Povežite se sa nama

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina…

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

Ono što je još interesantnije je kako se crnogorski pasoš kotira u regionu gdje je navodno Crna Gora „lider“ u razvoju i „na putu ka Evropi“ po riječima njenih vodećih političara. Ti isti političari vladajuće garniture su ranije isticali da će Crnoj Gori, kada povrati samostalnost, biti otvorena sva vrata svijeta dok će Srbija ostati zaglavljena u prošlosti zbog kosovskog i drugih problema i time biti izolirana od Zapada. Međutim, Srbija sa kojom je Crna Gora bila u državnoj zajednici do 2006. se kotira daleko bolje na Passport Index listi i nalazi se na 70. mjestu. Sa srpskim pasošem se može putovati bez vize ili sa vizom po dolasku u 131 zemlju. Makedonski pasoš se takođe bolje kotira od crnogorskog i nalazi se na 82. mjestu. Crna Gora je po istom indeksu bolja od Albanije (94. pozicija) i Bosne i Hercegovine (90.). Slično rangiranje ima i Henley & Partners Passport Index.

Međutim Sovereign Man Index (SMI) ima puno sofisticiraniji sistem evaluacije državljanstava koji se ne zasniva samo na broju država u koje se može ići bez vize već i na važnosti destinacija u koje se želi putovati sa dotičnim pasošem, kaoi broju posjetilaca i bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika zemlje nosioca pasoša. Tako na primjer, ako se sa pasošem A može putovati u Francusku i Kinu a sa pasošem B na Komorska Ostrva i Tuvalu onda će pasoš A imati prevagu nad pasošem B iako oba pasoša imaju pristup u po dvije zemlje. Po datim standardima ove rejting agencije čak i pasoši Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije imaju bolji status i vrijednost od crnogorskog pasoša.

Sovereign Man Index na osnovu niza parametara stavlja Crnu Goru na 79. mjesto vrijednosti njenog putnog dokumenta. Srpski pasoš na 54. poziciji je neuporedivo bolje rangiran od crnogorskog. Bosanski (69.pozicija) i makedonskog (73. pozicija) su takođe bolji od crnogorskog. Crna Gora je jedino bolja od Albanije koja je na 85. mjestu.

STC Index takođe daje prednost srpskom i bosanskom pasošu (mjesta 83 i 87) nad crnogorskim (90. pozicija). Oba indexa, SMI i STC takođe ocjenjuju gore pomenute pasoše haotičnih država Latinske Amerike znatno atraktivnijim od crnogorskog pasoša.

Kada se pogleda i težina dobijanja viza i druge povoljnosti za određene zemlje onda je priča o crnogorskom liderstvu i prepoznatljivosti još neubjedljivija. Primjer glavne zemlje NATO-a, Sjedinjenih Država, jasno pokazuje koje zemlje u regionu Amerikanci tretiraju povoljnije.

Crnogorski državljani američke vize za turistička putovanja dobijaju na tri godine sa više ulazaka. Iako Srbija, BiH i Makedonija nisu u NATO-u američki konzulati građanima tih zemalja još od kraja maja 2010. izdaju vize na minimum 10 godina sa više ulaza. Isto se odnosi na Hrvatsku dok su Slovencima američke vize odavno ukinute. Takođe procedura dobijanja vize i potrebna dokumentacija je jednostavnija za navedene zemlje. Osim američkih, i vize za druge prekomorske zemlje je lakše dobiti sa srpskim, bosanskim i makedonskim pasošima nego sa crnogorskim.

Jedino što čini crnogorski pasoš donekle atraktivnim za tzv. ekonomske investitore je da za Schengen zonu nije potrebna viza za turističke boravke do 90 dana, kao ni za teritoriju Ruske Federacije do 30 dana uprkos navodnom sukobu sa Moskvom koja je i najzaslužnija što Crna Gora uopšte ima svoj posebni pasoš, tj. državu.

Po pitanju radnih viza za crnogorske pomorce situacija je još gora. Već je izvještavano nekoliko puta u dnevnoj štampi o teškoćama dobijanja viza za crnogorske pomorce, koje su inače znatno kraćeg roka od nosilaca srpskih, hrvatskih, bosanskih i čak i albanskih pasoša. Monitoru je nekoliko pomoraca potvrdilo da se masovno aplicira za srpsko, bosansko i albansko državljanstvo, ko gdje i kako može, jer „Crnogorci imaju goru reputaciju i od Albanaca i Kolumbijaca“. Domaća i strana štampa je inače puna naslova o rekordnim ulovima narkotika na brodovima gdje su glavni akteri crnogorski pomorci.

Od evropskih zemalja vizu crnogorskim državljanima i dalje traže Velika Britanija i Republika Irska i njihovo ukidanje je bez izgleda do daljeg. Prije pet godina crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je „ponovilo zainteresovanost za ukidanje viznog režima državljanima CG“ te će „u tom dijelu nastaviti odgovarajuće aktivnosti“ prema bezviznom režimu sa Britanijom. Za sada se golim okom ne vidi nikakva zainteresiranost a kamoli aktivnost crnogorske strane niti za Britaniju niti za druge prestižne destinacije. Istina, većina crnogorskih građana je zauzeta pukim preživljavanje i o putovanjima razmišljaju uglavnom u kontekstu odlaska na rad, većinom „na crno“.

Međutim, pitanje viznog režima i snage pasoša je stvar prestiža i reputacije svake države koja ozbiljno drži do sebe a pogotovo one koja nudi ekonomsko državljanstvo. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)pokrenuli projekat lobiranja i dizanja rejtinga emiratskog pasoša sa ciljem da do 2021.god. emiratski pasoš izbije među pet najatraktivnijih i najprohodnijih svjetskih pasoša. Rezultati su već prevazišli očekivanja jer su Emirati uspjeli od 2016. povećati rejting svoga pasoša sa 122 zemlje na sadašnjih 175 država gdje mogu putovati bez viza ili dobiti vizu po dolasku i time su izbili na prvo mjesto Passport Index-a.

Sa druge strane Srbija, BiH i Makedonija vode aktivne kampanje i lobiranja u Londonu i u drugim prestižnim svjetskim centrima zajedno sa svojim dijasporama na ukidanju viza i brendiranju svojih zemalja. Srbijansko Ministarstvo spoljnih poslova je u međuvremenu imalo znatnog uspjeha isposlovavši ukidanje viza srpskim državljanima za Japan, Indoneziju, Burmu, Kinu, Mongoliju, Kuvajt, nekoliko karipskih turističkih država kao i ublažavanje restriktivnog kanadskog viznog režima i gore pomenute olakšice za američku vizu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon koordinirane kampanje sa svojom dijasporom uspjelo skinuti Hrvatima vize za Kanadu još prije 10 godina. Hrvatska je prije toga vodila upornu i uspješnu kampanju za bezvizni režim sa Britanijom. Hrvatska je na 48. mjestu Sovereign Man indeksa, STC je stavlja na 31. mjesto dok je Passport Index pozicionira na broju 40. Hrvatima ostaje još jedino da se izbore za ukidanje američke i ruske vize. O snazi slovenačkog pasošu je izlišno uopšte i govoriti a kamoli ga porediti sa Crnom Gorom i bilo kojom drugom državom bivše Jugoslavije.

Za očekivati je prema dosadašnjem toku stvari da će Srbija, BiH i Makedonija takođe osigurati ukidanje viza za preostale destinacije puno brže i efikasnije od Crne Gore.

Arton Capital u svojoj ponudi inih državljanstava još nije uvrstio Crnu Goru ali pregledom ponude na njihovom website-u  vidi se da Crna Gora teško može biti konkurentna na tom polju. Arton Capital nudi kao ovlašćeni posrednik državljanstva Antigve & Barbuda, Dominike, Svete Lucije, Grenade i Svetog Kitsa & Nevisa. Pasoši svih pet karipskih država se na svim indeksima puno bolje kotiraju od Crne Gore dok prva tri ostrva nude ekonomsko državljanstvo za 100.000 američkih dolara što je manje od minimalnih 100.000 eura koje traži crnogorska vlada. Zadnja dva ostrva traže 150.000 dolara ali razlika u cijeni ne znači puno kad pasoši ovih državica imaju bolju prohodnost. Od evropskih destinacija Arton Capital posreduje za dobijanje državljanstava Malte i Kipra i cijena njihovih pasoša je puno veća od crnogorske. Za malteški pasoš treba izdvojiti milion eura a za kiparski čitavih dva miliona.

Koliko će crnogorski pasoš biti privlačan nekome iz inostranstva ostaje da se vidi u nadi da se neće ponavljati dosadašnji slučajevi „strateških partnera“ vlasti koji su već dobili CG pasoš. Zanimljiva je i uredba da za ekonomski program ne mogu aplicirati lica koja su pravosnažno osuđena. Po tome sudeći, lica sa međunarodnih potjernica koja su pod istragama ili tek treba da im se sudi izgleda mogu aplicirati bez problema kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

RAZLIČITI EFEKTI SNIMAKA KORUPCIJE: Ministar otišao, državni tužilac ostao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostavka ministra Pavla Radulovića  aktuelizuje slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića

 

Ministar Pavle Radulović podnio je u petak ostavku na tu funkciju u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, na kojoj je proveo tri godine. To je učinio  neočekivano, samo noć nakon objavljivanja video snimka u emisiji Načisto na TV Vijesti, na kojem je javnost mogla vdijeti kako inspektori Urbanističko-građevinske inspekcije reketiraju investitora iz Budve.

„Ne znam ima li građanina Crne Gore koji plaća porez, a da mu sinoć nije bilo teško. Pokušali smo da gonimo jednog od dvojice inspektora koji se pominju, nismo u tome uspjeli.  Procesuirali smo nekoliko disciplinskih postupaka protiv njih, nismo uspjeli u tome i zbog toga sam odlučio da podnesem ostavku”, kratko je pojasnio Radulović

Snimak jeste bio veoma mučan,  ali je samo potvrdio sve ono što smo od ranije znali – Budva je  urbanistička kaljuga u kojoj glavnu riječ vodi moćna građevinska mafija. Ovako unakažena,  svjedočanstvo je višegodišnje korupcije u kojoj nisu sudjelovali samo likovi poput inspektora sa  snimka  Zorana Boškovića ili Vladana Juretića, nego i mnogi nosiooci bijelih kragni, visoko pozicionirani državni službenici. Po ucjenjivačkoj konverzaciju između prevejanih inspektora i graditelja Boška Nenezića, koji je snimak napravio,  može se zaključiti da je dio sistema Ministarstva održivog razvoja i turizma  uključen u ovaj prljavi  posao.

Podnoseći ostavku zbog osjećaja odgovrnosti  za korupciju svojih saradnika ministar Radulović  je postupio po evropskom modelu vladanja po kome visoki državni činovnici snose odgovornost za nastalu situaciju, bez obzira na to da li su i sami umiješani u nelegalne aktivnosti ili ne. Na crnogorskoj političkoj sceni nije do sada bilo slučajeva da neposredno po saznanju za postojanje neke nezakonite ili skandalozne radnje u svom resoru, ministar izađe pred javnost i podnese ostavku, iako njega niko nije okrivio. Ovaj Radulovićev potez je naišao na odobravanje u javnosti, evropski manir koji je primijenio  nešto je što se u ovakvim prilikama podrazumijeva, ali se u Crnoj Gori ne događa. A bilo je prilika,  pogotovu u poslednje vrijeme. Radulovićev gest postaje putokaz i izazov za druge državne funkcionere koji su se našli u sličnoj situaciji.

Ostavku ministra turizma,  inače,  prate i špekulacije, da je, navodno,  u službi nekih narednih ostavki. Ona,  svakako,  aktuelizuje  slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića.

U seriji snimaka koje na društvenim mrežama plasira odbjegli biznismen Duško Knežević iz Londona, generalni sekretar Vujošević iznosi detalje o korupciji visokog ranga, na relaciji tajkuni i njihovi poslovi i tužioci i njihova obećanja o završavanju predmeta na nelegalan način.  Stanković saziva hitnu konferenciju za medije samo kako bi saopštio da – neće podnijeti ostavku. Kneževićevi snimci za sada su odveli samo kurira Vujoševića, posrednika između Kneževića i tužilaca – u istražni zatvor. Tužilaštvo je iz akcionog filma izašlo netaknuto.

Reakcija Stankovića i njegovo odbijanje svake odgovornosti, nisu bili po volji premijeru Dušku Markoviću.  Prilikom njegovog izbora za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca, predstavnici Vlade u Tužilačkom savjetu uskratli su mu podršku. Kritike na račun Tužilaštva  nastavljene su preko ministra pravde Zorana Pažina, koji je ocijenio kako je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou. Na oštre strelice odapete iz  Vlade, Tužilaštvo ostaje imuno. Onda su sa budvanske obale isplivali inspektori MORT-a, koji operišu rivijerom i uzimaju danak investitorima koji nelegalno grade.  Informacije govore kako su snimci o reketiranju Boška Nenezića mjesecima ranije dospjeli u policiju koja ih je proslijedila tužilaštvu, koje nije reagovalo. I u obrazloženju svoje ostavke Radulović navodi kako je pokretao postupak odgovornosti ali nije u tome uspio. Kako i zašto, nije   elaborirao.

Iz Vlade su ekspresno reagovali pa je premijer Marković  uputio pismo Tužilačkom savjetu u kome je naglasio kako je „policija u slučaju korupcije u Ministarstvu održivog razvoja i turizma postupala zakonito, blagovremeno i savjesno, ali je efikasna akcija Tužilaštva izostala“. Šta je sledeće na repertoaru Vlade prema tužilaštvu, vidjećemo uskoro.  Ministar u slučaju korupcije principijelno podnosi ostavku, pa se slično očekuje i od Tužilaštva.

Polurazumljiv snimak budvanskog investitora koji daje pare inspektorima ispade učinkovitiji od serije snimaka iz Londona na kojima visokopozicionirani službenik tužilaštva govori kome je  nosio novac i koliko. Ministar podnese ostavku, inspektori hitno završiše u pritvoru , a neki drugi  snimci  prođoše bez posledica.

U aferi Koverta naprimjer, u kojoj  Slavoljub Migo Stijepović, savjetnik predsjednika Mila Đukanovića uzima od Duška Kneževića kovertu sa 100.000 eura za potrebe partije i u kojoj predsjednik Demokratske partije socijalista, Đukanović, priznaje da je do te transakcije  došlo, niko nije odgovarao. Ni naručilac ni izvršilac. Što su snimci jasniji i pikantniji, to im se manje vjeruje. Neke tužilaštvo priznaje u startu dok se u autentičnost drugih sumnja. Zavisno od glumaca i njihovih uloga u hit serijama sa dvora. Gledamo li to igru prestola u kojoj se vodi borba za uticaj na Tužilaštvo i pravosuđe između premijera Markovića i predsjednika Đukanovića?

Ne zna  se da li će slučaj inspektora MORT-a na radu u Budvi pokrenuti odgovornost Radulovićevih prethodnika. Jedan od dvojice aktera snimka, Zoran Bošković,  je  ispratio  četiri ministra tokom karijere. Divljanje urbanističko-građevinske inspekcije datira još od mandata Predraga Nenezića, koji se u snimljenim razgovorima pominje. No,  procvat ovog unosnog posla čiji se obim može mjeriti milionima eura, dostignut je za vrijeme dvostrukog mandata Branimira Gvozdenovića, kada je prostor Crne Gore prosto podivljao. Izgrađeno je oko 100.000 nelegalnih objekata. Ako je neko morao podnijeti ostavku zbog korupcije u građevinarstvu u Budvi, to je  bivši ministar  Gvozdenović. Bilo je to zlatno doba divlje gradnje i posredovanja inspektora, ne samo u Budvi, nego duž obale. Operisalo se po zalivu Boke, u Krašićima u kojima su nelegalne vile sagradili ministri, guverneri, sudije, profesori…Radilo se  u Tivtu, Dobroti, Perastu,Morinju, Kostanjici….Inspektori MORT-a imali su pune ruke posla. Ni jedna divlja građevina nije porušena, iako je bespravna gradnja bila krivično djelo za koje je bila zaprijećena kazna zatvora.

Stvari su bile očigledne. Inspektor MORT-a često je sjedio u kafiću,  iz kojeg  bi uz kafu posmatrao, na primjer,  nelegalnu gradnju solitera pod nazivom WOW usred Budve. Investitor nije imao nijedan papir niti  odobrenje, što nije bila smetnja da gradnja napreduje. Ni reagovanja pojedinih lokalnih partija nisu pomogla da se gradnja spriječi. To je bio manir inspektora MORT-a. Pisali su oni i rješenja o rušenju bespravno izgrađenih objekata, obično po žalbi komšija, ali ona nigdje nisu realizovana. Gotovo ni jedan objekat u Budvi nije izveden u skladu sa planom, što može značiti  da su na svakom od njih inspektori dejstvovali i uzimali svoj dio. Investitori su njihovi klijenti, sudeći prema snimljenim razgovorima bila je to čitava organizacija posla nelegalne stanogradnje na koju su svi pristajali. Ne samo terenci, nego i zaposleni u Ministarstvu koji su morali znati da nijedno rješenje o rušenju bespravno izgrađenog objekta nije izvršeno.

Bošković je nadzorisao i Stari grad u Budvi u kome je gradnja zabranjena. Ali,  nekima i nije. Znali su vlasnici, pogotovo stranci, podići sprat ili potkrovlje, uprkos prijavama susjeda i MZ Stari grad. Inspektor Bošković, kome se prije tri godine u Budvi pridružio Juretić, imao je načina da sve završi u svoju korist.

Odlazeći ministar Radulović imao je korektan odnos sa medijima, prihvatao je gostovanja u emisijama i sučeljavanja stavova. Sa žarom je branio svoje stavove ma koliko bili  pogrešni, ali je dao priliku oponentima da u dijalogu, iznesu svoje. To ga ne može abolirarati od odgovornosti za loše poteze. U njegovom mandatu unisteno je korito Tare, donijet Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, koji je dvije godine nakon usvajanja, velikim svojim dijelom neprimenljiv, kojim je uspostavljen haos u oblasti prostornog planiranja.

Radulović je  na neki način “postradao” od sopstvene ruke. Inspekcijske službe urbanizma i građevinarstva, kojima pripadaju junaci videa o korupciji organizaciono su pripadale posebnoj instituciji, Upravi za inspekcijske poslove. Tamo ih je smjestio ministar Predrag Sekulić, kome su predstavljale samo smetnju , pa je sve učinio daih iz MORT-a izgura. Novim Zakonom o planiranju kojim se izuzetno ponosi, Radulović vraća inspekciju pod svoje okrilje, gdje su mnogi od njih samo nastavili sa davno razrađenim šemama reketiranja investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLICIJA I SDT RAZRIJEŠILI TRI UBISTVA ZA ŠEST DANA: Fale samo ubice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ohrabruju  navodi policije i SDT da su rasvijetljena ubistva Srđana Vojičića, Veselina Kalezića i Mila Ilića. Ono što brine jesu prethodna iskustva iz sličnih situacija. I tvrdnje da su rasvijetlili ubistvo u kome je ubica i dalje NN

 

Prošlog petka, tačno na trinaestu godišnjicu ubistva Srđana Vojičića, prostrujala je vijest da je njegov ubica uhapšen. Pozivajući se na nezvanične izvore mediji su javili da je policija uhapsila Željka Vukovića (41), više puta osuđivanu osobu iz reda tzv. bezbjednosno interesantnih lica, nakon što se njegov DNK poklopio sa tragovima pronađenim na mjestu zločina.

Istog dana informacija je dobila i zvaničnu potvrdu.

„Intenzivnim radom Višeg državnog tužilaštva i Uprave policije, nakon dobijenih forenzičkih izvještaja, rasvijetljeno je ubistvo Srđana Vojičića i pokušaj ubistva Jevrema Brkovića“, saopštila je tužiteljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica na zajedničkoj konferenciji za novinare koju su organizovali Specijalno državno tužilaštvo i Uprava policije.

Međutim, na istom presu saznali smo da ubistvo Srđana Vojičića zapravo nije razriješeno. Policija i tužilaštvo i dalje ne znaju ko ga je ubio. Kao što ne znaju ni identitet drugog, od trojice, napadača na Brkovića. Ili, makar, to neće da  kažu.

Uhapšeni Vuković nije pucao u Vojičića, objelodanio je Milovan Pavićević, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica, mada postoje materijalni dokazi da je on jedan od napadača.„Sprovodeći operativne aktivnosti policija je u junu ove godine došla do operativnih podataka da je osumnjičeni Ž.V. učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela. Na bazi tih informacija, u koordinaciji sa tužilaštvom, obezbijeđeni su materijalni dokazi koji potvrđuju osnov sumnje na osnovu kojih je izvršilac uhapšen juče”, saopštio je Pavićević navodeći kako policija i dalje traga „za još dva, za sada, nepoznata napadača“.

Slično i u  ime Višeg tužilaštva, govorila i Lepa Medenica: “Više državno tužilaštvo i policija preduzimaće sve neophodne mjere i radnje, kako u odnosu na lice protiv koga je podnijeta krivična prijava, tako će raditi i na identifikaciji ova dva N.N. počinioca zbog počinjenog krivičnog djela”.

Suzdržan je bio pomoćnik direktora UP Enis Baković koji je saopštio da on i njegove kolege „zbog interesa istrage“ ne mogu govoriti o suizvršiocima, njihovim motivima ili, eventualno, o načinu na koji su nakon 13 godina uspjeli da dođu do dokaza dovoljnih za hapšenje Vukovića.  Baković je najavio kako će narednih dana slijedtiti još „aktivnosti koje će pokazati snagu i kvalitet rada policije“.

Kada smo razumjeli ono šta nam je rečeno pod radnim naslovom „razriješeno ubistvo“, euforiju su zamijenili skepsa i veliki oprez.

„Srđino ubistvo nije rasvijetljeno”, nedvosmislen je bio Jevrem Brković u izjavi za Vijesti. ,,I neće biti dok god ne budemo znali ime ubice i što je mnogo važnije, ime ili imena nalogodavaca, odnosno onih koji su ubicu platili i poslali… Nadam se da će ovo predstavljati makar korak do pune istine, iako iskustvo sa crnogorskom policijom priziva na oprez“.

Brković je ponovio ono što je govorio još od prvog dana nakon mučkog napada na njega i njegovog pratioca, „da iza svega stoje oni koji su se prepoznali u jednom poglavlju (njegovog – prim. autora) romana Ljubavnik Duklje”. Pisac, i sam žrtva još do kraja ne rasvijetljenog zločina, kaže kako „ne bi bilo dobro da se i ovo pokaže samo kao jedan od manevara zamajavanja javnosti… A u slučaju Srđinog ubistva to traje već trinaest godina“.

Vrlo oprezan je, nakon vijesti o hapšenju Vukovića, bio  Puniša Puco Vojičić, stric ubijenog Srđana.

„Mislim da ovo još nije riješeno“, kaže on, uz nadu da su stvari ipak pokrenute sa mrtve tačke. „Mislio sam da ću umrijeti a da ovo neću dočekati. Dobro je makar i sad, poslije 13 godina, da se pokrenulo sa mrtve tačke. Ovo je samo načeta brana. Sad je treba srušiti i do kraja rasvijetliti zločin…“.

Hapšenje osumnjičenog za učešće u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva Jevrema Brkovića pozdravili su i iz NVO Akcija za ljudska prava (HRA). I HRA poziva na oprez podsjećajući kako je ubistvo  osnivača i glavnog urednika Dana Duška Jovanovićaostalo nerazriješeno još od 2004. godine, iako su iz policije mnogo puta ponovili da je iz njihove perspektive taj slučaj riješen. Iako je jedan od saučesnika u tom zločinu okrivljen, procesuiran i osuđen, do danas su ostali nepoznati njegovi saučesnici, motivi i eventualni nalogodavci.

„Podsjećamo da evropski standardi ljudskih prava zahtijevaju da istraga osim neposrednih izvršilaca bude usmjerena i na nalogodavce zločina”, stoji u saopštenju HRA. Ovome dodajmo, kako smo od Veselina Veljovića direktora UP i ministra pravde Zorana Pažina početkom septembra saznali da će akteri ubistva Duška Jovanovića, sa izuzetkom osuđenog Damira Mandića,  vjerovatno ostati van domašaja pravde, iako je taj slučaj „operativno rasvijetljen“.

Razlog za to su, kažu čelnici policije i Ministarstva pravde,  propusti napravljeni tokom istrage. Veljović i Pažin, međutim, ne govore o tome zašto se o tim (poznatim) propustima zvanično ćutalo duže od 15 godina. I zašto nije pozvan na odgovornost niko od ljudi koji su dozvolili da zločinci ostanu nekažnjeni.

Umjesto toga, stigle su vijesti o novim uspjesima UP i SDT. Početkom nedjelje, dok su zainteresovani još uvijek pokušavali da odgonetnu stvarne domete prošlonedjeljnog hapšenja Željka Vukovića, zvaničnici policije u Specijalnog tužilaštva pohvalili su se novim velikim profesionalnim uspjehom.

Baš kako je obećao Veljovićev pomoćnik Enis Baković, „snaga i  kvalite rada UP“ došle su do izražaja. Pa je policija riješila ubistva Veselina Kalezića i Mila Ilića, koji su u Podgorici ubijeni u novembru prošle, odnosno, aprilu ove godine. Kao žrtve višegodišnjeg rata kotorskih narko klanova.

Na zajedničkoj konferenciji za medije UP i SDT novinarima je saopšteno kako je u Podgorici uhapšen Rade Popović (36)zbog sumnji da je skupa sa Marjanom Vujačićem (34) organizovao i izvršio ta ubistva.

Vujačić je, pomenimo i to, još sredinom juna uhapšen u  Novom Sadu zbog pribavljanja lažnih isprava, da bi ga onda srpska policija povezala sa četiri ubistva izvršena u Vranju, Amsterdamu i Podgorici (dva). Prema onome što je do nas stiglo iz Srbije, Vujačić je, navodno na zahtjev škaljarskog klana i njihovih saradnika iz zemunskog klana Luke Bojovića, uz Kalezića i Ilića ubio i Jugoslava Cvetanovića, brata osuđenog izvršioca ubistva Lukinog  brata Nikole Bojovića i kontroverznog biznismena iz Vranja Gorana Tasića koga je srpska policija sumnjičila za učešće u trgovini drogom.

Sada su se u priču uključili i crnogorska policija i SDT. Načelnik Odsjeka za suzbijanje najtežih krivičnih djela pri UP Milorad Žižić kazao je da su krivične prijave protiv Popovića i Vujačića podnijete zbog postojanja osnovane sumnje da su „počinili krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i dva djela teško ubistvo“.

Na pitanje novinara o ostalim članovima grupe odgovorio je SDT Milivoje Katnić. ,,Svaka kriminalna organizacija teži širenju i brojčano i materijalno i organizaciono. Dakle, ima ih još”, objasnio je Katnić navodeći kako „ovi ljudi ovdje imaju podatke o članovima te kriminalne organizacije i gdje se oni nalaze“.

A na presu su, uz Katnića i Žižića, bili još: specijalne tužiteljke Stojanka Radović i Lidija Vukčević, pomoćnik direktora Uprave policije za Sektor za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije Zoran Lazović, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Milovan Pavićević i načelnik Specijalnog policijskog odjeljenja Dragan Radonjić.

Nedostajali su samo Veljović i v.d. VDT Ivica Stanković za najveći mogući nivo.

Ne bi da kvarimo skup,  ali  treba opomenuti na oprez. Iskustvo nas uči da ono što čelnici policije i tužilaštva pričaju na tim promotivnim pres konferencijama ne treba uzeti zdravo za gotovo.

Već smo pominjali ubistvo Duška Jovanovića i tvrdnje tadašnjih čelnika policije da je stvar „operativno riješena“. O tzv. državnom udaru pisao je čitav svijet. Zato se možemo podsjetiti jednog skorijeg slučaja koji bi se mogao pokazati kao veoma indikativan za nastavak priča o tri razriješena ubistva.

Prije tačno tri godine, u oktobru 2016, policija je saopštila da traga za Vukanom Vujačićem, Igorom Mašanovićem i Mariom Miloševićem zbog sumnji da su ubili Cetinjanina Radomira Đuričkovića. Do osumnjičenih su došli na osnovu listinga telefonske komunikacije i forenzičkih vještačenja, saopšteno je tada.

,,Tokom izviđaja su pribavljeni dokazi na osnovu kojih je nesumnjivo dokazano da postoji osnovana sumnja da su izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret”, pritvrdio je i viši tužilac Željko Tomković.

Onda je, 18 mjeseci kasnije, uslijedila kontrola optužnice pred Višim sudom u Podgorici. Sud je vratio na dopunu, cijeneći da optužbe nijesu valjano utemeljene. Iako je rok u kome tužilac mora dopuniti optužnicu dva mjeseca, to se do danas nije dogodilo. Zato u medijima koji nijesu naklonjeni službenim verzijama  već možete pročitati kako je „očigledno je da je tužilaštvo, u saradnji sa policijom, obmanulo javnost da je ubistvo Đuričkovića rasvijetljeno“. Uz tvrdnju: „Jasno je da je neko iz tužilaštva napravio propust, ali da zbog toga nije sankcionisan. Takođe, kad nema optužnice, nema ni optuženih, a samim tim nije djelo ni rasvijetljeno.“

Policja i tužilaštvo nastavljaju sa rješavanjem profesionalnih ubistava u kojima ubice ostaju nepoznate, ili makar van dometa ovdašnjih pravosudnih organa. To polako postaje običaj.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

LIDIJA VUKČEVIĆ, KANDIDATKINJA ZA FOTELJU IVICE STANKOVIĆA: Garancija kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad bi parlamentarci, nekim čudom, izabrali za državnu tužiteljicu Lidiju Vukčević bila bi to   garancija da se  način rada tužilaštva neće promijeniti. Pošto su sićušne šanse  da Katnićeva desna ruka dobije glasove opozicije, neizbor  će za vlast biti novi dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga, ne samo kontrolisala, nego i birala

Nakon što se na prethodnom konkursu za državnog tužioca nije niko prijavio, ovoga puta pristigle su tri kandidature: specijalne tužiteljice Lidije Vukčević, bivše poslanice SNP-a Danijele  Marković i profesora Blagote Mitrića. Odziva na prethodnom konkursu, prema mnogim procjenama, nije bilo jer ne postoji dijalog i saglasnost dvotrećinske većine u parlamentu neophodne da se VDT izabere, odnosno vlasti i opozicije, oko kandidata koji bi bio prihvatljiv i jednima i drugima.

Dijalog i saglasnost i dalje ne postoje, ali su ovoga puta pristigle tri kandidature, od kojih je jedna, ona Blagote Mitrića, u međuvremenu povučena. Mitrić je saopštio da odustaje iz tehničkih razloga jer ne može da dokaže da ima pravosudni ispit, pošto ga je položio 1973 ,,pred nepostojećim organima u sada nepostojećoj državi”. Mitrić je prije toga  skupa sa kandidatkinjom Marković ukazao da je kandidatura Lidije Vukčević nezakonita jer je neblagovremena. Markovićeva i Mitrić tvrde da je tužiteljica sa kandidaturom zakasnila dan. Za sada nema zvaničnog izjašnjenja o toj njihovoj tvrdnji.

Iako je priča o (ne)poštovanju zakona i procedura, posebno od onih koji su zaduženi da obezbjede njihovo poštovanje, uvijek zanimljiva, drugo pitanje   u ovom trenutku čini se i interesantnije i važnije. Zašto se Vukčevićeva prijavila na konkurs za VDT baš sada, iako su joj šanse da bude izabrana, gotovo pa nikakve, jer kao ,,Katnićeva desna ruka”, kako je zovu u opoziciji, teško da može dobiti zakonom propisanu podršku.

Šanse nema ni druga kandidatkinja,  koju kao opozicioni partijski kadar, pa makar i bivši, vlast sasvim izvjesno neće glasati. Ona, za razliku od Vukčevićeve, gotovo da nema šansu ni da bude kandidatkinja koju će Tužilački savjet predložiti parlamentu. Prema zakonskoj proceduri, parlament glasa u prvom krugu za kandidata kog predloži Tužilački savjet. Da bi bio izabran taj kandidat mora da dobije dvotrećinsku podršku poslanika u plenumu. Ukoliko se to ne desi Skupština u drugom glasanju, najranije mjesec kasnije, glasa za sve prijavljene kandidate. Tada je za izbor VDT potrebna  tropetinska većina.

Otuda pojašnjenje Markovićeve zašto se prijavila na konkurs, možda i pije vodu. Ona je kazala da joj ,,kao dugogodišnjem pravniku ambicije nijesu da ima funkciju, već da podstakne prije svega mlade generacije da imaju hrabrosti da se suoče i suprotstave svim problemima koji opterećuju društvo”.

Šta je motiv Vukčevićeve ostaje nejasno. Ona  se nije oglašavala da pojasni zbog čega za državnu tužiteljicu konkuriše  baš sada, a ne recimo ljetos, kad je bio raspisan prethodni konkurs. Da ponovimo- šanse da opozicioni poslanici dignu za nju ruke, s obzirom na to da je tužiteljica koja vodi slučajeve protiv opozicionih lidera, iste su kao i ljetos. Tek teorijske. Teško da može imati i podršku manjinskih partija, kao tužiteljica zahvaljujući kojoj najodgovorniji za ratne zločine nikada nijesu kažnjeni (vidi box).

No, šta god da se desi, vlast ima svoju računicu. Kad bi je parlamentarci kakvim čudom ipak izabrali za državnu tužiteljicu, Lidija Vukčević bi bila garancija kontinuiteta dosadašnjeg načina rada tužilaštva. Po kom su meta kritičari, a vlast nedodirljiva. Ako je, pak, ne izaberu to će za vlast  biti novi adut –  dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga ne samo kontrolisala, nego i birala.

Upravo od tog drugog scenarija, najrealnijeg, strahuju u civilnom sektoru. Oni koji poznaju prilike, a sa kojima je Monitor  razgovarao smatraju da vlast  igra na izmjene Ustava. Po njima propala kandidatura Vukčevićeve dobro bi im došla kao dokaz da se Ustav, odnosno način izbora VDT koji sada propisuje dvotrećinsku većinu, mora mijenjati, jer eto ,,kandidata ima, ali politika ne da”.

„Kandidatura Vukčevićeve izgleda kao paravan“, kaže za Monitor Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode. „Kao dokaz da je ustavno rješenje sporno. Pa da se onda ide u izmjene Ustava, što bi im u budućnosti omogućilo presudni uticaj na izbor državnog tužioca. Svakako do tada imaju v.d. stanje koje može da preživi izbore“.

V.d. stanje u tužilaštvu, objašnjava Marić, može da traje neograničeno, jer „to nigdje nije normirano suštinski“.

Pošto je trenutno Ivica Stanković koji vrši funkciju vd VDT u nemilosti dijela Vlade, moguće je da će na to mjesto doći neko drugi. To svakako vjerovatno neće moći biti Vukčevićeva, jer se v.d. bira iz redova zamjenika državnog tužioca. Njena kandidatura je otuda čudna, ako se nema u vidu širi kontekst.

Da je cilj vlasti da pokrene izmjene Ustava u dijelu izbora vrhovnog državnog tužioca, smatra i direktorica CGO Daliborka Uljarević. „Vlast  pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore tužilaštvo”, izjavila je ona ranije u intervjuu za Monitor. .

Osim što bi ovaj neuspjeli konkurs bio dodatni razlog da se uđe u priču o promjeni Ustava, sa kandidaturom Vukčevićeve se  skreće pažnja.  Niko više recimo ne priča o aferi Kurir, koja ukazuje na korupciju u tužilaštvu“, kaže Boris Marić.

Nenad Vujošević, sekretar tužilaštva koji je uhapšen nakon što su objavljeni njegovi telefonski razgovori sa tajkunom Duškom Kneževićem, u kojima se govori o mitu koji je Vujošević dostavljao vrhu tužilaštva radi povoljnosti u procesu koji se vodi protiv njega, u jednom trenutku kaže Kneževiću da je razgovarao sa Ivicom Stankovićem, a da mu je on dao uputstvo da se obrati Lidiji Vukčević kako bi iz pritvora pustila Dejana Sekulića, Kneževićevog saradnika. Vukčevićeva je zadužena za slučaj Atlas. Kao i za mnoge kontroverzne slučajeve.

,,Lidija je meni obećala i htjela da učini, ali Lidija kaže – ja moram obavijestit šefa. Je li ti Neno ovo intervenišeš sam, ili? Ja rekoh – bio sam sad kod vrhovnog. E kaži mu da je OK, ali, sa rezervom, samo da obavijestim”, objašnjava Vujošević.

Lidiju Vukčević bi vlast rado vidjela na mjestu državne tužiteljke. Poslužiće  i ako ne bude izabrana.

 

RADNA BIOGRAFIJA KANDIDATKINJE VUKČEVIĆ
Tužiteljica po mjeri vlasti

Lidija Vukčević, kandidatkinja za fotelju Ivice Stankovića, javnosti je poznata kao zadužena za brojne velike slučajeve i afere koji nijesu rezultirale odgovornošću vlastodržaca. Poznata je i kao tužiteljica za slučajeve ratnih zločina, koji su okončani optužama najnižih u lancu, dok su oni najodgovorniji ostali nedodirljivi.

Među najpoznatijim je optužnica za ratni zločin deportacije BIH izbjeglica  1992.  Slučaj je okončan  2012. godine oslobađajućom presudom protiv devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju. Odgovornost nije utvrđena čak ni za nižerangirane službenike MUP-a koji su jedini bili obuhvaćeni optužnicom, iako je država prihvatila odgovornost za zločin  2008. godine i donijela odluku o sudskom poravnanju.

Iako tužiteljica Vukčević nije za to vrijeme ispitala čelnika državnog vrha u vrijeme deportacija Mila Đukanovića, iako je i sam Momir Bulatović posvjedočio da se radilo o državnom zločinu, nije bila lijena da spuca u Sarajevo kako bi ispitala učesnike drugog filma Šemsudina Radončića Heroj našeg doba, kojim se cijeli zločin pokušao prebaciti na hrabrog policajca Slobodana Pejovića. Pejović je prvi  progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i godinama je trpio fizičko, sudsko i medijsko nasilje zbog toga.

Vukčevićeva  je zastupala i optužnicu u predmetu Morinj protiv šestorice bivših pripadnika rezervnog vojnog sastava JNA. Osuđeni su Ivo Manzelin, kuvar u logoru, Špiro Luičić tadašnji vojni policajac, stražar Boro Gligić i rezervni oficir Ivo Gojnić na ukupno 12 godina zatvora. Dvojica oslobođenih pokrenuli su postupke zbog neosnovanog hapšenja i pravosnažnim presudama dobili ukupno 123 hiljada eura. Civilni sektor tvrdio je da tužilaštvo nije obuhvatilo sva krivična djela, posebno sistemsko mučenje i zlostavljanje, sve odgovorne a posebno nadređene.

Kandidatkinja za državnu tužiteljicu u radnu biografiju upisala je i neke ključne korupcionaške afere, i zločine koji se tiču izborne krađe, a rezultat je bio u korist vlastodržaca.

Vodila je i neke od budvanskih slučajeva, i optužnicu protiv Svetozara Marovića. Marović je nedostupan crnogorskim državnim organima i zvanično je na liječenju u Beogradu.

Ona je, nakon što je sin Svetozara Marovića, Miloš takođe obuhvaćen optužnicom, pravosnažno osuđen podnijela zahtjev da mu se odloži izdržavanje kazne na tri mjeseca kako bi platio oko 386 hiljada eura u budžet.

MANS je zbog toga podnio pritužbu protiv tužiteljice Vukčević. Optužio je tužiteljicu, ali i predsjednika Višeg suda Borisa Savića i predsjednika Osnovnog suda u Kotoru Branka Vučkovića da su namjerno odugovlačili postupak i nezakonito odložili izdržavanje kazne Miloša Marovića, a da je mlađi Marović za to vrijeme pobjegao u Beograd gdje je dobio državljanstvo Srbije.

Advokat MANS-a Veselin Radulović tvrdi  da nema zakonske norme koja daje pravo tužilaštvu da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora da bi osuđeni vratio imovinsku korist, kao što je to učinila Vukčevićeva.

Predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede  Vasilije Miličković takođe je tužio  Vukčevićevu što je 2014. odbacila njihovu prijavu protiv Prve banke i italijanske kompanije A2A u vezi sa dokapitalizacijom EPCG i transakcijama na tržištu kapitala uz visoku brokersku proviziju, te izdavanjem navodne lažne potvrde o uplati 109 miliona eura manjinskim akcionarima tokom 2009. Pravosuđe je odbacilo tu prijavu.

Tužiteljica Vukčević poznata je i po optužnici za pranje novca protiv lidera PzP Nebojše Medojevića. To je jedan u nizu slučajeva koje Specijalno tužilaštvo vodi protiv kritičara režima, u kojima je, za razliku od istraga koje vode do političkog vrha, istrajno da te optužnice, sa dokazima ili bez, izvede do kraja.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo