Povežite se sa nama

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

Tako su oni čiji je posao da  se bore protiv korupcije, postali ljudi koji duguju za dio imovine upravo onima koji bi trebalo da budu predmet njihove istrage. Zove li se to korupcija?

Pod posebnim pitanjem su čelnici pravosuđa koji su se našli na spisku. Iako je nesporno da sudije i tužioci moraju biti stambeno obezbijeđeni, pitanje je da li bi stanove trebalo da im dodjeljuje izvršna vlast, i koliko je to u suprotnosti sa imperativom nezavisnosti pravosuđa. U konkretnim slučajevima, stvar je još gora, pošto su sudije i tužioci koji su se našli na spisku uglavnom već imali stanove. I, na žalost, mnoge javnost već prepoznaje kao „pristrasane“ i „njihove“ .

Posebno je pitanje i da li je to sva imovina koju su funkcioneri prijavili, obzirom da je poznata boljka Agencije za sprečavanje korupcije da i ne provjerava da li funkcioneri posjeduju samo to što u kartonima navedu da imaju.

Predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković dobio je u februaru ove godine stan od 92 kvadrata od Vlade, iako u njegovom imovinskom kartonu stoji da ima kuću od 110 i stan od 52 kvadrata. Istina kao osnov sticanja, navodi se zajam. Drašković takođe ima i dvije pomoćne zgrade, ukupno 104 kvadrata. Demokratska Crna Gora najavila je da će pokrenuti postupak ukidanja dodjele stanova Draškoviću, ali i ministru Kemalu Purišiću, kao i svima, kako su naveli, koji su nezakonito dobili stan od države po privilegovanim uslovima.

Iz te partije podsjetili su da po zakonu funkcioner ima pravo na rješavanje stambene potrebe ,,pod uslovom da on ili član njegovog domaćinstva:  nema stan, odnosno porodičnu stambenu zgradu u svojini, susvojini ili zajedničkoj svojini ili da  ima stan, odnosno porodičnu stambenu zgradu u svojini, susvojini ili zajedničkoj svojini neodgovarajuće površine.”

,,Jasno proizilazi da Dragoljub Drašković ne potpada ni pod jednu kategoriju koja je propisana Odlukom i da je protivpravno dobio stan jer je u momentu dodjele stana već imao kuću površine 110 metara kvadratnih u Nikšiću i stana površine 52 kvadratnih metara. Takođe, i ministar Kemal Purišić dobija stan iako ima već adekvatno riješeno stambeno pitanje. On je, prethodno, imao stan površine 108 metara kvadratnih, ali i građevinsko zemljište površine 393 kvadrata i poslovni prostor površine 40 kvadratnih metara”, navodi se u saopštenju Demokrata.

Drašković nije jedini predstavnik pravosuđa koji se našao na ovom kontroverznom spisku. Kredite su dobili i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, zamjenik specijanog tužioca Saša Čađenović, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, sutkinje Senka Danilović i Snežana Vukčević, tužioci Miloš Šoškić i Dražen Burić, specijalne tužiteljice Lidija Vukčević i Mira Samardžić, državne tužiteljke Ljiljana Lakić, Jovanka Čizmović, Sonja Bošković, Jelena Đaletić…

Predsjednica Vrhovnog suda dobila je u decembru prošle godine 40 hiljada stambenog kredita, iako je u to vrijeme, prema imovinskom kartinu koji je dostavila ASK,  bila vlasnica kuće od 146 kvadrata.Predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić je prema kartonu u vrijeme kada je dobio kredit od 40 hiljada eura od Vlade, u januaru 2017. godine, bio vlasnik stana od 118 kvadrata. Takođe, prijavio je 100 hiljada eura stambenog kredita. Taman da vrati dio tog kredita od naših para. I tako redom.

Zamjenik specijalnog tužioca Saša Čađenović jedan je od rijetkih koji nije imao prijavljenu nekretninu u vrijeme kada je dobio stan od 86 kvadrata od Vlade.

Zanimljivo je međutim, da mu je stambeno pitanje riješeno u februaru 2017. godine, dok je radio na istrazi slučaja državni udar u kom su optuženi i lideri opozicije, a dva mjeseca nakon što je specijalno tužilaštvo podiglo tu optužnicu.

Primjetno je da je veliki broj slučajeva onih koji nijesu prijavili nekretnine, ali jesu stambene kredite. Tako je recimo ministar prosvjete Damir Šehović u vrijeme kada je dobio stan od 89 kvadrata  od Vlade, naveo u kartonu da ima dug od stambenog kredita od 15 hiljada eura. Kako su to funkcioneri i zbog čega dizali stambene kredite a nastavljali da budu beskućnici, nije jasno. Ili su i oni, kao i Vlada, nešto tajili?

Posebno pitanje je to što su funkcioneri čašćeni kreditima o kojima hiljade podstanara u Crnoj Gori, među kojima su ljekari, prosvjetni radnici i ostali u javnom sektoru, mogu samo da sanjaju. Tako je recimo ambasador Crne Gore u Španiji Aleksandar Eraković od Vlade dobio 40 hiljada eura kredita, koje odplaćuje sa 40 eura mjesečno od plate od 4.142 eura. Dok većina crnogorskih građana zadužena kod poslovnih banaka mora da odvoji i pola plate za stanarinu i ratu. Nekad i više. Možda i cijelu platu jednog od supružnika, na primjer.

Vlada je, sudeći po spisiku, kreditirala i bračne parove. Jedan od njih je bračni par Bulatović,  šef kabineta premijera Dragoljub Bulatović i njegova supruga Tatjana, sekretarka u Ministarstvu sporta. Bulatović je dobio 20.000 eura u aprilu 2017, a njegova supruga 35.000 eura u januaru 2018. godine. Kredit vraćaju u ratama od po 35,35 eura. Bulatovićeva  prošlogodišnja plata iznosila je skoro 1.250, a njegove supruge 1.030 eura.

Tu su i djeca ombudsmana Šućka Bakovića, Enes i Merima. Enes Baković je pomoćnik u Upravi policije. Dobio je stan od 56 kvadrata, a njegova sestra, inače savjetnica predsjednika Vlade kredit od 40 hiljada eura.

Iz opozicije se primjećuje se i da na spisku nema opozicionara, te da su našim parama čašćavani samo njihovi.

Demokrate su istakle da se iz njega može, na primjer, vidjeti da među njima nije nijedan predstavnik opozicije riješio stambeno pitanje.

,,Nije propuštena prilika da se i kroz ovo pitanje polovini Crne Gore poruči da u Crnoj Gori nije poželjna”, naveli su.

Polovina Crne Gore zato i odlazi. Znajući da ni ovaj spisak nema ko da ispita.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRADICIJA KORUPCIJE U TUŽILAŠTVU: Fali samo marica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno

 

Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:

U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.

Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već  nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.

Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).

Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke  uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.

Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili  usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.

Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici?  NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.

Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.

Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića,  ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?

Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.

Prisjetimo se.

Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!

Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan).  Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom  bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.

„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje  Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.

Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao,  „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.

Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje  i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu.  Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.

„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.

Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo,  u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.

U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura.  Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.

Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva.   Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke  koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.

U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice.  Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.

Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.

Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ‘90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.

U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne  u privatnu svojinu.

Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.

Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić,  pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.

“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”.  Poruka odliježe do danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo