Povežite se sa nama

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠI POSLODAVCI U POTRAZI ZA RADNOM SNAGOM: Nek je skuplje, samo da je poslušnije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Domaći radnici, kojih je prema zvaničnim podacima preko 35.000 na birou rada, ne zadovoljavaju stroge kriterijume ovdašnjih poslodavaca. Ima i onih radnika koji neće da rade za mizerne plate. Doskočiće poslodavci tome uvozom iz Filipina, kad budu spremni da odriješe kesu

 

Pored ,,rekordnog’’ broja turista, glavna vijest u CG turizmu, postala je ona o manjku radne snage. Svaku sezonu poslodavci kukaju kako je radnika sve manje, a domaći neće da rade za male plate.

Biznis i partijski poslenik Žarko Radulović još u agustu prošle godine propisao je recept za spas: ,, Zakon o strancima i dalje je katastrofalno loš i štetan za državu i privredu. Već sada Vlada treba da razmišija za iduću godinu da uvozimo radnu snagu sa Filipina i Tajlanda, zato što tamo jedino možemo da je nađemo. Ovdje ne možemo, kada je turizam u pitanju.  A za građevinu i poljoprivredu da je uvozimo iz Pakistana i Indije. To ozbiljno kažem, jer nećemo više imati radnika iz regiona, naročito dok je ovaj ’ludi’ zakon na snazi i način kako se stiče radna dozvola’’.

Izmjene Zakona o strancima usvojene su prije početka ljetnje turističke sezone.,,Kroz najnovije izmjene Zakona o strancima, između ostalog, skraćen je rok za izdavanje radne dozvole, pojednostavljena procedura, propisano da se uz zahtjev za izdavanje radne dozvole ne podnosi izvod iz akta o sistematizaciji, a sve sa ciljem da odgovorimo zahtjevima i potrebama prvenstveno turističke privrede”, kažu iz Vlade za Monitor.

Nezadovoljan, valjda, što Filipinaca još nema, a domaći radnik se sve više joguni, Radulović je na početku ove sezone opet prozvao na akciju. ,,Vlada i Ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim da omekšaju, kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično’’. Bremenitost je začinio, sada već antologijskom pričom, da radnici u Crnoj Gori nijesu spremni da rade i zarade dobru platu. Objasnio je da je čak 15 čistača u Splendidu, čija je startna plata 299 eura, odbilo da radi u dvije smjene, 16 sati, za znatno veću platu. A onda  gorko prmijetio  da to što on nudi, nema u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, pa ni u SAD.

Iz Vlade su Monitor precizirali: „Iako nam je ,značajno da se zapošljava domaća radna snaga, svjesni smo da, kvantitativno, a za određena radna mjesta ni kvalitativno, ne možemo zadovoljiti potrebe privrede, zbog čega je i godišnja kvota za zapošljavanje stranaca visoka – za 2019. godinu utvrđena je kvota od 20.454 radna mjesta za zapošljavanje stranaca”.

Prema podacima koje smo dobili od mr Gorana Bubanje, pomoćnika direktora u Sektoru za plan, analizu i statistiku Zavoda za zapošljavanje, za  Usluge smještaja i ishrane od početka ove godine do 18. jula izdato je 2.260 dozvola za sezonsko zapošljavanje stranaca. Cijele prošle godine izdato je za istu stavku 1.938 sezonskih dozvola za strance, a 2017. – 2.178. Najviše sezonaca, tokom ove tri godine, došlo je iz: Srbije, BiH, Turske, Kine, Albanije…

Kako naši radnici, skupa s onima iz Srbije i BiH, hitaju u Hrvatsku, gdje su plate i u turizmu duplo veće, institucije su počele da u djelo sprovode Radulovićevu ideju. Potpredsjednica Privredne komore Crne Gore Ljiljana Filipović nedavno je imala sastanak sa najvećim udruženjem filipinskih licenciranih agencija za zapošljavanje (PASEI). Iz filipinskog udruženja su saopšteni uslovi – ugovori od šest mjeseci do dvije godine, a prije zapošljavanja poslodavac je dužan da pošalje podatke o kompaniji i poslovne izvještaje Ambasadi Filipina. Znači dosta ozbiljan odnos, posve neobičan za ovdašnje prilike, pa se može slutiti da su ga poslodavci doživjeli kao čuvenu ,,biznis barijeru”.

Uz to  Filipnci  traže pristojnu platu. Za niskokvalifikovane radnike, kao što su sobarice, od 600 do 650 američkih dolara (oko 530 do 580 eura), plus povratne avio karte. Prosječna povratna karta od Podgorice do Manile, glavnog grada Filipina je oko 1.000 eura.

Zbog odlaska njihovih radnika u Njemačku i Irsku, Hrvatska privredna komora je, iako je tamo otišlo puno sezonaca iz regiona, najavila  angažovanje 10.000 radnika iz Filipina

Davor Štern, hrvatski biznismen i bivši ministar, počasni konzul Filipina, je nedavno za Večernji list govorio o ovoj zemlji koja ima 100 miliona stanovnika: ,,Ljudi su skromni, obrazovani, imaju radne navike, govore engleski i španjolski jezik, a spremni su za relativno mali novac ići na rad u inozemstvo”, kaže Štern i napominje da u ovom trenutku oko pet miliona Filipinaca radi u inostranstvu, što znatno doprinosi prilivu novca u ovu zemlju – godišnje putem doznaka od tih ljudi u Filipine stiže 27 milijardi dolara.

,,Predlažem Filipince po uzoru na mnoge europske države, kod kojih je veliki dio radnika u ugostiteljstvu, turizmu i medicinskim djelatnostima, naročito kad su medicinske sestre u pitanju, alimentiran preko Filipinaca’’, izjavio je Štern.

Na pitanja koja smo poslali Crnogorskom turističkom udruženju, na čijem je čelu Radulović, nijesmo dobili odgovore.

Ljubica Nikolić, iz Saveza sindikata Crne Gore, smatra da nije u pitanju nedostatak radne snage, jer je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje  mnogo nezaposlenih. ,,S obzirom na to da imamo obrazovne ustanove srednjoškolskog i visokoškolskog nivoa, koje produkuju kadrove koji posjeduju znanja i vještine, smatramo da je osnovni problem visina zarada i uslovi rada, jer je mnogo mladih ljudi otišlo da radi u Hrvatsku i druge zemlje, zbog znatno većih zarada”.

Zvanične statistike koliko je ljudi iz Crne Gore otišlo u inostranstvo nema. Samo u posljednje tri godine Njemačka je crnogorskim građanima izdala oko tri hiljade radnih dozvola. Demograf, profesor na Filozofskom fakultetu, Miroslav Doderović je za Evropski puls objasnio kako  je došao do računice od oko 150 hiljada ljudi, koji su od 1993. do 2018. godine napustili Crnu Goru. „Sabere se broj onih koji se doselili i onih koji su rođeni, odnosno umrli i ispada da ih se iselilo oko 145 hiljada“, kaže on. „To vam je kao kad se u porodici koja ima pet članova iselio jedan član, a drugi se priprema za iseljeljavanje“, rekao je on.

Vesna Milonjić-Aleksić, predsjednica Sindikata radnika trgovine Crne Gore iz Unije slobodnih sindikata, za Monitor kaže: ,,Mlada radna snaga odlazi zbog nemogućnosti normalnog, pristojnog života,  dostojnog čovjeka. Ne prihvataju da rade u nepristojnim uslovima, cjelodnevni rad bez odmora, koji najčešće nije plaćen, bez slobodnih dana, kolektivni smještaj koji je najčešće bezuslovan sa lošom hranom (često udaljen od mjesta rada), bez zaštite na radu, bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja ili uz minimalnu naknadu od 193€”.

Ona ističe i da je plata od 300 do 350€ nekorektna u odnosu na dobit. ,,Od ovog primanja je nemoguće plaćati stanarinu i zadovoljiti osnovne životne potrebe. U ovakvim uslovima mladi čovjek ne može da planira budućnost i stvara porodicu, kao ni da koristi mogućnost kreditnog zaduženja. Naši ljudi koji su angažovani na radu u inostranstvu su cijenjeni i pokazuju zavidne radne sposobnosti”.

Ona postavlja pitanje odgovornosti države za ovakvo stanje: ,,Razvijati turizam, granu koja je od strateškog značaja za Crnu Goru, sa stranim radnicima je neozbiljno i ima dugoročne posljedice”.

Na to je u nedavnom intervjuu Portalu Analitika upozorio i turistički ekspert i dekan Fakulteta za biznis i turizam, profesor dr Rade Ratković, kazavši da bez domaće radne snage nema razvoja turizma: ,,Neki kao izlaz predlažu uvoz, kako ste rekli, radnika iz Indonezije i Filipina!? Naš komentar je da turizam koji ne počiva na domaćoj radnoj snazi, nema smisla i nije održiv. Potrebne su duboke reforme u turizmu, a prvi korak u tom pravcu treba da bude dekontaminacija i depolitizacija svijesti većine upravljača u sadašnjem crnogorskom turizmu, neumornih propagatora naših rekordnih turističkih godina. Ko se ne slaže, taj kleveće i laže i  nije patriota!’’.

Iz Saveza sindikata smatraju, da se ovaj problem može riješiti samo korodiniranom akcijom. ,,Potrebno je zajedničkim zalaganjem države, poslodavaca i sindikata naći način da naša radna snaga ostaje u svojoj državi i da želi da  radi poslove za koje je  školovana, a da pri tome bude zadovoljna i ostvarenom zaradom”.

Jedan pokušaj desio se prije par godina. Tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja, a sadašnja gradonačelnica Danilovgrada  Zorica Kovačević je maja 2015.  pozvala građane sa sjevera da ne odlaze u inostranstvo, već da dođu na Plantaže, gdje mogu da zarade i do 15 eura dnevno. Na poziv se odazvalo 250 ljudi, od čega 20 odsto korisnika socijalnog davanja (MOP). ,,Razumljivo je da ovaj posao odbijaju korisnici MOP-a koji imaju izražene zdravstvene probleme”, rekli su iz Ministarstva. Nakon samo dva dana preko 150 osoba napustilo je posao zbog, kako su rekli, mizerne zarade. Iz Ministarstva je potom objašnjeno, kako nijesu pravili pritisak na njih da se zaposle i da im nijesu obećali startnu platu od 400 eura i dnevnice od 15 do 20 eura. Mediji su pisali da je ministarka rada i socijalnog staranja za manje od sat ubrala deset gajbi bresaka: ,,Saznala sam da je 18 centi gajba i ja ipak mislim da se može zaraditi’’, izjavila je.

I ove godine dnevnica je ista, a skoro niko od domaćih neće da radi za te pare. Posebno su neće  mladi. Takve ponude vrijeđaju, pa sve više odlaze ili planiraju odlazak preko granice.

Poslodavcima će zaista kao alternativa jedino ostati radnici iz inostranstva. Kada budu mogli da ih plate. Za sada to sebi može priuštiti  Hrvatska, u čijoj se štampi kao ,,lojalni, kvalitetni, dobri i pošteni’’ karakterišu radnici iz Filipina. Zašto se većim platama i boljim odnosom ne pokušaju stimulisati domaći radnici, kojih je prema zvaničnim podacima preko 35.000 na birou rada, to je pitanje na koje do sada od poslodavaca niko nije valjano odgovorio. I bez odgovora  znamo da jesu oni za ekonomski i svaki drugi patriotizam. Samo da im niko ne dira u profit.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo