profesionalnog, ponekad se desi da se sve izmiješa, ali Labina je kao osoba veoma racionalna, ona ja na neki način stub ove naše avanture.

MONITOR: Za kraj Vas moram pitati o crnogorskim korijenima i Vašem prezimenu?

STRUGAR MITEVSKA: Rasteći nikad mi nije bilo jasno zašto nosim samo tatino prezime, a ne i mamino. Bilo mi je potpuno prirodno da dodam njeno i bila je to jako jasna odluka bez ikakve hezitacije. Kada sam rodila sina i njemu sam dala moje prezime kao i tatino. Labina je uradila isto. Strugari dolaze iz Dodoša na Skadarskom jezeru. Puno sam u životu proputovala, ali takvu ljepotu još uvijek nisam nigdje pronašla. Jako sam ponosna na svoje crnogorske korjene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR: Nijesmo naučili lekciju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepovjerenje je još snažno u sistemu. To potvrđuje podatak da je do marta sektor stanovništva bio neto povjerilac u sistemu (više je deponovao nego što se zaduživao). Od tada, prvi put nakon više godina, postao je neto kreditor

 

Početkom decembra prošle godine CBCG je započela „operaciju Atlas“ koje je, proljetos, rezultirala uvođenjem stečaja i početkom procesa likvidacije IBM i Atlas banke. O uzrocima i posljedicama tih dešavanja razgovaramo sa Milom Kasalicom, finansijskom analitičarkom i forenzičarkom.

MONITOR: Bili ste među malobrojnima koji su mnogo ranije upozoravali na loše stanje Kneževićevih banaka i potrebu da CBCG, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, preduzme adekvatne mjere. Zašto se toliko kasnilo sa mjerama?

KASALICA: U trećem kvaratalu 2015. godine urađena je kontrola Atlas banke, koja je precizno skenirala njeno stanje. Preliminarno izračunat koeficijent solventnosti (kalkulativni indikator zdravlja banke) je bio sa minusnim predznakom. Paralelno, u javnim revizorskim izvještajima eksterne revizije(što je legitimni izvor podataka za supervizora) stavljeno je do znanja u kakvoj finansijskoj i bankarskoj situaciji je Atlas banka.

Međutim, izvještaj navedene kontrole CBCG ostao je nezaveden u fioci jednog viceguvernera, akademski i institucionalno nespremnog da zaštiti instituciju. Za potrebe izbjegavanja odgovornosti domaštali su se “patriotski razlozi“. Otprilike: Fond za zaštitu depozita (FZD) nema novca da podmiri male deponente. Ili, naći će Debeli (možda ipak Knežević) pare. I, tome slično.

Tako da se sa pravovremenim sistemskim mjerama namjerno kasnilo. Zato ključno pitanje zdrave finansijske budućnosti Crne Gore mora biti: zašto se ćutalo unutar CB CG i na tržištu, kada je zvaničnih podataka bilo dovoljno za kvalitetnu reakciju, saglasno zakonima?

MONITOR: Da li bi sudbina IBM i Atlas banke bila drugačija da su adekvatne mjere preduzete u pravo vrijeme?

KASALICA: Da su tada uvedene mjere privremene uprave, sa ciljem suštinskog restrukturiranja banke, možda je Atlas banka imala šansu da preživi. Svakodnevno praćenje stanja, na koje se sada poziva CBCG bilo je nedovoljno fokusirano  i nedosljedno.

I IBM bi ostala da posluje.Ova banka je platila cijenu povezanosti sa glavnim akcionarem Atlas banke.

Naravno, i ovdje se mora biti oprezan, pošto su povezana lica u ovim bankama bila jedno vrzino kolo uzimanja, davanja, bez vraćanja dugova, a uz papirološko zatvaranje obaveza ili reklasifikaciju iz kreditnog portfelja u ostalu aktivu, kako bi se koeficijent solventnosti naštelovao do nivoa izvještajno prihvatljivog, a za potrebe ćutanja CBCG. Zbog toga je supervizor banaka morao da reaguje mnogo strožije od primijenjenog u periodu 2015 (ili čak 2014.) -2018.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Zvonko Karanović pjesnik i prozaista iz Niša: Misleći čovjek je pobunjeni čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek

MONITOR: Vašu književnu karijeru prožima muzika.

KARANOVIĆ: Da sam bio bar malo muzikalniji danas bih verovatno bio muzičar, jer muzika je moja prva ljubav. Od tinejdžerskih dana provodio sam sate i sate preslušavajući ploče, pokušavao da sviram i komponujem. Pisanje je došlo tek kasnije, u 21. godini, za pesnika prilično kasno, u dobu kada mnogi pesnici dignu ruke od poezije. Ono što sam iz muzike preneo u književnost je moja sklonost ka ljudima sa osobenim pogledom na svet, autorima, istraživačima, pionirima. Nisu mi bili važni hladni, svirački besprekorni instrumentalisti, virtuozi ili u književnosti bezidejni stilisti. Tražio sam jake umetnike, odvažne, one koji se trude da pomeraju granice. Dela naših najvećih učitelja nas uče umetničkoj hrabrosti, a ne pukom oponašanju. Bob Dilan, Džon Lenon, Leonard Koen, Tom Vejts, Igi Pop, Džoni Štulić, sve sami sjajni tekstopisci, samo su neki iz plejade onih koji su me inspirisali jednako kao i Kafka, Selin, Bulgakov, Keruak, Ginzberg. Muziku i danas slušam, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Sada me više interesuju vremenska razdoblja pa obnavljam „gradivo” ili kopam po onome šta sam propustio. Trenutno slušam muziku iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, odeljak soul/fank.

MONITOR: „Dnevnik dezertera” je za mnoge već kultna trilogija. Vaš junak kaže da ima „Tri seljaka po glavi stanovnika“? 

KARANOVIĆ: Ta izjava jednog od likova romana Više od nule (2004) je namerno karikaturalna, nastala iz revolta zbog promenjene kulturne klime grada. Treba imati na umu da je Niš sa svojih 260.000 stanovnika veći od Podgorice ili Splita, približno iste veličine kao Sarajevo ili Ljubljana, univerzitetski centar sa 30.000 studenata. Ranih osamdesetih postojala je jaka alter scena sa puno pank i nju vejv bendova, radili su se fanzini, održavale slušaonice, kasnije pod pokroviteljstvom SKC-a prevodile neke važne knjige (Endi Vorhol, Nik Kejv, Džoj Divižn). Grad je imao kičmu, jak kulturni identitet, i to se nekako održavalo do kraja devedesetih. Narodnjaci su počeli da se puštaju po kafićima, što je do tada bilo nezamislivo, legalne i ilegalne nadogradnje su umnogome poružnele grad, tezge, trafike, bašte kafića oduzeli su skoro sav prostor za pešake. Grad se pretvorio u nekakvo otužno vašarište iz koga se neprestano iseljavaju mladi u potrazi za boljom šansom za život. Otuda i revolt prema novonastaloj situaciji onih koji pamte neka druga, bolja vremena.

MONITOR: Vrlo je hrabro od pisca da u svoju književnost unosi realne stavove o bolnim i gorućim pitanjima zemlje. Šta predstavlja danas Kosovo za vas?

KARANOVIĆ: Pisac ne mora da deli mišljenje svojih junaka. Mnoge krupne političke greške su učinjene u prošlosti i danas snosimo posledice toga. Da je bilo više pameti i tolerancije možda do ove nerazrešive situacije uopšte nije moralo da dođe.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MILICA PUŠONJIĆ, PSIHOLOŠKINJA IZ PODGORICE: Nasilnici uče kako biti nasilnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori su zabilježeni slučajevi raznih oblika vršnjačkog nasilja. Fizičko nasilje je najuočljivije, pa je samim tim njegova učestalost najveća

 

Vršnjačko nasilje je nakon nedavnog konflikta između nastavnice i učenika u jednoj srednjoj školi u Rožajama ovih dana opet u žiži javnosti. Prema podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za prethodne dvije godine. Iz Uprave policije saopšteno je polovinom oktobra da je od početka godine prijavljeno 50 slučajeva vršnjačkog nasilja. Šta je glavni uzrok tome, pitamo Milicu Pušonjić, psihološkinju iz Podgorice?

PUŠONJIĆ: Ne postoji jedan jedinstven uzrok, već su razlozi za pojavu svakog nasilja, pa i vršnjačkog, veoma raznovrsni. Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječije nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati. Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život.Nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila.

Predrasude postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i slIčno. Među učenicima, obično dječacima, a i pojedinim roditeljima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete. Česta predrasuda koja se može čuti u školi je da nije moguće uticati na različite vrijednosti i oblike ponašanja koje su djeca usvojila prije dolaska u školu..

MONITOR: Šta je vršnjačko nasilje?

PUŠONJIĆ: Vršnjačko nasilje je fizičko ili psihičko nasilno ponašanje među vršnjacima, koje se ponavlja duži period s ciljem povrjeđivanja i odražava neravnopravan odnos snaga. Ono podrazumijeva nekoliko mogućih odnosa: nasilno ponašanje jednog učenika/učenice prema drugom, nasilno ponašanje grupe prema pojedincu, jedne grupe učenika prema drugoj grupi ili pak nasilno ponašanje učenika prema nastavnicima i obratno. Iako je vršnjačko nasilje karakteristično za školsku sredinu, istraživanja pokazuju da se ono dešava i na putu od škole do kuće, na autobuskim stajalištima, u prevozu, odnosno van školskog prostora. Važno je istaći da je nasilno ponašanje bilo kojeg od navedenih subjekata u vezi sa odnosima u školi i okolnostima u njoj, ali da svaka pojava vršnjačkog nasilja nije direktno vezana za život škole.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo