Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, KOPREDSJEDNICA ZELENO-LEVOG FRONTA,  POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Zatvoren je krug: Veselin Milić je spriječio policiju da reaguje na rušenje u Savamali

Objavljeno prije

na

Vučić je bolje od Miloševića čitao globalni trenutak. I djeluje  da on i sad čeka da se javi  za njega povoljniji međunarodni trenutak za razriješenje političke krize. Ali, prvi put, taj za njega povoljniji trenutak neće doći

 

 

MONITOR: Šef beogradske policije,Veselin Milić, osumnjičen je za teška krivična djela.  Analitičari i bivši visoko rangirani policajci/ke smatraju da je moguće da se radii o osveti vrha režima bivšem direktoru Miliću. Da li je moguće da je on  djelovao samo „na svoju ruku“?

ĐORĐEVIĆ: Zatvoren je krug.  Milić bio je ključni akter koji je naredio policiji da ne reaguje zbog rušenja u Savamali, a deset godina kasnije, nakon pozicija –što načelnika beogradske policije -što savetnika Predsednika republike za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, on pokušava da prikrije ubistvo u kriminalnom miljeu. Ovih deset godina ja zovem režimom savamalske oligarhije, u kojoj su maltene nestale granice između države i stranke u vezi sa izbornim mahinacijama, i u kojoj su jednako tako -gotovo zbrisane, granice između institucija države i mafije.   To je javno potvrdio i Vučić izjavom da pola narko-dilera ima policijsku zaštitu i da su pojedinci iz sistema bezbednosti povezani sa kriminalcima. I da to tako traje već 40 godina, kao da on sa tim nema ništa. Policija je u poslednjih godinu i po dana vršila represiju nad studentima i građanima, štitila kriminalce javno na ulicama, i taj obračun sa građanima bio je test lojalnosti režimu, pa su ljudi koji nisu hteli da rade takve stvari smenjivani ili su sami odlazili. Posle čistki, unapređivani su lojalisti. Posledica toga je potpuni slom poverenja u policiju i potpuno urušavanje njenog ugleda. Ne mogu da znam ko je kome šta nameštao – u mom svetu ljudi rade više poslova da bi priuštili kupovinu malog stana na kredit ili da bi školovali decu, dok javni funkcioneri u sprezi sa kriminalnim klanovima imaju vile u vrednosti od milion evra. Verujem  da se zanose svi oni koji misle da mogu da se kontrolišu kriminalci, kao i oni koji misle da pad Veselina Milića može da prođe tako da ne okrnji režim SNS-a. Ipak je on, da citiram Uglješu Bokića, novinara Danasa, “prototip visokog oficira policije po meri režima”.

MONITOR: Opozicija žustro reaguje na najave Vučića o izborima, koje se još  ne ostvaruju.. Da li je to neka njegova nova „anketa“ za opoziciju ili pokazatelj nesigurnosti vlasti ?

ĐORĐEVIĆ: Vlast je nesigurna od 1. novembra 2024.  Od pre godinu  najavljuje izbore od kojih beži. Pošto je očigledno da nisu spremni na rizik i da im više ni krađa izbora ni nasilje tokom izbornog dana, nije sasvim dovoljno da pobede na način na koji su navikli i koji im je potreban- onda odlažu, taktiziraju, rade na tome da se antirežimski front raspadne, ali pošto se ta slabost sad baš vidi, moraju da uveravaju i sopstvene aktiviste i birače da- evo sad će izbori, samo što nisu, ali eto kriza je u svetu i baš sad ipak ne mogu.

MONITOR: Bili ste jedna od stranaka osnivača „evropske koalicije“. Od nedavno ne učestvujete na sastancima. Izrazito desne partije kao Novi DSS, izlaze na buduće izbore samostalno. Govori se o najmanje tri kolone studentsko-građanske i partijske opozicije. Zašto je u ovoj teškoj situaciji nemoguća saradnja, kakva je, uz DOS i Otpor, donijela Srbiji promjenu režima?

ĐORĐEVIĆ: Mi smo jedna od stranaka koja je u prostorijama Evropskog pokreta napravila dogovor o koordinaciji aktivnosti prema EU i to za nas i dalje važi. Međutim, niti je to tada bio dogovor o koaliciji niti je u međuvremenu do stvaranja koalicije došlo. Sastanak na koji referišete nije u sklopu tog procesa-no to je sve manje važno, jer ćemo mi nastaviti da sarađujemo sa svim organizacijama u antirežimskom frontu u meri u kojoj smatramo da to doprinosi pobedi. Važnije je da postoje neki strukturalni razlozi poput tipa organizacije Studenskog pokreta- koja makar formalno nema predstavnike, ali i odabrane strategije da se za sada ne koordiniše sa drugim antirežimskim akterima. Već u tome nestaju direktne paralele sa 2000. godinom. Ne ulazeći u to da li je to pošteno, a kako će se završiti- tiče se svih nas. Zato je najracionalnije i najodgovornije bilo tragati za formulom za najdelotvorniji izborni nastup u cilju pobede nad režimom. Takav pristup podrazumeva zajedničku borbu i makar minimalni dogovor o tome šta bi ona bila.

MONITOR: Šta je cilj režima koji nastavlja da manipuliše- od strane Venecijanske komisije i OEBS-ODIHR predloženim izmenama pravosudnih i izbornih zakona. Šta kvalifikuje poslanike SNS, Uglješu Mrdića i Miroslava Petrašinovića da se „proslave“ kao predlagači?

ĐORĐEVIĆ: Pretpostavljam da su konkretno oni odabrani da im zapamtimo imena i prezimena zato što su lojalisti. Ali, važnija je njihova uloga da kao poslanici predlažu zakone na način da izbegnu da ih predlaže Ministarstvo pravde pa da prođu javne rasprave ili da supstituišu de facto raspad Radne grupe za unapređenje izbornih uslova koju su napustili i opozicija i civilno društvo, a koja je napravljena da bi se u skladu sa preporukama ODIHR-a radilo na ispunjavanju ovih preporuka u inkluzivnom procesu. Oni se koriste ovim smicalicama redovno i  imaju višestruke funkcije – da kupe vreme u kojem se ne dogodi ništa ili se stvari o pogoršaju. Konkretno u slučaju pravosudnih zakona, i da se prekrije bruka što je ministar kulture optužen za zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave u vezi sa skidanjem statusa kulturnog dobra sa zgrade Generalštaba radi-ispostaviće se, neuspešnog umiljavanja Trampu.

MONITOR: Jedna od najnovijih vijesti je kragujevački memorandum „studenata u blokadi“ o Kosovu. Tu se kaže da je KiM neodvojivi deo Republike Srbije. To već, izgleda, dijeli i njihove pristalice-od kojih neki kalkulišu, da je njihov tekst, nekakvo studentsko „lukavstvo“, da na svoju stranu privuku što veći broj pristalica režima?

ĐORĐEVIĆ: Za mene je najveći problem sa tim dokumentom politička filozofija koja ga opravdava a koja je drugačija od političke filozofije ZLF, koja počiva na životu običnih ljudi i poboljšanju njihovih uslova života. U tekstu Memoranduma ima teritorije, kodova, identiteta, ali maltene nema ljudi. Ni Srba sa Kosova i njihovog sve neizvesnijeg života zbog ugroženosti institucija prosvete i zdravstva od čijeg opstanka zavisi i opstanak srpske zajednice, ali ni Albanaca koji neće da žive sa nama u Srbiji, a upitno je da li tako nešto želi većina građana Srbije. Ne vidim da će ikome od ovakvih memoranduma biti bolje, ne vidim da oni proizvode nova rešenja, osim što reprodukuju stare obrasce mišljenja. Nije mi to iznenađenje. Kad je o lukavstvu reč, ako je ovo način da se dobiju neki ljudi da glasaju za Studentsku listu-a ne za SNS ili za liste sa desnice, čini mi se da sam Memorandum neće biti dovoljan – te da će biti potrebno još nešto. I dodatno, možda je to dobra kalkulacija, ali ne vidim kako se razlikuje od politika na čijoj je kritici nastao Studentski pokret.

MONITOR: Gestovi srpskog režima više mjeseci pokazuju „ljutnju“ na  Brisel. Ali je i EU čvrsta u namjeri da Beogradu ne isporučuje novac iz Plana rasta, za koji ministar Siniša Mali, kaže da nije bitan za budžet. Vučić je pred put u Azerbejdžan, rekao da se  čuo sa Ursulom fon der Lajen. Postoji li neki plan iza svega ovoga, i na strani Predsjednika Srbije i na strani EU?

ĐORĐEVIĆ: SNS igra svoju oprobanu igru glumatanja reformi po principu švedskog stola, kao što je slučaj sa selektivnim ispunjavanjem preporuka ODIHR-a, pravljenja problema pa onda navodnog eliminisanja štete, kombinujući diskurs Srbije na evropskom putu i otvorenih napada na određene evropske i EU zvaničnike . Novac iz Plana rasta nije nevažan i nije nevažno šta će se sa tim novcem dogoditi, ma kakvo kiselo grožđe evocirao Mali. Ali je jasno da se borba odvija unutar same Evropske narodne partije oko odnosa prema SNS-u kao što se odvija i borba za karakter EU u ovom geopolitičkom trenutku. Verujem da postoje različiti planovi različitih aktera, i da još ne znamo koji će prevladati. Važno je da ne budemo samo posmatrači već i oni koji, onoliko koliko mogu, utiču na usmeravanje ovih procesa.

MONITOR: Skoro je otkazan samit Brdo-Brioni, zbog, kako je rekao Zoran Milanović, stalnih napada srpskog režima. Ovih dana je Vučić Crnoj Gori-a povodom odluke da ne ide na proslavu njene državnosti, uputio poduže pismo. U lošim odnosima sa EU i zemljama regiona, nejasnim odnosima sa Rusijom, uzdržanosti Kine i ravnodušnosti SAD, kome se okreće zvanični Beograd?

ĐORĐEVIĆ: Zvanični Beograd, obraća se svakome kome može, da bi pokazao sopstvenom biračkom telu da ima podršku sveta – obraćanje se plaća povoljnim uslovima za investitore, rasprodajem zemlje, korupcijom, isporukom oružja Ukrajini, prodajom naoružanja Izraelu uprkos apelima UN eksperata da se obustavi prodaja vojne opreme zemlji koja sprovodi genocid. A sve zarad opstanka na vlasti. Vučić je bolje od Miloševića čitao globalni trenutak u kome je vladao Srbijom, i ovaj obrazac ponašanja je do sada davao rezultate. I deluje- da Vučić i sad čeka da se javi -za njega, povoljniji međunarodni trenutak za razrešenje političke krize. Ali-  prvi put, taj za njega povoljniji trenutak neće doći. Problem je samo sa čime će sve građani Srbije morati da se suoče kad se svi zajedno izborimo za promene.

 

ZLF je uz studentski pokret sve vrijeme

MONITOR: ZLF je mnoge iznenadio promjenom stava prema saradnji sa Studentskim pokretom. Sada je najavljeno da će studenti dobiti „blanko“ podršku ZLF-a, ukoliko izbori budu u julu. Mnoge pristalice opozicionih snaga govore o neophodnosti „referendumske atmosfere“. Kako do nje doći?

ĐORĐEVIĆ: ZLF je uz studentski pokret sve vreme. Učestvovali smo na različite načine u kampanjama za lokalne izbore iako nismo imali kandidate. I imali smo posmatračke misije. Zajedno sa kolegama iz evropske opozicije imali smo nekoliko evropskih ofanziva radi predstavljanja situacije u Srbiji u evropskim institucijama. Konkretna odluka u vezi sa podrškom ukoliko izbori budu u julu, odgovorna je odluka prema našim biračima- da u slučaju brzih izbora znaju šta ćemo raditi. Ukoliko do izbora ne dođe, Zeleno-levi front će nastaviti da radi sa svim organizacijama u antirežimskom frontu da se stvori najdelotvorniji izborni nastup u cilju pobede nad režimom. Referendumska atmosfera može da nastane na dva načina – da postoji jedna lista ili da postoji dogovor do tri liste. Načini dolaženja do svega ovoga su mnogobrojni, i nema jednog jedinog ispravnog puta kako se do toga stiže -jer je svaka konkretna situacija jedinstvena. Verujem da ćemo- na kraju, stići do toga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Postratovska patologija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost međunarodne zajednice

 

 

MONITOR: Dugogodišnji premijer i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbacio je optužbe predsjednika parlamenta Andrije Mandića  da su on i DPS imali direktnu političku i logističku ulogu u ratnim devedesetim. Negirao je da je Crna Gora slala gorivo Republici Srpskoj i time doprinijela produžetku rata u BiH. Kako komentarišete Đukanovićevu reakciju?

KOVAČEVIĆ: Da mi je neko rekao prije dvadeset godina da će ratne godine Mila Đukanovića još uvijek biti predmet moje dnevne opservacije  bila bi to uvreda mojoj viziji crnogorskog društva i inteligenciji. Danas vidim  da je on još uvijek nezaobilazan modus promijenjene vlasti.

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Zadržava, još uvijek, moć političara koji  je aktuelan i zna da drži fokus na pitanje i važnost iz koje govori. Tako uspijeva da cinizam definiše dostojanstvom. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost  međunarodne zajednice. Tačno je da smo dobili (nije samo on zaslužan a misli da jeste)  međunarodno priznanje nezavisnosti, članstvo u NATO, pristup EU ali je  isto tako tačno da smo dobili (čemu je značajno doprinio sa svojom partijom) na unutrašnjem planu relativizaciju rata u Jugoslaviji, selektivnu pravdu, sabotiranje prava i zakona, razoreno društvo ophrvano postratovskom patologijom, kriminalnu tranziciju i ostalo.

BiH je neispričana priča, selektivno i formalno suočavanje sa prošlošću ga je aboliralo odgovornosti ali i odgovornost mnogih iz vlasti i opozicije. Zaustavljen je  proces lustracije  koji bi pripadnike  jedinstvenog DPS-a  uklonio sa političke scene na duže vrijeme. Nastavili su u različitim kolonama da projektuju zaborav ali saglasni u proganjanju pojedinaca i pokreta  kritičke misli sa građanskim i progresivnim idejama. O tome ni riječi u intervijuu. Kako su samo saglasno i  temeljno gušili Studentski pokret 2012. i pokret Odupri se 2019. obezbjeđujući  ambijent za  litije i za sve što nam se danas dešava. Dakle, intervju  je još jedno zamagljivanje odgovornosti Crne Gore i Mila Đukanovića u ratovima devedesetih i učešća u formiranju Republike Srpske i ovakve vlasti.

MONITOR: Đukanović kaže: „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici“. Kako vidite taj Đukanovićev suženi fokus, koji Srebrenicu ne vidi kao posljedicu pogubne politike devedesetih?

KOVAČEVIĆ: Fokus je jasan, ukazuje na odgovornost velikosrpskog nacionalizma koji je  formirao kontekst  genocida u Srebrenici ali na perfidan način zamućuje svoju ulogu i značaj pozicije koju je zauzimao u ratu BiH  tvrdeći da nije bio „vinovnik“ iako je jasno da to nije tvrđeno, nego da je pomagao. Uprkos tome što ga mnoge žrtve ne smatraju odgovornim jer vjeruju  njegovom javnom izvinjenju i uvažavanju njihove patnje. U Crnoj Gori trebamo odgovore zašto nije rekao Ne ratu u BiH jer  znamo iz iskustva da kad hoće ima hrabrosti da kaže NE, kao što je rekao NE ratu na Kosovu. Ne daje odgovore ni zašto to nije uradio i u slučaju Hrvatske. Sjenka tih nepoznanica i negiranja  sa pozicije moći, ličnog autoriteta i dominacije otežava i danas   svaku  autonomiju i kreaciju ljudi u partiji koju je stvarao. Stavlja ih u odbranašku poziciju dok sadašnja vladajuća većina, koja je u kontinuitetu sljedbenik velikosrpskog nacionalizma, svoje nečinjenje i neuspjehe opravdava upoređivanjem sa  djelovanjem DPS-a i Đukanovića u prošlosti. Posljedice toga svi trpimo, zaglavljeni u njihovo prizemno nadgornjavanje.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić politički je opet preživio inicijativu za smjenu sa te funkcije, zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako komentarišete podršku koju je imao u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Parlament je jasna slika društvene regresije, gubitka civilizacijskih vrijednosti, političkog nemorala i odgovornosti. Razoreno je društvo postratovskom patologijom. Bolest je u terminalnoj fazi. Predsjednik parlamenta je prava slika te bolesti, imitator, lukavi ideolog, neiskreni vođa koji se u nedostatku vlastitog političkog integriteta služi vjerskim i nacionalnim autoritetom i vuče društvo i državu u potpunu dezintegraciju.

Oni koji su ga podržali nemaju sposobnosti ni znanja da vide širi kontekst  i kontinuitet zla. Porazno je što oni ne mogu da uvide koliko su lično poniženi i koliko su nedostojni pozicije koju zauzimaju.

MONITOR: Iz DPS su poručili Briselu da ako njima ne smeta da sarađuju sa negatorima genocida, DPS-u smeta. Da li je DPS sa Đukanovićem kao počasnim predsjednikom, bez kritičkog odnosa prema njegovoj ulozi u devedesetim, suštinska alternativa negatorima genocida”, odnosno nacionalističkim politikama?  

KOVAČEVIĆ: Sumnjam, najopasnije je ako njihova „alternativa” bude vođena nacionalizmom i lažnom ljubavi prema Crnoj Gori. Nisam sklona da  ponašanje sadašnjih članova DPSa u parlamentu opravdavam uticajem Mila Đukanovića, upkos idolopoklonstva kojeg prepoznajem kod mnogih od njih. Oni su odrasli ljudi odgovorni za svoja djela i ideje. Do sada su se baškarili u oportunizmu i konformizmu u sjenci percepcije vođinog uticaja. Reaktivni u djelovanju.

Ovo vrijeme traži organizaciju i energiju, prvenstveno viziju budućnosti Crne Gore. Do sada to nisu pokazali. Vidljivo je da  nekima postaje usko pod tim šinjelom. Jasno je i to  da se njihov počasni predsjednik ne oglašava bez razloga. Ako oni  još vjeruju da im on „čuva leđa” onda su/smo u problemu.

MONITOR: Šta sve to govori po političkoj klasi u Crnoj Gori?  

KOVAČEVIĆ: „Društvo koje nije u stanju da se suoči sa svojom prošlošću osuđeno je da je ponovi”, nije floskula,dodala bih – zato što izrodi političku klasu koja je nesposobna da izvede taj proce i napravi progres. U tome smo. U posljedicama rata svakodnevno. U ekonomiji, obrazovanju, socijali, zdravstvu, međuljudskim odnosima mnogo toga je opustošeno i obesmišljeno. Izabrali smo promjenu a dobili smo nezrele manipulante koji zamišljaju da vode politiku uz konstantnu dobro organizovanog uticaja srpskog nacionalizma i crkve što je u procesu tzv promjena ojačalo druge nacionalizme.

Društvo je izgubilo kompas ali vjerujem da može više i bolje od sadašnje političke klase. Obeshrabruje, ali i tješi, što u svijetu u tome nismo sami. Iz sveopšteg haosa mora se izroditi drugačija politika. Militarizacija je pogrešan put.

MONITOR: Nastavilo se sa veličanjem Ratka Mladića, od lidera DNP Milana Kneževića, do gradonačelnika Pljevalja Daria Vraneša. Kako to da je Mladić tri decenije kasnije i dalje „politički upotrebljiv”?

KOVAČEVIĆ: Postoji jedna izreka u narodu za takve ljude – ponašaju se kao da su boga za bradu uvatili.  Za njih ne postoje granice i ništa sveto, ophrvani vlastitim narcizmom i egzibicionizmom. Može im se, u službi vjere i nacije. Ratko Mladić im je nebitan, on im je samo prikladan alat da na porazu ljudskosti manipulišu traumama i uzbunjuju javnost. Vidljivo je na ulicama da im novac pristiže (Pljevlja)i da glancaju svoje parohije.

Najvažnije je pitanje kako u tom teroru žive njihovi sugrađani koji su drugih nacija i drugačije misle. Da li iko postavlja to pitanje u još uvijek jedinstvenoj državi?

MONITOR: Kako vidite reakcije institucija na veličanje ratnih zločinaca i širenje govora mržnje?

KOVAČEVIĆ: Institucije su rastočene. Uglavnom su obezličene i malo ih se što istinski tiče. Kao političke ispostave partijskih čelnika „dobro rade svoj posao” i sve „po zakonu”. Hvalospjevi vlastodršcima i zapošljavanje podobnih su njihovi primarni zadaci. Velika je društvena šteta što su takve institucije „pripitomile” civilno društvo i medije (suviše je malo izuzetaka). Skliznuli su u političku korektnost, magiju „ulaska u EU” i bave se senzacijama koje im se serviraju. Repetiraju iste teme i stalno promašuju suštinu. U takvoj situaciji izostaje mobilizacija građana i organizovani otpor nepravdi, laži i mržnji koje se serviraju. Usamljeni glasovi u ovoj situaciji antidržavne propagande i retrogradnih vrijednosti samo ukazuju na stanje nemoći da se ova lavina normalizovane neprofesionalnosti, straha i mržnje zaustavi.

MONITOR: Ovakvi, korak smo od Evrope. A gdje je Evropa?

KOVAČEVIĆ: Onemoćala Evropa još postoji. EU je u haosu svojih pogrešnih procjena i ideoloških zabluda. Nadam se da će i ona opstati i da će sadašnja procjena da im i ovakvi trebamo potrajati. Neka nas unesu kad nismo sposobni da hodamo. To je do njih. Do nas je da prohodamo i gradimo svoju nezavisnost ili da i dalje puzimo u ulozi robova i lopova čiju pozicijiu sadašnja vladajuća struktura učvršćuje na svim poljima. EU me sve više brine ali je „manje zlo”. Mada to ništa ne garantuje u sadašnjoj svjetskoj politici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: „Bučna tišina” jedini odgovor na zaglušujuću kliku jednoumlja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljubo Čupić je univerzalna vrijednost. Takvog sam htio da ga predstavim svijetu. Da ga ne uprljam. Ali da ga očovječim i oprirodim. Da ljudi vide junaka (dramskog i ratnog) sa svim vrlinama i manama. Legendu svi znaju. Njegov život manje-više

 

 

MONITOR: Predstava „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, za koju potpisujete tekst i režiju, nedavno je premijerno izvedena na Barskom ljetopisu, pa na novoj sceni Gradskog pozorišta u Podgorici. Kakvi su utisci? 

NENEZIĆ: Nevjerovatna vrsta tereta i dalje bdije mojom svakodnevicom. Značaj Ljuba Čupića kao narodnog heroja, pa značenje pop-ikone, vjerujem da bi svakom normalnom čovjeku, a za sebe mislim da sam jedan od tih, bio i jeste teret koji ću nositi do kraja života. A traje još od djetinjstva kao naivna mašta, jer sam odrastao pored starog, pa poslije novog spomenika ispod Trebjese u Nikšiću, podignutog u čast Ljuba Čupića i saboraca. Poslije maštanja nastala je suluda ideja, pa ozbiljna incenacija. Bez obzira što sam dobio podršku od stručne i laičke publike, taj se teret ne smanjuje. Mislim da sam ozbiljno uradio predstavu sa saradnicima, a stotine gledalaca do sada to potvrđuju. Ne volim dosadno pozorište, pa ga i ne pravim. Ne volim pozorište koje me se ne tiče, pa ga i ne pravim. Nemam neke svoje utiske, već zbir utisaka gledalaca i mojih saradnika. Taj zbir mi daje za pravo da nastavim sa svojom poetikom i estetikom dalje.

MONITOR: Zašto ste izabrali da svoj tekst na sceni predstavite kroz formu muzičke drame? Da li je ta forma zahtjevnija u odnosu na klasičnu predstavu?

NENEZIĆ: Izabrao sam teži i zahtjevniji put. Neočekivan i začudan. Naravno – namjerno. Niko me nije tjerao na to. Ali to uvijek radim. To je suština bavljenja umjetnošću. Davno sam naučio da su najlokalniji motivi najuniverzalniji. Ljubo Čupić je univerzalna vrijednost. Takvog sam htio da ga predstavim svijetu. Da ga ne uprljam. Ali da ga očovječim i oprirodim. Da ljudi vide junaka (dramskog i ratnog) sa svim vrlinama i manama. Legendu svi znaju. Njegov život manje-više. A umjetničko djelo je simulacija a ne imitacija života. Potom sam htio da pobjegnem od nasljeđa partizanskog filma i socrealizma, i kad sam došao na tu ideju muzičke drame znao sam da ću riještiti sve te probleme koji su se gomilali pred temom i idejom. Onda dolazite u fazu koja je opet najteža – najlakša rješenja su najgora, a najbolja su najjednostavnija. I ta nevidljiva razlika je najudaljenija u čitavom stvaranju. I onda, napokon, dolazi opet najteža faza… i tako do premijere… i onda, opet, svako izvođenje novi teret… i novo pročišćenje.

MONITOR: Prije deceniju objavili ste istoimeni roman, kako je nakon toliko vremena svoj tekst režirati i gledati na pozornici? 

NENEZIĆ: Ideja za mjuzikl je nastala prije romana. Profesor muzike Božo Bakrač je došao iz Beograda i pitao me da li bi napisao za njega mjuzikl sa tematikom iz istorije. Poslije par dana sam ga zvao i rekao mu da bih radio mjuzikl inspirisan likom i djelom Ljuba Čupića, jer ne radim biografske priče i istorijske, već paraistorijske kako nas uče grčka antika i Aristotel. Bio je zapanjen, pa oduševljen. Kasnije sam napisao mjuzikl i on je do smrti obilazio institucije da radimo tu priču. Međutim, niko nije odgovarao, i onda sam se odlučio da napišem roman po istoimenom mjuziklu. Taj roman je i danas jedan od najprodavanijih romana domaćih autora. Onda, kako to biva, dobio sam ponudu od Barskog ljetopisa, a kasnije smo uključili i Gradsko pozorište, i napokon je Ljubo, ali drugačiji, zagazio na scenu, a mi se nadamo da smo legendu o osmijehu produžili još dalje, iako je nepregledna.

MONITOR: Period Drugog svjetskog rata, kao i ratova ’90-ih, sve je više predmet falsifikovanja, relativizacije zločinaca i heroja. Koliko umjetnost može pomoći, i da li to čini u dovoljnoj mjeri, da se osvijetle te tamne stranice istorije i biti protivteža političkim i drugim manipulacijama? 

NENEZIĆ: Ne postoje dva antifašizma, već jedan, pravi, čija je personifikacija Ljubo Čupić. Postoje stotine antifašista koji se bore u to ime. Poštujem njihov rad, ali on se na medijima i na društvenim mrežama zatrpa milionima manje važnih informacija. Ta borba se mora i može proširiti na drugačije oblike i forme. Umjetnost je samo jedna od njih. Čitanost mog romana i gledanost moje predstave daje mi pravo da ovako mislim. Ali mislim da umjetnost može puno više da uradi. Ljubov osmijeh je znak i simbol. Grafit posvećen stradanju palestinskog naroda u Gazi kod autobuske stanice u Podgorici je obišao svijet. Benksi grafitima uzdrma planetu… Ovdje ne pametujem, samo tražim način da skinemo taj tamni veo laži. I ne treba da su cilj ljudi koji su ogrezli u neistini, već buduće generacije. No, to nije samo naš problem. To je problem savremene Evrope, ali i civilizacijski problem.

MONITOR: Kako ocjenujete tretman i uticaj kulture i umjetnosti u Crnoj Gori u odnosu na zaglušujuću buku koju u javnosti prave velike političke, nacionalne i integracione teme? 

NENEZIĆ: Političari su u našoj vrsti – grabljivci. Tako je bilo i tako će ostati do kraja naše civilizacije. Jedino se sredstva mijenjaju. Danas koriste moć medija i društvenih mreža pa mentalno djeluju na nas obične smrtnike. Međutim, ranije nijesu bili toliko plemeniti. Bili su brutalni na svim krajevima svijeta, pa i kod nas. Ako treba da zbog toga budemo srećni što smo živi , a drugačije mislimo – ne treba. No, jedino se to može promijeniti revolucijom. A revolucije su rijetke. I nijesu ni one milostive. Kultura je širi pojam i ona vrlo rado ide ruku pod ruku sa politikom, a to najbolje vidimo po funkcijama koje se dijele po digitronima a ne po poetikama. I ne vidim kraja tome. Umjetnost je, ipak, žilavija. Ona se buni. Ne samo u bukvalnom smislu, već u estetskom i poetskom, tako da djelo samo sebi krči put prema konzumentu, pogotovo preko društvenih mreža, tako da su političari u ovom slučaju nemoćni. Ta „bučna tišina” za sada je jedini pravi odgovor na zaglušujuću kliku nekoliko vrsta jednoumlja.

MONITOR: Ovogodišnji ste dobitnik nagrade Risto Ratković za zbirku pjesama „Happy end… za tužni završetak“. Koliko vam ova nagrada znači? Može li čovjek pored toliko tuge očekivati srećni završetak?

NENEZIĆ: Nagrade kao „Risto Ratković”, na neki način, obavezuju. Formiraju mjeru u budućem radu. Kako je Sidran govorio – one više znače djelu nego autoru. Tako i ja mislim. Međutim, ova knjiga nije nastala slučajno. Kada sam poslije višegodišnjeg bavljenja kratkom poemom mislio da sam završio bavljenjem poezijom, rodio se koncept ove knjige. I u kratkim poemama sam oksimoron upotrebljavao u velikoj mjeri, ali se u ovoj iskristalizovao. Postao sam svjestan da mi se otvara čitav horizont kraćih formi, pa sam iskoristio tu šansu. Nijednu pjesmu koju sam napisao u posljednje nekolike godine nijesam odbacio. Sve su našle mjesto u knjizi „Happy end… za tužni završetak”. Vjerovatno je pravi prevod ove knjige ona naša poslovica – u dobru se ne ponesi, u zlu se ne podaj. Ovo je, dakle, drama o dvoje ljudi koji su ubačeni u rolerkoster današnjice. Dvoje antiheroja. Njih dvoje imaju više mana nego vrlina. A njihov život je sukob. Njihova ljubav je sukob. Na neki način oboje pripadaju selfi eri i egoizmu, koji gaze sve tradicionalno, a i urbani način života je odavno klasični način životarenja. U tom načinu života koji proglašavamo „happy end-om” nema pobjednika… samo ljudi ogrnuti „tužnim završetkom” prolaze pored nas, i mi pored njih… Nije to više otuđenost, to je samoljubivost i samodovoljnost, jer imamo mentalne proteze sa nama – pametne aparate i sve blagodeti koje dolaze sa njima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Cvijeće zla

Objavljeno prije

na

Objavio:

U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti

 

 

MONITOR: Pošto je najavila program Euro model, Vlada ćuti o njegovim posljedicama.

PEJOVIĆ: Već je iznijeto dosta rezervi o Euro modelu u domenu stručnih analiza. Jednako je interesantna i manifestacija čitave priče. Premijer  koji je sugestivno zagledan u objektiv kamere, sam, najavljuje kako ćemo kada se probudimo u novoj godini, u pogledu standarda živjeti negdje iza Alpa, umjesto na Balkanu. U solidnim državama premijer bi se pojavio sa ministrom finansija, moguće i sa ministrom ekonomije i najavio paket mjera. U Crnoj Gori se ministar finansija ne oglašava, pa su ulogu tumača konsekvenci ovog radikalnog ekonomskog programa preuzeli ljudi iz struke. Često na sopstvenu štetu, jer su ovdje znanje i integritet osobine koje Vam u javnom prostoru neće puno dobra donijeti.

MONITOR: Kakav je vaš stav o Euromodelu?

PEJOVIĆ: Ja sam već neka zapažanja i rezerve javno iskazao. U domenu ekonomske teorije zna se što se dešava kada minimalna zarada premaši ravnotežnu zaradu. Raste nezaposlenost, međutim empirijski pretpostaviti koliko će se nezaposlenost uvećati nije lako. Možda je nešto lakše sa deficitom budžeta, ali tu procjenu bi trebalo dati Ministarstvo finansija.

U prethodnom broju Monitora, novinar Zoran Radulović je prezentovao sadržajnu analizu problematike disbalansa  penzija u Crnoj Gori. Fond PIO je u protekloj deceniji 2010-2019 godine  generisao 1,2 milijarde eura deficita. U 2023. godini  ukupni doprinosi su bili niži za svega 14 miliona eura od isplaćenih penzija. Deficit je bio na rekordno niskom nivou. Umjesto da država pomogne Fondu PIO da ostvari suficit, kako bi mogao da formira finansijsku aktivu kroz ulaganje u hartije od vrijednosti, kao što to rade penzioni fondovi širom svijeta, desila se Evropa sad 2. Novi program najavljuje potpuno ukidanje penzionih doprinosa. Penzija će postati uranilovka, neka vrsta socijalne pomoći pod stare dane, a ne više ekonomska kategorija na bazi ulaganja u Fond PIO. Da imamo građanske svijesti pobunili bi se.

MONITOR: Profesorica Mirjana Kuljak vidi reformski potencijal programa. Kako vi gledate na tu tezu i njeno obrazloženje?

PEJOVIĆ: Davno sam bio u stručnoj posjeti Bundesbanci u Frankfurtu.  Ekspert koji je bio zadužen za uvođenje njemačke marke u Crnu Goru (1999. godine) mi je kazao da ne treba posezati za naglim mjerama u domenu finansijskih politika, već ih uvoditi postepeno. Ako nešto krene kako ne treba posljedice se lakše saniraju. Radikalnost Euro modela je neupitna.

Profesorica Kuljak rekao bih, ako ispravno tumačim njene stavove,  očekuje da će Euro model stvoriti srednju klasu, a onda će nezavisni pojedinci insistirati na ukidanju partitokratije, i jačanju institucija. Ja bih volio da je uvažena profesorica u pravu. Ali mislim da se administrativnim mjerama ne može stvoriti srednja klasa već osmišljenim politikama rasta i razvoja. Institut minimalne zarade ima potpuno drugu funkciju. Nažalost, vjerujem da naše društvo nema snage da pobijedi organizovani partijski kriminal, koji poput zmije na skulpturi Laokon i sinovi guši i obesmišljava institucije.

Nedavno je bio aktuelan projekat Velje brdo, pa kada se posumnjalo da će vodoizvorište Mareza biti ugroženo, projekat je barem privremeno stopiran do završetka istraživanja, ali sada počinju i pravosudne istrage. Nakon velike krize iz 2008. godine tužilaštvo Islanda je pokrenulo postupak protiv tadašnjeg premijera zbog neadekvatnog odgovora Vlade na krizu. Jedan od dokaza u postupku je bio nedovoljan broj održanih sjednica Vlade. Možda bi odgovorni u Vladi Crne Gore trebali razmišljati o načinu donošenja i konsekvencama Euro modela, koji vlasnicima biznisa donosi prilično glavobolje.

MONITOR: Nova parlamentarna kriza uslijedila je nakon što sjednica na kojoj je trebalo raspravljati o smjeni predsjednika Skupštine zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako to komentarišete?

PEJOVIĆ: Vidjeli smo da je vladajuća koalicija glasala protiv smjene Mandića koji je korotovao osuđenog ratnog zločinca, a nije se nikad pojavio na komemoraciji u Potočarima. Nisu PES i Demokrate dale podršku Mandiću zbog praktičnih razloga, stabilnosti parlamenta i slično. Već zato što dijele uvjerenja Mandića  da je Mladić ratni heroj a ne ratni zločinac. Parlamentarnu većinu u ime PES -a i Demokrata čine mlađi poslanici koji su u porodičnom domu odrasli ispod slike Slobodana Miloševića. Prema EU su orjentisani lukrativno, onoliko koliko im donosi političkog ćara i perspektive. Bez obzira na rezultat glasanja opozicija je trebala ući u odlučan bojkot parlamenta do ostavke ili smjene Mandića. Neka vlast stavi na vagu EU integracije i velikosrpstvo na drugi tas.  Ipak, rekao bih po slijedu događaja nakon glasanja da su principi zarad “pragmatizma” stavljeni u drugi plan.Ovaj „pragmatizam“,uz vjerovatni blagoslov EU, ohrabriće one snage koje pjevaju raznim đeneralima da pomisle da se ideologijom genocida može u Evropu.

Lideri bivšeg DF-a su majstori političke destrukcije. Kada predlažu rezolucije o Mauthauzenu i Jasenovcu 80 godina nakon drugog svjetskog rata i kada izjavljuju navedeno saučešće savršeno su svjesni konsekvenci, miniranja EU integracija. To im je i cilj, možda zadat. Mala je za njih Crna Gora, pa  neki aktivno podržavaju Vučića, jer Srbija po njima ne umije sama da izabere. Dok neki podlo pokušavaju da povežu studentsku listu sa Đukanovićem.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu političku situaciju?

PEJOVIĆ: Kampanja je već krenula, nisam siguran koliko je opozicije toga svjesna. DPS prati „prokletstvo građanske opozicije“. Bivše vođstvo DPS-a je u koordinisanoj akciji sa DF om uništilo građansku opoziciju još prije promjena iz 2020. godine. Vršili su surovi progon nad kritičarima, pa sada DPS nema s kim da se vrati na vlast. Nažalost, obrazovanim ljudima iz građanskog centra koji bi imali što da ponude Crnoj Gori politika nije privlačna. Postala je mjesto antiintelektualizma i niskih udaraca. U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije   i  sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PEJOVIĆ: U Crnoj Gori u proteklim decenijama ljudi žive na način što jedan šok, egzistencijalni, politički, ubrzo zamjenjuje drugi. To je život u stanju konstantnog posttraumatskog stresa, na čemu ukazuju indikatori mentalnog zdravlja.

Ni u obrazovnim programima, ni u institucijama nema spremnosti za suočavanje i preuzimanje odgovornosti za dešavanja od 1991. godine pa nadalje. Ovdje mislim na ukupne procese koji su uslijedili od raspada Jugoslavije, ratovi, šverc, kriminal, korupcija, nepravda, te razni progoni. Pravosuđe ima jedan kriterijum kad su u pitanju politički prvaci, a drugi kad su u pitanju podanici.

MONITOR: Hoće li nas ipak primiti u EU?

PEJOVIĆ: Hoće vjerovatno, samo je pitanje kako ćemo ući u Evropu i kada? Sa integritetom kao uspravna nacija, ili će nas unijeti u EU. Prije ovo drugo. Možda nakon regionalnih  ratova svijet i Evropa dožive neku obnovu liderstva, pa taj talas i nas zapljusne, da konačno polupismeni prepuste riječ onima koji imaju što da kažu i urade.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo